O autoru:
Andrej Brvar, rođen je 1945. godine u Čačku. Živi u Mariboru. Knjige pjesama: Slikanica (Slikovnica, 1969), Kdo je ubil Holoferna (1973), Pesmi (Pjesme, 1975), Osamnajst pesmi plus dodatek (1979), Pesnitev o tem kako je nastajala neka pesniška zbirka (Poema o tome kako je nastajala jedna pjesnička zbirka, 1981), Skrčka čez palico (Zgrčka preko palice, izbor, 1984), Pesnitve in pesmi (Spjevovi i pjesme, 1990), Popoldan (Poslijepodne, 1996), Naplavine (2004).
O prevodiocu:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama
bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo devedeset knjiga sa slovenačkog.
Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike.
Dobitnik je mnogih književnih nagrada.
Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.
NAPLAVINE
Preveo
Josip Osti
PROLJETNA
Zemlja se raskriva, gola ispod snježnog pokrivača, narezana na brazde, po brazdama s teškoćom ide pas, pas prazni mjehur na kućnom uglu, psu landaraju uši, prasac spava s ušima preko očiju, na osojnoj strani snijeg i hlad, na prisojnoj zrak treperi i snijeg se miješa s blatom, s izdajničkim blatom, punim ispucalih stopa, u pukotinama blato i izgaženo lišće od ranije šetnje, lišće, zgnječeno snijegom, ispod snijega, koji se uliježe, smiješi se lopatica, bogzna čija, bogzna kad zaboravljena u dječjem igralištu s pijeskom, zemljište odahnjuje od zimskog grča, od grča zimske ugroženosti, a korijenje ispod površine zemljišta već draška sniježnica, ne možemo više izdržati, raspemo se iz grada, iz bijele prelazimo u oker, iz okera u zelenu, u prozirno zelenu, odasvud se čuje voda, sve opet prvi put, prvi leptir, prvi plućnjak, prve visibabe, obješene k zemlji, cica-maca, maca-cica, mačka žmirka u sunce, Vanda četka psa, smije se u šaku, Klemen peče palačinke, brusim stih i tuširam se, golub pristaje i isteže noge, puca krilima, pupoljci nabrekuju, grane su pune pupoljaka, grane, životni prostor ptica … Najednom je previše, previše svega … Sve je u parovima, žene crvene u obrazima od čekinjastih brkova, od bodljikavih brada, udaraju peticama po pločniku, glatke po grudima i stomacima, glatke od dlanova i usana, ne znam sanjam li ili je stvarno, dok gledam kroz probeharalu trešnju u nebo, trešnja u cvatu mrmori u ljubavnoj igri s pčelama, kesten, gostoljubivi krčmar, nisko se naginje nad prekrivene stolove, bor svojom grivom huči, topola je sama, sama, ukočena i visoka … Najednom je previše, previše svega … Htio bih, ali najednom ne znam, kako od svega toga sastaviti pjesmu.
OČEVI I SINOVI
Za Klemena
Kada mi očevi idemo sa sinovima u šetnju, u bližu ili dalju okolicu, prvo ih nosimo krkače. Hvataju nas za kosu i uši, držimo ih za sićušne nježne gležnjeve i uživamo u njihovoj slatkoj težini koja se njiše. A jednog dana postanu preteški i previše nemirni, neprestano nas petama udaraju u grudi, zato ih spustimo na put, na tvrdu, utabanu zemlju, na klimave, klecave noge i tako se onda zaustavljamo i osvrćemo, zovemo ih i podstičemo dok tapkaju u sve većoj udaljenosti, dok idu ustrajno i ravnomjerno, u udaljenosti koja se više uopće ne mijenja, dok nam se u znoju lica svojega nastoje približiti, kako bi nas dostigli, dok iznenada iznenađeni ne postanemo svjesni da koračaju usporedo s nama, rame uz rame, odmorni i svježi. I obradujemo se jedan drugom i tapšemo se i mašemo rukama, zbijamo šale i razgovaramo, povjerljivi i opušteni od bliskosti, a i potom još uvijek povjerljivi i opušteni, a ujedno sve više zlovoljni, zlovoljni što sve češće odmiču naprijed: »Kamo tako jurimo?«, provali iz nas, kad nam zlovolja preraste u ljutnju. »Pa ne žuri se! U šetnji smo!« Začuđeni se osvrnu, nasmiješe se zbunjeni i već se trude usporiti korak kako bi ga strpljivom pažnjom potpuno uskladili s nama. Ali uzalud. Čim im se pažnja ponovno razveže u spontanost, počne ih opet nositi naprijed, naprijed, naprijed. Naposljetku zbog tog nismo više uopće zlovoljni, naposljetku zbog tog nismo više uopće ljuti, naposljetku gledamo za njima, preznojeni i zadihani, kako se dugim koracima, brzim koracima sve više udaljavaju, kako duboko nagnuti nad put i dalje guraju uzbrdo, kako se tamo gore, među bodljikavim borovim zelenilom polako uspravljaju, kao što se polako izravnava brdo.
