O piscu:
Marina Trumić je
rođena u Beogradu, 8.5.1939.godine. Pripovjedač i publicist. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, grupa istorija jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatski jezik.
Dugogodišnji je profesionalni novinar; bila je saradnik Kulturne rubrike Oslobođenja i urednik u Svijetu, potom urednik dramskog programa Radio-Sarajeva. Prevodi sa poljskog. Objavljuje eseje i književnu kritiku. Zbirka poezije "Između Varšave i Sarajeva" dobila je nagradu "Luka Topić".
Nagrađena je od strane Saveza novinara BiH za intervju s Jerzy Andrzejewskim, 1968. i nagradom "Zaslužna za kulturu Poljske (poljsko odlikovanje).
CIPELE ZA MONA LIZU
Izabrane pjesme
STAZOM SLUTNJE
Ja nemam kuću, već samo sjenku. Ali kad god vam zatreba sjenka, moja sjena je vaša.
Malcom Lowry, Ispod vulkana
ISPUNJENJE
Daljine ne znaju ništa o svojoj dalekosti sve dok se u nečijem srcu ne uhvate u zamku čežnje. Tada se one jednostavno razliju bićem onoga što se zakačio za udicu vlastite želje, koja mu nikada neće biti ispunjena. Osim ako bi se taj hvatalac i uhvaćeni počeo kretati tako brzo, da bi silina njegovog pokreta zadobila sve osobine mirovanja, vrtlog nekreta. Tada bi se, valjda, ugasila želja, zatomila čežnja.
Daljine bi postale svjesne svoje nepodnošljive zbijenosti.
Daljine kojih nema.
I nastao bi neizreciv mir, takav mir koji bi usisao sav zrak, pa čak i Sunce. Svijet bi se srušio konačno sam u sebi. Još jedna crna rupa u svemiru. Povratkom u nepostojanje bio bi ispunjen naš najveći san.
San o putovanju.
Iz knjige Čežnja i daljine, Sarajevo 1987.
RAZUMJETI BOSNU
Ništa nije vječno osim vječnosti same
i njezinog djetinjeg cjelova na čelu
mrtve majke
Padaju, padaju zvijezde ove noći
u smeđu i gustu vodu jezera koje
slutim
pod samostanskim prozorima,
poput prisustva smrti, sveopćeg bola; prošlosti
što se jednostavno okrenula i otišla
ne pruživši čak ni ruku
na rastanku
smežurane, blijede zvijezde,
studene
kao čelo mrtve starice,
taj čuveni poljubac koji će odmah ući
u budućnost
moju i Tvoju, našu;
budućnost na čijem nebu treperi
zvijezda moga dalekog zavičaja
plutajući po spokojnoj površini jezera
u Wigrima
Eh, dobri ljudi, zalutali u magli poljske
jeseni
To je, eto, Bosna.
13. 10. 1995. Samostan u Wigrima
MALINE
Miris kasnih malina
širio se zelenom pijacom
kod Markala, sjenke su šetale nasmijanim gradom,
Bili su to poljupci djevojaka u cvatu,
čitava brda strastvenih poljubaca,
brujalo je posvuda pčelinjim obiljem,
tugovalo je voće zarobljeno na tezgama
sada već pomalo natrulo od duga čekanja,
umorno voće poput skorene krvi na usnama,
nevinost davno uzbrana
svježinu sparušilo je sunce
al' bilo je slatko, tako slatko,
u pola cijene, izvikivali su trgovci
dok žene tužile su se na skupoću,
veselo cinculikao je tramvaj na svome kružnom putu
od Vijećnice do Ilidže.
LJUBAV
Koji je ovo grad? upirao je prstom
moj negdašnji dečko ciljajući u Ajfelovu kulu
što treperila je iza velikog izloga.
Pariz! Naravno,
A ovo?
Fontana di Trevi
Rim!
A ovo?
Tadž Mahal
Nju Delhi!
A ovo? E, ne znam!
Sidnej, ludice,
Opera u Sidneju.
Kako je pametan, mislila sam,
A ovo? Hm!
Amsterdam, ludice,
A ovo? A ovo?
Vidi ovo sad!
London, Beč, Moskva...ludice moja...
Kako znaš? Pitala sam zadivljena.
Pa piše! Evo, vidiš ovo dolje, sve piše!
Bio je to prvi naš nebotičnik u Titovoj,
preko puta Banke i Vječne vatre,
i prvi nagovještaj dalekih putovanja.
