Urška Lunder

Otvoreno srce

         

O autoru:
Urška Lunder je slovenačka liječnica; danas se bavi isključivo palijativnom medicinom o kojoj je znanja sticala u Švicarskoj, Engleskoj, Madžarskoj, Švedskoj, Kanadi, Americi i drugdje. Između ostalog je u Budimpešti završila dvogodišnji strudij palijativne skrbi u Europi, a u periodu 2007.-2009. specijalizirala je kliničnu palijativnu medicinu u San Diegu. S istomišljenicima je 2000. ustanovila Zavod za razvoj palijativne skrbi i pionirski »orala njivu« na tom još neprihvaćenom i neafirmiranom području slovenskoga zdravstva.  Njen komplet Biologija 9 bio je proglašen najboljim europskim udžbenikom na Frankfurtskom sajmu knjiga 2005. godine i za njega joj je dodijeljena zlatna nagrada. 
Knjiga Otvoreno srce – iskustva i spoznaje pri umiranju i smrti, prijevod dijela koje objavjujemo u Sehari, izašla je u izdavačkoj kući Mladinska knjiga iz Ljubljane, u septembru 2010, i naišla na izuzetno dobar prijem čitatelja; njen tiraž već rasprodan, tako da će uskoro pojaviti i drugo izdanje.

 

(isječak)

OTVORENO SRCE – iskustva i spoznaje
uz umiranje i smrt
(Mladinska knjiga, Ljubljana, 2010)

Sa slovenskog preveo Josip Osti

USPOMENE IZA ATLANTIKA

Studij palijativne medicine

Dr. Frank Ferris me je, za vrijeme usavršavanja u Salzburgu, nagovorio da se pridružim grupi specijalizanata, koji stiču znanja iz palijativne medicine u njegovoj domaćoj ustanovi u San Diegu, koja je jedna od najvećih ustanova – hospicija na svijetu. Dnevno brinu za oko tisuću bolesnika, od toga je približno sto i šezdeset bolesnika od side. Palijativna odjeljenja sa svojim osobljem imaju u svim većim bolnicama u gradu, i na Sveučilišnoj onkološkoj klinici i u dječjoj bolnici, a ipak većinu bolesnika posjete u njihovom domu.
Za vrijeme specijalizacije, na koju svakih pet mjeseci odem za mjesec dana ili duže preko Atlantika, po dolasku kući, u času boravka u Sloveniji sam još uvijek kao njihov član tima. Primam svu elektronsku poštu o medicinskom događanju, i izvještaje i pozive na stručne, a i vesele događaje. U nemoguće kasnim satima učestvujem u tjedanskoj telekomunikaciji. U Sloveniji brinem za bolesnike na našem odjelu na Golniku, a u mislima i dalje putujem natrag i obnavljam jučerašnje događaje i danas…
»Pomažemo živjeti najpotpuniji život, do granica potencijala svakog posameznika.«
Čitam na tabli prvog stupa parka pred ulazom u neobičnu zgradu na vrhu brda nad San Diegom. U dvomilijunskom gradu suprotnosti na jugu Kalifornije, sasvim uz meksičku granicu, bio je moguć  razvoj velikog medicinskog obrazovnog centra, koji predstavlja jedan od najnaprednijih pogleda na ljudsko postojanje i životni smisao.
Tu se sreću dva svijeta: bogati, u sebe zagledan, svojom snagom obuzeti individualistički američki sjaj moći i sirotiji, manje obrazovan, ali temperamentan i žilav, obiteljski usmjereno meksičko društvo, zajedno s brojnim doseljenicima sa svih strana. Susjedstva vojnih službenika prepliću se s naseljima siromašnih radnika, bogatih industrijalaca, preprodavača, građana svih vrsta zanimanja i kulturnog porijekla. U gradu žive ljudi najrazličitijih boja, spolnih usmjerenosti i slobodoumlja, da se  pomiješa sva geografska orjentiranost: ne samo iz svih mogućih država SAD, nego i iz Somalije, Tajvana, s Filipina, iz Švedske, Italije, Rusije, Ukrajine, Meksika, Nizozemske, Danske, Kanade, Irske, Njemačke… U mjestu koje brzo raste okupljeni su ljudi od svakud u neobičnom suzvučju različitih akcenata, tako da moj uopće ne strši.
U luci su usidrene dvije atomske podmornice. A blizu je svjetski centar ljudskog prepuštanja ovisnosti (blizina Las Vegasa), prepuštanja drogi (krijumčarenje droge preko meksičke granice), blještavila (samo jeda sat udaljenosti je do Hollywooda u blještavom Los Angelesu), hedonizmu i prepuštanju spolnosti, s velikim brojem oboljelih od side. A američka brza hrana ima bar jednu dobru posljedicu. Žena jednog od najvećih suvlasnika lanca McDonalds bila je ona darovateljica koja je s darovanim milionima dolara, krajem osamdesetih godina, omogučila izgradnju velikog hospicija, koji danas na svojim odjeljenjima, na koncu života, opskrbljuje tako bogate, kao siromašne, a i one bez zdravstvenog osiguranja.
Hospicij je metafora predanosti ljudima i najkvalitetnijim odnosima. Ovdje nalazim neizmjerno razumijevanje, umirenost i osjetljivost u najtežim trenucima ljudi – pri neizlječivim bolestima na kraju života. Kada se suočavamo s največim patnjama. Kada ne znamo, kamo se obrnuti u zbrci tjelesnih tegoba, osjećanja i tjeskoba postojanja, gdje naći svoj smisao. Osoblje hospicija je izuzetno, prava suprotnost svemu drugom u gradu. Osjećajno je, puno poštovanja, pažljivo, nenametljivo i od pomoći na svakom koraku. Ovdje su okupljeni posebni ljudi. Došli su poslije sazrijevanja na mnogim drugim iskušavanjima, radili su na najrazličitijim odjelima onkologije, interne, pedijatrije, obiteljske medicine, anesteziologije… i poslije raznih iskustava izabrali – suosjećanje. Izvrsnost u medicinskom, psiho-socijalnom i duhovnom znanju, te predanost visokim etičkim načelima.
Pomislila sam da je to samo prvi dojam, da će prva kritična situacija otkriti slabosti i pokopati moje nadahnuće. Ali iskustvo rada na odjelu intenzivne opskrbe jednako je i sada, poslije velikog broja kriznih provjera, kada bi sebična priroda slabijeg mogla već odavno pokvariti sliku.