TA USTRAJNA, GUSTA KIŠA
Sinoć, kad sam se vraćao od zubara i nepoznati s cigaretom me zaustavio i zamolio za vatru, već je padala. Sred noći, kad sam oteturao do zahoda i putem se zgrozio nad razvalinom svog lica u ogledalu, još uvijek je padala. Ujutro, kad sam u spavaćoj sobi otvorio prozore i susjed prekoputa već gimnasticirao na balkonu, još uvijek je padala. Sad, kad strojnim uljem podmazujem baglame vrata, a juha na štednjaku ishlapljuje, još uvijek pada, pada … Kakvu prljavštinu, kakve grehote, kakve strahote strašne spira sa svijeta ta ustrajna, gusta kiša?
NIZVODNO PORED POTOKA
I preko brvna sam išao po snijegu, po dubokoj, slabo ugaženoj prtini, koja me je zanosila i klizila mi ispod nogu, a onda me je svo vrijeme uporno pratio s desna. Svo vrijeme mi je punio uši svojim žuboravim mnogoglasjem, usklađenim poput zupčanika u satnom mehanizmu, dok se odbijao o obale i udarao sad u lijevu sad u desnu, pjeneči se skupljao u virovima, iz vira u vir prelijevao poput kakvog vrućeg čaja iz šalice u šalicu, potapljao se na dno svojih vlastitih dubina, pipao radoznalo ispod sustava korijenja, mutno poglédao kroz monokle priobalnog leda, podvijao se ispod oborenih debala, ispod nanosa granja, kore i lišća od prijašnje jeseni, odslikavao napete, duboko savijene grane nad sobom, grane koje su strpljivo nosile snijeg, deblje deblji, tanje tanji, spletao se u jednu jedinu masivnu pletenicu, rasplitao se u pojedinačne brzace, u pojedinačne brze vodice, koje rado pokreću dječje mliniće, oblijevao zasnježene pješčane sprudove i šljunak sa bijelim kapama, kao lud se premetao, poskakivao u samim šesnaestinkama, poplesujući vrtložio se i pljuskao i špricao oko sebe poput kakvog mladog mokrog psa … Zapravo ne znam kad su mi misli na ovo i ono tako sasvim napunile glavu da sam ga izgubio iz vida i sluha. Kad sam se najzad ponovo sastavio, što znači kad sam sām iznenada ponovno progledao i čuo, u isti mah sam stao kao ukopan. Gdje je, zaboga, gdje je sad usklađeno, mnogoglasno žuborenje?, tjeskobno mi je sinulo. Gdje odbijanje i udaranje o obale? Gdje prelijevanje? Gdje odslikavanje i pljuskanje i špricanje? U gluhoj tišini se desno širila samo kompaktna glatka ledena ploča i smrznuti snijeg se na njoj iskrio skroz dolje do betonske brane.
PRELUDIJ
Možda su oči čeliste vidjele drugi svjetski rat, možda ga je zasulo pri napadu lančanih bombi, možda su ga prognali, u hajvanvagonu, bez vode, možda mobilizirali, poslali u Calais ili Oostende, gdje je prvi put vidio more; možda su fagotistu poslije rata uhapsili, zatvorili ga zbog oduševljenja ruskom glazbom, možda je izbliza upoznao Goli otok ili Sremsku Mitrovicu, možda nije izdržao, možda je cinkario i tukao druge uhapšenike tako da sad noću vrišti i budi se sav preznojen; možda je prvoj violinistici umro sin, jedinac, iznenada, u petom razredu osmogodišnje škole, možda se ubrzo potom razišla s mužem i takva, totalno na tlu, najednom otkrila Boga; možda klarinetistu brine rana na vrhu jezika, rana koja ne zacjeljuje, nego raste i često krvari; možda se trombonist opet guši poput ribe na suhom, možda mu se život opet pokazuje kao maškarada, koju treba što prije okončati; možda je flautistica ludo zaljubljena u kontrabasistu, možda je kontrabasist odbija, jer voli harfisticu dugih tankih prstiju; možda ima timpanist rođendan i dobre je volje; možda je violinist još prije sat istukao dijete, ne znajući, zapravo, zašto; možda se saksofonist prije sat prepirao s ženom zbog financijskih stvari, možda i rogist sa svojom, jer je slabe volje kad je srećna, i oboist sa svojom, jer misli da će imati uređen život, bude li imala uređen stan… Bilo kako bilo: sad su tu, skupljeni u orkestar, spremni da se posude svojim glazbenim instrumentima, da nas, uz pomoć njih, dignu sa sjedišta, otrgnu nas od zemljine teže i zakovanosti u ovdje i sada i, oslobođene, u brzom letu ponesu nas gore, izvan i preko – preko, u Beethovenovu Treću, zvanu Eroica.