Kako je malo danas toga što nebo tiče,
kako je mali bio grad moga djetinjstva,
u dlan da ti stane,
Kako je velika bila davna ljubav,
jedna ljubav u Sarajevu
GRAD
Raskuštranih krila, smeđikasti vrapci plovili su u nekom nestašnom smjeru. Marija im se prepuštala. Odnosili su je na sve strane. U monotoniju Štrosmajerove. U onu svijetlu pukotinu kojom se ulica otvara prema Obali. U vedrinu raskišobranjenog neba iznad, u težinu nebeskog plavetnila na plećima. U svoju nejakost. U skrivena lastavičja gnijezda pod strehama. U klik dječjih glasova. Djeca su poskakivala niz ulice i igrala se čole ili školice po obližnjim dvorištima, skrivenim između kućerina, dok su njihove majke na trenutke ostavljale svakodnevne poslove i graktale s prozora. Oko tržnice motale su se domaćice sa cegerima u rukama, smušene i pomalo ljutite što to nisu stigle obaviti dopodne jer su predugo ispijale fndžane kahve s komšinicama; promakla bi tuda i po koja nevinošću spržena baba-djevojka, a neodoljivi starci šetali su vukući noge, s rukama na leđima, svi nalik jedan na drugoga, kao kornjače, mislila je Marija. Baš kao kornjače. Muškarci su nespretno nosili neke kese pod miškom, u očima im strepnja: hoće li žene biti zadovoljne onim što su pazarili? Pa da, oni su uglavnom kukavice, zaključivala je Marija. Drugi neki pijani muškarci tukli su negdje svoje žene dok su dječica vriskala. Još je bilo prilično daleko vrijeme kada će goleme šahovske figure ispuniti glavni trg u gradu i besposleni muškarci imat će se čime zabavljati. Poneki bi golub otprhnuo. Taj golub koji je imao boju samo ovoga neba. Razapetog nad Sarajevom. I dah uskih ulica, zakrčenih prometom.
Iz knjige Ime puta, Sarajevo, 1991.
NA ISTOM MJESTU
A ti! Što si mislila?
Da zaslužuješ nešto
Drugo,
da je Visla
ljepša od Miljacke,
Varšava nešto veća,
nešto dulja, nešto dalja,
da si došla
na pravo mjesto.
Kako se varaš!
Nema tu sličnosti,
nema razlike.
Između Varšave i Sarajeva nije
čak ni korak.
Nikakva razdaljina.
Kao u svakoj drami
na istom su mjestu,
u istom vremenu
i nevremenu.
Warszawa, 1996.
KUĆA IZGNANIKA
Da bude kraća od jedne
riječi
prijatelju
zborim ovu bol.
U pustinji šumova Ti si oaza
tišine
I vremenu i ljubavi
potrebne su riječi
S one strane horizonta
o svirepo, blago dijete,
opremljeno maglom s
posadom od sna,
presvisneš li u kući izgnanika
kroz koju pušu vjetrovi
tamo više neće biti
Boga
Niti ikoga Tvoga
Da Te shvati i prašta.
Warszawa, 1994.
ZAŠTO JE VARŠAVA MOJ GRAD
Valjda stoga što…
Sve je onako kako treba biti.
Sve češće sam u Varšavi
u bolnici,
na groblju
i taj tihi prostor izgladnjele djece i nezasitosti
možda je sreća,
jedna jedincata sreća
o kojoj snivah oduvijek
u svojim hrapavim besanicama.
U ovome gradu
Sve je više Tvojih
bolnih i starih
i nemoćnih i mrtvih
A živih Ti nikada nedostajalo nije.
Ništa posebno:
živi su svugdje.
I mrtvi su svugdje.
Da, ali ne Tvoji mrtvi.
Tvoji živi su nemirni,
nestašni
nestalni
samo se rasipaju, kako ih
vjetrovi
i ratovi
raznose
na sve strane, u gradove razne.
A Tvoji mrtvi, bez brige budi,
mogu biti
i uvijek su
samo na jednom mjestu
U Tvome srcu
U Tvome gradu.
Warszawa, 1997.
BOLESNICA
Okna pršću u groznici
Očajne radosti
Kad ljeto hrupi
Silinom
Zapjenjenog pastuha u
Sobu
Bolesničinu, nestvarno
Zrakom mirišu
Glasovi malih, zaigranih
Dječaka
Na blijedim usnama titra
Još samo zlatasti pelud
Samoće
Vrisak razbijene srče
glazba pastoralnog ljubavnog
Sna
Poljubac
Jedan vreliji od rosne želje
Mukli snoviti pejzaž prije
Smrti
Plavičasti se oblaci kotrljaju
Igračke nebeske grade kapiju
Varke
Kako bi manje bolio
Odlazak.
BILA JE GREŠKA
Cijeli dan je prošao
a telefon nije zazvonio.
Ni sutra nije zazvonio.
Ni prekosutra nije zazvonio.
Ni četvrtog dana nije zazvonio.
Petog dana, napokon, zazvonio je
telefon.
Od uzbuđenja tresle su mi se ruke dok sam
Uzimala slušalicu.
Drhteći od očekivanja, rekla sam:
Halo!
Bila je greška.
Sarajevo, 1999.
KOD KUĆE, NAPOKON
Pročitah negdje:
Kuće su kao drveće. Neprekidno rastu i uvijek se mijenjaju.
Netko kaže: tako je, drugi opet: nije!
U svakom slučaju, kuće su mjesta sveta,
Onog tko drzne se zapaliti njihovu dušu
Rezervacija u paklu čeka.
***
Dođoh doma, napokon, a
telefon nije zazvonio
Dadoh oglas u novine
prodajem smeđu ''hanter'' bundu skoro novu
i jedan nerabljeni magnetofon reporterski
marke ''uher''
i par talijanskih čizmica
iz boljih vremena,
što će mi kad ja više nisam bolja.
Sutradan, u rubrici besplatni mali oglasi
ugledah svoj broj,
mačkasto se uvalim u poklonjenu mi fotelju
i stadoh čekati, ali
telefon nije zazvonio
Nazvah nekoliko servisera za plinske peći i ostalo,
prijatelje da i ne spominjem, ali
telefon nije zazvonio ni tada
ni drugog dana;
zgrabih prokleti aparat i tresnuh njime o zid
u smeću je dugo plakao
trzajući se u bezglasnim jecajima,
moj nedužni tuđi telefon,
zazvonio je mnogo, mnogo kasnije,
ali više to ne bijaše onaj isti aparat,
niti ja bijah ista,
nitko ne bi više isti,
ni kuća moja stara,
ne bi ista, već domom novim
postade, napokon.
