O autoru:
Ljiljana Dirjan rođena je 1953. godine u Skoplju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, na grupi jugoslovenska književnost i makedonski jezik. Bila je na studijskom boravku u Parizu, kao stipendista francuske vlade i jermenske Fondacije Gubelkijan.
Objavila je brojne knjige poezije i dobitnik je mnogih nagrada; 2008. godine bila je nominirana za nagradu “Balkanika”. Prevođena na više stranih jezika i zastupljena u brojnim antologijama savremene makedonske poezije.
Živi i radi u Skoplju. Urednica je u časopisu “Sarajevske sveske“ i jedna je od osnivača i članova Nezavisnih pisaca Makedonije.

PRIVATNI SVJETOVI
preveli Marina Markoska i Nenad Vujadinović

Kad počinje da boli,
sjećanje postaje netačno

Kao da me nema

1.
Nedjelja je. 12. jun. Mačke mjauču. Ljiljan se na dodir roni i puder s njegovih tučkova ostavlja narančaste mrlje po travnjaku. Ljubav se probudila loše volje. Iz plastičnog crijeva kaplje voda u travu. Bufčita Gonzales Martinez stavlja mačiju njušku kraj izvora. Nad njom treperi lišće breze. Nebo je pretrpano bijelim jastucima oblaka (eto ponovljene i pohabane metafore).

2.
Slobodna sam. Mogu da budem u kuhinji (u kojoj nema nečistog suđa, ostataka hrane - samo drvene površine i inoks) ili u maloj dnevnoj sobi. Čak mogu i da izađem u dvorište (tamo sam već bila, hranila sam mačke). Sunce prži staklo prozora, zavjesa je topla s ove strane. Predajem se jednom velikom ničemu. Ali ako šire otvorim usta, to isto „ništa“ jedva čeka da uđe u mene, zajedno s vazduhom: da me naduva kao balon, da me raširi kao plastičnu kesu. Polijećem, konac se mrsi i nema djeteta koje će potrčati za crvenim zmajem (kupljenim u nekoj robnoj kući, na odjeljenju za kinesku robu). Jeftina, u najlon spakovana iluzija o slobodnom letjenju, jurcanje vazdušnim strujama, ptice, staze, fijukanje, paranje vazduha. Dolje se zelene pejzaži, geometrijske njive, tapiserije raži, pšenice, međe, evo i kanala s vodom, žuri sjaj ka tebi… seoski put, zaboravljeni drum, gnijezdo s ródom, čak vidim zmiju kako hvata žabu za nogu, stegnula je mišićem, odvukla je u rupu, unaokolo kamilica, nana uzdiše, svjetluca ispod lista sedefasti trag puža, kornjače se nabile jedna do druge poput šumske oklopne jedinice, poput tenkova ušuškanih u hrastovo lišće, zeleno-zlatni gušter, kao iz onog filma u boji (prvi takav sam vidjela u bioskopu „Vardar“ kad sam imala pet godina), leži poput dijamanta „Kameni cvijet“, a zrnca kristala se prelamaju (nije riječ o kopiji Svarovskog, nije kič), trpeza je zelena, salvete su bijele ivančice.
Crvene anatomske papuče su prazne, vidim da me nema.

3.
Nema me ni u riječima. Imam muža, da, on se sad tušira u kupatilu. Od juče, iako spavamo na 50 santimetara rastojanja, nismo jedno drugom rekli ni riječ. Spavamo kao u nijemom filmu ili, preciznije, zvučnici su nam na drugom mjestu. On misli da spava sam u velikom zajedničkom krevetu. Zato ne ispušta riječ iz grla. I ja spavam sama u velikom zajedničkom krevetu. Zato ne ispuštam glas. Neću govoriti glasno sama sebi, niti ću šaputati. Samoj sebi sam sve rekla. Sad spava svako pored nikog. Ljubav čezne za manama.

4.
Evo me pored mašine za pranje veša. Provjeravam fleke na rublju, baciću sve na 90 celzijusovih, na pretpranje, da iščeznu sve mrlje. Volim savršenu bjelinu. Bijelo kao novi zidovi u bolnici, bijelo kao oblaci, bijelo kao galeb sa kutije deterdženta „Biljana“, bijelo kao prazan list papira, bijelo kao Mobi Dik, kao prazan ekran. Da iščezne svaki trag u bijelo-praznom sto-postotnom dodiru  pamuka. Nema telefona. Ne vidim tu plastičnu kornjačicu punu glasova. Oklop pod kojim se kriju impulsi. Pun od ponedjeljka do petka. U neradnim danima postaje obična plastična naprava.
Posljednji kompakt disk, koji sam kupila na tezgi na Bit Pazaru za 100 denara (ne garantujemo da radi), još je u plastičnoj kesi. Glava Gorana Bregovića, krunisana žutim smiljem, vjenčastim listićima ruže. Ljeto kraj izvora kod Sv. Nauma i svileni šal s mojim šarama, nevješto oslikan, obrubljen mojom rukom, tankim koncem i oslikan zlatnom bojom za svilu. Vijori na istom mjestu i poslije dvadeset godina. Dolje u zelenom nebu plivaju pastrmke. Među krunama platana. Jedrim beskrajem. Lipe cvjetaju svud po gradu, valovi masnih žutih mirisa, esencija juna. Jun kao lipanj. Smola bubri u čajevima i zimi. Na korici časopisa, koji je prošle godine dovučen iz Sijetla, jedna konusna kristalna čaša stoji - još uvijek ispunjena zgnječenim jagodama sred krckavog leda. Još uvijek je avgust 2003. Uzimam očima ovu voćnu transfuziju. U kuhinji me jutros jedna bubašvaba, preživjela iz prasvijeta, preko kanalizacije do slivnika - vratila u kuću. Uzimam rozu salvetu (kupljenu, tobož, za svečanu kinesku večeru, ako se ipak odlučim da proslavim 51. rođendan, srećan ti rođendan, Ljiljana!) i spuštam je na bubašvabu, pritiskam u centar i jedno kvrc. Beskrajna pješčana dina, narančasto-roza, ispod koje leži zgnječeni prainsekt koji jede prljavštinu, masni ostaci, moje nesređeno stanje, moja stres-depres tableta koju ne želim da stavim pod jezik. Razvedriću se od ponedjeljka, napisaću novo pismo dragoj S., reći ću joj kako ne želim da budem između lavaboa i narančasto-roze salvete. Pravim novi spisak aktivnosti, zapisujem novu dijetu, koju uspijevam da odgladujem do 18 sati, a zatim jedem puter i korice ražanog hljeba; onih nekoliko velikih kingsajz haljina s odštampanim livadnim cvijećem, kupljenih prošle godine u San Dijegu u sektoru XL, sad teba da suzim cijelom dužinom.

5.
Kad volim sebe (manje sam gruba), pravim piling od žutog nerafiniranog šećera i bademovog ulja. Stavljam i nekoliko kapi esencijalnog ulja od limuna i naranče. Ulja sam odabrala na pijaci Khan Khalili u Kairu, piramide su tamo, tvrdim, evo me ispod njih, smrde kamile, trgovina je svedena na kopije Tutankamona… Moja kičma blješti kao dijamant. Miriše  kamilica odnekud. To moja misao-laser želi da pošalje poruku P., ali riječi nema. Što da pišem pisma nekome ko je tako daleko, kad ona stižu elektronski toliko brzo. Ne možeš da pocijepaš pismo, da ga zgužvaš zato što si pritisnula send i gotovo, ono je otišlo. Odletjelo. Da li, kad plačem, u mojim očima ima još soli? Ima, znam. Juče sam liznula suzu i ona je još bila slana. Cijelo more - dio Mediterana: upisao ga je tamo moj pradjed, trgovac solju. Sad i moj otac leži pod lipom na petrovaradinskom groblju, razgovara s perunikama i nevenom. Lizni more, tata, isplivaj…
Moje ruke, kakve-takve, još su tvoja vesla, mrdni i  nogama, vježbaj, vježbaj, sto puta učini gore-dolje u vodi, stigni bar do onog plavog čamca na kojem se leluja zastavica Djevičanskih Ostrva, bescarinske zone tuge, mjesta ofšor osjećanja, slobodne trgovine, budi Jona, budi Robinzon Kruso. Izvuci mrežu s algama i ribama. Penjem se kao bršljan po zidovima sjećanja. Ispuštam bombončiće riječi na putu Ivice i Marice. Tražim šumsku kuću od čokoladica, dozivajući i svoju babu Lenku. Kamera se udaljava. Nemam što da kažem pred metalnim mikrofonom novinarki s pletenicama. Ona postavlja pitanja o poeziji tipa: da li Vam je ljubav inspiracija; citirajući beskrajno konfuzno, ravno, dosadno. Nemam što da joj kažem o poeziji. Zato što… više poeziju… da kažem… pišem… Kao da me nema…

6.
Kamerman prekida. Pali cigaretu. I tačka. Nema TV priloga za nedjeljno popodne. Mjesečina obasjava nebo, a još ima i sunca. Moj muž bere višnje iza kuće, šuška kesom, šuška i lišće, a šuškaju i grane koje savija. Gleda više sebe. U crvene kiselkaste očice. Mjesec još osvjetljava nebo, srce mi kuca iza trostrukih vrata, koje je to polje za vratima, za brdom, sred bulki i crnog sljeza, izvukla sam ruku iz njegove prije deset i kusur godina, sad se kao sidro zakačila za njegov vrat. A njega nema. Unaokolo samo pijesak, morsko dno, neki ostaci: jedno potonulo peraje, zarđala i prazna konzerva ribe, neke prazne kućice ježeva. I oči želim da mu vidim, pa ih nosim sa sobom, pred svaku nenapisanu riječ. Nema koraka. No new messages. Vrata škripe. Podmazaću ih ružinim uljem, ulazi trougao svjetlosti, zeleni vazduh (ovog trenutka poskošena trava se ježi) miriše na divlje trave. Ljeto je pred vratima.

7.
Oblačim haljinu od bijelog šifona. Bosa na travi, bosa po travi, još da stavim nešto sunčano-žuto na lice (staniol za pečenje torti) biću džinovska bijela rada. Biljka koja hoda.
Nedjelja je. Dan za groblje. Dan za odlazak na bazen, dan za branje vrganja, dan za pravljenje sarmica od lista vinove loze, dan za pranje veša (vrijeme je lijepo), a mogu samo da sjednem pred ekran i da ovjekovječim ovaj kamilica-osjećaj (ljekovito rješenje), da se zavijorim na vjetru zajedno s raži i ječmom u polju, obrubljena divljim makom. Kao da me nema.

Mašina za pisanje

Bila sam dijete razvedenih roditelja. Živjela sam s majkom. Otac mi je bio u drugom gradu. Imao je već, s drugom ženom, novu djecu. Viđali smo se vrlo rijetko. Takoreći svake tri-četiri godine. Ponekad sam mu slala pisma. On meni razglednice u boji s kratkim porukama. Uvijek negdje u donjem dijelu, nagurano, napisao bi: voli te tvoj tata.
Počinjala sam nešto da pišem po sveskama i papirićima. Prve, rane mladenačke pjesme. On je to znao. Bio je silno ponosan na mene. Znao je da kaže: želim da talenat naslijediš od mene, a ljepotu uzmi od majke.
Bila sam na ljetnjem raspustu. Imala sam 15 godina. Pozvao me je kod sebe. Da ne bih žalila za morem, da bi me odobrovoljio ili nagradio za ocjene, obećao mi je u jednoj od razglednica da će mi kupiti pravu mašinu za pisanje.
Otputovala sam. On je već bio u penziji. Imao je kućicu van grada. Tu je najčešće sam provodio ljeto, radeći u bašti i u voćnjaku. Ne bi li zaradio nešto više i ne bi li što bolje ispunio vrijeme, sjekao je divlji šimšir po brdima i prodavao ga po okolnim selima  prodavnicama  pogrebne opreme. Tamo su tu bockastu zeleniku prvo sušili, a zatim su je u velikim kazanima bojali onom otrovnom zelenom bojom. Od nje su pravili vijence. Nisam znala za to, sve dok me nije poveo sa sobom kod nekog Lajoša u Temerin.
U autobusu mi je rekao da mu je trgovac dužan još od prošle godine i da namjerno nije išao da uzme pare, zato što je želio da se skupi dovoljno da može time u gotovom da mi kupi moju prvu mašinu za pisanje. Stigli smo u selo. Došli smo do kuće. Lajoš nije bio tu. U maloj kuhinji, na jednom metalnom krevetu sjedio je njegov mali sin i pravio cvijeće od rastegljivog crvenog papira i žice. Za iste te vijence. Radio je vrlo vješto. Na podu je bila cijela hrpa papirnih cvjetova. Gotove vijence su kačili kao slike po zidovima. Sin je čak htio da nam pokaže i najnovije modele, pa nas je s ponosom uveo i u spavaću sobu. Tamo, usred bračnog kreveta prekrivenog žutom brokatnom svilom, sjedala je italijanska lutka koja plače i trepće očima. Iznad nje gledala nas je velika uramljena fotografija s vjenčanja Lajoša i njegove žene. U ogledalu od politiranog namještaja, vidjela sam vijenac na suprotnoj strani. Najnoviji model. S roze-žutim ružama.
Čekali smo Lajoša. Otac je pušio, a ja sam u krilu mazila tigrastu mačku. Domaćin se na kraju pojavio. Počeo je da se žali tati kako „ovaj narod ne želi da umire“ i kako njegove lijepe vijence niko ne kupuje. „Odavno“, reče i pokaza prema sinu koji je za ta dva-tri sata već čitav bio prekriven crvenim cvjetovima od rastegljivog papira. „I,“ reče, „kako da ti platim za šimšir. Ostaje da se nadamo da će neko ipak uskoro otići na onaj svijet…“
Izašli smo iz njegove kuće. Dijete je izašlo u dvorište i htjelo da mi pokloni posljednju napravljenu ružu. Pravila sam se da ga ne primjećujem.
Napolju je bio jun i lipe su cvjetale. Do polaska autobusa ostalo je još vremena. Ušli smo u kafanu. Otac je naručio dvije rakije. „Jedna je za tebe,“ reče. „Ne pijem rakiju, tata.“ Ali, on je već stavio čašicu pred mene i kao za sebe rekao: „Pa neko treba i to da te nauči.“ Zatim je naručio još dvije za sebe. Pa još dvije, za oboje. Odnekud nagrnuše Cigani svirači. U prazno nedjeljno podne, u praznoj seoskoj kafani, svirali su nama, jedinim gostima. Otac je lijepio one krupne crvene stodinarke. Oni su, oznojeni, ubrzavali ritam. Pojavljivala su im se ona debela užad žila na vratovima, a violina je pištala i zavijala. Otac je naredio sviraču da legne s kontrabasom na zemlju i da tako svira. Rekao mu je: „Plači!“ I kontrabasist je ugurao prste u žice i plakao. Plakao je i moj otac. Pominjao je, odebljalog jezika, moju nesuđenu prvu mašinu za pisanje.
U autobusu, na povratku, oboje smo ćutali.  

