O autoru:
Švajcarski naučnik, direktor CEIS-a (Centra za strategiju evropskih integracija), filozof, pedagog Christophe Solioz objavio je prošle godine « Povratak na Balkan « (Retour aux Balkans 1992-2010, l’Hamatann), knjigu koja obuhvata tekstove, političke analize, a koji pozivaju čitaoca na razmišljanje i daju jedan putokaz u labirint postjugoslovenske kompleksne situacije.
Knjiga « Retour aux Balkans 1992-2010» rezultat je dakle gotovo 20-godišnjeg posmatranja i istraživanja balkanskog područja, a takođe i zbirka tekstova ovog autora o nekim akterima , kao što su Wolfgang Petrich, Carla del Ponte, Alex Langer, Slavenka Drakulic, Sejla Kameric i mnogi drugi. Centralne analize u ovoj knjizi posvećene su najviše BiH i Kosovu.
Intervju sa Christopheom Soliozom
Vodila Zdenka Brajković
(godine 2011.)
- Vaša knjiga « Povratak na Balkan » zbir je opservacija o Balkanu posljednjih dvadesetak godina. To pokazuje da je za vas Balkan još « živ », interesantan, ali da li se stvarno nešto pokreće i mijenja u tom regionu u posljednje vrijeme?
Dvadesetak godina nije veliki period, ali dovoljan za promjene, je li to stvarno slučaj sa Balkanom ?!
Moram priznati da sam bio možda sebičan objavivši knjigu koja nosi jedno svjedočenje mog angažmana, pa da odmah pojasnim : posvećujem mnogo više energijei držim mnogo više do knjiga koje su napravili drugi autori, a koje sam objavio : tu prije svega želim istaći knjigu iz umjetnosti Šejle KamariĆ (Two words 20à9), pa knjige iz kolekcije kojima je rukovodio Wolfgang Petrisch : Damir Arsenijević (Forgotten Futur : The Politics of Poetry in Bosnia and Herzegovina, 2010), Ivan Čolović (The Balkans : The Terror of Culture, 2011). A te knjige pokazuju da se Balkan pokreće, možda još ne koliko bi terbalo, ali izvjesno je da te knjige pokazuju jedan put koji treba slijediti.
- U Ženevi 4 aprila organizujete veče sa Carlom del Ponte « Carla del Ponte – u ime pravde », pa se jedno pitanje nameće : da li se publika u Ženevi, ili u Evropi općenito, još interesuje za naše područje, za Bosnu i Hercegovinu, za Haški sud, pa naravno i za Carla del Ponte !?
Mislim da treba prodrmati i oživjeti javno mnjenje, upravo to. Međunarodni sud u Hagu simbolizira vise izazova. Prije svega, potrebu za međunarodnom pravdom u potrazi za ratnim zločinima i borbu protiv njihovog nekažnjavanja.O tome čak ne treba ni diskutovati, to se podrazumijeva.
Drugo : za Bosnu je i te kako važno priznavanje genocida, razna svjedočenja, predstavljaju neiscrpan izvori za historičare, i za angažovane građane ! Procesi su u toku, istina je etablirana, međunarodna pravda je u funkciji . Ako danas toliko govorimo o međunarodnoj pravdi, o izvještaju Dicka Martija, to je zahvaljujući Carli del Ponte.Ne poznajem nikoga ko se toliko angažovao , rizikujući i svoj život, da pravda bude zadovoljena , naročito da zločini budu kažnjeni i na najvećem nivou kao što je to ona uradila. U tom slučaju, samo joj možemo skinuti kapu, tj. odati priznanje.
- Uvijek je interesantno cuti kako stranac razmislja o nasem problemu, računajući valjda na njegovu objektivnost. Sta vi mislite konkretno o budućnosti BiH, i da li je vidite kao članicu EU ?
Ne , prije svega ne mislim da imam objektivniji stav, to niko ne može imati, naročito kad je riječ o BiH. Ali, moj pogled je usredsredjen apsolutno na jedinstvenu BiH, u kojoj ce ratni zloičnci biti kažnjeni i korumpirani politicari osudjeni i zbaceni sa vlasti. Treba pokrenuti stvari : takva Bosna ima buducnost.