KUĆE
Svijetom prođi, kući dođi.
Nema veće planine od kućnoga praga.
Svoja kućica, svoja slobodica.
Imaš kuću, vrati stan.
Kuće su skrovišta za naše maske.
Utrobni zagrljaj Velike Majke.
I svaka ima krišku neba nad sobom.
Uzbuna u kući duhova!
Kako boli samoća napuštenih kuća
S očima šupljeg pogleda, te oči bez zastora trepavica
Kuće iz kojih su zauvijek otišli oni
Što smo ih nekoć poznavali
I oni koje ne poznavasmo nikada
Zajedno isplovljavamo iz tih kostobolnih luka
Tope se uspomene poput lizala u dječijim ustašcima
Bole kuće koje više nećemo vidjeti nikada
Tamnoružičaste šećerleme Ciudad Mexica,
Nabrzinu sklepane udžerice Caira
Sojenice kao čaplje, turističke miljenice, amsterdamke,
Kolisanke, straćarice, udžerice, zgradetine,
Kurvetine.
Uzbuna u kući duhova!
Poznata Sjena teško se uspinje skalinama.
Obitelj na okupu, zveckanje posuđa i rasparenog escajga.
Kuća moga djetinjstva,
U predgrađu pokraj pruge,
Vika, cika, lavež, žmirkaju uspavane kasabe,
Svjetlosti velih gradova nemilice pršte uokolo
Kao da nema recesije.
Lutke djetinjstva pred očima jezde
Sjaj i bijeda nikom ne daju mirno sanjati.
Suncem opaljene vile Atene
Drvene barake na periferiji Istanbula
Skeleti nekih zgrada u Skopju poslije zemljotresa
Vesele kuće Seville s cvjetnim
Patiom u srcu
Ljepuškaste poput zaigranih djevojčica
Ili betonske rugobe Warszawe
Prepune povjesne zbilje
Na kojima se noću sklapaju njihove umorne oči
Da bi jutrom opet granula mala sunca
Rastvaraju se usne-kapije
Bašče, cvjetnjaci, povrtnjaci, na izlasku iz grada
Kuće u kojima dugo žive duhovi mrtvih
Pobuna u kući duhova!
Zlostavljana kuća mojega djetinjstva
U Sarajevu, ranjena, zaboravljena.
Zastale tako u vremenu, kuće zdvojne, razjapljenih duša
Ukočene k'o oči mrtvih riba
Samo šire ruke i nemoćno dahću, astmatičarke, stare
Prevarantice,
Koliko pokopanih iluzija, odbačenih kostima, igara,
Koliko prašnjavih kostura u temeljima
A bilo ih je posvud
Diljem svijeta dok se nisu nastanile u
Uspomenama
Odakle ih izvlačim tko za zašto jednog
Nedjeljnog popodneva dok sjaj ljeta
Razodijeva moju tugu
Kuće svjetlosti, kuće tame
Kuće prohodne poput pjesme
Pobuna u kući duhova!
STANOVANJE
Beskućnica na pragu doma svog
Beskućnica sam na pragu doma svog.
Zamislim prvo sobu,
tako što je nacrtam
malo po malo, crta, crta crtica...
u mislima, dakako,
prvo izvučem olovkom obrise zidova
to smiruje i ulijeva sigurnost
zidovi su, razumije se, svježe okrečeni
valja ući u čisto,
ostavim onda šupljine za vrata i
prozore
koji gledaju na trg što
bruji
u mojoj glavi
zajedno sa šetačima i platanima,
i kafeima, autima i lopovima,
i bogomoljama,
moram predvidjeti i banku,
tržnicu, sudnicu, ludnicu,
svakako i kupleraj, osjećam se poput kurve
u Amsterdamu,
ispričavam se, ovo je bila samo digresija...
ili autosugestija,
dakle, napravim mnogo toga,
sve što jedan prostor čini gradskim trgom
OSLOBODITELJA i
NEPOBJEDIVIH,
činim to bez žurbe jer hoću
uživati u stvorenome
ležati na oblaku, pijuckati
i pljuckati odozgor,
jä meraka, što bi rekao moj prijatelj Mladen,
opet samo upadica, oprostite,
pa se opet okrećem unutrašnjosti
doma svoga,
polako namještam sobu,
stvarčicama čije postojanje osjećam naokolo,
nužno je da zauzmu svoja prava mjesta,
ja sam za red i raspored,
onda cvijeće na prozorima
i u vazama porazmještam, složim
malo suhog, mrvcu svježeg, ikebane,
vrlo se predano posvećujem poslu.
Kad tomu pridodam sjenke,
igru njihovu po netom obijeljenim
zidovima i kutovima,
učini mi se kako zasad imam sve
što mi je potrebno za život.
Mogu napokon otpočinuti i početi
stanovati.
TRAGOVI
U ovom gradu na Visli
ostali su njegovi prvi
koraci
plod utrobe moje
plače
nevidljivim suzama
njegova bespomoćna duša
dvoji se i troji
hoteći zaboraviti
ulice
smrdljive pivnice
ozloglašene birtije
dugo će pamtiti njegove ranjene
tabane
njegove bolne korake
iza poderanih adidasica
ostaju rumeni cvjetovi
od čijeg disanja punila se
mlada Varšava.
