O autoru:
Rođen u BiH autor je brojnih knjiga poezije, pripovijedaka, radio-drama; za vrijeme rata, otišao je u Kanadu, (Toronto), a nedavno se vratio u Sarajevo gdje sada živi.Pjesme su mu zastupljene u brojnim antologijama.
DA NAS NOVI RAT NE IZNENADI
Svake nedjelje igramo se rata da nas budući rat ne bi iznenadio.
Naša krvožedna mašta ima oblik pištolja na vodu,
jer mi ne vodimo zimišljeni rat da bi upoređivali naše stare ožiljke
već za inat onim skorojevićima koji ne primjećuju
kako krv polako postaje voda.
Vojnici sa bijelom trakom štite ulaznu kapiju Klaonice
kroz koju ponizno ulaze krda krava da bi zadnji put vidjela
odsjaj svojih lica u ogledalima klaničkih noževa.
Moji vojnici sa crvenom trakom štite izlaznu kapiju kroz koju
te iste krave izlaze u malim Bozićno dizajniranim paketićima,
da bi bile utovarene u prikolice, toliko velike
da bi moja cijela četa mogla stati u njih.
S vremena na vrijeme iznenada napadnemo vojnike sa bijelim trakama
da bi ih pošpricali crvenim sprejom.
Ponekad oni iznenade nas i pošpricaju nas bijelim sprejom.
Poslije toga skupa brojimo koliko uniformi treba odnijeti na hemijsko čisćenje.
Nakon što glupa Nedjelja postane umorna od nas,
mi hrabri ratnici budućnosti preselimo se u kantinu Klaonice
da sa mesarima proslavimo našu hrabrost i spremnost da štitimo.
Jedući sočne teleće odreske mi ratnici budućnosti otpjevamo državnu himnu
tek onako da nasekiramo one skorojeviće koji smatraju
da krv nacije pomalo postaje vodenasta.
Onda se razidjemo kućama da našoj pospanoj djeci,
prije nego ih majke napadnu glupim bajkama o sretnim krdima krava,
prepričamo našu nedjeljnu bitku.
Prije nego nezaintersovani ponedjeljak zakuca na naša vrata.
Obezbjeđena alarmom.
RAT JE ZAVRšEN, MOJA LJUBAVI
Rat je završen. Tako mi se čini.
Bar tako piše u jutrošnjim novinama.
Na naslovnoj stranici je slika Fabrike
koja je do juče proizvodila samo zastave i vojničke uniforme
a danas svečano počinje sa proizvodnjom pidžama.
Na sljedećoj stranici je izvještaj o posmrtnoj dodjeli medalja
a iza toga slijede križaljke i saopštenje Državne Lutrije
u kojem se sa žaljenjem kaže da i ovoga mjeseca
niko nije dobio glavni zgoditak.
Apoteke opet rade cijelu noć,
radio opet svira stare dobre hitove
i čini se kao da rata nikada nije ni bilo.
Ušao sam u prodavnicu starih stvari
i na vješalicama prepoznao svoje komšije :
Eno Ivanovog kaputa. Postavu smo iskoristili za zavoje.
Gle, tu su Hasanove cipele. Na njima više nema pertli.
Tu su i Jovanove pantole. Na njima nema više kaiša.
Ali gdje su ljudi?
I potrčao sam glavnom ulicom
ne bih li se ogledao u izlozima
ali izlozi su razbijeni i u njima sada stoje samo gole lutke
koje će već sutra biti odjenute u nove pidžame,
kao što piše u jutrošnjim novinama.
Onda sam utrčao u naš razrušeni stan
da se ogledam u staklu tvoje uokvirene slike na zidu
i nisam mario što više nisam onaj isti
koji je plakao onda kada su te odveli ko zna gdje.
Rekla si mi da ćeš se vratiti
moja ljubavi,
jednom kada se rat napokon završi.
A rat je završen.
Barem tako piše
u jutrošnjim novinama.
SRETNI DANI U LUDNICI
Dolazi medicinska sestra sa gomilom pilula i čašom vode.
Oštre kragne na njenoj uniformi cjepaju bolnički vazduh na dvoje.
Na lijevoj strani leže oni bolesnici koji se pretvaraju da su ludi
kako bi izbjegli strijeljanje.
Na desnoj strani leže oni koji se pretvaraju da su ludi
jer su izabrani u streljački stroj koji će se pozabaviti onima
na lijevoj strani jednom kad ozdrave.
Pacijenti sa dvije strane ne pričaju međusobno u toku dana
gadeći se jedni drugima pošto neki od njih ponekad zvaću jastuke,
piške na pod, prde kad se pojavi doktor,
takoreći ponašaju se kao glupaci.
Kad god medicinska sestra glasno prokomentariše da se neki pacijent
počinje oporavljati
luđaci sa druge strane zagrakću kako je njegovo stanje zapravo još gore
tvrdeći da je dotični luđak mentalno bliži da postane saksija za cvijeće
nego bombaš-samoubica.
Ali iza ponoći
Kada mjesečina nježno u sobe useli sjenke bodljkave žice
sa visokih zidova ispred ludnice
svi luđaci se sakupe i igraju šah tako da se svaka partija
mora završiti remijem,
i kažnjavaju duplom porcijom pilula
one koji umisle da se osjećaju bolje.
Jer van zidova lutnice život je mnogo gori.
Mnogo, mnogo gori.
|