Moj otac

Izašao je iz kuće s papučama i sivomodrim puloverom, dok se u dvorištu otvarao prvi cvijet „kraljice noći“. Oko nogu mu se vrzmala Dunja, ruski hrt, star i onemoćao. Pogledao je prema nebu: „Padaće kiša,“ rekao je i rukom dodirnuo srce. Pod jezikom mu se topio nitroglicerin. Pogledao je da li su zaključana vrata kapije. Zatim je sio na klupu. Nad njim su svijetlile zvijezde.
Moja braća su ga našla onemoćalog. Strpali su ga  u kola i odveli  u bolnicu. Poslije četrdesetak minuta je preminuo. Nekoliko minuta kasnije javili su mi se. Bilo je negdje oko jedan sat poslije ponoći, na prelazu između Velikog petka i Velike subote.
Prvi put čula sam rečenicu: Umro je tata.

Krevet

Od trenutka kad su nam braća javila da nam je otac preminuo, moj mladji brat je za pola sata bio kod mene. Samo što smo izašli iz Velikog petka i ušli u Veliku subotu. Obukla sam se nabrzinu, nagurala bez reda nešto u kufer, ostavljajući na stolu veliku zdjelu s crvenim obojanim jajima.Brat je u početku vozio brzo, kao da od te brzine zavisi nešto vrlo važno. Zatim, kad smo izašli na otvoreni put, neosjetno je smanjio brzinu, i uz tu smo sporost dalje polako savladavali tamnu traku auto-puta. Jedan put je ostajao za nama, a drugi se stvarao ispred nas. Brat je plakao, bez najmanjeg zvuka. Ni ja, ni  on nismo usta otvorili. Samo smo plakali, svak za sebe, a povremeno bi se u tamnoj utrobi kola pomiješalo zajedničko djetinjstvo, u kojem nismo imali oca, samo po neku karticu za Novu godinu (s onim veselim Sneškom, koji je umjesto kape imao šerpu, a u ruci metlu), nekoliko ljeta provedenih u kući moje babe - njeno prelijepo dvorište s krupnim kajsijama, velike sobe na čijim su prozorima cvjetale petunije, a na visokim ormarima uzrijevale tegle džema od jagoda i dunja.
Djetinjstvo u kojem je samo majka dolazila na roditeljske sastanke, pa bi na jedan uvijek kasnila zato što nije mogla u isto vrijeme da bude u dvije učionice. Voljeli smo oca takvog kakav je bio, lijepog i visokog, zamišljenog, s neobičnim idejama o „pravljenju para“, sklonog čašici i društvu. Kad smo bili zajedno kupovao nam je čokolade na kilo i bombone „plavi devet“, koje nije bilo moguće  pojesti ni poslije nekoliko mjeseci, pa smo ih nas dvoje dijelili komšijskoj  djeci, a u velikim ispražnjenim metalnim kutijama naša majka je godinama čuvala brašno i šećer. Znao je da nas zagrli snažno, za svu prethodno sabranu odsutnost, kad nas je sačekivao na autobuskim i željezničkim stanicama, vodeći nas zatim kroz dugo toplo ljeto, po prašnjavoj zemlji među vinogradima, dok je oko nas zrijevalo prvo bijelo grožđe.
Svitalo je kad smo stigli u očevu kuću. Iza nas je ostao put od petsto kilometara. Kažem „u očevu kuću“, a tamo nije bilo njega. Bio je direktno prenešen iz bolnice u novosadsku kapelu. Njegova žena nas je na vratima oboje zagrlila i počela da se žali: što će sad da radi sa svojim životom kad joj muža nema. Došla su i naša druga dva brata i sestra. S pijeskom u očima, od tuge, nespavanja i umora, proveli smo čitav dan. Dolazili su njegovi prijatelji, komšije, rijetki rođaci. Ali, njega nije bilo. On je bio u kapeli. Iz pogrebnog preduzeća su nam rekli da za vrijeme uskršnjih praznika nema pogreba. Treba da sačekate do ponedjeljka - rekli su preko telefona. I mi smo sjedali u kući mog oca, premještajući se s jedne stolice na drugu, iz jedne sobe u drugu. Izbacivali smo pune pepeljare svakih deset minuta, kuvali kafu i služili rakiju. Njegovu.
Te večeri, očeva žena je napravila raspored spavanja. Još jedni rođaci  su bili doputovali iz daleka. Vrzmala se oko ormara za posteljinu, vadila jastučnice, davala nam peškire za lice. Meni je za spavanje namijenila očev krevet. Pod krevetom su još bile njegove papuče. Kad sam joj zatražila čistu posteljinu, rekla je da nema toliko rezerve i da bih ja, kao njegova kći, mogla da spavam u njegovoj. Kuća se oko ponoći sasvim smirila. Čak je i pas napolju zaspao. Ležala sam u njegovoj posteljini 24 sata pošto se požalio da mu nije dobro i pošto su ga braća odvela u bolnicu. Tamo je poslije deset minuta preminuo. Ležala sam u krevetu kao u njegovom kovčegu, u kom je mirisalo na ustajali znoj, prašinu i nebrigu. Njegova žena i on godinama su živjeli u neljubavi. Nisu govorili. Ona mu nije prala odjeću. Kažnjavala ga je. Svako je kuvao na istom šporetu i u istim šerpama, ali zasebno. To mi je rekao najmlađi brat pošto su svi otišli na spavanje, a nas smo dvoje sjedali još neko vrijeme na njegovom krevetu. Ali noć nije odlazila i san mi nije dolazio. Ležala sam u toj postelji praznine, natopljenoj nebrigom i zapuštenošću, i praznina te nemarnosti uvlačila mi se u kožu, kosu i dah. Iznad velike zapaljene svijeće izvijala se crna vrpca dima, kružila je nad posteljom puneći sobu mrtvačkom tišinom i hladnoćom. Ustala sam iz kreveta i sjela s druge strane. Gledala sam u krevet i on je opet imao njegov oblik. Čak se i ćebe „ambasador“ nekako podizalo, i disalo. Bio je tu. Spavao je. Istinski sâm, ostavljen od svih.

Kaktus

„Uzmi nešto za uspomenu iz babine kuće,“ rekla mi je jedna od strina. Provrzmala sam se tih nekoliko sati poslije pogreba kroz sve sobe. Sjela sam čak i na njen krevet. Još uvijek  je mirisao na domaći sapun. I na hljeb. Čak sam rukom pomilovala njen prazni jastuk.
U dvorištu, odmah do velike drvene kapije vidjela sam kaktus u saksiji. Uzela sam ga. U jednu ruku putnu torbu, u drugu njega. Ušla sam u autobus. Držala sam ga sve vrijeme u krilu. Do Beograda je bilo nekih 70 kilometara. Do noćnog voza za Skoplje imala sam desetak časova čekanja. Torbu sam ostavila u garderobi. Kaktus nisu htjeli da prime. I tako sam s njim ušla u tramvaj. U Knez Mihajlovoj sam razgledala knjige po knjižarama, a on me s vremena na vrijeme bockao listovima. Putovao je sa mnom skoro čitav dan. I cijelu noć. U vozu sam saksiju stavila na pomoćni stočić. Putnik nasuprot meni je na drugom stočiću rasprostro novine u kojima je bilo pečeno pile, i dok  je jeo pitao me je, gdje sam to bila kad toliko brižljivo nosim ovu “hrpu bodlji”. Ne sjećam se da li sam mu nešto odgovorila.
Moja baba, te prve noći spavala je u zemlji. Na kraju sela.

Čišćenje sulundara

Živjeli smo u Mičurinu, u petoj zgradi, odmah do pruge. U jednoj sobi, moja baka, tetka, majka, brat i ja. Soba je bila dio zajedničkog stana koji smo dijelili s još jednom porodicom. Zima je 1961. godine. Soba je zastrta šarenim čistim ponjavama. Na malom stočiću kraj prozora (u stvari, to je Singer mašina za šivenje, ali glava joj je sad smještena u ležištu) učim da pišem slovo S. S kao snijeg, kao Snežana. Sklanjam bijelu zavjesu, koju je moja tetka plela s pet igala i po kojoj šetaju bijeli paunovi. Napolju je sve bijelo. I meko. Pada snijeg. Sasvim je tiho. Jutro je. Baba je izvadila sulundare od šporeta na drva, obojane onom srebrnastom bojom, i na čistom nerazgaženom snijegu udara po njima, a tijelo joj se obavija ljepljivom toplom, crnom čađi. Kao hiljade dogorjelih opušaka, crni vatromet usred bijelog jutra, kao skrivene, pritajene, pod grudnim košem sačuvane neizgovorene riječi. Razletjele su se unaokolo crne čavkice, čvorci, svrake bjelorepke, odnekud nadošle, oslobođene. Letjele su nijemo usred tog bijelog nedirnutog snijega.
Otvaram prozor. Dozivam je.
I riječ Sreća je na S, majko, i Sada, majko, i Sloga, majko, i So, majko, i Svjetlost, majko. Ređam tako, s mastiljavom olovkom u ruci, a ona lupa li lupa, i još, i još… kao da je i tamo i ovdje i na svim snjegovima - za vjek i  vjekov.

Iz porodičnog albuma

Ne znam ko je snimio tu crno-bijelu fotografiju. Iza nas je željeznički most u Nišu. Moja majka ima prelijep osmjeh i kratku crnu onduliranu kosu. Ona je nagnuta da bude bliže meni i  bratu. On je u kratkim pantalonama i u kolicima. Ja stojim do njega. Imam bijelu mašnicu na glavi. Vjerovatno imam manje od 4, a on manje od 2 godine. Moja majka ima jedva 22. Brat gleda negdje ukoso. Moj pogled je na fotografiji nekako namćorast. Samo ona nosi svoj široki blještavi osmjeh. Njene su oči pune svjetlosti.
Dvije godine kasnije (sasvim blijedo sjećanje, kao da gledam kroz gazu):
Naginjem se i skupljam sitni novac razbacan po parketu i po prizrenskom ćilimu. Brat je još u dječijem krevetiću. Donekle ispravljen, viri iza drvenih rešetaka. I plače. Plače i majka na podu. Ja skupljam sitni metalni novac i svežanj zgužvanih papirnatih banknota.
Evo i očevog lica. Ne, ne mogu da ga vidim, ali je tu. Vidim njegove vojničke čizme i čujem blokeje kako krckaju po parketu. Pod miriše na mast za parket. On nešto viče. Psuje. Pijan je. Nekoliko noći nije bio kod kuće. Ne sjećam se. Moja majka je zgrčena, još uvijek je na parketu i duga crna kosa joj pokriva lice. Suknja joj se povukla prema struku, žartela joj se otkačila od najlon čarape.
Napolju pada kiša. Obučeni smo u štofane kaputiće, imamo i kape na glavi. Jednom rukom držim brata, a drugom se držim za maminu ruku. Ona drugom rukom steže kafeni kartonski kofer. Našu jedinu imovinu. Stojimo na peronu željezničke stanice. Na ivici između prvog kolosjeka i betonske staze podižem pogled i primjećujem drvene zelene krošnjice s već zaleđenim petunijama.
U kupeu je toplo. Prozori su zamagljeni od izdisaja noćnih putnika. Niz njih teku male sitne staklene suze izmješane s crnom masnom čađi. Voz se zatrese. Pišti zvuk lokomotive i voz se zaljulja prolazeći preko željezničkog mosta.
Novembar je 1958. godine. Svuda. U cijelom svijetu.