Warszawa 1992.
STAZOM SLUTNJE
Pjesniku, izgnaniku
Veseli Svirac raspalio
pustopašnu glazbu
vreloga ljeta
ulicama, stazama što
pod nama koračaju
nalikujuć njegovoj lutnji,
letimo, šagalimo, ponad krovova ovog namučenog grada
sve sami šugavi ljubavnici i bivši mladenci
plovimo, tečemo Baščaršijom,
Ferhadijom, Titovom do
Velikog parka i stranog nam srcu
nekog golemog gradilišta na drugoj strani
ulice, leteć tako prema Marijinom dvoru
ispraćaju nas golubovi,
naši galebovi,
kosturi uspomena, sjena,
s čašom crna vina i tanjurom maslina
za dobra puta i tugu što luta
rasuta
ulicama ovog grada između brda,
u kojima se ne možeš izgubiti
kojima možeš bluditi
od jutra do mraka i sretati
neka stara, neka nova lica
na tanušnim mostovima
pod kojima teče skromna rijeka
tvojega djetinjstva
i tako zaredom
sve u stilu jedne dobro nam znane pjesme,
oblakom i korakom
ulijevaš se zajedno s gradom
u rosnu širinu sarajevskog
polja začepljenog neboderima i
prošaranog pokojom kavernom,
rupom i bolom u tkivu njegovih pluća
i tečeš tako djevojačkom rijekom uspomena
zrelinom i starošću zaborava
i dalje, svojom mediteranskom stazom,
kako reče poznati pisac jedan,
zaputiš se tragom slutnje, čežnje i daljine
do neretljanskog mora i bile masline.
ZBILJA
Gledam posvud unaokolo stvarnost
zaodjenuta u zbilju, gamiže tvarnost
svijet je ovaj svekolika kvarnost
ljudska posvemašnja razuzdanost
propeta, u svečanom galopu
nadolaze oblaci slutnji
tisuće svilenijih buba u glavama
zanesenjaka
predaka
snuju putove svile
odavde do Pekinga, do Tokija, i natrag,
zagubljeni u prijevodima, Bertolučijima,
u samoćama, u Andama,
čovjekojedci i čovjekoljupci snatre
i suču niti, tkaju raznobojne šalove
na razbojima svojih života
kao bube rade vrijedno u korist
tuđih šteta, ponekad u korist tuđih
radosti,
vojske šarenijeh buba što mile
nožice im se sapliću u mrežama
besmislenih ljutnji, klutnji,
dok Onaj s neba, čije se ime
ne izgovara uzalud,
gleda ih pod povećalom svojih božanskih očala
i čudi se čudom,
ne znajuć pritom da l' bi plakao il' se smijao:
Gle što sam stvorio!
O!
SIMBOLI
Ja sebe možda mogu
prepoznati
u valovitom zrcalu rijeke
u tamnom oku jezera,
u Neretljanskoj dolini na putu za Split,
u divljini nekog dalekog mora,
u bijeloj bradi Kvecalkoatla,
u hrapavoj kori brežuljkastog Rima,
u pogledu s Monte Marija,
u studenom dodiru Kineskoga zida,
u čežnji za Riom,
mogu se prepoznati svuda gdje žive ljudi i
gdje je pustinja,
i gdje Dunav teče mirno
dok pjesnik luta još, vitak,
sa srebrnim lukom,
i gdje se Trebević spušta pravo u grad,
na porciju ćevapa,
mogu se, valjda, prepoznati
u svemu na ovoj divnoj, oboljeloj Planeti.
TROUBLED WATER
Voljela bih jednostavno
na vratima hrama skinuti,
skidati polako,
oslobađati se
svoga straha
i ostaviti ga kao stare cipele
u predsoblju
bosa da uđem u
dom Gospodinov i
smijati se voljela bih, odbacujući
suvišno tijelo,
kap po kap znoja, sluzi, krvi,
strepnje prije ljubavnog zagrljaja
u zgužvanoj postelji
oko koje miri na divlji jasmin
zaborava.
DOM
Ostavit ću na prozoru u šalici malo vode
Kad doleprša Tvoja umorna duša,
Tvoja još nespokojna duša,
u čežnji za bivšim domom
da može mrvu predahnuti i okrijepiti se
prije povratka novome domu.
IZ OBITELJSKOG ALBUMA
Majko, što ćemo danas kuhati?
Pitala svekrvu mlađahna nevjesta njezina.
Ćerce, kaže ova, a tko će to od tebe bolje znati?
Jer dok sam ja živa bila,
nikoga nisam pitala,
kuhala sam od onog što sam imala
i znala.
A meni možeš, ako hoćeš,
i ćukine pure dati
sigurna budi nikomu neću kazati
niti se potužiti.
Eto kakva je bila tvoja prababa Stana,
Trinaestoro ih rodila,
U svome se vijeku preko glave naradila,
Dugo živjela i nikomu
Na smetnji nije bila.
Pričala mi tako nekoć u Mostaru stara mati,
priče stare iz Donje mahale.
