O autoru:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni
kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za književnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.
OČI
S mjesta gdje sjedi, zgrčen u sjedalu od bambusova pruća, dolina bi se vidjela i u ogledalu neba preslikavala, ali on samo osjeća nalete vjetra koji dolazi odozdo. Po škripi đonova i odronjavanju šljunka s džade na strmini, zna ko ide. S te naslonjače, ušiju kao zvona, prati ukućane kad na polja krenu. Sluhom ih u sumrak dočekuje kad se umorni vuku uz padinu. Tada pipkajući nađe fenjer, pali ga i vješa o odrinu, da svojima osvijetli stazu. Kad se sjenke izduže i umire oko njega, i na njegovom licu zatamni mrtva dubina očiju. Kaže:
- Veče je suvo. Sjutra nema rašta sjeći. Treba čekati vlagu. Tada se drvo dadne sjekiri.
Nikako mi nije jasno kako vlaga u vazduhu može omekšati celuloznu nutrinu stabala, ali ne pitam. Podrazumijeva se da on o šumi i drveću zna sve. On kaže da i mjesec, ako je pun, pa mladicu zasadiš, mladicu zauvijek nagrdiš: u stablo joj mjesečev sjaj pošalje gnjilost i nesojluk. Takvo je stablo za budućnost izgubljeno, za potpalu valja, kosti da zgrije kad zastudi, za građu i obradu – jok!
Ćutim pred tajnama koje su mi skrite, a on nema volje da mi ih razgrne. On vidi sve dušom, kako ja ne umijem, prstima osjeća, kako ja nikad naučiti neću.
Kuća je na obronku. Ispod dolina i plodovi smokava uz rijeku. Iza okućnice šuma. Njegova je, od oca, od djeda, od pradjeda mu zadužbina.
Pitam ga kako je, 'može li?'. On mi hladnim prstima pridržava šaku. 'Po starome' – i laki drhtaj osjetim na dlanu. Kao da je tijelo instrument a prsti žice koje trepere. U tim prstima, u njegovoj šaki dio je čudovišne mudrosti ovog težaka.
- Nema Marije. Svaki dan, mučenica, po dva sepeta vodi do glavice. Radnici – kamen bi pozobali, znam apetit drvosječa.
Zamolih ga da mi priča, kad već pomenu šumu i sjekače. Onomad smo stali...
- Snop listova duvana snesi. Na tavanu preko stoličnjaka vise. Od onih kraj škureta, lijevo.
Pa dok gledam s koliko mjere smotanu lopticu perorezom lista, s lica njegova sijenka se duži, a pomrčina iz očnih jama slazi niz nos i gubi se u duplju bez zuba. Savija španjulet, krivi glavu, pali, onda okreće glavu i uzvraća mojoj želji:
- Tu bukvu niko nije htio. Šumari došli, vele, tvrda, nije da se cijepa. Dođem, opipam komad kore koju mi zguliše. Ja ću bukvu, rečem, sjekiru uzmem...
I on pokazuje, štap pripija uz nogu, 'rečemo, to je stablo', štap mu se klati, 'ovo je, rečemo, visak'.
- Tako znam gdje će stablo da legne predamnom. Koliko sam ih oborio? Mlogo. Što pamtim da je od sječiva leglo složeno. Oni me dovedu,ostave, navečer dođu. Oluja je prošla gajem a ne moja sjekira... Kakva motorka! Samo ruke i uho. Ušima sam gledao, sjekirom mjerio – sve tačno ispadne. Ma je snage bilo, ondake, eh!
Ćutimo u vjetrovito predvečerje. Ne znam večeri kad na ovom visu vjetra nije bilo, duva odasvud. Kao da smo na vjetrenom mlinu. Lišće zvoni nad nama i prhut šumarica stresa polen lipov. Iz doline jednako, toliko da se razaznaje, traktori i stoka. Pjesmu danas ne čujemo.
- Umro Stevanu sin, Zabrđe korotuje.
- Kojem Stevanu?
- Amerikancu.
- Lele mu u dom koji se ugasi!
Perorez dalje bezdušno guli vlakna zgutanog duvanskog lista. Miriše po svoj terasi kafeni smolasti sok koji se sada sliva niz starčevu donju usnu. Voli i da duvan žvaće. Trpa ga u bezubu jamu kao gladnik zalogaje, kriveći usne i bradu.
- Munika, dušica slatka, stajala na vrh Zabrđa. Svijeća neužežena, nebesima hitala ljepota. Metar u prečniku, a grane kao da oblake tiču. I nju su, starino, Mirovići lane posjekli.
- Čuo sam. Ne treba je žaliti. Bi jednom tako, da sve prođe, da se na sjutra ne misli, daj mi danas u gušu, a prni mi za dušu. Ostaće jednom oko nas pustinja, a vjetar će nanositi smrad i kugu. Ova se zemlja prazni, ovo se doba ledi, ovi ljudi trunu. Ko će još da o jednoj muniki misli. Mi jesmo sjekli, ali smo i sadili. Morao si u srez da ti pečatom ovjere svako stablo. A onda komisija da sve provjeri. Nikad se nisu brojke mimoišle. Danas svak hita u gajeve, motorke poharu čine, sve redom pada pred djecom bez mozga, kome, čemu i zašto... ko te pita!