SMRT U PODNE
Selotejp popušta, nož s lakoćom prolazi kroz maslac, mačak, obojen smeđe i bijelo, širi dlaku i hladi se; iz pločnika mirisno izbija, kava – društveno piće, romobil – izumrla igračka, teretnjak, preuređen u pčelinjak, iza teretnjaka nastaje kolona, kolona potresa kućerak, kućerak fuksiju u saksiji; otčepim bocu, pomirišem čep, koža na petama puca i žuti, razgovor mučno zapinje, zapinje baršun, ribnjak, pun sjemenja, cvjeta; o, akvarelno zeleno treperenje u vjetru! o, plemenita iskrivljenost bora! da te udahnem punim plućima, igličavi proizvođaču smole! da se osvježim tvojom duhanskosmeđom u pločice ispucalom korom! znam: tamo gdje hučiš, huči i more, iglice rastu u parovima, muha se glavom zalijeće u prozorsko staklo i kokoš se kokodakanjem hvali, jer je opet snijela jaje; kakva matrona – lipa na trgu! kakav velegrad – mravinjak ispod smreke! kucnem u drvo, odagnam nesreću, zjenice se dižu i spuštaju poput planina u daljini, kanem rakiju na dlan, drugim dlanom je protrljam – mmmm – miriše na šljive, vjetar miriše kao muškarac na ženu, vinogradi se kupaju u suncu, sunce se pomjera, spaljuje daske u plotu, zrakom doseže lišće kruške, koje srebrno blješti; u lišću kruške sjenica hvata ravnotežu na grani u vjetru, vjetar mi mrsi kosu kao što mrsi trave u klasju, oblaci kipe, zeleni od trave, travnjak, rasvijetljen maslačkovim bijelim klobucima, ovija se u vjetru, oglašava se cvrčcima, travnjak, opružen ispod brda, s nogama u potoku, travnjak, paša za oči, radilište pčela, travnjak, lavina zelenila, medeni zadah, špricanje trava, zvjezdano nebo od lijepih kata, visibaba, zlatica, čitavih rojeva zlatica, čitavih zviježđa, plameno žutih u svom rasprskavajućem iskrenju, još, još plamenijih, joć žućih, još, više i bolje, još, još sve bolje, još, još… Bože moj, nestajem. Pretvaram se u blijesak.
PONOVNO, AH, PONOVNO
U očima ti cvjetaju leptirovi, pazuhi ti mirišu na voćnjake, u susret mi dolazi miris tvojih usta poput mirisa neke ruže, tamnocrvene, otvorene, sjaj koji pritiče kroz prozor svijetlocrveno ti prosijava uši, uši i resice, probušene za naušnice, ispod poljupca na vratu pulsiranje žile, vidim ti lice sa strane, vidim nosnice koje se šire, pritvorene trepavice, mokre od znoja, sjenu nosa, koja pada na usne, suhe u sve bržem disanju, oblizuješ ih i ovlažiš, napučih ih i otpuhneš kosu s čela, tvoja kosa mi u curcima lije kroz zareze između prstiju, prsti na tvojim nogama, poredani u vrstu, dlačice na goljenici svijetle, svijetle i ježe se, koljena se trljaju, udaraju jedno o drugo, tvoja ljevica ide gore, na moja leđa, moja desnica kruži po tvojim bokovima, sve više sam pri tebi, sve manje pri sebi, tvoji bokovi sijaju i obrću se, jezik za zubima ti gori i vrtloži, hvata i usrkava, čujem šapat u desnom uhu, pridižeš se na laktove, srušiš se natrag, zadržavaš dah, talasaš panonskom ravnicom stomaka, ulegnutim pupkom, malim bijelim kupaćim trokutom na ciglenoj koži, ljepljivoj i glatkoj od znoja, gdje si? jesi li još? gdje sam? jesam li još? ne vidim, ne čujem te više, ljubljena, draga, raspadam se, otičem, izlazim iz samog sebe, izlazim, kao što ću jednom izaći, bez povratka, zauvijek, zauvijek u tu mirnu svjetlost, zauvijek u taj svijetli mir, u taj mir i tišinu bez kraja i konca… Ponovno, ah, ponovno ti u očima cvjetaju leptirovi…
RAKOVICA
Ravnomjernim zamasima peraja polako sam se, kao da se budim iz sna, dizao uz strmu stjenovitu obalu, kroz zelenkastu modrinu, koja je polako smanjivala pritisak, sve nemirnija, sve svjetlija, sve toplija. Malo sam je ugledao ispod jarkosrebrnog sjaja. Imati je, imati!, spopala me je iznenadna, nesavladljiva želja. Odmarala je ispred pukotine, sred ovalnog stakla maske, neobično velika u svom zelenom, širem nego dužem košu i nožicama trijebila zubiće. Imati je, imati! Pokazati je drugima! Zgrabio sam krhotinu stijene, počeo sam tuči po tvrdoj, sprijeda malo zaokruženoj lupini, mlatarala je nožicama, istezala ih braneći se, otvarala kliješta, pokušala natraške zaplivati u pukotinu, spasiti se, pobjeći, ali udarci su je dostizali nesmanjenim bijesom, sve dok se iz košmara muljastog oblačiča nije skotrljala u dubinu, a u oblačku se vrtile otrgane hodaljke i desne, jače nožice, a kliješta na njihovom koncu se još uvijek otvarala i zatvarala, otvarala i zatvarala… Tog dana nisam se više usuđivao u more. Vjetar je sve više snažio i valovi su sve više hučali, sve više režali, režali i otkrivali duge, špicaste, sablasno bijele zube.