Zid

Čitavo djetinjstvo i mladost provela sam u malom jednosobnom stanu u kojem smo prvo živjeli nas troje, a zatim je došao moj drugi otac i rodila se najmlađa sestra. Jastuk mi je dodirivao zid i noćima sam sanjala jedan isti san: zida nema, soba se proširila, postala je velika i prostrana. Zidovi su bili bijeli, sve se caklilo u svojoj prozirnosti, bilo je tako mnogo vazduha za disanje, samo nekoliko polica s knjigama, fini drveni sto,  do njega jedna stolica. Na njemu sam pisala s lakoćom danju-noću, bez prestanka. Ali ujutro je opet sve bilo isto. Stan s kojim smo dijelili zid opet je bio bez šumova i zatvoren. Susjed je godinama bio odsutan, osim kad bi (a to se dešavalo svake druge-treće godine) došao na nekoliko dana iz Njemačke. Doznala bih da je tu jer bih u dvorištu vidjela njegova kola s njemačkom registracijom i podignute roletne. Njih bih vidjela odozdo kad bih zvala majku da mi baci nešto što sam zaboravila.
Moji su se zatim iselili. U stanu sam ostala samo ja. Nikad nisam premjestila postelju i nisam prislonila jastuk na drugi, suprotni zid. Trideset godina kasnije došli su zidari i počeli da zidaju spoljne terase cijelom dužinom zgrade. Jednog toplog popodneva, kad je sve bilo usijano i nepomično, pošto se smirila buka koju su pravili majstori i pošto je terasa bila djelimično gotova (još uvijek nisu bili napravljeni pregradni zidovi koji su me dijelili od susjednog stana), zakoračila sam preko prozora na terasu. Bila je tako velika i mogla sam da idem s jednog njenog kraja na drugi. Po prvi put sam se našla negdje između unutra i van. Kao da sam u nekakvom međuprostoru, mogla sam da gledam u prozore izvana. Tako sam poželjela da pogledam i u susjedov prozor. Nema nikog, rekoh samoj sebi, i baš da vidim kuda sam to išla sanjajući i gdje sam sve proširivala stan.
Ali prozori su bili širom otvoreni. Iznenađena, poželjela sam da se izvučem iz ovog nepristojnog virkanja u tuđi stan. I taman sam htjela krišom da se povučem, kad sam iz tame stana začula glas: Što radiš? Ko si ti?
Htjela sam opet da se povučem, ali sad je glas bio nekako jači i iz te zamućenosti (od jarke ljetnje svjetlosti nisam mogla jasno da vidim što se dešava unutra) opet me je neko zovnuo: Ko si ti? Što tražiš na terasi? Htjela sam da kažem oprostite, ja… ali… eto… da nešto glupavo sročim, pokajnički… kad je glas odjednom ispunio cijelu sobu: Ko si ti? Kažem: Ja sam komšinica s kojom dijelite isti zid, vi ste s jedne, a ja s druge strane. Glas opet:  Ne, nije baš tako, u stanu do mene živi jedna djevojčica, ona stalno pjeva, pa oko ne mogu da sklopim. Bdim tako godinama… Doduše pjeva lijepo, znam sve njene pjesme… Ja: Ne živi tu nikakva djevojčica, živim samo ja,  opet ponavljam, a glas iz sobe odjedanput dobija nekakvu konturu i formu. Jedna vrlo krhka žena obučena u ljetnju haljinu od cica, sjedi na velikoj masivnoj fotelji, u sredini sobe. Ruke su joj pune nabreklih vena. Odjednom primjećujem kako joj vene prelaze na unutrašnju stranu jedne ruke. Ruka joj treperi dok puši. Drži pepeljaru u malom krilu. Cijelo lice joj je izbrazdano borama. Ugledam odjednom zidove oblijepljene tamnobaon tapetama i na njima okačene teške  slike s naslikanim psima i jelenima. Bile su poput onih jeftinih  koje se prodaju u izlozima staklorezaca. Soba je pretrpana glomaznim zapuštenim namještajem s velikim  tamnoljubičastim šarama, prepunjena krevetima, ormarima i osušenim salonskim bendžaminima, kuferima i velikim putnim torbama… Ne, ne možete vi da budete komšinica, opet kaže žena, ona koju ja znam (a znam zato što stan do moga nikad nije promijenio vlasnika) je djevojčica, ona stalno pjeva, godinama je slušam, i zbog nje nikad ne mogu da zaspim… Godinama tako sjedim na ovoj fotelji, tako umorna, ali me san neće…
Povlačim se sa terase ćutke, stavljam prvo jednu nogu na stolicu, drugu prebacujem na prozor. Kao lopov ulazim u sopstveni stan i još nisam sigurna što sam to vidjela na velikom balkonu.  Prozori su mi bili širom otvoreni i iz susjednog stana prvi put sam čula glas spikera:
Danas je u Skoplju temperatura dostigla 43 stepena u hladu.

Prisluškivanje (1)

Na aerodromu u Zagrebu od jednog do drugog leta čekam 12 časova. Dosađujem se usred mnoštva putnika (putnici su najbrojniji narod na planeti). Najvidljiviji su biznismeni i ljubavnici koji ispraćaju jedni druge. U kafeteriji su sva mjesta zauzeta. To dvoje su me zamolili da sjednu za moj sto. Otac samo što se vratio s broda (tamo je bio 18 mjeseci). Ona mu radosno govori da je upisala filozofiju… „Što ti je to filozofija, dođavola, znaš  li koliko teško zarađujem pare na brodu, iznevjerila si me, ćerko moja, iznevjerila…“
I njeno: „Ali, tata, to je jedino što ja želim da učim.“

Jedan drugi otac, jedna druga kći

Moj otac je imao teško djetinjstvo. Porijeklom je iz Rusije, iz mjesta Mangut, iz oblasti koja se graniči s Mongolijom. Sjećam se kako je pričao da se na imanju Perfilijevih igrao s kamilama i konjima. Jedan moj predak je bio učitelj sina cara Petra Velikog i guvernera Moskve. Moj djed je riješio da svoje sinove šalje u carsku školu gdje su poslije šest godina postajali mali carski kadeti, kaže M. (ona ista koja je napisala najljepše stihove pjesama Indeksa).
Profesori carske škole popeli su jednog dana učenike na brod i prva stanica im je bila Vladivostok, tamo su čekali da se smiri situacija u Rusiji. Poslije revolucije profesori i djeca su se opet popeli na brod i u vodama kod Šangaja proveli cijelih sedam mjeseci. Dvije godine kasnije plovili su po svim morima i okeanima i nijedna zemlja nije htjela da im dâ utočište. Za sudbinu broda s emigrantskom djecom ruskih plemića čuo je A. Karađorđević i prihvatio ih je. Spojio ih je s djecom Kozaka s Dona i poslao ih u Goražde, grad u istočnoj Bosni. Prvo očevo putovanje bilo je za Boku Kotorsku. Tamo, na obali, prvi put je ugledao moju majku, ona je tad imala samo 12 godina . Zatim je cesto navraćao u Boku.  I poslije devet godina zatražio je da mu bude žena. I tako sam se rodila ja, Marija, pola iz Manguta, pola iz Boke.

Prisluškivanje (2)

Bilo je kasno popodne kad sam ušla u kafeteriju. Bila je takoreći prazna. Odabrala sam mjesto pored prozora. Na rastojanju od dva stola sjedalo je njih dvoje. Dvoje mladih. Pomislila sam koliko dugo već to nisam. Koliko dugo nisam sjela nasuprot nekome, svojim mladim licem nasuprot drugog mladog lica. I bacih pogled na njih dvoje. On ne govori ništa, samo kašičicom pravi kružiće u duguljastoj čaši s hladnom nes-kafom. Ona ima neurednu kosu i tužno lice i govori loveći njegov pogled. Ali on nema pogled. Ona ponavlja da su uzalud potrošili šest godina, da je njegovo ponašanje iscrpljuje. Pa zaćuti. I opet mu lovi pogled. Ali on nema pogled. Postoji samo njen glas, glas uvrijeđene djevojke, izgubljene u polupraznom kasnoposlijepodnevnom trenutku dana. Jedan zrak sunca uletio je kao gusta linija i ispružio se tačno po sredini njihovog stočića. Ni to nije pomoglo. Ona govori nepovezano, a u grlu joj klokoće plač. On je isti nepokretni bezlični objekat. Nema pogleda, nema niti jedne riječi. I zrak sunca se povukao.
Rastanak žudi za susretom. Ona drži ruku u drugoj ruci. Riječi u drugim riječima. Ni ona više nije gledala u mladića. Njen izgubljeni pogled, napušten, lutao je unaokolo i za tren se zalijepio na moje lice kao sitan pustinjski pijesak, zaškripavši za pomoć. U dijelu sekunde željela sam da stanem pored nje i da je otrgnem od tog  nepodnošljivo bezličnog mladića.Ti želiš da „raskinemo“, zar ne, priznaj, kaži, kaži, ponavlja ona, kao da će je jedno “da” spasiti od agonije, dok Cezara Evora bosa pjeva s velikog ravnog ekrana. Od tolikih neodgovora uvrijeđeno joj je lice, usta, oči. Riječi joj postaju sve praznije, banalne, a pogled izbezumljen od tolikog neprisustva s kojim želi da razgovara. On nijednom nije prestao da okreće kašičicu po polupraznoj čaši s nes-kafom. Ona, kao za sebe, traži pauzu. Tad među njima ne postoje njih dvoje. Nema ničega. I opet ona počinje da govori i opet kao da su dvoje, djelimično par, ali se trenutak produžava, razvlači se, i u česticama vazduha njene riječi gube tijelo i, kao prašina, samo se razrjeđuju, odbijaju se i spajaju u istoj zoni praznine koja okružuje mladića, koji nema pogled. Ona sjedi nasuprot nečemu napravljenom od ničega. I to ništa nema jezik i ne može da je prati. Da je ništa lomljivo i prozračno kao staklo, rasprsnulo bi se od njenog pogleda.
Samo u trenutku dok sam sijedala, vidjela sam ih kao par i, zbog djevojčinog monologa, stalno sam gledala napolje, kroz prozor. Zatim se,  odjednom, sve utišalo. Na bulevaru se bilo upalilo crveno svjetlo i kola su stajala. Među vozilima se pojavilo njih dvoje. On je krenuo između kola, zakopčavajući jaknu, a ona je stajala na zebri, iako je bilo upaljeno zeleno svjetlo za pješake.
Okrenula sam se prema njihovom stolu i oni su još bili tu.

Ja od salate jedem samo srce

Iz istorije srca

Jedna od misterija koje su ljudi pokušavali da riješe bila je stalno kucanje srca. Još 2000. godine p.n.e. Kinezi su zaključili da je srce pumpa koja omogućava protok krvi kroz tijelo.
Dvije hiljade i sto godina kasnije, pojavio se Galen (130-200), školovan u Aleksandriji, ljekar gladijatora u Maloj Aziji, koji je tvrdio da je srce neki vid ognjišta koje proizvodi toplinu tijela. Cijelog  života nije mogao da se oslobodi  nevidljivih „zadimljenih isparenja“, koje je proizvodilo srce.
Privatno se o njemu zna samo da je živio vrlo skromno, da je imao samo dva kompleta odjeće, nešto malo pokućnine i dva roba.

Kuća je najljepša riječ

Iz Rječnika mog jezika:
Kuća, grade kuću, iza kuće, vječna kuća, digao je kuću na glavu, nek se zna koja kuća masno jede, nema ni kuće ni pokućnine, plače kuća za kućanicom, ljepota kuću ne drži, sjutra kuću ne hrani, iz dobre kuće, iz siromašne kuće, oni imaju veliku kuću, luda kuća, bez kuće, robna kuća, trgovačka kuća, javna kuća, Bijela kuća, kućerina, kućerak, kućni, kućenje, kuće, kućica, kućanik, kućnina, kućnica, kućevratnik.
Uzimam kofer i zaključavam vrata.

Jednog zimskog jutra dok je padao snijeg

Naša tijela su se voljela u iznajmljenoj hladnoj sobi, među čistim i bijelim čaršafima. Riječi su se polako topile pod jezicima i imale su dah zrnaca mentola. Kao na talasu, kao na rasprsnutim kapima svjetlosti i ozona, kao na vodi i soli koja nas je držala na površini, u lebdjenju, u ponavljanju. Ti i Ja. Kažem ti Ti, i dajem ti se, Ti mi kažeš Ti i daješ mi se.
Svako za sebe bezbroj puta se pitao: što je ovo, ne razumijem, ali ću ga čuvati, što god bilo.