Čekam da mi pomene devetstoosamnaestu, ali ne da starina riječima puta. Priča poznata, teška, no djedu preko usta o tome ni slova. Kao da ne žali? A oni koji to pamte znaju za bol i jed njegov. Poslije toga sjekao još mahnitije. Šumu koja kao da teret narodne nesreće nosi, pa je treba sravniti.
Kuća puna, čeljad vesela, radina. Namnoženo, zdravo, povazdan se oko njega mota budućnost, i nema u njega danas svijetu ničeg za podsmijeh i zluradost. Vele kad će da nekom istaknu familiju: 'kao u Staniše drvosječe'.
A znam – dugu sjenu koja večerima slazi s beonjača djedovih škropi memljiva staza grkih uspomena. Sluti se jad njegov i u drhtavoj šetnji njegovih prstiju po koži mog lica. Dok me njegova glava traži po terasi, nemušt sluti o šumi, komitima, stablima, otiskuje se niza stranu svaka njegova želja i zakletva, onamo gdje iza kamene pustinje leži Cetinje, 'đe su naše sve svetinje'.
Koliko je snage još ostalo u slijepom šumskom patuljku? Grbavom spletu šupljih kostiju i osušenih mišiča? Svjedoku našeg pada kome ni ja, ni moji vrsnici, ne dajemo značaj. On prepoznaje naše ishitrene korake po svijetu, ali nas ne kori, iako zna kamo srljamo, djeca bez vjere i domovine. Nego se vraća priči o stablima:
- ... skupili se, a dva šumara kolovođe. Da obalimo ljepoticu? Kakvo li je ovo drvo za šljeme! 'Nikakvo', rekoh. Hoće porez na stablo, srca ima da munika legne. 'Znate li, ljudi, da je na nju, ovoliku, vjetar prvi kidisao. I da je mijenjao pravac svakom vlakancu njenog ogromnog tijela. Nije se spremala za što ste je namijenili', 'ma što nije i kako nije?' 'Debljina, zdravina – to je građa, brate slatki', 'jok', velim, pipnem koru, tražim od njih komadić iverka, zagrebem po njemu, provrtim ga međ' prstima, sve mi kaže: slabo, i rečem im: 'ne valja'. A oni jednako, za sjek pa za sjek, grakću... Uzme me snaha za ruku i ja pod štap krenem. Odmaknem malo, ali mi teško, pa se obrnem i viknem: 'Kad stablo načnete, vlakna s njega će se odvajati kao da su tuđa, prije no pane zacviljeće spletena drvena masa, od njega grede i daske masu će da gube. Munika je, ljudi, od silna vremena usukana, vjetri su nju vrtjeli, meso joj štipali. Valja da se loži!... I odoh. Kasnije mi vele, ali bez kajanja: kad su rasijecali, opiljci od nje skakali kao pokidane poruge. Srce se njeno rascvjetalo u tuđe latice... Čedo moje, sa stablima je teško, no s ljudima još teže, prošapta i obrnu tijelo opet ka dolini.
Nasmijah se bez glasa. Njegova se glava ne pomače. Prođe prstima po usnama i bradi: čisti se od duvanske smole.
- Noć slježe?
- Slježe.
- A naših još nema?
- Doći će, đede. Odocniše, ma će doći.
Pljucka ostatke sažvakanog duvana. Potraži rukama moju šaku: žice zatreperiše po dlanu.. Njegova lavlja glava diže umirenu sjenku sa duplji i ova se spusti u bezdan zadnjeg sutona. Nozdrvama uvlači suvu ariju. Ulazi u kuću. Očeša ramenom dovratak.
- Hm! Devedeset godina, a još ne naučih ovo zaobići.
Želim, razmažen, opet čuti ono što taji, a dobijam na polupraznim bisagama mladosti ljubav koju mi ostavlja kao da neće. Moj je sa svojom javnom tajnom, ja ću njegove oči jednom donijeti iz šume na dlanu. Tada da mu kažem da je svoj vid, ipak, imao kome dati; jednom će zelenilo šume opet zaiskriti u našem vremenu. Da ne brine, iako je sumnje napretek.
Zanosim se sluteći kako se u predjelima tame ogledaju unutrašnje svjetlosti njegova strpljenja i mudrosti. Strpljenja treba, dakle, i kad daješ i kad uzimaš.
Noću vjetar pobjegne niza stranu. Šuma baci na se pokrov mira, ispod koga u intervalima izviruje izdajnički zov ćuka. Životinjice iz noći skakuću po stazama, jureći jedna drugu.
Voda kaplje.
On nešto radi po kući – kao da je dan. Iznad moje glave upaljen je fenjer za ukućane koji će stići. Dolina žmirka. Rijekom teče šum vesala.
Strah me tišine.
|
|