VENECIJANSKI CAPRICCIO
Ulični prizori iz XVI stoljeća, zrcala ovalno otvaraju zidove, na zidovim između prozora i zrcala cvjetaste štukature u bojama – Quadri, gran caffè ristorante. Vani, na Markovom trgu, fotograf posipa zrnevlje na crnu kosu kosookog. Hihi, s golubom na glavi, kakav snimak! Diskretni klavirski jazz, gelato con frutta fresca, odsjev žličice na rubu šalice za kavu – paf! Oči, sve istodobno, na peteljkama. Buljimo, buljimo u novčanicu od 100.000 lira, izgubljenu između čipkastih ubruščića, malo zgužvanu na podu od tirkiznog mozaika… Aha, već je tu, cameriere, već doseže metlicom daleko uokolo, ispod stolica, ispod stolića, ispod stolica, ispod stolića… zapravo vesla, gondoliere, u zanjihanom, šestosminskom taktu barkarole, u bijelom sakou, s crnom leptir-mašnom, zdepast… gipko se isteže, tako da zlatna dugmad za manžete svjetluca ispod rukava… gipko se isteže i ne mete više, nego stvara, pittore, slika kistom, il nuovo Canaletto, ne, ne kistom, našim pogledima, našim pogledima, našim pogledima… Što?… Novčanica! Već se saginje, kupi je… Ne, ne kupi je on! Kupi je cameriere u crnom sakou, s bijelom leptir-mašnom, mršav, izmiče je ispod svoje cipele s bljeskom na oblom vrhu, diže je iznad glave tako da lančić na zapešću tiho zvecka, pokazuje je i smije se cijelom klavijaturom, koja bljeska, smije se i maše novčanicom urbi et orbi, smije se i – opala! – usput spravi novčanicu u džep hlača i klanja se lijevo, hahahaha! bravo! hahahaha! i klanja se desno, bravo! hahahaha! bravo! i cerimo se i plješćemo i cerimo se i plješćemo… Vani, na Markovom trgu, fotograf još uvijek posipa zrnevlje na crnu kosu kosookog.
PJESMA
Zemlja prevučena travom – travnjak, travnjak postaje kosmat, trava odrasta, prska iz travnjaka, iz travnjaka izbija jara, travnjak gusto probijaju stijene, među stijenama drobi se terarosa, iz terarose niču borovi, borovi se sunčaju, svjetlost prodire u krošnje, konj struže po zemlji, kolovoz presijeca potok, potok briše tragove točkova, potok otiče pored, borovi rastu u visinu, oblaci za borovima klize nalijevo, borove odnosi nadesno, kiša će – djeca gnjave, dosadna muha zapliće mi se u uho, crna točka na bijelim vratima, crna točka odleti – muha, i muhi miriše pečena riba, zagrizem breskvu, srčem sok da se ne pokapam, vrapci uzlijeću i opet uranjaju u more kukuruza, daljine su mutne od vlage, astre rastu s tikvama i paradajzom, paradajz otpada i gnjije na zemlji, zemlja, posijana i zasađena – vrt (kako sam te čekao, bože moj, kako sam te čekao i životario, sve nemirniji, sve potišteniji, potišteniji i izgubljeniji), svijet je zaprašen od suše, svijet je upreden u mjesečinu, crepovi se srebre poput ribljih krljušti, u krošnji oraha nareckano nebo, nareckani oblaci, nebo, uhvaćeno među brda – jezero, brdo baca sjenu na brdo, kiša se cijedi po deblu i zaliva lišaj, prerasta markaciju, trava nestaje u kravi, krava ima bijele trepavice, mačak se grči i isteže u trku, dan se hladi, jutro – grad opet srče ljude izbliza i izdaleka, val njiše galebove, vjetar se igra s pijeskom, na desnom boku čitam lijevu stranicu, na lijevom boku čitam desnu stranicu, zobam grozd, po dva-tri zrna istodobno, žene jakih listova nemaju jaka bedra, žene jakih bedara nemaju jake listove (kako si mi polaka dolazila ususret, kako si mi se raskrivala, polako, po dijelovima, u blaženim trenucima vidovitosti), na sebi imam majicu, oznojenu od košarke, pivom namačem saharu u grlu, orasi se otvaraju, orasi otpadaju i udaraju po krovu, klavirist udara po zubalu klavira, muškarci u kombinezonima puše, čačkaju zube palidrvcima, piju pivo iz flaša, tračnice zarasta trava, topole kraj crkve su gromobrani, mačak zijevne, zijevne stara, mačak zijevne, zijevne stara, mlada zahvati vodu šalicom dlana, pljusne je sebi u lice, u lice joj sija svjetlost koja se odbija od suprotnog brda, u brdo udubljen vinograd – amfiteatar, kruške su ženska torza, kruška, izdubljena od osa, stara večinom govori u prošlom vremenu, mlada isprobava slamnati šešir, isprobava ga lijepim kretnjama, okrene se od vjetra, pripali cigaretu, među zelenim listovima je sve više smeđih, smeđi listovi otpadaju, kiša povezuje zemlju i nebo, sjene se produžavaju, produbljuju udoline, povećavaju brda, kiša i dalje priča, bogzna kome i što, otvara kišobrane, zadržava golubove pod ulaznom nadstrešnicom, pod krovom balkona, pretvara park u podvodni predio, pravi lokve s mjehurima, blato na njivama, na njivama, koje se polako prazne, ostaju tikve, tikve i repa, repa, do vrata zakopana u zemlju (kako si mi se najzad raskrila, raskrila od samih neobičnosti običnog, kako si najzad dozorjela, dozorjela kao ta pocrvenjela listopadska jabuka u svom konačnom, neponovljivom obliku).