Njih dvoje

Sjede na balkonu i gledaju u planinu pred sobom. Ćute.
Saputnici u zajedničkom sjećanju. Ljubavna strast sa svojim radostima jenjava. Od cijele postelje samo veliki meki bijeli jastuk spaja njihove dvije glave u zajedništvo. Tijela su im razdvojena. Povezani zajedničkom prošlošću i tihom sadašnošću, održavaju ostarjelu ljubav samo jednim: „Znaš li ti?“, govoreći to jedno drugom kad tišina postane nepodnošljiva. Kad to vide, smiješe se nekom vremenu tadašnjem i sebi nekadašnjima. Strast im je saputnik u sjećanju, bliska i povjerljiva, kao da još živi  u stanu njihove ljubavi zajedno s njima. Ona još uvijek drži sobu za sebe u njihovoj kući. A na početku je to unutra  bila prva soba, ona koja im je proširivala kuću, sve dok nisu napravili novu:  sa visokim tavanicama, zidovima ispunjenim knjigama, crvenim ćilimima, blještavim  čašama i tanjirima. Ali prva mala sobica ljubavi, još uvijek im otkriva neke pomalo zaboravljene uglove, djeliće, riječi, podsjeća ih na najrazličitije događaje i sitnice. I zato, kad jedan kaže: “Sjećaš li se?”, drugi dobija tu nježnu svilenu skramu preko lica. Posramljeni bliskošću, polažu svoje dlanove jedan na drugi.
Planina pred njima je sva u žutom. I podne se već penje na balkon…

Dijete Ingmar Bergman

Kad je imao deset godina, dobio je na poklon dječiji kino projektor, koji mu je, svojim neobičnim pokretnim slikama projektovanim na majčin čaršaf, otkrivao  jedan krajnje tajanstven, izazovan i od sna otrgnut svijet, što će mu kasnije postati neiscrpan izvor stvaralaštva. Imao je još tada i svoje pozorište lutaka. Sam je pravio lutke, crtao dekor, namještao svjetlo, rotirao scenu, pisao tekstove. Još kao mali zavolio je film i pozorište, i njima posvetio čitav svoj profesionalni život. Kao zreo umjetnik prema pozorištu se odnosio kao prema „vjernoj supruzi“, a prema filmu kao prema „skupoj ljubavnici“.

Jedna sjenka više

U novinama su javili da je juče, 30. jula 2007., u ranim jutarnjim časovima preminuo Ingmar Bergman. U poslednjem intervjuu datom prije nekoliko godina rekao je: „Moja žena i ja živimo sasvim zbliženi. Kad jedan od nas nešto pomisli, drugi mu već odgovara. Ne umijem da opišem to što nas povezuje. Samo će se jednog dana dogoditi udar i razdvojiti nas. I neće biti nijednog prijateljskog božanstva koje će moći da nas oboje pretvori u drvo, ne bismo li napravili jednu sjenku više na nekoj farmi.“

Paolo Mađeli

Zaljubljujem se u svjetlost, u finoću, toliko rijetku u zemlji gdje ima tako mnogo divljaka, u umjetnike, u pisce, u prijatelje, u svoja sjećanja, a mogu da se zaljubim i u neke žene. Ljubav je širok pojam i nije nužno vezan samo za suprotni pol. Zaljubljujem se najčešće u bezveznost, neočekivanost, nepredvidljivost. Ono što je od početka jasno - ne interesuje me. Moram da otkrivam ličnost, sloj po sloj. Reagujem na impuls. Dvadesetogodišnji vojnik Gvido Gozano, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu na području današnje Slovenije, napisao je: „Zaljubio sam se u vašu želju da me ljubite gospođice”. Potpisujem.

Margot Fontejn

Ovu ženu uvijek sam doživljavala kao Boginju na sceni. Nikad neću zaboraviti supu koju mi je pripremala, ni njenu providnost, mliječnost na sceni. Kroz nju može da se vidi ona druga strana svijeta, živi dokaz da balerine mogu da lete.

Mevlida

Sve su mi iz kućerka odnijeli, oni Cigani-komšije, dok sam nekoliko mjeseci bila azilant u Njemačkoj. Cijelu kuću. Ali baš sve. I kantu za đubre. Opet sam počela da čistim po kućama. Za hljeb. Trči ovdje, trči ondje. Nešto sam dozidala - nešto dolijepila. Omalterisala. Stavila i prozor. Duva doduše odasvud. Ulazi zima. Zviždi. Zviždim i ja. Čaj mi se jutros zamrznuo u čajniku. Došla sam do plafona. Tamo se ljulja gola žica. Prazan fasung. Gore-dolje, lijevo-desno. Visi i ljulja se. Usred sobe, ležim tako na sunđeru i gledam u ljuljanje. Plakala bih, ali nemam više suza. Potrošile se. Nada mnom visi tako fasung i ljulja se. Treba mu staviti sijalicu i onda će ta bijela staklena kruška postati nježna blještava loptica svjetlosti.
Ne, ne… Golu je ostavljam do kraja. Pa kad mi sve dođe do grla, da se popnem na stolicu i da uhvatim golom rukom golu žicu. I da konačno nešto toplo prođe kroz mene. Posljednje.

Vraćena otud…

Moje srce je sastavljeno od parčića njihovih srca. I ti parčići su doprinijeli da preživim… Transplantacija očaja. Bila sam na drugoj strani, u mraku, nisam bila svjesna i ne znam kako sam se vratila, ali znam da je moj duh uspostavio nekakav filter kroz koji su neki prošli, a neki ne, ostajući zauvijek s druge strane.

Na kraju grada

Idući ivicom grada usred otpada automobila, čergarskih kartonskih kućeraka, razlajanih šugavih pasa, skladišta, prašine i brda smeća, zastajem zagledana u malu baštu sa zelenim kajsijama, s buketićima rascvjetalih margarita i zelenkada. I on, čuvar kućice, jedva „dva sa dva“, otvara mi metalna vrata. Virim iza staklenog prozorčića, u njegovo radno mjesto, a tamo, stari stočić, riješena ukrštenica u požutjelim novinama, tranzistor, odlomljena stolica, plehana peć i sjedište iz automobila, za iznenadnog gosta. I nikog unaokolo. Čuvar čeka povremene nove šlepere papira i šalje večernje kombije sa svježim dnevnim novinama. I  to je sav njegov posao. Sam usred tišine podneva.
Kao za sebe : „Evo idealnog radnog mjesta za čuvarku, čitateljku, čudakinju.“
I čuvar: „Umrijeću ovdje od dosade, ovdje se ništa ne dešava.“

Česlav Miloš

U devetoj deceniji mog života osjećanje koje raste u meni i ispunjava me jeste sažaljenje s kojim ne znam što da učinim. Mnoštvo, ogroman broj lica, ličnosti, sudbina određenih bića i vrsta poistovjećivanja s njihovom unutrašnjošću, a istovremeno i svijest o tome da više neću moći da nađem način da ovim svojim gostima ponudim dom u svojim pjesmama, zato što je već prekasno. Kad bih počinjao ponovo, svaka moja pjesma bila bi portret neke konkretne ličnosti, tačnije, bila bi lamentovanje nad njenom sudbinom.

Sin Odisej, po prvi put

Cijele noći u snu  tražim ranac za njega , šator i vreću za spavanje za mog sina, koji sjutra kreće sam na svoje prvo putovanje po svijetu. Idem tako gore-dolje, vraćam se istom početnom mjestu, pa opet prema nečemu, dalje ka nepoznatom. Odvajam ga od poznatog, pa, krijući od nepoznatog, dosipam sjemenke malih makovih zrnaca, i sitan sinap, sjemenčice sunašca, mali cvjetić iz kuće, da docvjeta usput pored njega, da obilježi put njegov, iz poznatog, da se ozvijezdi nebo nad njim, trag mliječa i polena na njegovim krilašcima, u to njegovo prvo treperavo i neiskusno odlaženje, sam s one strane odrastanja, da mu se otvori put duge, horizont prema tamo… Sve od sada pa nadalje, u ne-isto.
Prema ljubavi, šumama, vodama, ostrvima, svetionicima.

Glas Marije Kalas

Glas Marije Kalas priželjkujem uz sebe dok se približavam svetioniku Sveti Andreja kod Dubrovnika. Penjem se na kulu, do sondi s gasom, do svjetiljki s kružnim kristalima koje noću daju svijetleće signale brodovima, a danju su sasvim nevidljive. Odatle se vidi cijelo more, beskraj plavetnila. Želim da ovog jutra pjeva Marija, okružena vodom.
Na palubama dalekih brodova žene zbog vjetra vezuju bijele svilene marame.

Kako to: dok trepnem?

prošli su narcisi, zumbuli, a evo već i jorgovani

Iz autobusa

Slika traje samo  trenutak, jer ulazimo  u tunel. Tama je crveno-crna, gusta i topla. Uz prvu svjetlost na izlazu oko se direktno utapa u smaragd Neretve i zaustavlja se posred elegantnih arkada starog kamenog mosta. I iščezava zauvijek. Slike su se već uselile u oči, zatvaram kapke da bi sačuvala taj spoj rijeke i mosta. I  tvoje ti  i moje ja neće imati više dovoljno vremena i mogućnosti da budu u istom autobusu, na istom mjestu, pred istom sastavljenošću. Rastanak se pojavio u trenutku susreta. I od toga se ne može izgraditi kuća. Da bi trajala.

Dok spavam
(6. decembar 1990. godine na letu Bombaj-Frankfurt)

Vozim bicikl čistom svijetlom ulicom. Dućani su ukrašeni za neku svečanost. Kažem sebi: Kako to da sam stigla u Australiju kad se ne sjećam da sam krenula? I kako to da vozim bicikl kad ne znam da vozim? Osjećam radost zato što sam slobodna i zato što se toliko brzo mijenjaju slike preda mnom dok vozim. Nailazim na cijelo krdo velikih bijelih i njegovanih konja. Biciklom prolazim kroz krdo. Konji ržu i udaraju kopitima. Grive im lepršaju. Neki padaju na zemlju. Ima ih stotinjak. U meni nešto raste i podiže me do veselja. Ogromna (prvi put je osjećam) eksplozivna radost. U istom trenutku postajem svjesna toga da je ovo izuzetan prizor.
Vozim bicikl i na mene padaju konfete. Miriše na svježe kolačiće, jelke su ukrašene lampionima i neko me pita: - Zašto si toliko vedra? – Dolazim iz Bombaja, a ovdje je sve tako bijelo i svježe. Ovdje ima snijega, konja i jelki. Oh, kako je lijepa ova Australija…

Povratak kući

U JAT-ovom avionu na liniji Beograd-Skoplje-Ohrid jedva da ima mjesta za nas nekoliko koji ulazimo u Skoplju, tražeći sjedišta. Ostali putnici, koji sjede umorni i iscrpljeni, jedva dišu. Polijećemo. Negdje pred Ohridom, kad su se kroz okna prozorčića pojavili jezersko plavetnilo i crveni krovovi kuća iz okoline Trpeice, pošto je pilot najavio slijetanje, jedan od putnika glasno je rekao: Vadite maramice, opet smo poslije dvadeset godina kod kuće. I pedesetak Makedonaca iz Australije počelo je da se komeša po sjedištima, da skuplja torbe, da dovodi u red svoja tijela i da budi uspavanu djecu. Veliki kaubojski šeširi stvorili su pravi haos. U krilo mi je palo jedno pero goluba. Njime sad razdvajam pročitani od nepročitanog dijela knjige Teodora Zeldina Intimna istorija čovječanstva.

Staklena vuna

Gledam brata kako se penje pod krov kuće između potpornih greda i crepova da bi stavio nove jorgane od staklene vune. Dolazi zima i moram da napravim dobru izolaciju, kaže mi.
Dolazi zima i u moj život, pomišljam, farbajući čitave kolutove svile u žuto-narančaste nijanse, i plašim se pomisli na to što bi bilo kad bi sopstveni krov u poeziji izolovala staklenom vunom.
Da, bilo bi toplije unutra, mnogo toplije, ali moje bi se pjesme ugušile, a da pritom niko ne pusti plin – same od sebe.

Slatko od ruža

Tražili smo da kupimo male teglice sa slatkom od ruža, toliko male da mogu da se nose u džepu, za nju – ženu koja zaliva njegovo cvijeće u napuštenoj kući. Prolazili smo kroz tamu, iako je bila subota uveče, kretali smo se između bačenog smeća, automobila i mnogo radoznalih očiju koje su  zurile u nas.
Sve smo jezike dozvali ne bi li se sporazumjeli. Bila sam žedna. I gutljaj vode ili vina… Ali u glavnoj ulici u Ankari mogli smo vidjeti samo barove: Tropikanu, Zanzibar, Oazu. Nigde nismo mogli da sjednemo jer nas je čopor gladnih muških očiju slijedio poput nekakvih svjetlosnih lasera. Pod mantilom srce mi je bilo sasvim samo.