DALEKO
Zaputim se u blizinu
A nikad mi
dalje,
čuješ li ti
koji nisi neznani,
nisi nezvani,
ti koji jesi
kod mene,
bez mene, gorkom te kletvom zaklinjem
grdnom te mukom dozivljem,
na krilu slijepog miša,
na zlatnoj ljuljački,
na sedlu od nevidiša,
putujem daleko
za sedam dana,
kroz sedam rana,
sedma mi vrata zatvorena.
K'o do mene,
K'o do tebe,
ja u sebe
i nikad mi
dalje.
U PUSTOJ, PUSTOJ ULICI
U pustoj, pustoj ulici
opasno je noću samoj hoditi
dok slatkasto mirišu lipe
na čaj protiv prehlade,
teško je povjerovati kako će lipe
ponovo procvjetati
i mirisati opet u pustoj, pustoj ulici, doista
duboka je naša vjera u cvjetanje lipa...
i drugih čajeva.
Podne je. Sunce pada ravno na lice,
a na ulici melankolija truleži i odlaska;
pa gdje se skrila ona duboka vjera da će
sutra iznova se
buditi dućani
a kreštave trgovkinje
dovikivati međusobno
i smijati se krezubo
dok bezobzirno s nas spada naša
spolna, kupovna i svaka druga moć.
PRIČAJ MI O KIŠI
Pričaj mi o kiši još jednom, molim,
Jer imam samo ovaj trenut
Života meni dodijeljen
Samo sam jedna od nebrojenih
Koristkinja u nepreglednim
Korovima ovog svijeta
I stoga: pričaj mi o kiši još jednom, molim,
Svijet je možda zamršeniji nego nam se čini
Ili je nepojamno jednostavan
Svejedno, osjećam kako se lagahno gubim
U šuni mojevremenih simbola
I stoga molim: pričaj mi o kiši još jednom.
U TRAMVAJU
K'o u raju
Ja vjerujem u smrt
Ja vjerujem u život
užežite baklje
vi smiješni stvorovi
naše su lijepe lutke odlepršale
i mnoge su maske pale
ne vjerujemo da na kraju dolazi pravda
nemamo više snage vjerovati kako se te
strašne stvari događaju samo
drugima
otkako se naša svakodnevnica preselila
u svjetlucave slike na TV ekranima
te drhturave elektronske kerefeke
sišu naše male živote
kao u latino seriji
nemamo više volje znati, snatriti
da nam je do kraja života gledati
kako se tim nevoljnim drugima
kojih nema čak ni na špici
događaju same nesreće i da
takav će do konca biti naš
tužni televizijski život
što ga oni žive umjesto nas
i za nas
i da ih za to uistinu neće briga moriti
kako onda povjerovati
da će tako do kraja trajati
i još dulje i još dalje
i da nam je pravo mjesto
ne u raju već u tramvaju
u tramvaju svakog dana
ja te ne volim kao na filmu
volim te manje, nekad te volim više
Bože, daj da te volim previše.
AMSTERDAM
Am-ster-dam u oku suncokreta pjeva
dlanovima prebirem odraze mu u vodi, strune
zatežem, dirke nižem u ogrlicu sjećanja i zaborava
zlatna frula prede niti
žuta sunca spavaju na Van Gogovim platnima
šumore vječito uznemirena žita
crne ptice samo što ne polete
prepoznajem te, Vincente, i pozdravljam u domu Tvome
u kojem skupljam sebe
još mokre slike vješam na konopce uspomena
poviše kanala, nad vodama, livadama, nastambama
da ih suše nizinski vjetrovi a Van Rijnova
Noćna straža čuva od lopova i svakog drugog zla.
Amsterdam, 2002.
PROLJEĆE U HAAGU
Dan je već bio na izmaku,
ali ne i velika svjetlost, vjetar i galebovi,
jedan što me u stopu prati,
gega se bezobrazno za mnom sve dok mu
ne bacim najslađe ostatke sendviča
tragovi u pijesku
ljudski ozbiljni, teški, pasji laki, veseli,
pršte i odskakuju na sve strane školjke
pod nogama, nikad ne vidjeh toliko školjki,
Miris mora i neba kao na slikama starih majstora
U Galeriji Princ Albert
Tkanina svjetlosti u raskošnim naborima pada s neba
Moj sin kaže:
Kad izađem s posla još je dan. Reklo bi se
već je bilo prije a tek će nastupiti netom, poslije.
I to, i već, i to su prvi znaci
proljeća u Haagu prosjaji,
ne samo tulipani,
razumijem o čemu krešte ugojeni galebovi
i guču golubovi
znam zbog čega plaču ljubavnici
i zašto je u praskozorje neki mornar udario
jednu damu.
Ostavljam te, Scheveningene,
s nekim drugim ću možda nekad
popiti kavu u Kurhausu.
Den Haag, proljeće 2002.
JUTRO U LONDONU
Jedno sumanuto sada
Na proputovanju pršti od sreće
Usta mi puna dobrih riječi koje
Nikomu ne trebaju. Sorry!
U blagome šumu srce
Kaplje kao dosadne nebeske suze
Što oplakuju svekoliko ljudsko lice
Korak se utapa u mekoću lišća
Na putu prema Tate Gallery
lagahno uranjaš u smrt svoju
Bez bola, nezamjetno, topeći se od rajske
miline.
A možda si samo ti varka
U ovom parku daleko od raja.