ŽALOPOJKA
Visoka šal-kragna, široko zavrnuti rukavi, zvonast kroj – ta bunda, ta duga bunda od krzna srebrne lisice: njena posljednja želja, posljednja nada beznadna, posljednji krik njene četrdesetdvogodišnje ženskosti – ah, užici zavodljivosti, elegancije, imućnosti, ugleda; ta bunda, ta duga bunda od krzna srebrne lisice, koju je prvi i posljednji put obukla tad, sred pretpraznično razigranog prosinca: bilo je poslijepodne sa suhim, paperjastim snijegom na ulicama, kad je sasvim iznenada došla u kazališnu kavanu, sjela za naš stol i s nama popila čašu pjenušca.
TV-DNEVNIK
… posmatrači Organizacije za sigurnost i sudejlovanje u Evropi našli su leševe najmanje 45 albanskih civila… savjet Nata osudio… i haaški sud… američki predsjednik ogorčen i zahtijeva… kao što je izjavio pilot, koji je, kako se pretpostavlja, napao kolonu teretnjaka… lordovi ponovno odlučuju: hoće li se Pinochet smjeti vratiti kući ili će ga izručiti Španjolskoj… nek se farsa s Clintonom završi… ugrožava integritet predsjedničke funkcije… sramoti državu… među špijunima i nekadašnji Kohlov suradnik… »Nismo ubojice, mi smo branitelji samostalne Slovenije!«, kunu se policajci iz bitke za Holmec… a vodećem sindikatu nikako ne dopuštaju u poduzeće… grupa radnika se, kako se tvrdi, krišom sastala u nekoj krčmi… u Njemačkoj, gdje je sve više ljudi ovisno o socijalnoj pomoći… eksploziju je vjerojatno prouzrokovalo isticanje goriva…. Santer spasio sebe i komisiju… Drnovšek skeptičan… Panonka podupire Pomurku… Emona Merkur bez dionica… gurnuta u kut… kompjuterski upad preko interneta… državni budžet oštećen za nekoliko milijuna tolara… izlilo se 16 tona mazuta…. Deset preprodavača droge… s kuhinjskim nožem u ruci… polio sebe i sina i kresnuo upaljačem… A onda – o, iznenadni, mili, spasonosni udar u grudima, o, blagi trnci posvud po umornoj koži, o, nezadrživa vlaga u tupim, izmučenim očima – : U vrijeme posljednjeg rata u Bosni i Halilagićevi iz Dervente morali su u izbjeglištvo. Prije odlaska su iz srušene kuće spasili što se dalo spasiti. I zlatne ribice, koje su izlili u domaći ribnjak. Kad su se poslije četiri godine vratili, iznenađeni su primijetili da je ribnjak pun zlatnih ribica. Kako poručuje naš suradnik, zaradom od njihove prodaje već grade novu kuću.
1999.
LJUBIČICE
Kao kod Goethea: Sa sobom sam/ po šumi sam hodio/ i ništa ne tražiti/ moj cilj je bio. Ali potom sam, s one strane potoka, krenuo uzbrdo među klimave kočiće vinograda, a potom dalje stazom, urezanom u lapor, koji je pucao i drobio se na bjeličastom suncu, a potom su lijevo i desno iznenada zasvjetlucale ljubičice u suhoj polegloj travi, ljubičice, kao da su se rasule sijaču iz prepunih ruku. Bože moj, kako je miriso mamuzasti cvjetić na dugoj peteljci koji sam usput ubrao! Ali njegov miris je bio tako blag i sitan i mio da se je prosto smjesta gubio u širom rastvorenim nosnicama, gubio se, a u isto vrijeme snažio želju po večem, jačem opoju. I ubrao sam i drugu i treću, četvrtu, i brao sam ih – O, Barbara, Anuška, Tajka, Tatjana… – brao i suzdržano usrkavao, uzdržano, dubokim, dugim udisajima… S nosom u buketu potom sam se spustio kroz voćnjak, još zimsko zapušten, išao uz njivu razoranog lica, pored seljačkog imanja s stubićem dima, modrim od drva, i iza joha opet se dao uzbrdo. Taj je grebenom široko zatvarao prostor, a kad sam se već prilično gore iznenada zaustavio bez buketa u ruci, zaustavio se i osvrnuo, sav rastopljen u vlastitom znoju i ujedno sav blaženo stopljen sa svim oko sebe, daleko ozada ugledao sam ljubičice, mamuzaste cvjetiće s dugim peteljkama, rasute pored staze lijevo i desno – o, Barbara, Anuška, Tajka, Tatjana… – rasute i uvele, uvele i izgubljenog mirisa.
PROFESOR LATINSKOG
Dolazi mi u susret, i klizi, i kašljuca, i mlatara oguljenom aktovkom, jeste, to je on, »stvarno klasa«, rekla je, »stvarno profesor prve a klase«, i usnama sam joj se doticao resice i naušnice-potočnice, a između se tiskala kosa, koja joj se rasipala ispod šubare, i rekla je da je »apsolutno pravedan«, mada strog, i iz usta su joj izlazili bijeli oblačići i gubili se u zasniježenoj pozadini, i rekla je da se uvijek, kada tumači, šeta otraga, iza posljednjih klupa, i da zato nema šanse da bi tko zabušavao, in kliznuo sam joj dahom po vratu i dahnuo joj iza vunenog ovratnika, tako da se stresla i umiljato nagnula glavu, a iza ovratnika je medeno zamirisalo na kožu, na svježe rublje, i rekla je kako im je jednostavno objasnio accusativus cum infinitivo, i kako im je napeto pričao o Catilinovoj uroti, i u očima joj je odbljeskivala svjetlost koja se iz grada krijumčarila između debala, i obrazom sam joj kružio po obrazu i usnicama po usnicama, koje su se polako rastvarale, i u ustima je imala ukus naranči i keksa, jer bili su božičnji blagdani i do nove godine je nedostajalo samo još nekoliko dana… Dolazi mi u susret, i klizi, i kašljuca, i najednom ne mogu da ga ne pozdravim – iznenađeno me pogleda – pozdravim umjesto nje – nasmiješi se i kimne mi glavom – namjesto nje, koje već dugo više nema.