Gošća

U Počitelju, pod japanskom jabukom, otac Hivzo i majka Fatima namjestiće ti sto s bijelim čaršavom, do tebe će biti pumpa za vodu, iza tebe špalir loze, ako staviš stolicu desno od rascvjetalog maka – gledaćeš pravo u kajsiju, sad bi ona trebalo da nalikuje na stablo puno kajsijastih lampiona. Rese asparagusa uvlačiće ti se u kosu, vjetar će te zaljuljati. I izvući će ti olovo iz riječi, ostaviće ti samo riječi sazdane od mirisa i boja. Tvoje je samo da sjedneš pod japansku jabuku. Nadam se da ti se aktinidija i crna smokva neće naljutiti, jer nećeš imati dovoljno vremena da ispod svake njihove voćne sjenke sjedneš i pišeš. Autobus ti kreće u jedanaest. Tako mi je rekao Damir Pediša u Sarajevu 10. juna 2007, samo deset minuta pošto smo se upoznali, dok mu se jedna ruka svijala poput bršljana oko nježnog ramena njegove žene Aide.

Ljutić

Na šumskoj stazi ugledala sam taj mali, žuti ljutić. Sve unaokolo bila je Pirin Planina. Kako može, pomislih, jedan tako žut, svilen i sunca pun cvjetić da se zove ljutić. Drugi ga zovu gorocvijet. Raste na ovoj visini, diše najčistiji vazduh i izdiše ga, okružen je najčistijim komšijama i pod jasnim plavim nebom rasprostrt – i opet ga narod zove ljutić.
Za vijek vjekova.

Sto nasred jezera

Te večeri, 28. avgusta 1985, na Mostu poezije u Strugi, sjedala sam u prvom redu kraj Janisa Ricosa, dobitnika Zlatnog vijenca, i kraj Milana Komnenića, pjesnika iz Srbije. Između jednog Grka i jednog Srbina čekala sam red da pročitam jednu svoju pjesmu (zaboravila sam već koju), jer sam i ja bila nagrađena priznanjem “Braća Miladinovi”. Imala sam 32 godine i bijelu haljinu s crnim tufnama. Bila sam tako uzbuđena (dokaz mi je i jedina fotografija koju sam sačuvala). S Grkom sam progovorila jedva riječ-dvije na francuskom, sa Srbinom nešto više. Ispred nas su stajale hiljade ljudi, osvijetljene baklje, čamci s jedrima. Ta slika bila je dovoljna da sačuvam uspomenu na ovu noć čitavog života. Ali ta noć je imala i svoj nastavak...
Negdje poslije ponoći, u toj bijeloj haljini s crnim tufnama, pješice sam se uputila ka hotelu „Eurotel“, gdje sam spavala. Usred tame, vraćala sam se sama prašnjavim putem. Stabla su bila puna jabuka koje su mi, poput sočnih lampica, ulazile u vidokrug. Nisam mogla da zaspim. Izašla sam na balkon. Bilo je negdje između dva i tri sata ujutru. Čula sam (iako ništa nisam vidjela) glasove s jezera. Polako je svitalo i zraci sunca su nježno padali na vodu. Osvijetlio se prostor. Učinilo mi se da vidim sto sa ljudima koji sjede nasred jezera. Čula sam kako se unaokolo razliva makedonska narodna pjesma So maki sum se rodil jas i spustila sam se dolje. U bijeloj haljini s crnim tačkama zagazila sam u vodu. Bila je hladna i glatka. Ulazila sam u vodu sasvim polako i tako sam hodala bar 200 metara ka jezerskom prostranstvu. Primicala sam se trojici muškaraca koji su već sjedali na stolicama u vodi. Došla sam do njih. Sad se sjećam lica samo jednog. Oni su ustali (voda im je bila skoro do grudi) i ustupili mi pola jedne stolice. I moja haljina je bila napola suva – napola mokra (moja najsvilenija haljina do tad). Bila sam konačno među braćom (imam ih trojicu). Jednog momenta, već u sljedećem trenu, kao među trojicom ljubavnika (raspoređenih kroz jedan život). Sjedali smo u vodi, od početka svijeta, oslonjeni na poeziju, dok su unaokolo plivale sedefaste ribe plašice, plivale sedefaste plašice, plivale, plivale, sedefaste, sedefaste, plašice, plašice, plivale  plašice, sedefaste plivale…

Miriše na oktobar

Na stazu koja vodi prema kući prijatelja grožđe se provuklo kroz susjedovu ogradu. Uzimam nekoliko žutih ampula šećera. Rasprskava mi se u ustima nakupljeno sunce, slast, milina. Miriše na oktobar. Oranica je duga kafena ponjava. Kraj nje druga žuta obrijana ogromna glava, gledana odozgo. Žito je sakupljeno, ostao je samo trag - zapis koji povezuje sunce, zrno raži, zemlju. Slama. Neko je na stazi ostavio najlonske vreće pune crnog grožđa. Iz njih teče mali potočić širē i vraća se u zemlju porijekla. Vrapci se opijaju. Berba grožđa teče u blizini. Neko pjeva.

Paradajz  Robinzona iz Ljubanaca

Kapija ima katanac. Pas laje. Kokoške lete. Moj prijatelj Robinzon jede sam. Plaši se pesticida. Gaji visoka stabla paradajza. Hrani ih u toku čitavog ljeta sistemom kap po kap. Čuva ih od parazita, prskajući ih svakog dana vodom natopljenom suvim koprivama. Obraća se svakom paradajzu pojedinačno. Prije neko veče je zaspao, kaže mi, zahladnjelo. Pokrio se ćebetom. Temperatura je pala. Nad paradajzom svjetlucale su zvijezde. Najlon im je bio na dohvat, ali  nisu mogli da dozovu domaćina, samo su gledali u mliječni sjaj i tresli se. Te noći krhka tijela napala je hladnoća. Ujutro je došao u baštu, htio je da im kaže „dobro jutro“, ali su oni bili „izgorjeli“ od hladnoće.
Sad mi, tužan, pokazuje tanka crna stabla s povijenim zelenim plodovima. Rizikujem da me zamrzi. Otkidam jedan jedini crveni plod. Grizem.
Kroz mene prolazi crvena, svježa, sočna transfuzija. Jutro bliješti.
Pčele zuje.

Second Hand

Posvud odjeća. Na čiviluku, po policama, na velikim gondolama. Već su je nosile Njemice i Šveđanke, bez fleka je, sa svim dugmadima i patentima. Razne veličine, modeli, boje i materijali. Napuštena. Malo zgužvana. Prodaje se po komadu i na kilo.
Nema ništa loše u tome. Žene koje ih razgledaju postaju međusobno tako bliske i zajedno su tako blizu tom neredu rascjepkane stvarnosti; još nekako i ponosne, skoro na tragu da nađu nešto za sebe.
Ponijeće sa sobom novu haljinu i potopiće je u kadu s mnogo vode i deterdženta - ritualno, meko stežući je, ispirajući je u tri vode - poput čina krštenja, pa će je, prostrijevši je na žici, uvesti u svoju novu vjeru.

Kuća najbliža Smolarskom Vodopadu

Parkiramo kola na kraju sela, do trešnjevog drveta. Svjetlucaju plodovi s najviših grana, a pod njima djeca (s jedne već isječene grane) zoblju – stavljaju trešnje u pocrvenjela usta i pljuju koštice. Sunce peče, rijeka žubori.
Jedna žena prostire rublje na žicu. – Dobar dan, domaćice, kažemo joj, nas nekoliko krenuli smo od jutros da vidimo nešto do sad „neviđeno“. – Dobar dan, ljudi, neka vam je lijep dan, uzmite trešanja, kaže prostirući bijeli čaršav i njeno lice ostaje s druge strane. – Koliko ima odavde do vodopada? – Neki kažu 500, neki kažu i više od 1000 metara penjanja. Visoko je. Treba snage za put uzbrdo. – Ali što Vi mislite? Koliko ima? – Ja nisam odavde, ja sam samo udata u Smolarima, ima već nekih 30 godina, nikad nisam bila na vodopadu. – Zašto, niste bili? – Pa to je za ljude koji nemaju drugog posla. Ja stalno imam toliko mnogo posla u kući, a vodopad je uvijek tamo.

Terenske vježbe iz etnologije

Jedan student etnologije je za svoj seminarski rad odabrao temu Biljke i njihova primjena u narodu s područja Porečja.
Pita jednu bakicu kako se liječi kad se prehladi. – Uzmem rakije i uvijem grlo oblozima. – A kad ti sijevaju noge? – Mažem ih, jadne, rakijom, malo peče, al’ prolazi. – A kad te boli stomak? – Pijem rakije. Ređa baka: rakija za leđa, rakija za zub, rakija za svašta. – Bako, nastavlja student, a što uzimaš kad te zaboli glava? A ona: – Pa, ima jedno malo, tako, ovolicno, bijelo jedno čudo, sa dva prsta ga hvataš.  – Bako, od koje trave je to ovolicno, raste li tu, kako ga zovete, pita student, držeći diktafon u rukama. Baka se muči da ga opiše, kaže: – Ama, ovolicno je, bijelo, kad ga popiješ s vodom glava prolazi, obruč popušta.
Baka ustaje sa stolice, uzima limeni lončić pun pšenice i počinje da dovikuje piliće: – Pi, pi, pi… Okreće se prema studentu i ozarena otkrićem kaže: – Sjetila sam se, sine, kafetin se zove!
Okružena pilićima, dodaje: – Da znam gdje živi taj što je napravio kafetin, pješice bih otišla da mu odnesem živu kokošku sa svih 12 pilića. Svaka mu čast.  

Idi u šumu, da te šuma ne  zaboravi

Laste

U rano i svježe jutro, dok šume unaokolo gore, a iz najbližeg kamenoloma odjekuju detonacije koje sijeku žile mermera sivca, otvaram svih šest prozora iznajmljene manastirske sobe, da mi sva planina, sa svim požarima i dinamitom, uđe u sobu. Zajedno s njima ulazi i nekoliko lasta, kruže unaokolo izbezumljeno, ne znaju kako da izađu napolje. Kruže  krilcima iznad stola i papira, kao da hrane moje tek napisane pjesme tako što im u male kljunove stavljaju kapljice plavog mlijeka neba, ne bi li, kad porastu, uvijek u sebi nosile i nebo i ptičju slobodu.

Iz istorije bjekstva

Stari Asteci imali su četristo bogova pića i pijanstava. Zvali su ih četristo zečeva bjekstva. Bili su tmuran narod, kaže istorija, i da bi pobjegli od stvarnosti, uzimali su najrazličitije napitke i upuštali se u 400 vrsta pijanstava. I budući da se svako hvatao za zeca koji mu se tad činio najbržim „za nekud“, svi su stalno bili u nekom svom pijanstvu i bjekstvu. U visokoj zemlji vulkana bilo je sve više rastrčanih zečeva i sve manje naroda. Dvadeset i pet miliona ljudi je bježalo od sebe, zapustili su njive, stoku, kanali su im zarasli, kuće su im se raspale. Budući da su bjekstva postala sve duža i trajnija, od naroda koji broji dvadeset pet miliona ljudi ostalo je jedva milion. Između zemlje i neba, lebdeli  su  u razrijeđenom vazduhu, onemoćali i usamljeni.
Zatim su došli Španci konkvistadori i… kraj nam je poznat.

U Bad Homburgu, maja 2002.

Majska kiša na prozorima. Voda i u vrhovima borova i u ljubičastim rodondedronima. Cvjetovi se povijaju pod težinom vodenih kapi. Kome trebaju moje pjesme u ovoj sređenoj zemlji. Dobrodošla u mir (s malom grižnjom savjesti, jer sam baš ja ona koja je izašla na sedam dana iz makedonskog filma). Ne znam njemački, pa sve primam očima i mirisima. Do mene je Sabine (ona je naučila makedonski sedamdesetih godina kad je kao najbolja studentkinja makedonskog jezika u Haleu dobila „putovanje iza željezne zavjese“, pa je za nju Makedonija tad bila „pravo“ zapadno inostranstvo).
Sad kad je Njemačka ujedinjena tragove podijeljene zemlje slučajno sam primijetila na najlon čarapi jedne žene nasuprot meni, kad sam se u metrou zagledala u zakrpljeni rub, vjerovatno ostatak iz vremena kad su se najlon čarape i tamo krpile na staklenoj čaši.