Svjetina poštuje tvoju stranu
Obrazinu
Iza koje svi putovi su otvoreni
Ni uspomena više nema
samo polahko ploviš
Srebrnim pticama selicama
tek kiša i lišće
mržnje nema u ovoj krasnoj samoći
Stope tvoje utisnute već
U drum pred tobom
Kao pijesak davne nade
Dok kiša nježno ti se spušta na rame
Još jedna ulica
Još jedan trg
Još ljepša samoća
Još jedno lice koje ti
Reći neće
Ništa
Jer njegove usne nemaju riječi za tebe.
DOMOVINA
Van dogleda
hrli pogled hridi toj,
ne skanjuj se.
Daj mi da budem nezapažena.
Svi su rekli:
Tko bi pomislio da će se dogoditi.
A dogodilo se!
Plešimo − ništa nam drugo nije preostalo
doli odbaciti nepokretno tijelo.
Moja je domovina
neprekinuto putovanje kroz zemlje
kojih nema,
kroz milovanja koja su
otišla,
kroz godine pod kojima ječi
tijelo, odveć zrelo,
pa onda redom:
neke kuće na uzici,
neke ulice,
neki gradovi, neka lica,
kristalne kugle laži,
samo su male istine prave
i nikad jedna istina nije cijela
i nedjeljiva, ostalo je još
klupko zavičajnih misli,
nemilosti u koje su upadale
riječi na putu
kroz iglene uši,
prekoračene neprebrojne granice,
suze, molbe, osmijesi.
Ona i On.
Tragovi na cestama.
Jutra,
Danas, Sutra...
Bliskosti daljina.
Nesporazumi bez ćuprija
na Drini,
sanje, snjegovi, mora,
rečenice, raspete preko gora,
rijeke neke,
putovi njini od izvora do
uvira.
Domovina je moja uistinu
danas i ovdje samo kozmički
Vjetar Planete.
Sarajevo, 2009.
DOBRO JUTRO SUNCU
Je si li se naspavalo, zlatno runo?
The salmon sun. Zagajewski se sjeća
Dylana Thomasa.
Mali vrag vražićak jedan opasno mi igra u glavi
titra veselo i neobuzdano u svakoj misli
povija se pod vjetrom bucmasti
đavolčić neumorno šapuće, huče, sipa k'o iz rukava
riječi, ponekad rečenice,
male, velike, same, osamljene,
društvene, u mnoštvu, neuništive,
potoci riječi, rečenica teku iz glave, spotiču se
poput zavedene vojske, glazbe začarane
vode, huče slapovi, titraju šume, pjevaju, nariču, otiču,
uviru, izviru, traju, na znak palice pjevaju, bljuju lavu
đavolčići što mi nikad ne miruju
E pa, dobro ti jutro, sunce ti kalajisano!
BILA JE MRKLA NOĆ
Bila je mrkla noć
noć egipatska
bilo je neprozirno vrijeme
i kamin i vatra u njemu a na
kaminu ura
ura starinska kineska
i kazaljke nevjerojatno urešene
naprosto nezemaljski lijepe
na brojčaniku vječnosti
i zlatna ptica što oko sebe diže
skandaloznu buku
na početku svakog odlazećeg sata
Ne moram se zaklinjati
niti pozivati na Njega
ne kanim rasplitati kose niti prizivati ga
glumiti pokoru
pravdajući se za moje sumnje
jer sve što kažem i ne kažem
pomislim i ne pomislim
Njegovo je
sve što je moje dobro
i moje loše
od Njega je i samo od Njega
Sve moje i tvoje i naše i vaše i njihovo
malo i veliko i brzo i prošlo
i živo i mrtvo i tek u klici pradavne klice
u sjemenu u djelidbi u jednome u mnogome
jer sve, baš sve je i još
za Njega je
Cairo, 1985.
I REČE ČAROBNICA
I reče čarobnica:
Ne brini, kćeri!
Načinit ću ti pjesmu po mjeri!
I reče mati:
Ne vodi bludan život, kćeri!
Ne prekrivaj grimizom svoje
uzdrhtale grudi,
kupi prostu odjeću,
osuši vlažnu kožu,
raspusti kose, visoko digni glavu,
al’ spusti pogled
budi smjerna
i dostojna
dočekati trenutak
da ti se ispuni san.
VARKA
Promatram svoje
nenašminkano lice u
zrcalu jutra i vidim
mnogo toga što podsjeća na
umiranje,
Brže-bolje dohvaćam
crnu olovku i drečeći crveni
ruž za usne
namažem i podvučem sve što je potrebno,
najbolje što umijem, i sjetim se
moje prijateljice koja u Kanadi
uljepšava neke bapce,
ona mi je uvijek govorila
ne bez ponosa
odmičući pri tom malčice ogledalo:
''Pazi, ja svaki dan radim
jedno umjetničko djelo!''
Dok ja, međutim,
u glatkoj površini jutra ugledam
lice tužnog klauna
s neizbrisivim tragovima umiranja,
rasplačem se od nemoći i razbijem
varljivo zrcalo.
Sarajevo, 2005.
ZVONILA JE SVJETLOST NA SVE STRANE
Otvori vrata grijehu,
neka istina uđe u odaje tvoje.
Ne želim niti čuti o tomu, nemam vremena
za tebe sada i ovdje.
Pusti me sanjati,
veli pjesma nesmiljeno.
Čula si: imam odveć posla
danas, izvlačim se nespretno.
Obitelj je moja nestrpljiva,
traži svoje.
Pusti me snatriti, ponavlja ona
uporno, gluha za razloge moje.