5. LIPANJ
vrabac pije lokvu, dijete se geguca, kako upada ljeto u kuhinju i mijenja joj karakter, kako upada s zabludjelim pčelama i osama, s brojnim muhama i njihovim zujanjem, kako upada i u spavaću sobu, išaranu mjesečinom, kako upada s dosadnim komarcima, s ranom svjetlošću u pravokutnim prozorima, s ranom svjetlošću i ptičjim cvrtkutanjem, sve kuražnijim, sve podsticajnijim, krc! – zgazim kornet za sladoled, donnnn! – udari podne i digne golubove, vozimo se jedan za drugim, ne, ne kući, nego kroz centar, gdje se stalno svima žuri, gdje su zgrade najzbijenije, vozimo se iz grada, pored posljednjih vrtova s grmovima procvjetalog anisa, pored prvih zaselaka, gomilasto položenih u krajolik, vozimo se ručati pored kosca koji kosi u zagrljaju trava, pored krava koje nas gledaju i prežvakuju, i već dižemo žlice, već pušemo u juhu i u razgovor nam sve više pritiče more, more, obrubljeno pjenom, more, koje se približava obali i od nje udaljuje, more s travom koja talasa u podvodnim tokovima, s pješčanim ćelama između trave, s crnim, bradavičastim krastavcima, posutim pijeskom, s indigo-plavim i smeđe-crnim ježevima, koji bodljama transportiraju kamenčiće na sebe i pokrivaju se, s jatima inčuna koji vrte repovima, raspršenim na sve strane u relaksiranom stanju i – paf! – koji istosmjerno jure u trenutku uzbune, s obalnim stijenjem, prerezanim na crtama plime i osjeke, s predostrožnim rakovicama u njihovim pukotinama i razjedinama, s otocima na propuhu sred beskonačnog akvamarina, sred vrele sunčeve svjetlosti, koja se žuto cijedi kroz igličave kićanke svijetlozelenih, cézannovskih borova i kapa na crvenkasto tlo, gipko od iglica, spojenih u parove, krhkih, pucketavih, upaljivih poput palidrvca… frrrr – preplašim crvendaća u grmu i crvendać mene, dok idem od gostionice dolje po glatko ugaženom poljskom putu i mislim: da, da, kao što je vrag u sitnicama, tako je u sitnicama i poezija.
UZ KORITO PLANINSKOG POTOKA
Žlijeb, otvorena rana odozgo nadolje; iz nje vruć zadah crnkastog pijeska, oštrog kao sol, suhog kao biber; između se iskre zrnca škriljca; suha mahovina suši se na zaravnima; oguljena debla, otučena, trula štrče iz visokog nanosa suhog granja, granitnih krhotina, okresina, smrekinih iglica, šišarika, korijenja; to još stišče u zagrljaju kamenje i komade stijena; stijene, nabacane na sve strane; na sve strane zaglavljene, između sebe ukliješteno kamenje; mjesečev krajolik izlizanih, glatko zaobljenih naslaga, nadnijetih stijena, usjeka, vrtača – ali sve to u stepeničastom redoslijedu i ne, nikako ne nabacano na sve strane; sve to razmješteno u skritom, sve više raskrivajućem, logičnom, besprijekornom redu; sve to čvrsto postavljeno, svrsishodno načinjeno; od stjenovitog bloka do istruljelog lišća među granitnim krhotinama, sve stavljeno u svoj najprimjereniji, međusobno posve usklađen položaj… I ne, ne samo to. Tad, pred vratima rujna, tad, kad bude svijet najednom obamro u sve napetijem, sve zagušljivijem zatišju, kad budu naposljetku popustile brane neba, širom se otvorile između munje i groma, kad bude iz prodrtih oblaka olakšavajuće lilo u brzim, neprekidnim, gustim mlazevima, tako da će se magliti kao na kakvom akvarelu, naslikanom na upijaču – tada će ta uspravna podnebna voda nadrijeti po toj začuđujućoj tvorevini, dovaljat će se, svom svojom težinom nagnuta u dubinu, rascijepit će tu starodrevnu tišinu odozgo nadolje, i hučat će, i prskati, i grgotati, i klokotati, i žuboriti, i šumiti, šumiti i hučati, hučati u silovitom allegru maestosu, jer to korito… to korito je u stvari glazbalo.