Šal

- Ova kuća ima dugu priču i ona je počela u Sarajevu, kad smo prozore zatvarali krevetima, policama, bibliotekama i  svime što smo imali - priča Vojka. - Htjela sam da se ubijem, sramota je da se to preživi, nije pristojno da poslije svega izbrojim svojih sedamdeset i jednu, dvije godine. Biblioteku od tri hiljade knjiga odnijela sam poslije rata u garažu i razdavala sam je u vrećama studentima, djeci prijatelja i mladim piscima. Što će meni sad cjelokupna djela Turgenjeva, Čehova, Dostojevskog. Nemam više vremena da im se vraćam. Ova kuća u Žrnovu je kuća mojih prijatelja. Tu su sve moje lampe, svi moji vezeni čaršavi. Evo i stočića na kojem je Meša Selimović napisao Derviš i smrt. Dolazim ovdje, na ostrvo, i živim po šest mjeseci - čuvajući ovaj mir, paleći vatru. Ovdje se ne piše, ovdje čovjek ima dovoljno vremena da čuje samo svoj prošli život. I taman mislim da više ništa ne osjećam, udari mi jasmin u nozdrve, sunce  mi uđe u oko (i zatim mi poteku suze). Noću u tami slušam svoje srce. I plašim se. Sljedećeg jutra, čim svane, oblačim cipele i vodim mojih sedamdeset godina u šetnju kroz mladi vinograd. Onaj rozo-ljubičasti šal, onaj teški svileni šal u koji sam mogla da se zavijem kao Tutankamon, nije više na mojim ramenima. Ana mi ga nije vratila (pozajmila sam ga toj prekrasnoj djevojci na jedno veče) i sad rano ujutro umjesto njega stavljam na ramena ovaj zeleno-ljubičasti vjetar  i hodam kozjim kamenjarom, gore-dolje, dolje-gore. Među lavandom i žalfijom, olijanderima, bodljama mladih artičoka, strukovima ruzmarina, grmljem s rascvjetalom mirtom. I među drvećem smokava i maslina. Dišem i naginjem se da pokupim kraj šala koji je pao. Hladno mi je u kostima, a sunce grije li grije usred ovog morskog korčulanskog podneva i cvrčci se kao duge rese penju čas uz lijevo, čas uz desno rame.

Nas dvije

U kući gdje Vojka čita Dantea u prevodu Kolje Mićevića, među fotografijama od prošle zime i njenog plavoljubičastog džempera, nasuprot širokolistom bosiljku, ispružile smo na bijeli trosjed sjećanja na ljude koje poznajemo i za koje ne znamo gdje su sada. Kuća ima vrata obojena u crveno (zato što duhovi ne vole crveno) i kamenu priču od ko zna kad. Gazim po bosanskom ćilimu, direktno bačenom na kamen po kojem su se nekad „cijedile“ masline i grožđe. Miriše na stogodišnji ustajali dim, miriše na smokve, na malo vjetra i na pejzaž sa stijena…
Ako legnem na kauč, gledam direktno u brda, u to raznjihano zelenilo. Vjetar - ljepotan jedan, mladi azgan, prolazi mi preko lica. Nema ogledala i dobro je. Nas dvije smo se takoreći juče upoznale, imamo zajedno 130 godina, a u nama žive četiri mlade djevojke. Djevojke pišu poeziju. Govore i o ćerki jedne i o sinu druge. Moj O. me ostavio i otišao, kaže Vojka. I sad mi je dovoljno samo nekoliko knjiga i ova tišina. Ja: Cijeli život želim da pronađem jednu zimu za pisanje priča.Ona : Ovdje je zimi hladno, duva vjetar u decembru, sve je sočno, pada kiša, možeš u ovoj tišini da zaboraviš da dišeš… Samo jedno jutarnje buđenje ovdje je kao da se obnavljaš za sva sljedeća vremena. Prelijepo je, kažem. Ona: Mnogo sam usamljena, gdje god da se probudim. Ovdje ne možeš da pišeš, ovdje možeš samo da se sjećaš.
Djevojke u nama, na jednom bijelom trosjedu, s nogama podvijenim pod sebe, čitaju pjesme koje su napisale kad su postale odrasle žene. Čitaju i prevode. Da nije jedna od nas stavila naočare, bile bi to vrlo mlade pjesme, prvo zeleno-žuto grožđe što se ljulja na vjetru.

Zen na Kožuv Planini

- Na što misliš dok čuvaš ovce?
- Na travu.

Nemam ja vremena za priču

- Rekoh ti što rekoh, neće ovolika priča na dobro izaći. Ne priča se jutrom na livadi, ovce nisu navikle da ih zaustavljam. One ne čekaju. Gladne su trave. Bježe. Ali ako hoćeš da saznaš o tome kako živimo, idi u selo kod moje  žene – reče mi čovjek.
I odoh do njegove žene.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
Žena mi ponudi  teglu slatko od dunja sa susamom i čašu vode.
- Eh,  da si se najavila, kćeri moja, kakvu bih ti pitu zamijesila i kakvu bi nas dvije priču razvezale; ali sad ti nemam vremena: pobjeći će mi mlijeko. A od takvog se mlijeka sir ne pravi.

Pitanja za čobanina

- Gdje si najdalje putovao u životu?
- Ja, nigdje. Gdje to mogu daleko da stignem s ovcama?
- Nisi izašao iz sela i s ove planine?
- Eh, jednom sam bio tri dana u bolnici u Strumici. I onda kad sam služio vojsku u Vranju.
- Želiš li da odeš negdje?
- Što ima da idem, svaki dan idem za ovcama, gore-dolje, gore-dolje.
- Ali na neko posebno mjesto?
- Bio je u bolnici jedan čovjek, ležao je u postelji do moje, imao je novine, u njima je bila jedna slika u boji, nekakve lijepe kuće pored vode – tamo sam tad želio da odem. Ali dok sam spavao, čovjeka su pustili da ide kući i, kad sam se probudio, nije bilo ni njega, ni novina. Ni mjesta s tim lijepim kućama, ni vode. Nikad nisam doznao gdje je to mjesto i kako se zove …

Čas letjenja

Jedna mala lasta je na svom prvom času letjenja, sasvim neočekivano, uletjela u sobu u kojoj sam pokušavala da naučim tek napisanu pjesmu da poleti.
Toliko letjenja u mjestu, naglo udaranje u zid, pa nov zalet u plafon. Okrenuta naopako, ona je bijela paperjasta praznina, pa crna mala švrljotina koja pomjera nervozni kursor ruke i olovke, blizu prozora, već gađa prema zavjesi. Trepere mali propeleri krilaca kao navijeni ključem na mehaničkoj igrački, leti jadnica ovdje, neprirodno, između metalnih kreveta, stola, knjiga i moja dva kofera. Spotiče se o sve na što naiđe i soba postaje toliko mala, neudobna, klaustrofobična i zagušljiva. Odjednom je našla izlaz i odletjela napolje. Soba je opet postala velika.

Mirišem na voz

Danas je deveti dan kako sjedim u sobi s terasom i pišem svoje Privatne svjetove. Unaokolo knjige, moji čaršavi, moja šoljica za kafu, moje misli i papir koji me prati. I olovka koja otupljuje pa se ponovo zaoštrava. Otvorena stranica Novog zavjeta, listom  oraha odvojena 223. od 224. stranice Fernanda Pesoe, lijevo na stolu je kutija s cigaretama i pepeljarom, do pola pojedena kruška. Vaza sa svježom lavandom. Nekoliko muva kruži unaokolo, rastjerujem ih već ispisanim listom. Pas laje. Mačke su se ispružile na fotelji do mene. Ispod njih je knjiga o ljekovitim biljkama. Preko prozora je planina poluzelena i polusuva. Danas je prvi avgust 2007. Jutro. Od četiri sata sjedim za stolom i:
Ponekad je tako veliko, tako brzo i tako obilno zgusnuto proticanje slika i rečenica koje mi se odmotavaju, pa osjećam bijes, grčim se i plačem što moram da ih izgubim, jer ih već gubim. Svaka slika ima svoj trenutak i nije moguće da se sjećaš svega. Ostaje mi, kao nekom ljubavniku, samo čežnja za voljenim licem koje se samo odnekud naslutilo, ali sad je sjećanje tako slabo, kao i sjećanje na sebe samu tada. Naginjem se prema provaliji te brze prošlosti slika, prema licima usput izgubljenim u magli iz koje su i sami stvoreni. Protočna, odsutna, nebitna, gubim se u sebi, kao da se utapam u ništavilu: prošla sam kroz polje i ništa nisam ubrala.
I počinjem samo da gledam unaokolo kako se mijenjaju pejzaži i ruka ubrzava ne bi li uhvatila slike, kao dodate kroz prozor voza. Poslije toliko ćutanja, ovo je prosto čitav koncert različitih zvukova. I taman sam htjela da opišem novo mjesto pristizanja, kad sam sva zamirisala na voz, na ono buđenje u vozu – kad je tijelo ukočeno, noge otečene, a u očima nakupljen pijesak koji štipa. Mirišu dlanovi, tijelo, kosa.
Sipam vodu u lavor, uzimam sapun i umivam se. Dugo i polako. Voz zapišti iz grudi.
U sobu mi ulazi kvočka s pilićima.

Delta Dunava

Čista divljina. Radost. Brod siječe zelenu gustu vodu, ploveći sred lotosa i ptica. Ribari na obali. Velika voda putuje kroz beskrajnu ravnicu Besarabije. Staklo kabine, moje lice i žuti klipovi kukuruza ispred seoskih kuća. Bunar i kofa na užetu, sjaj u oku i mlaz vode. Nisam stigla cijelu sliku da poljubim, jer mi je pobjegla. Dodirujem tako poeziju kao stablo vrbe koje se davi u rijeci. Unaokolo je velika voda, dva Ovidijeva pjevanja  miješaju se s rumunskim poljima. Voda Dunava, Crnog Mora, močvare s trskom i čapljama, i rodama, isposnička bradata lica starovjeraca robinzona, fasade prvih okrečenih bijelih kućeraka.
Samo ti u sjaju i odsjaju nomaduješ, razlažeš se u parčiće glasova, neartikulisanih, poludivljih, bez ikakvog značenja, teturajući se kroz prostor, o, dušo duše moje, usred ovih slika koje dolaze, prolaze i udaljavaju se…

Usred snijega

Moj sin skija na Pirin Planini na trasi najboljih skijaša i uživa u brzini i slobodi. Moj muž i ja pješačimo po snijegu na donjem platou. Idem iza njega i uvlačim noge u udubljenja od pola metra koja su napravila njegova stopala.
Ćute i prisustvo i odsustvo.

Kao što srna čezne
 za izvorskom vodom,
Tako kopni za Tobom, Bože,
duša moja!
(knjiga 2:  psalmi 42-72)

Bio sam nomad-monah  u Kapadokiji početkom desetog vijeka. Bježao sam i tu sam našao zaklon. Ispod  stijene je bilo toliko mjesta koliko je trebalo da mi kiša ne pada na glavu. Nosio sam vodu u mješini, jevanđelje, kalup kozjeg sira. Tražio sam braću, ali oni kao da su bili propali u zemlju. Počeo sam da proširujem nadstrešnicu. Od zemlje crvenice i vode umješao sam malo boje i dodao malo plave koja je kapala s neba. Naslikao sam prve krstove. Pod njima je duši bilo lijepo. Noću su dolazili anđeli i  govorili mi anđeoskim jezikom. Ja sam  njima govorio jermenski. Imao sam jednu malu baštu gdje su rasli zajedno divlji crni luk, perunike i divlje ruže. Jeo sam perca i latice. Pripitomio sam prve voćke. Rasle su mi pred očima i kapale slatku medovinu. Najviše sam se hranio molitvom i tišinom. I kopao sam i dubio, i moj je svod rastao, rastao. Pojavila se prva apsida. On je stalno bio sa mnom, i unutra, i napolju. Kad je grijalo sunce i kad je padala kiša. On je bio posvuda. Jednog ranog jutra duša mi je odletjela jer je dovoljno dobro naučila anđeoski jezik. I tijelo mi je postalo paperjasto i puno vazduha.

Kapadokija

Put je svuda. Dolina ruža, niz malih naprstaka loze, staza s tek orošenim žutim perunikama, golubovi i pejzaž koji je dodirnuo Bog. Kad je on bio mali ovdje se igrao pijeskom, pravio gradove od blata i lave. Vulkan mu je bio čarobna kofica kojom je uzimao i prosipao pijesak. Pravio je konuse, pozvao je i sunce i ono je grijalo na početku svijeta, radosno, zato što je i ono, Sunce, tada bilo dijete. Cijelo nebo bilo je poput otvorene peći u kojoj su se pekle mlade planine i rasle kao s kvascem zamiješene. Do neba. Zatim je Bog u vazduh posijao mirise. Ružu i šafran. U Dolinu su doletjele i prve laste. Kad su došli prvi nomadi, umorni od hodanja, zaspali su na otvorenom i napravili su sjutradan male kuće u konusima, te su ostali tu privremeno sljedećih 3000 godina.
Sad po ravnim krovovima seljaci suše kajsije, kovači potkivaju konje, žene prave male lutkice s njegovim upamćenim likom i prodaju ih turistima za jedan dolar. Kapadokija je proljeće na putu.

Ogledalca

Ušla sam u knjižaru otresajući snijeg s ramena. Knjižar je kuvao kafu i bio je okrenut leđima. Nekoliko knjiga se odjednom pomjerilo s police, ispravilo na prednjim koricama, približilo mi se imenima i naslovima, izvadilo mala ogledalca odnekud i, kao što to rade djeca, usmjerilo  svjetlosni sunčev zrak ka meni. Raširila sam dlan preko lica i virila između prstiju. Pomjerala sam glavu i svaku sam posebno gledala kroz rešetku dlana. Još uvijek su mi bacale svjetlost u lice i ono je kao suncokret bljesnulo, nabijeno crnim sjemenkama, zrelim i uljanim, usred žutih kružnih vjenčastih listića. Približila sam im se, ovako preobražena, za još korak-dva i kao pred oltarom rekla sam: - Dobro jutro, knjige.
Ne primjećujući ništa posebno, knjižar koji je držao šoljicu u ruci iznenada se okrenuo i bezvoljno rekao: - Izvolite, vi ste baš uranili jutros.