Čuj, moram na plac otići,
ručak skuhati, kuću pospremiti,
nešto rublja proprati,
znaš ono koje ne ide u perilicu,
valja mi prašinu obrisati,
ništa ne pomaže skupi
talijanski pronto antipolvere,
pokušavam biti duhovita.
A kako i kada ćeš očistiti dušu svoju,
okupati srce svjetlošću praskozorja,
ti glupa redušo!
Kada ćeš utažiti...
Postaješ prepatetična za moj ukus,
prekidam je.
Nemam što tomu dodati, odmahnu ona
nevidljivom rukom,
jednostavno: pusti me sanjati.
U tom slučaju, možeš se začuditi,
namignem joj jednim okom,
zašto nisi izabrala neki drugi san
i nekog drugog spavača.
Sarajevo, 2008.
ODUVIJEK
Oduvijek je tako
jedni se vesele a drugi plaču
pa onda se drugi vesele
a prvi plaču
uvijek se netko veseli a netko plače
bilo gdje pod ovim suncem
jedne životinje kolju a druge su kućni ljubimci
ljubimce rijetko šalju na klanicu
mezimce kite šarenim vrpcama
kao da su uvijek svatovi
haj, haj, pocupkuj, zaigraj,
uzdiže se prašina slavlja posvud
kao zavjesa od magle
MALE SREĆE
Male su sreće u pitanju:
hoće li uspjeti preljev od rajčice,
hoće li makaroni biti al dente,
hoće li moj prijatelj podaviti
mačiće kad se omaci njegova mačka,
dobro što sam u subotu oprala rublje
brzo se osušilo, miriše na svježinu,
na proljetni vjetar, opojno a ne slatkasto,
i još mrvičak oporosti, sasvim je dobar
začin taj prašak ''tide'',
nedjelja je osvanula plačna i hladnjikava;
mala briga pretvara se u veliku:
hoće li on telefonirati na vrijeme
šapućem mantru dok je jedan pramen
mojih misli zaokupljen pripremama
večere za dragog prijatelja,
avokado s račićima treba dobro
naškropiti limunom i posuti pikantnim
začinima i crni risotto da se ne prekuha,
čitam Miłosza, htjela bih napisati pismo
Zagajewskom, ono što on piše o emigraciji
pogađa moja najskrovitija osjećanja.
I uvjerenja, dakako. To ću mu svakako reći
kad dođe u Sarajevo.
Danas me čeka toliko neodoljivo malih stvari,
usta male nemoći rastvaraju se polagano u ralje,
aždaha nemoći.
U zrcalu običnog dana
jedno prestrašeno lice,
ništa ne pomaže čitanje, nema mudrosti,
male brige su jače.
NIL
Zeleni demon izlazi iz
tvojih mutnih voda,
stoglavo čudovište, ukleto,
lebdi izvan tvoga životvornog zagrljaja,
iznad tvoje namreškane kore
u tisuće oblika.
Nil postoji, život teče,
dok ja otičem, nemoćna, od sebe,
obamrla od snage, žestoke, zapretane,
mutne vode nadolaze kao zle slutnje
nekog crnog nasilja,
moja krv odlazi,
ja od sebe bježim niz ovu golemu rijeku,
mrki oblaci skrnave moju tihu ljepotu,
vraćamo se zajedno,
orošeni,
poplavljeni,
izgubljeni,
vraćamo se tvome uviru,
odakle smo izvirali,
nekad kad nas više nije bilo.
Cairo, 1985.
CIPELE ZA MONA LIZU
…debela i ne preveć lijepa Talijanka
na suhe stijene kose raspušta
od mesa života odrezana
ščupana iz doma i povijesti
Zbigniew Herbert, „Mona Liza“
Pariz, 13. kolovoza
Posjetiteljica Louvrea iz zasad nepoznatih razloga u nedjelju je tijekom razgledavanja muzeja zavitlala čašu za čaj na slavnu Leonardovu Mona Lisu.
(Jutarnji list, Zagreb)
Skrojene od najfinijeg
ljubičastomodrog baršuna koji je
netko nekoć donio iz Venecije,
potplate su im bile od specijalno
preparirane srneće kože,
a velika šnala od najčistijeg srebra
iz peruanskih rudnika
sa kojega je još kapao znoj uznika.
Bijaše to jedini ukras na tom
remek-djelu postolarske umjetnosti koje je
svojedobno odsvirao jedan stari
sarajevski obućar iz ulice Koševo,
broja se više ne sjećam ali
nije ni važno.
Niti je velika ulica, niti je
golemo Sarajevo.
Dobro, znam, sve je to za svaku pohvalu
i divljenje, ali, ali... možda sam glupa
kad ne razumijem što li će
Mona Lizi cipelice? − pitam se.
I hoću već da se probudim, kad kraj uha
začuh neki zvonki glasić:
Zbilja, a jesi li ti kada pomislila
kako li je meni osmjehivati se stalno u
vječnosti dok gledam sva ta glupa lica
što stoljećima protrčavaju i bulje u mene?
Istina, fotografiranje je zabranjeno,
ali ipak je na izmaku moje strpljenje.