MAMA, SJEĆAŠ LI SE
kako sam se, kao dijete, star četiri-pet godina, strašno bojao aviona? Mada rođen odmah poslije rata, ta panična strava ispunila me je prije rođenja, dok si bila u stalnom šoku zbog noćnih bombardiranja saveznika. Sjećaš li se, tada, za vrijeme raspusta u Šempetru? Gore, u vinogradu, sladio sam se prvim zrelim zrnima grožđa »kozje sise«, kad se iza leđa iznenada digao sportski dvokrilac, vjerojatno je opet bacao letke za kakav miting, što li, približavao se sve glasnijom bukom pravo i sve niže, ugledao sam točku pilotove glave, nagnuto iza vjetrobrana kao da vreba, hoće me ubiti, pomislio sam, ne mogavši vikati, ne mogavši plakati, posrtao sam, trave su me šibuckale po nogama u kratkim hlačama, bosonog spoticao sam se o krtičnjake i dahtao, stajala si dolje, ispred obiteljskog imanja, tako očajno sitna u daljini, a prokleti dvokrilac nije odletio, nego je u elegantnom luku zaokružio nalijevo, vraćao se, vrag, pravo i još niže, ili se meni samo tako činilo, pogodit će me u leđa, pomislio sam i još brže jurnuo naprijed, svijet lijevo i desno divlje mi je poskakivalo u kutcima očiju, u sljepoočicama je udaralo, u grudnom košu lupalo, htjelo me ugušiti, rastrgati me, a dvokrila sjena je hladno šibnula preko mene, šibnula svom onom zaglušujućom bukom i larmom, bio sam uz tebe, glavu si mi tiskala u suknju, bio sam uz tebe, držao te oko bokova, tresao sam se i žmarci su me podilazili, podilazili po cijelom tijelu od same goleme sreće da si, da si baš ti i samo ti moja mama… A zapravo je smiješno – poslije 20, ne, poslije 23 godine služio sam vojsku kao za inat u avijaciji.
MENTOL BOMBONI
ILI KUĆA GOSPOĐICE BERTE
Mentol bomboni – ah, gospođica Berta!… Pregorjela joj je žarulja u kuhinji i zamijenio si je novom – mentol bombon; donio si joj tablete iz apoteke ili kakav ljubavni roman iz knjižnice – mentol bombon; u listopadu joj lopatom ubacio onu tonu lignita u pljesnjivi podrum – mentol bombon; na pošti joj platio stanarinu ili poslao nagradnu križaljku – mentol bombon; u ožujku joj prekopao lijehu za begonije i astre – mentol bombon; i svaki put na kraju školske godine, i svaki put na početku nove – mentol bombon; i za rođendan, za Božić, za Uskrs – mentol bombon, mentol bombon, mentol bombon… Dakako, mnogi su i koješta naklapali. A uglavnom da joj je sve vrijeme obečavao brak, odmah nakon što se i formalno razvede, ali je razvod ujedno odlagao, sad zbog neodrasle djece, sad zbog financijskih problema, sad zbog ove, sad zbog one ženine bolesti, što znači da mu je sve vrijeme bila samo slatka zabava, samo sredstvo za podmlađivanje, samo lijek protiv bračnih muka i teškoća, dok mu se, naposljetku, poslije skoro dvadeset godina i sve goreg omalovažavanja, nije dobrano ogadila, tako da je nije mogao više ni vidjeti ni čuti: Što to znači, toliko mlađa, a još uvijek ustrajno visi na njemu, sijedonji uvelom! A tada je bilo, očito, već i za nju prekasno… Stanovala je u onom natrpanom jednosobnom stanu na koncu hodnika, a odsad neka stanuje u kući tih sa suosjećanjem napisanih riječi, zapisanih i zato neusporedivo trajnijih od njenog života… Mentol bomboni – ah, gospođica Berta!
PERFORIRANI KRAJOLIK
u dalekoj izmaglici rasuto selo… vinogradi se kupaju u suncu… čvorci vole grožđe… među grožđem se rado kriju uholaže… krošnje su barke… ljuljaju se na valovima vjetra… topole se klanjaju… u ožujku – zelenilo još u povoju – zveckaju crvenkastim resama kao monasi svojim zrnima na brojanicama… jagnjad bleji… talasaju se, talasuju stada ovaca… prostor desno zauzimaju smreke… smreke i borovi svojim stablima… u svako godišnje doba osvijetljena su s druge strane… tamo unutra je proplanak, poput kakve ćele… po paučini se u glissandu spuštaju pauci… pauci-alpinisti… bor-samotar otvorio je sve kapke svojih šišarika… mravinjak pod njim treperi… prostor lijevo spušta se u ravnicu… preko ravnice, poput kakvog poludjelog automobilista, juri vjetar… žena pored kapele reda cvijeće – drškama ga je utaknula u vazu… reda ga s nježnom nespretnošću… pas u sjeni kovačnice hvata zrak… u vratima kovačnice dvije zadnjice, konjeva i kovačeva… s kovačnice se ljušti žbuka… kos čeprka po konjskoj balegi… otresa kljun… uzleti… onaj što se saginje ispod voćke, ima raskopčanu košulju i šešir na glavi… kakvo šuštanje, kakva razigranost – orahovi listovi na vjetru!… zelenilo u prosijanom lišću žari… lišće se prekriva u različitim nijansama zelene… brašnjavo-bijel leptir leti, leti… pregiba se po sredini… cikcakasto se diže u nebo… sve to… sve to se događa u tebi… u tebi se događa bog.