Pijetao

Subota. Hladno je. Pijaca je prepuna ljudi. Na ivicama su parkirana kola, a između njih kao mrlje na asfaltu rasprostrle su svoje stvari bake koje su klečale. Hrizanteme koje stiskaju vilice. Razliveni hipermangan. Pište zvižduci u grudima. Noć provedena u bolnici. Infuzija. Zvuk klompi sestre iz noćne smjene. Pada snijeg. Na crnom kaputu - bijele pahuljice. Tu preda mnom je on. Oslonio je kljun na svoje srce. Gleda me jednim okom. Ne trepće. Nema trepavice. Ima žuto suzno oko. Narančasto-crveni zalazak sunca oko nas. Šal pejzaža oko vrata. Trese se. Čekam trenutak. Kupujem sve i svašta. U novinama krap, u kesi mušmule, u kartonskim udubljenjima jaja. Vraćam mu se. On je još u istim rukama. Baka je gurnula prste duboko u perje. Napravila muf od pijetla. Prolazi pored mene. Kruži unaokolo. - Uzmi ga, moli me, ostao mi je samo on, ali ja ove zime odlazim Bogu, neće biti nikoga da mu da hrane, a voda je u dvorištu zamrznuta. Vidi ovog ljepotana na hladnoći, dušu što leti i budi. Bakica je tamnoljubičasta uvela hrizantema. Naslonila se se na jedno obično ništa. On joj daje infuziju potocima modrih žila na njenim rukama.
Odvezujem mu noge. One su zamrznuti krici rastanka. Stavljam ga na grudi kao broš. Broš diše. Pišti. Uzdiše. Cijela pijaca odjednom se pretvara u narančasto-crveni-karamel-cinober-bakarni-cimet-šafran istopljeni zagorjeli šećer.
Nosim pijetla u rukama. Svijetli na snijegu vatrica. Zaustavljam se ispred niskog prozora doma. Tamo su, iza zamagljenog stakla, moj muž i dijete. Ulazim sa živom vatrom. Muž mi kaže:
- Potpuno si luda, ženo.
Dijete se smije na podu.

Moji majka i njen muž

Stalno su zajedno. Sve nešto razgovaraju. Najčešće ponavljaju priče. Kad moja majka govori, njen muž odobrava i na licu mu se vidi da priču zna, ali ne želi da joj oduzima zadovoljstvo da mu je opet kaže. I obratno, kad on nešto priča, moja majka odobrava i klima glavom. U trenutku kad su se pojavili na mojim vratima, kretala sam na pijacu. Rekla sam majci da može poći sa mnom, ako to želi. Ona voli pijace, povrće i ljude. Drži me pod ruku. Teško diše. Kupujemo vezicu mlade nane, mladi luk, salate. Zaustavljamo se kod jedne bake, kupujemo med i masline. Napravile smo dva mala kruga oko tezgi. Pitala sam je koje sad ljekove uzima, a ona mene ima li kakve ponude za novi posao. Vratile smo se kući za nepunih trideset minuta.
Muž moje majke je sjedio pod brezom i kad nas je vidio sav se ozario. Rekao je majci: „Ovoliko dugo, Olga, odavno nismo bili razdvojeni, jedva sam čekao da se vratiš“.

Putnik Teodor Zeldin

Putovanja ne podrazumijevaju obavezno  odlazak u daleke krajeve. Ja, u ovom času, ispitujem najtajnovitije od svih odredišta: put kojim putuju muškarac i žena do misli onog drugog.

Radoznalost je moja nacionalnost

Muškarci med,
žene vosak sanjaju
(prema Osipu Mandeljštajmu: „Tristija“)

Pčelinji vosak izrađuju pčele da bi napravile kolijevke bebama svoje matice. Da bi napravila polovinu kilograma voska, pčela mora da pojede skoro pet kilograma meda, da preleti 240 miliona kilometara i da posjeti 33 miliona cvjetova.

Svjedok Vladimir Kopicl

Svi doživljavamo različite transformacije, Marina Abramović ih je doživjela najozbiljnije. Pred njen prvi međunarodni uspjeh na festivalu u Edinburgu, stvorila je maksimu: „Umjetnik mora da bude lijep“. Ona je lijepa, ali je imala užasno klasičan stajling. Kada je došla do ovog stava, tačno se sjećam, potpuno je promijenila izgled. Odbacila je one džemperčiće i suknje, otišla je s novom samouvjerenošću u Edinburg.
I tamo je sve zasijenila.

Marina Abramović, u prvom licu slobode

Kad sam došla u Holandiju, odjednom moj život nije imao smisla, zato što je sve bilo suprotno od mojeg razumijevanja umjetnosti. I dan-danas u Amsterdamu se prodaju samo donji djelovi ženskih kostima za kupanje. Sloboda mi je bila važna oduvijek. I ljubav. Majka me nikad nije poljubila, niti zagrlila, navodno da me ne razmazi. Taj nedostatak ljubavi me oštetio i to sam htjela da pokažem kroz svoj posao. Performans mi je bio jedna vrsta oslobađanja. Sve što nisam smjela da napravim u životu, napravila sam u performansu. Ali sve samo do deset sati uveče, sve dok nisam s trideset godina pobjegla od kuće. Moja majka je zatim otišla u policiju. Pitali su je: „Pa, koliko godina ima vaša ćerka?“ „Trideset“.
Vratili su je kući.

Marina Abramović na www.ceecult.org

Ja sam proizvod svih kontradikcija svojih roditelja. Otac mi je bio narodni heroj, od njega sam naslijedila sve što je herojsko, da ideš do kraja. Od majke, koja je bila major u armiji, naslijedila sam kontrolu, preciznost, urednost u komunkaciji.
Spiritualni moment sam naslijedila od babe, ona je čitav život provela u crkvi. Brat njenog muža bio je proglašen za sveca - patrijarh Varnava.
Sjećam se, kad sam imala šest godina, otišla sam s njom u crkvu, sjela sam na stolicu i riješila da popijem svu svetu vodicu, zato što sam mislila da ću tako postati svetac, a samo sam dobila proliv. Moji roditelji su dolazili samo za rođendan i za slavu, kradom. Upoznali su se u ratu, a poslije se pokazalo da imaju sasvim različit socijalni bekgraund. Otac je bio iz siromašne porodice iz Crne Gore, majka iz građanske familije. Majka je išla u operu, a otac je volio da peče prase i da sjedi u kujni s partizanima. Razveli su se užasno dramatično. Majka je postala još strožija. Kad sam imala 12 godina, kupila sam 250 kutija imalina za cipele, onog najjeftinijeg, najlošijeg, braon, i premazala sam cijelu svoju sobu – sve zidove vrata prozore – užasno! Kao da si prosuo govna. Moja majka je ušla, vrisnula i zatvorila vrata. To je bio važan trenutak u mom životu. Stvorila sam svoju teritoriju, htjela sam da na taj način odbranim svoju privatnost i ličnost.
U Holandiji sam morala sama da uspostavim granice slobode i da ih testiram. Najljepši period u mom životu bilo je pet godina koje smo Ulaj i ja proveli kao nomadi u automobilu. Bilo je trenutaka kada nismo imali što da jedemo, muzli smo krave i koze usput. Kad me je napustio čovjek kojeg sam voljela, jedini način da se oslobodim boli bio je da je opet postavim na scenu. Počela sam da igram sopstveni život u pozorištu u Rimu, pred 25 ljudi. Zatim sam se odrekla prava na veto za scene iz „Biografije“, izdala sam svoj ego i ponovo se oslobodila. Više nisam bila odgovorna za sebe.

Ljiljana Dirjan, svjedok

O Marini Abramović govorila mi je Evgenija Demnievska u Parizu novembra 1980. godine, u njenom malom iznajmljenom stanu, dok smo obije pokušavale da budemo samo na „bijeloj“ hrani. Znala sam njen lik s neke fotografije. I toliko. Zatim je prošlo dvadesetak godina. Ostavila sam kod kuće svog malog sina i otišla u Muzej grada Skoplja, da vidim Marinu. Bilo je mnogo publike i nedovoljno stolica. U publici je bila i Evgenija. Marina je stajala pred nama, lijepa, u dugoj suknji, duge tamne kose, a iza nje je bilo raspeto malo kino platno. Iz snopa svjetlosti projektor joj je na lice lijepio  slike sa platna i te čestice boja mogle su da se dodirnu, onakve kakve su bile na Kineskom zidu, po kojem je ona išla 1800 km pješice, da bi se srela s Ulajem negdje na sredini. Govorila je o ljubavi kao da je za  stolom samo jedan sagovornik. Tiho. Povjerljivo. A mi smo bili tako nagurani u tu donju malu prostoriju i pretvoreni u muk. Povremeno bi napravila korak naprijed, pa nazad. I glas joj se kretao u više amplituda gore-dolje između nas, zanijemjelih. Govorila je tako otvoreno, privatno, toliko iskreno, uvlačeći mi se pod kožu. Proživljavala sam u trenutku njene, ali i svoje kineske zidove, moje oaze i pustinje, moje tundre i prašume. Moje neodgovore, strahove, moje nedovršene ljubavi (sve su prave nedovršene), zaboravih na malo dijete kod kuće. Napolju je padao snijeg, možda i ne, ali je padao negdje u meni, plastio se i ledila sam se kao inje, kap po kap, zamrazavala sam se. I opet sam se, kap po kap, odmrzavala. Marina se okrenula prema ekranu: tamo je bila ona, u momentu kad se konačno sreće s Ulajem. Grle se, dugo. To traje. Traje. Zatim se razdvajaju. Dugo. To traje. I na kraju Marina, ova Marina ispred mene, pruža ruku ka ekranu i maše nježno,  rukom gotovo sazdanom od zraka svjetlosti, tamo na Kineskom zidu, toj Marini, Kineskom zidu. Maše joj nježno, još,  polako i… Ja ne mogu da se zaustavim i plačem, plačem. Ruke su mi odvojene jedna od druge, nedostaje im stablo za zagrljaj, za obuhvatanje.
Aplauz traje.
Ljudi ustaju sa sjedišta. Oblače kapute. Odlaze.
Prilazim Marini i hoću da joj kažem: Ja sam Ljiljana. A ne mogu: Bože, pa vi jecate cijelo vrijeme. Skuplja moje ruke oko sebe, pruža svoje oko mene - čula sam vas u tami, vi plačete, još plačete. Izvinite, mislila sam, da je ovo, samo, ruka  što maše, ruka za zbogom, ne predstava, ne performans, ne plačite, boli me, plačem, boli me. Marina, Ljiljana, Marina, Marina. Boli, boli, booooli, bbbbbbooooliiii-ii, b, ooo, boliii.b.

Što da obučem danas?

Obuci se u svoje čiste svilene riječi.

Prozor
Elizabeti Šelevoj

Gdje god se pojavim jesen je
suvi su vjenčasti listići ruže
crni projektor
žuti sjaj
život
u raznim verzijama, kadrovi i rezovi
evo ovdje
jedna bivša radost se naslonila
na crno-bijele slike
s morem u pozadini
(uvijek je ljeto, još je ljeto)
haljina na cvjetiće, sandale
miriše na Coppertone
uveličavanje i približavanje
to je ovo moje lice na zidu
kao prozor
s kojeg gledam dolje
učesnike u svom životu.

Proso za ptice
(pamučna, izgužvana pjesma)
O. Ćorveziroskoj

Rastegnuto na horizontu
nebo je bliještalo
kao da ima nevidljivog sokola na ramenu
pojavila se i ograda od pitome zelenike
i niska, obična mala kuća
(jedna od onih koje su napravljene poslije skopskog zemljotresa)
prozor – širom otvoren
sto pod njim – pritisnut udžbenicima i sveskama
zelena svila vjetra
bila je obavijena oko mog vrata
mirisalo je na kamilicu
kajsija je bila puna malih, zrelih dojki kajsija
odjednom sam ustala sa stolice
i u haljini od braon svile i bijelih tufnica
u klompama
stala sam s druge strane rama
trava mi se radovala
svjetloplavo nebo mijenjalo se sa svjetlozelenim očima
ovo je samo jedno od jutara koje mi se događalo svakog jutra
otac  je sjekao hljeb
a majka je u kuhinji pravila džem od kajsija
htjela sam nešto da im kažem oboma
neke riječi toliko drugačije
eterične, leptiraste, razvijane, rascvjetale,
zbog kojih ću trideset godina kasnije pisati pjesme

2.

