O autoru:
Edin Sarač rođen je 12.11.1968 godine u Jajcu. Osnovnu i srednju školu završio u Mrkonjić Gradu, gdje je i nekih srednjoškolskih godina izdao svoju prvu zbirku poezije. S ratom se zatekao u Beogradu na filozofskom fakultetu, odsjek filozofija. Iz Beograda je i počelo njegovo izbjeglištvo kje ga dovelo do Holandije gdje je završio Personalni menagment. Piše prozu i poeziju.
SUKOB CIVILIZACIJA
Prvih godina izbjeglištva tetak je naslonjen na ograde po holandskim vrtovima , što su plastikom ornamenata i na brzinu uzgajanim cviječem u bezbrojnim staklenicima pokušavali nazor da dozovu mir i ljepotu, tražio onaj hlad orahov ispod kuće, dole pored ograde u ćošku preko puta Mehine avlije, uz jarak, gdje je kahva prijala kao nigdje na ponjavi, na brzinu prostrtoj. Onaj hlad gdje se uzdah otimao izbacujući iz sebe sve nevolje i muke i strahove, ostavljajući ih izvan sjene hlada, na odstojanju, da čuće i čekaju i vrište ako treba od nemoći što se za tren ne hvataju više za tijelo čovjeka i ne grizu kožu lica kriveći ga brigom. Tražio je i onaj bunar ispred kuće, jednoruki, zeleni, i dizao nos ponekad tako naslonjen ne bi li osjetio zadah studene vode kad uplovi u šupljine nosa i zatreperi dlačicama svježine. Vrlo brzo je i svatio da holandska klima nema one bosanske vrućine kasnog ljeta kad zamru i misli i trava i kad se lišće po šljivama i trešnjama u avliji obori i dahće, i da nema onog zamora vreline u vazduhu što svježinu bunarske vode i njenu studenost dozivaju kad god izađeš ispred kuće, pa je samo tako naslonjen na ograde stiskao usne i klimao umorno glavom kad god bi skontao da ih tu, 1850 kilometara daleko od kuće, pod kišnim nebom, ne može ni naći. Lutajući po velikim supermarketima i samouslugama, ruku na leđima, poguren, zastajkivao bi kod paradajza i krastavaca i uzimao ih u ruke, opipavajući ih kao da mačiće drži, nježno i pomno, zagledajući ih sa svih strana i mirišući, da bi ih na kraju uvijek vraćao nazad, oprezno ih spuštajući, razočaran. U tom obilju hrane, između kao šipak nabreklih prodavnica i kao u bajci izvezenih ulica sa kućama od kolača, sjajnih očiju prozora i sterilnoj čistoći vrtova, njegov promućurni pogled vrlo brzo je svatio da sav taj dogovoreni red i zaglušujuća tišina, kojom su odisali gradići holandskih provincija, negdje duboko u sebi krije neku nezajažljivost, neku pritajenu osornu hladnoću uma, i vidjevši da se sve može imati i kupiti i da ne postoji nijedna suluda želja ohole posesivnosti koju sa parama, u tom svijetu namještenih osmjeha, ne možeš ispuniti, još je prvih dana izjeglištva, umoran se spuštajući pored Zejne na krevet kad bi se predveče vraćao u svoju sobu, i dok se spremao za san, tupo primjećivao:“Ovdje je bolje bez čune biti nego bez para.“
Rat je počeo trećeg dana tetkove penzije i dočekao ga je naslonjenog na pendžer dok je u glavi presabirao struju i vodu i komunalije i pokušavao da na brzinu skonta koliko mu ostaje od svega kad sve plati. Tutanj prvih granata u daljini utjerala su tetku Zejnu u kuću sa prstima lomljivim na grudima, koraka što nije mogao da se smiri od straha, pa je cupkala sva usplahirena i uhkala cijelo vrijeme sklanjajući kosu ispod marame, pa je onda skidala i opet se zavijala kao da će sa tim sve opet vratiti na staro. Mjesec dana kasnije, nosa priljubljenog uz prozor autobusa i zagledan u zgarišta pored puta, zapaljene kuće, sela i gradove, kolone žena, djece i staraca sa kesama u rukama, pijane kabadahije sa kalašnjikovima u jednoj a bocom rakije u drugoj ruci, kolone kamiona, tenkova i ostale vojne maširenije što su prelazili preko Drine iz Srbije u Bosnu, tetak je negdje na pola puta do Holandije, negdje u Austriji, odlijepio nos od hladnog stakla i promrmljao:“Ne osta ništa od moje pemzije.“
Dok smo svi zadivljeni milovali novu zemlju što nam je podjelila kuće i plastične vrtove i pokušavala da nam otvori novi put i da nas odobrovolji i zabavi, ne bi li tako muku svog izbjeglištva zaboravili, tetak je govorio da je „guzica“ kriva za sve i da će nas, jedan dan, kad joj zubi narastu, sve pojesti pa od nas neće ostati ništa osim nje, pune i najedene, guzice, koja će na kraju i sama sebe da proguta. Tetka Zejna bi samo odmahivala rukom i karala ga ko malo dijete pred svima :“Nek si ti mimo svijet! Ljudi ti sve dali.Umjesto fala da kažeš ti vazda nešto ispametuješ. Kako te pred djecom nije sramota lajati!“ A tetak bi podizo glavu na kratko i širom otvorenih očiju i podignutih obrva, dok mu je pepeo sa cigare u ruci obješenoj preko koljena, kao da je obamrla, padao na pod, namjerno spuštao glas i kroz zube njoj u inat govorio :“Guzica će nama svima dohakati!“ I nikako nije vjerovao svoj toj savršenosti oblika voća i povrća po samouslugama, toj jednolikosti arhitekture i čistoći ulica, i parama koje je svaki mjesec dobijao, đžaba . Govorio je da to meso po rafama prodavnica, iste boje i oblika, nikad zemlje ni sunca nije vidjelo i da ga tove po životinjskim konclogorima kao što paradajz uzgajaju po nebrojenim staklenicima, gurajući ga u kalup, pa jadnik ne može ni da naraste kako treba, da se iskvrga, natopi suncem i najede zemljom, pa da zamiriši kad ga zagrizneš, tim suncem i zemljom, i da se crvenilom mirisa otopi na jeziku. Govorio je da ti pilići, svi isti i nabrekli, što leže ko po abecednom redu složeni, nikad kljucnuli kamen nisu, nikad glistu na kljun nabili i da su umrli nepokretni po soliterima kafeza , zatvoreni u njima kao najgori zločinci , osuđeni samo da jedu i da umiru. Govorio je da je on sve to vidio, da je išao okolo po staklenicima i farmama, da je sve to nazor, na silu, plastično i neprirodno, i da ništa ovdje nema okusa jer nema ni muke s kojim je zarađena. Pa i te pare se ne dobijaju tek tako, džaba, jer sve što sa njima možeš da kupiš ne vrijedi ni „pišljive banke“. Tetak je bio ogorčen onim što ga ja zapalo u starosti, poslije svega, nezasluženo, ogorčen ratom i strahotama koje on sa sobom nosi, osjećao se prevarenim. Po prvi put u životu bio je ljut a nije znao na koga bi trebao biti ljut i kopnio je i mršao puneći se dimom cigara.
|
|