Sanjam je kao mirnu zemlju, u kojoj svako moze zivjeti sretno i u dobrim relacijama sa drugima (u dobrom komšiluku).
Sto se tiče prikljucivanja BiH EU, treba podsjetiti da je bivša Jugoslavija bila na pragu da to postane. Razlozi nisu samo historijski, oni su i kulturne, i politicke i naravno ekonomske prirode.)
Bosna i Hercegovina, kao i druge republike bivše Jugoslavije moraju se afirmisati na evropskoj sceni na najljepsi način. Evo jednog primjera : Šejla Kamerić je najljepsa promocija BiH koju možemo zamisliti : nagrada Evropske fondacije « Routes Awards » koja joj je dodijeljena u Briselu to ilustruje. Vlada biH mora da podržava kulturni milje, bratimljenje gradova, univerzitetske razmjene i angazovati se svim snagama na programima kooperacije u regionu, Unije i Vijeća Evrope. Evropa se stvara putem građana, njihovim angažmanom a ne samo putovanjima privilegovanih.
Ima jedna nova generacija u BiH , otvorena, interesantna, koja mnogo može dati Evropi. Bosna mora biti prisutna u domenu kulture, jer ima šta da pokaže, pa vidite te mlade ljude ; Jazz festival, Filmski festival, Damir Imamovic , da kažem onako kroz humor i prijateljski : Bosna Kurte i Plaste ima budućnost i te kako!
- Centar svjetskog interesovanja danas je ipak arapski svijet . Mi smo ipak sve manje « interesantni » ?
Ne, ne mislim uopšte tako. Činjenica je da Evropa ima drugih prioriteta , ali to je vec slučaj prisutan godinama.
Ono što je bitno za sve bivse jugoslovenske republike, pa naravno i za Bih, jeste da moraju prevazići mentalitet asistencije i afirmisati se kao budući članovi EU. Ono što se dešava trenutno u arapskom svijetu daje jednu novu ulogu, narocito Turskoj, ali i Balkanu. Turska je to razumjela i čak učestvuje u tome. Ona vec godinama ima konstruktivnu ulogu na Balkanu. Na Balkanu je da potvrdi svoju geostratesku ulogu na inteligentan nacin. Takodje, ovdje mislim i na mediteranski prostor o kojem treba ponovo misliti, o cemu treba razgovarati na to me pobudjuju i tekstovi mog prijatelja Predraga Matvejevica. Mediteran nije sam Marseille, ili neki gradovi…To je veoma vazan prostor.
- Kada i kako je počelo vaše interesovanje za područje Balkana, za našu kulturu ?
Jos kao student u Cirihu krajem 70-ih godina , interesovao sam se za Marcusa, Adorna i Froma. Tako sam i slijedio aktivnosti grupe Praxis Korculanske seminare. Nazalost, malo sam prisustvovao jednom seminaru i danas žalim zbog toga. Tih istih godina, na «Ciriskom seminaru psihoanalize », čija je figura bila Paul Parin, koji se angazovao sa prijateljima « Centrale sanitaire suisse » u korist partizana, o čemu govorim u knjizi Povratak na Balkan, bio je moj podstrekač. Počeo sam slijediti njegov primjer.
A onda je došao Helsinki Citizen assemblyi poznanstvo sa Veton Surroi,
Zdravkom Grebom, Srdjanom Dvonrikom, i ostao sam vjeran nasem prijateljstvu. A onda si se rodila i nova prijateljstva sa Dunjom Blažević, Sveborom Dizdarevicem, Ivanom Čolovićem, Wolfgangom Petrischom, koji je takodje jako vezan za Bosnu , odakle i nase prijateljstvo i zajednički angazman; i na kraju čitanje « Derviša i smrt », Meše Selimovića , moje najomiljenije knjige kao i Danila Kiša, mog omiljenog autora.
A Sarajevo, to je moj tajni vrt, to je moja kuća !
Zdenka Brajkovic
|
|