A prethodne noći ostala sam na postelji
u toj haljini ležeći i s očima širom otvorenim
do tog jutra
ali me nešto zadržalo na nogama
vratila sam se u sobu
i u prvoj svesci koja mi je došla pod ruku
okrenutoj naopako
napisala sam nekoliko švrljotina
proso za ptice
hrana za šibice i vatru

Koncert za miris i orkestar

Moja majka
kad nas zove na ručak u nedjelju
priprema
koncert za miris i orkestar
sve se pokreće
u njenoj kuhinji 3 sa 4 metra
pjevaju šerpe, padaju poklopci
plitki i duboki tanjiri lupaju
so i šećer padaju kao kiša
bijeli čaršav s bijelim vezom je nedirnuti snijeg
kašike, viljuške i noževi se štimaju
daska za sjeckanje uzdiše, crni luk suzi
avan s karanfilićem i morski oraščić
žude za Azijom
pjeva i česma
ringle su timpani
rerna je topli stomak kuhinje
rodno mjesto hljeba
raste i preliva se
supa je puna šargarepa i celera
i saksije na prozoru stepuju
a u maloj šoljici
posljednjoj iz bivšeg servisa njene skromne svadbe
bliješti živo žumance
i novine na kojima se suši sjeckani peršun šuškaju
i otac gleda čas u moju majku - čas  u svoje sjećanje
u vrijeme kad se penjala stepenicama pred njim i kad se smijala zadihana
a mirišu i tek pečene crvene paprike
kraj je ljeta, 2005.
i one se svlače (izvode striptiz) ljušte se
a majka je
nekako vedra, nekako spokojna
iza nje je, na polici aparat za pritisak
i kartonska kutija za cipele puna lijekova
zapjevala bi, posipajući vanilice šećerom u  prahu
zapjevala bi
a i ja sa njom.

Čun

Svjetlost ga je pronašla
u ševaru od trske
napola potonulog, obraslog,
poluraspadnutog, daske su mu izbijale
kao zubi iz vilice
bilo je tu i zaboravljeno veslo, jedna ruka za grljenje
i pocijepane mreže
samo mu je dno bilo očuvano
obradovala mu se, zalijepila se za njega
sunčanim ljepilom zaliječila mu je rane
pozvala je usput i ribe nemira
da kruže unaokolo
zatreperio je i anđeo čuvar
mahnuo je krilima
napravio svilenu sjenku
nad tim zaboravljenim
ljubavnim
nekad maženim
gnijezdom od vode.

Te tužne filmske sekvence

Tijesan procjep na prozoru
sasvim mala
ključaonica za jedno oko
i snop svjetlosti
u slabo osvijetljenoj prostoriji
pogled poleti
zastane na licu mladića
na usnama
i ta usta kažu: - Odlazim
i tad pogled ode na suprotnu stranu
i tamo se zaustavi, okrene se prema ženi
ona je naslonjena na rub svjetlosti
- Ostani - šapne

Kairski taksi

Nepoznate su mi tvoje ulice, Kairo,
ovaj taksist Kopt
pogađa se sa mnom da me za 10 egipatskih funti
prebaci od hotela “Piramidas”
do bazara “Khan Khalili”
ispod retrovizora na lancu se okreće
Sveti Georgije koji ubiva aždahu
nema stakla na vratima
noć miriše na zapaljeni otpad
pustinjska prašina legla je u nozdrve,
na šoferšajbnu
na licu mi bliješte svjetiljke s Nila
buku stvara svijet pod mostom,
buka i s džamije
trgovačke ulice su novi hramovi
puni vjernika s najlon kesama
ovaj taksi se probija kroz mrak
tranzistor vrišti,
Kopt mi pokazuje zapešće svoje lijeve ruke
tamo je njegov tetovirani krst
trubi, pjeva promuklim glasom
gleda  u ogledalce zamazano prašinom
„Iz koje li si ti zemlje“ misli
jedan sat prije toga u hotelskoj sobi namirisala sam se
parfemskim uljem Nefer-i-iti
i sad mi ono izbija iza uveta
zajedno sa svim jantarima, sedefima, lapisima,
malahitima i ametistima
kao da imam naušnice od olova
vrtim se čas ovamo, čas tamo
vrište noćni zvuci mnoštva
trgovine, gužve
na zadnjem sjedištu kao u bioskopu
otvaraju mi se tvoji svjetovi, Kairo,
moj  hijeroglif
LD je slika usta iznad površine
vode

Izgubljene stvari

Spavaćice od bijelog batista s pamučnom čipkom
olovke, adrese, telefonski brojevi,
plaćeni i neplaćeni računi
pozajmljeni pa zaboravljeni naslovi knjiga
pisma napisana i nesnimljena
nepritisnuto Ctrl i s
izgubljene
riječi, pejzaži, vozni redovi, brojevi  kolosjeka
mapa metroa Pariza i Berlina
flašice s kremom protiv bora
češljevi, fenovi, sitni novac
cijele krupne banknote
jedan crni šal od kašmira
koji sam deset godina nosila na ramenima
od septembra do maja
kupljen u ašramu Sai Babe
sa žutim vezom, s koncem za šivenje
i sve noći jedne žene
sva udijevanja igle,
i lice i naličje su mu bili skoro isti
kidanje konca zubima
svi čvorovi, svi ornamenti,
tog vilinog konjica na kraju sam
izgubila u Sarajevu, krajem septembra 2003.
negdje kod Doma policije
na koktelu francuskog ambasadora
ili u žutom taksiju
primijetila sam to tek u mraku bioskopa “Kosmos”
pošto sam osjetila hladnoću s filmskog platna
od one scene u kojoj su jednog u bijelo ofarbanog slona
iz „Priče o vezirovom slonu“ Ive Andrića
raznijele granate
a jedna djevojka je s kofom vode u rukama
pala  u polje kamilice

Kako starim

Sve više
primjećujem mlade cvrkutave djevojke
gledam po izlozima nove cipele
(oblik patika s visokim metalnim đonovima)
pirsinzi u ušima,
tetovirani anđeli na ramenima
sve vrste boja za kosu poput paunovih pera
sve vrste fitnes sprava, rječnik u kojem
definitivno idemo i izuzetno se zabavljamo
pored zabavnih rubrika čita se Kueljo
u Eko-šopingu sve su marke falsifikat
bluzice za gole stomačiće,
mnogo plastike, puno detalja
tašnice samo za karmin i mobilni
nadgrađeni nokti, nadgrađena kosa,
zalijepljene trepavice,
jedna kolagen injekcija i usne postaju velike
Ako nabrajam još oduzeću sebi i ono malo
vremena koje imam
i u kojem me crna haljina porubljena svilenim crnim satenom
i onaj odavno kupljeni biser
čine toliko udaljenom od
ovog vremena
Odbaci zavidljivost, ne samozavaravaj  se
ne samosažaljevaj se
ovaj prostor-vrijeme
gazi te
ličiš na fotografiju iz albuma
izvadiće te iz njega
kao čitulju u sjutrašnjem izdanju

Odjednom mi se srce skupilo

Kao da je garsonjera
sve je tu, ali sve je nekako smanjeno,
knjige pritisle police,
plakar pun nepotrebne odjeće
skoro nove, kažem sebi
ali nekako izgužvane, izdaje je neka demode varijanta
i šerpe su pomalo okrnjene
raspar šoljice, raspar tanjiri
sve je nekako raspar u ovom srcu
odavno nije krečeno, pada boja, padaju pločice
između strujomjera i tavana jedan pauk
napravio je mrežu
a ovo je srce jednom imalo i lijevu i desnu pretkomoru

Rubovi

Obukla je sasvim novu haljinu
stala je pred ogledalo
a tamo je u nju gledala ona
koju ne poznaje
sva kadifena modra noć
ona pod haljinom
sakrivena
meka i usamljena
oslijepljena
sagnula se da otkine konac s postave
htjela je tupim zubima da ga prekine
i svileni konac
se isparao
i nestalo joj tijelo
ostala je tama
pred ogledalom

Berovske šljive

Modro jutro
boja za modrenje
plavi kamen
plavetnilo
milovanje
modra šljiva
mećava od saća i pčela
međa
mjehur od sjaja
sunčeva utroba
septembarsko žele
miraz za zimu.

Psalam

Tvoja  je bila grmljavina, moja je bila munja
i cijelo je nebo bilo naše
ozvučeno i osvijetljeno.

Žeđ

Pij iz šolje jutra
Pij iz zdjele podneva
Pij iz bokala večeri
Pij, pij, pij
žedni moj, prozračni porcelanu
iz dinastije ljubavi

Dušo moje duše

Nemoj nikad da me ostaviš
Nikad nemoj da me ostaviš
Da me ostaviš nemoj nikad
Nikad, nemoj, nikad
Da me ostaviš, nemoj, da me ostaviš.

Strah moj

Živi kao neka noćna zvjerčica
skoro može da se čuje kako šuška u mraku
(odmotava celofan, svileni papir, staniol)
gosti se crnom čokoladom noći

Odlazim od tebe

Rekao mi je jutros
zeleni demon nemira
ostani prošuškala sam
posljednjim lišćem
Ja listopadna

Sadržaj

Kad počinje da boli, sjećanje postaje netačno
Kao da me nema
Mašina za pisanje
Moj otac
Krevet
Kaktus
Čišćenje sulundara
Iz porodičnog albuma
Zid
Prisluškivanje (1)
Jedan drugi otac, jedna druga kći
Prisluškivanje (2)

Ja od salate jedem samo srce
Iz istorije srca
Kuća je najljepša riječ
Jednog zimskog jutra dok je padao snijeg
Njih dvoje
Dijete Ingmar Bergman
Jedna sjenka više
Paolo Mađeli
Margot Fontejn
Mevlida
Vraćena otud…
Na kraju grada
Česlav Miloš
Sin Odisej, po prvi put
Glas Marije Kalas

Kako to: dok trepnem?
Iz autobusa
Dok spavam
Povratak kući
Staklena vuna
Slatko od ruža
Gošća
Ljutić
Sto nasred jezera
Miriše na oktobar
Paradajz Robinzona iz Ljubanaca
Second Hand
Kuća najbliža Smolarskom Vodopadu
Terenske vježbe iz etnologije

Idi u šumu, da te šuma ne zaboravi
Laste
Iz istorije bjekstva
U Bad Homburgu, maja 2002.
Šal
Nas dvije
Zen na Kožuv Planini
Nemam ja vremena za priču
Pitanja za čobanina
Čas letjenja
Mirišem na voz
Delta Dunava
Usred snijega
Kao što srna čezne za izvorskom vodom…
Kapadokija
Ogledalca
Pijetao
Moji majka i otac
Putnik Teodor Zeldin

Radoznalost je moja nacionalnost
Muškarci med, žene vosak sanjaju
Svjedok Vladimir Kopicl
Marina Abramović, u prvom licu slobode
Marina Abramović na www. seecult. org
Ljiljana Dirjan, svjedok

Što da obučem danas?
Prozor
Proso za ptice
Koncert za miris i orkestar
Čun
Te tužne filmske sekvence
Kairski taksi
Izgubljene stvari
Kako starim
Odjednom mi se srce skupilo
Rubovi
Berovske šljive
Psalam
Žeđ
Dušo moje duše
Strah moj
Odlazim od tebe

Opširnije o pjesnikinji

Ljiljana Dirjan rođena je 1953. godine u Skoplju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, na grupi jugoslovenska književnost i makedonski jezik. Bila je na studijskom boravku u Parizu, kao stipendista Francuske vlade i jermenske Fondacije Gubelkijan.
Objavila je knjige poezije: Prirodna pojava (Misla, Skopje 1980), Živa mjera (Živa mera, Naša Kniga, Skopje 1985), Pelin polje (Pelin pole, Misla, Skopje 1989), "Champ d'abisinthe" (Na francuskom jeziku, Est/Quest Internationales, Paris 1996; u prevodu Harite Wibrands), Teška svila (Matica Makedonska, Skopje 1997), Cocoons (na engleskom jeziku, Tenesi, SAD 1999; u prevodu Pitera H. Liota), Tiger Im Diagram (na njemačkom jeziku, bibliofilsko  izdanje Corvinus Presse, Berlin 2000; u prevodu Sabine Fahl),  Schwere Seide (na njemačkom jeziku, Corvinus Presse, Berlin 2000; u prevodu Sabine Fahl), Privatni svjetovi (Privatni svetovi, Nezavisni pisateli na Makedonija, Skopje 2007), Svijet, moj brat (Svetot, mojot brat, Izbor, NID “Mikena”, Bitola 2008, edicija 130 toma na Makedonska knizevnost), Sađ na snjegu (Sagje vrz snegot, kolumne i putopisi, Nezavisni pisateli na Makedonija, Skopje 2007).
Dobitnik je nagrada „Studentski zbor“ (1980) i „Braća Miladinovi“ (1985). Knjiga “Privatni svjetovi”, 2008 godine bila je nominirana za nagradu “Balkanika”. Prevođena je na više stranih jezika i zastupljena u brojnim antologijama savremene makedonske poezije.
Živi i radi u Skoplju. Urednica je u časopisu “Sarajevske sveske“ i jedna je od osnivača i članova Nezavisnih pisaca Makedonije. Bila je učesnik i gost nekoliko svjetskih pesničkih festivala u: Belgiji (Liež), Francuskoj (Lodev), Rumunskoj (Konstanca i Bukurešt),Poljskoj (Varšava) BiH (Sarajevo) i Sloveniji (Vilenica).