MAČKICA
Ne govoriti biranim riječima, ne krivotvoriti, ne upotrebljavati naizgled lijepe laži tehničkih sredstava koje zavode; formulirati točno, očigledno i jednostavno, najjednostavnijim, oskudnim riječima u tom »oskudnom vremenu«, prosto u prozi, najoskudnijem, prirodnom obliku, u najprirodnijem, svakidašnjem ritmu vlastitog daha, vlastitog hoda, vlastitog pulsa srca, znači u ravnomjerno talasavom u svojoj neravnomjernosti, čak opušteno, naširoko, kao da ne pišeš na A4, nego u blok za crtanje 30 x 40 cm; neka to, što praviš, bude poput prirodne pojave, poput predmeta iz prirode, poput bića od krvi i mesa… I strpljivo ih premještaš, voljene riječi, tražiš za njih položaj koji im najviše odgovara, precrtavaš ih i zamjenjuješ i izgovaraš naglas, kako bi ih što bolje čuo, već skoro zadovoljan njihovim cjelokupnim sastavom, zapravo već jako zadovoljan, nema što, zapravo već jako jako zadovoljan, hvala bogu… A onda ti dijete u gnjezdašcu ruku donese s dvorišta mačkicu, crnu, vjerojatno staru dva mjeseca, stavi je na ugao stola i tamo je ostavi, tako da najednom zasjeni sve oko sebe, da zasija u svojoj čistoj, nezaustavljivo privlačnoj prirodnosti, u svom neponovljivom, jasno zacrtanom obliku, u svojoj neiskazivoj ljupkosti i ženskoj milini, s tim okruglim, sitno rezbarenim licem, s parom okruglih kestenjasto-smeđih očiju poput djelića sasvim samosvojne, kipeće, savršene ljepote, savršene do strave i čudesnosti istodobno… I klecneš i »saviješ koljeno«, s vlagom u očima, da, saviješ ga, dok mačkica hoda po škrabotinama tvog papira, s dignutim repom poput periskopa.
HAZARDER
Smrti, draga smrti, tebi sam zahvalan, tebi, koja mi daješ snage da nižem riječi u stihove, tebi, koja mi time automatski otvaraš vrata u mogućnost svih mogućnosti – živjeti, ah, živjeti i s one strane znamenite trunke praha i pepela!
ORAH U STUDENOM
Adio, prasketave proljetne vatre i crni zemljovidi spaljenih trava koje su pognojile travnjak iza potoka; adio, puna košara mladih psića koje je gospodar sred ožujka prenio na sunce, tako da je u njoj smeđe žmirkalo i nespretno se premetalo; adio, travanjsko nebo, plavo poput encijana, i beskonačna krda svibanjskih oblaka, gonjena južnjakom napuhanih obraza; adio, iznenadni, divovski kumulus, koji je, jednog poslijepodneva, poput lađe iz snova skliznuo po krovnom sljemenu; adio, mirno usidreni noćni oblaci, puni mjesečine iznad zvjezdane dubine, i u lipanjskom mraku krijesnice – krijesnice, koje su se dizale iz kopriva i jasmina, i gubile mi se u krošnji kao u bajci; adio, nemirni, osvježavajući vjetar, koji miriše na daljine, koji mi je omogućio progovoriti svaki put kad je puhnuo i aktivirao toliko događanja najednom: adio, ona srpanjska kišo poslije dugog, usijanog dana, zapravo samo šum kiše iz daljine, iz susjednog sela, kiše, koju smo s nestrpljenjem čekali, a ona, gizdalinka svjetlucava, nikako nije htjela priškropiti i k nama; adio, vinograd na kolcima koji crtknano prekrivaju leđa suprotnog brda, adio, zeleni lukovi pognutih loza, opterećeni grozdovima, koji su se u kolovozu medili u sunčanim zavjetrinama; adio, daleke bukove šume lijevo, u listopadu prevučene bakrom, i vonju izabele za ogradom; domaćica s keceljom i točkastom maramom, adio – svako jutro je s cekerom išla dvorištem, a za njom je tapkao pijetao; adio, crna pasja mrcino u čvorastozamršenom krznu i mačko na gomili jaježutih tikava i tikvani mali, vriskavi, bosonogi u travi od jutra do kasne večeri – hvatali su moje grane i tresli ih, a ja sam im sipao svoje plodove, umotane u zelene ljuske koje su mirisale na jod… Sad znam: čudo sam, nisam bio svjestan da sam i živio usred čuda. Sad znam… sad, kad mi je vjetar pokidao sve listove odozgo naniže i rastresao ih dolje. Tamo dolje pucketaju u blatu poput krasta… i studen… kako me gricka, kako glođe gole žile… Sokovi ne kruže više… Ne osjećam više gornje, najtanje grane… Strašni, nesavladivi umor svuda… Zaspati… zaspati… o posljednja slatkoćo…
DRAGA ČITATELJKO, POŠTOVANI ČITATELJU,
a naposljetku – jeste li kad već pomislili s kim ste se sve rukovali; jeste li kad pomislili s kim su se sve rukovali oni koji su se rukovali s vama i oni koji su se rukovali s njima, i tako dalje i tako dalje; jeste li kad već pomislili da ste se, uhvaćeni u tu nevidljivu mrežu spojenih ruku, rukovali sa svim ljudima na svijetu, bez obzira na boju kože, vjersku pripadnost ili političko uvjerenje?
|
|
