O autoru:
Ljubica Ostojić, rođena u Beogradu 1945, bosanska je pjesnikinja i dramaturg koja piše na hrvatskom jeziku. Diplomirala je na uporednoj književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; radila je kao dramaturg u Pozorištu za mlade, u Sarajevu; od 1994. predaje, u zvanju profesora, na Akademiji za scenske umjetosti u Sarajevu. Autor velikih broja knjiga pozije i drama. Pjesme su joj prevođene na brojne evropske jezike. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1974. i PEN Kluba od 2007.
I Z R A Đ A N J E
Doba se ovo izrodilo,
Genetski deformiteti
Tu su takvi kakvi jesu,
Kronični i neizlječivi;
Zrelo je sve proždrijet
Sebe sama, ne bi li se
Ponovno nešto začelo,
Ponovno što započelo,
Il izbljuvalo u praznine;
Doba je ovo ostarilo,
Teško vuče tjelesinu
I mučninu, nekamo
Da utekne od sebe;
A nekoć, ko jučer,
Bilo to doba meni
Vrijeme za ukras,
I došlo je do riječi,
Za divno čudo.
D O J D E D O B A T A K O V O
I eto, dojde doba
Sviđanja računa,
Povrata dugova,
Od srca oprosta;
Dojde doba osame
Odasvud, i mrzline
Nutarnje mi krijepi;
Doba kad svaki san
U zaborav padne,
Dokle po sanjaricama
Prah popanuo davno.
Dojde doba ulagivanja
Smrti, toil blizoj, kako
Nježna bi i hitra bila…
Sve je nekako kao da,
Ističe li ističe vrijeme;
Treba reć izrijekom:
Dojde mi evo doba
S t a r o s t I,
Poput crvotočca
Useli se ona tajom:
I čini što joj je činit.
|
