O piscu:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.
MOZART
(odlomak)
Ne, nije riječ o čuvenom skladatelju iz Salzburga. Mozart je voz na relaciji Beč- Strasburg, koji mi je, uz moderno kloparanje, preko svojih junaka, pričao o sudbinama ljudi koji su poput mene godinama putovali od prijestonice svijeta, Pariza, do prijestonice Evrope, Strasburga. Pripovijest o Mozartu ustvari je najprije marivaudage o prostoti - ako takav postoji - čije se carstvo proteglo mnogo šire i duže nego što je pruga Beč-Pariz-Strasburg. O ovoj neprikosnovenoj vladarki Planete svjedoče ponekad i priče stranaca što su u ovoj putujućoj pozornici sklapali prijateljstva, ostajući i dalje stranci.
Ali kako elegantno govori o prostoti?
Namjera mi je bila barem donekle raskrinkati njenu moćnu imperiju, uz prijedlog čitaocu da izbjegne identifikacije na koje može pasti, poljuljan diskretnim truckanjem Mozarta, u koji su se ukrcavale i iskrcavale moderne bajke, skupa s njegovim putnicima, mojim saputnicima, koji su kao u vlak ulazili i izlazili iz mog života.
Cijeli život, ništa drugo ne radimo nego
kružimo oko vlastitog groba.
Chateaubriand
(.....)
Voz naglo zakoči. Negdje u daljini, polja su se spajala sa gotovo bezbojnim nebom. Sjećam se lica iz vlaka koja sam mjesecima posmatrala; nepozvana su iskrsavala preda mnom. Ponekad sam s njima i razgovarala. Lidia je jedna od rijetkih žena koja mi se obratila. Pred oči mi iskrsava slika još jedne osobe slabijeg pola: crna vizonska bunda, crne rukavice, crni šešir na glavi, crna kosa koja izviruje ispod šešira, crna tašna na stolu, crna torba ispod njega. Sjedjela je za stolom kraj moga i pijuckala crno vino, nekoliko sati, sve dok se voz nije zaustavio u Parizu. Njen odsutni pogled govorio je: “Imam tajnu, i neću vam je odati”. Kad se voz zaustavio, digla se, uzela crnu tašnu sa stola, povukla crnu torbu za sobom, i nestala na mračnom peronu.
Prije nego što sam i sama napustila vagon, vrebala sam kroz prozor hoće li odnekud izbiti branioci životinjskih prava i gađati damu svježim jajima zbog odranog krzna kojim je bogato uvila svoje već očito natruhlo tijelo.
Lidia je izrekla mnoge poznate i tačne stvari, ali od svih tih istina odavno osjećam zasićenost. Otvaram jednu za drugom nekoliko tek objavljenih knjiga, da provjerim šta se u ovom času slavi. Čitam ih brže nego što se kotrlja Mozart. Tačno je: sve liče jedna na drugu, iako su teme različite. Dok smo živjeli u komunizmu, svi smo sanjali o Zapadu. Nikome od nas nije moglo pasti na pamet da ćemo biti zasićeni luksuzom, da ćemo jednog dana zažaliti za zatvorom u kome je bilo šarenila, u kome je briga u stvari značila bezbrižnost, u kome je ograda značila putovanje i maštanje, u kome su kočnica i ograda bili izazov i pogon. Ali treba li žaliti za starim dželatom jer nam novi stoji nad glavom? Jedan prijatelj koji je iz opkoljenog Sarajeva stigao u Pariz veli: “Nekad sam šetajući gledao ispred sebe u nadi da ću naći neki izgubljeni franak. Nažalost, Francuzi ništa ne gube! I sada, kad idem ulicom, gledam stalno ispred sebe, ali ne u nadi da ću naći neku izgubljenu novčanicu, nego da izbjegnem pseći izmet.” Zid se srušio, s njim i naše iluzije, a s tim narasla nostalgija za ropstvom koje se sada čini životom u odnosu na najnoviju, totalitarnu slobodu što uništava želju, uniformiše raznolikost, stvara “totalitarno” literarno šarenilo gdje gotovo sve rečenice naliče jedna na drugu; dozlogrdilo bogatstvo u kome sve prodavnice nude iste raznovrsne “uniforme”, dojadilo bratstvo nesložne braće i jednakost nejednakih ideja, gdje svi misle naglas, svi su “neponovljivi”; u toj slobodi, bezazlenim se ne čine ni oni obilato izgovarani “hvala” i “molim”, te duge litanije i kratki tikovi na ustima što su možda samo živo tkivo nevidljivih lanaca laži, ravnodušnosti, hipokrizije, jedinog vida slobode. Lidia ima pravo, ali meni je potpuno svejedno. Ovdje svi imaju pravo. I ja im vjerujem. Svima. A onda naglas izgovaram: „Oni koji sumnjaju, vjeruju u sve“.
Ovaj moderni dugački gmizavac, poput kakve instalacije na izložbi u Grand palaisu, uporno ne mrda. A sunce rešeta s obje stane restorana.
I odjednom sve, pa i Lidijina priča naliči na moju vlastitu sahranu. Koga su ikada zanimale tuđe nevolje? Posebno koga zanimaju danas, kada sve, kao ovce u stadu, nalikuju jedna na drugu? U sebi ponovo primijećujem da me je umorila ta gomila rafalno izgovorenih mudrosti ove nepoznate Rimljanke. Denuncirati modernost? Vjerovatno je potrebno. Ali kako ponovo poroditi užitak, kako se osjetiti dépaysé? Da, kako riječima raskrinkati prostake a ne biti pri tome prost ?
Ovo putovanje nema kraja.
Zatvorila sam oči.
Glas sa razglasa se konačno oglašava. Zbog incidenta – ne čujem kojeg - prinuđeni smo čekati.
To je prilika da se prisjetim putovanja našim vozovima, bivšom domovinom čiji se miomiris razlijegao s odjeće i obuće putnika; čim bi sjeli, izuli bi cipele, i stavili noge na sjedište preko puta, pa bi nam se ispod nosa često nasmiješio njihov kažiprst, vireći iz poderanih bijelih sokni i ispod crnih hlača, koje su im bile uvijek za broj manje, odakle se širio vonj, još unosniji od friškog znoja ispod njihovog pazuva; cipele su im čak nekad bile skrojene i od prave kože u fabrici u Visokom, ili kod čuvenih sarajevskih cipelara, kao one kod nove klase, a nosili su ponekad kaloše i prave opanke, koji su davali osobni doprinos ovim mirisima, dok su se svi zajedno ukrštali s vrelim zapahom koji je strijeljao kroz prozore. Na novinskom papiru, pred njima je bila slanina i izmrvljen bijeli hljeb. Neki putnici bi izlazili kad bi voz stao, - a stajao je gotovo u svakom selu - da natoče svoje prazne flaše iz česme na pumpanje, koja je bila pored stanične zgrade. Ako bi se predugo zadržali, jer i red je bio dugačak, kasnije bi trčali za vozom, obično uspijevajući uskočiti u njega, jer je brzina vlaka bila manje-više srazmjerna šprintu čovjeka u doborj kondiciji ili u velikoj panici. Vani je obično bilo isto toliko neprijatno koliko i u kupeu, pošto je glavna zvijezda, koju smo dijelili sa trulim zapadom, bila, reklo bi se, na tim stanicama usijanija nego drugdje: tu obično ne bi bilo sjenke ni na vidiku. Oni koji su ostajali u kupeima mogli su uživati u prizoru pustoline kroz uvijek zatvorene prozore, - jer su se putnici bojali promahe -, a koji su bili i umaljani, oprani posljednji put nakon izgradnje pruge bratstvo-jedinstvo. Kroz njih bi se nazirale puste stanične zgrade, koje su podjsećale na zindan iz osmanskog doba. I one su zaudarale na urin i otpatke iz ljudskih crijeva, kao i WC-i u vagonima u kojima nisi smio obavljati nuždu dok vlak stoji u stanici, a koji su bez obzira na to nacisti mogli iskorištavati mjesto gasnih komora: da su ih se sjetili, bilo bi im jeftinije i brže likvidiranje nepoželjnih dvonožaca sa planete. Jakne na tim ljudima su obavezno bile potkraćenih rukava, a lica im mračna kao i vagoni, smežurana, rustikalna, kao tek pobjegla iz prapotopskih doba, iz svojih pećina, iz svojih zavičaja na čije divljaštvo su bili veoma ponosni, istovremeno ga se stideći, i mrzeći grad, a naročito gradsku djecu. Dok su brisali rukavima masnu bradu i obraze, punih usta su prepričavali viceve i prskali nas pljuvačkom, netom umoćenom u mast svinjskih odrezaka. Bilo je i onih koji su se tovili masnim burecima, ili goveđom prepečenicom. A svi su imali krstove ili male musafe, što će se otkriti tek mnogo kasnije. Njih ni iskusni kondukteri, pa ni carinici nisu uspijevali golim okom otkriti. Jer su ih skrivali u srcima!
Mozart, a naročito ovaj restoran je nebeski čardak u odnosu na te naše nostalgične, komunističke vozove. Dok stoji ovako nepomičan, sve je i oko njega nepomično: i uspavana, zalizana polja, i pravilno podrezane šume u daljini, čija su stabla i krošnje iste veličine, i crkveni zvonici koji se naziru negdje daleko, blizu neba. Ni ptice se ne čuju, niti lete, nema ni cvijeća na livadama, koje su sve pretvorene u obradiva polja, ali iz kojih ne isijava proljeće i rađanje, nego pustolina. Učmalost. Tuga. Ta racionalna, zapadna tuga zbog samoće i čežnja, najčešće ona za boljim materijalnim životom.
Kako ne biti okužen prazninom koja okružuje? A strašno je osjećati praznoću, mada to izgleda nemoguće.
(.......) |
|