Pa povjerovah kako bi mi neki nepoznati
umjetnik iz daleka svijeta, dok ne bude kasno,
mogao pomoći lasno;
jer ako bih pobjegla bosonoga,
pomislili bi da sam neka luđakinja ili
lupežica, te bi me opet, za ime Boga,
zasužnjili. Eto, pametnjakovićko,
zašto mi trebaju cipele,
a tako lijepe kao ove što mi ih je
odsvirao tamo neki majstor iz tvoga grada,
čije mi je ime potonulo u moru zaborava,
ne vidjeh dosad nikad, premda
mi muž bijaše uvažen i bogat.
Imaš pravo, sestro,
bijah rada priznati joj tada
iako ne znam što će onda
moje srce jadno? − pitam skladno,
ako se kojim slučajem probudim
u svome snu!
I shvatim da sam kriva
što Mona Liza nije više živa
u svome Louvreu.
Sarajevo, 2009.
Epilog
I ako se nekome čudnom
učini pjesma ova,
podsjećam na ono što se
nedavno dogodi u Louvreu
kad posjetiteljica neka luda
gađaše čašom sasvim izbliza
staklo iza kojega smiješila se
Mona Liza.
Događaj ovaj nemili što se zbi
u Louvreu, nek svakome sumnjalu potvrdi
koliko je Mona Liza s pravom predostrožna bila
što je zatražila
cipele.
OBIČNO, APAURIN
Pročitaš novine i poradiš po kući.
Zamorena jednoličnošću
skuhaš sebi kavicu i zavališ se u naslonjaču,
onda čitaš Rashomon, možda i sama
nešto pišeš, pri tom je možda zapravo
ključna riječ;
pripremaš nekakvu knjigu koja nikako
da siđe iz glave na papir,
a ono što je već na papiru baš ti se i
ne sviđa mnogo,
i nećeš je moći braniti s istinskom
strašću, a zapravo strepiš
da je ne odbace.
Knjigu ili tebe? − pitanje je sad.
Poslije ćeš valjda nešto skuhati,
otići zatim na pijacu,
kupiti kakve gluposti za jednu marku,
krpā s neuništivim mirisom second handa već ti je
pun ormar, ali kakav kraljevski osjećaj raskoši
pružaju sve te demodirane gluposti,
gušiš se od zaduhe i pitaš:
kamo je otišlo ono prozračno jutro
zar je moralo baš tako odjuriti poput
nestašna dječaka,
a dan se rastegao do ušiju, uskoro će ti ga biti preko glave,
i vrijeme je za brazilsku seriju
znakovita naslova ''Zemlja nade'',
sve ono poslije toga nije ni
vrijedno spomena
osim možda da si lice namazala
pred spavanje kremom marke ''clarins''
kojim se činom uzdižeš od prostačkoga mnoštva,
ali ti to ne pomaže zaspati,
bacakaš se po krevetu dok ti je u glavi
pravi rašomon
jer možda više nikad sebi nećeš moći
priuštiti takav komadić luksuza,
od toga, i od rojeva raznih misli, i od
svijesti kako je sve kratko,
same rašomonske banalnosti, koje nisu moje,
ništa nije moje, i u tom trenu
nema ama baš nikoga tko bi te
želio čuti. Nigdje. Nikoga. Ništa.
Obično. Apaurin.
OREOL IZNAD PYONGYANGA
O, kako samo pjesnički zvuči
ovaj naslov u novinama
i tko bi pomislio da će
Kim, sin jedinac
velikoga, moćnoga Kim Il-Sunga,
vječiti predsjednik,
vlastodržac i diktator,
i sve u jednoj osobi,
nebo je tako htjelo,
valjda,
doživjeti toliku i takovu
kozmičku počast
toliki sjaj
u sedam boja
trideset minuta trajao je
krug i vedro nebo
bez ijednog oblačka.
Nije stvarno ono što jest
već samo ono što je napisano.
O, kozmički su zakoni neumitni,
kaže moja uspaljena prijateljica
ali, ako se ponekad
ponetko uspije
malo izvući iz toga
kruga
vrlo je shick!
VRATI SE
O, vrati se u svoj san
što prije.
Tamo te čeka prijateljica ti,
živa, zdrava
sretna
kao što te je čekala
oduvijek, zauvijek,
odvječno
zavječno
Ili je tebi bio potreban cigli trenut
vječnosti za nju.
ZNAK
U djetinjstvu sam vjerovala:
ako dovoljno dugo, netremice
budem gledala u nebo i
ako mi srce bude
ispunjeno vjetrom
i iskrenom željom,
nebesa će se otvoriti
i ukazat će mi se tron
i sva Njegova božanska posada
od sna.
Buljila sam tako dugo
bez treptaja sve dok me
ne zabolješe oči ili dok me
netko od ukućana
grubo ne prekinu
u sanjarijama, na balkonu
naše stare kuće u Nemanjinoj.
Znaka nikakvog ne bi
ukoliko upravo ta djetinja
uporna vjera i ponavljanje
tog čina ne bijaše
znakom...
SJEĆANJE NA LORCU
U ruži noći
biseri naših suza
otjecali su kao zaborav i kao
iskustvo.
Znala sam da te nema
i kad sam najviše umirala
u tvome zagrljaju.
Neznanu sebe prepoznah
u očima tvojim,
najmiliji dragane.
A sada, kad mene nema,
ni tebe više nema,
ni našeg rastanka nema.
U zlatnoj pređi sunca
na obali tuđega mora
opet si mi tako blizu.
Dva zrna tuge na brojanici
uspomena.
Jutro sam ono proklela
što mi te odnijelo.
Sjećaš se, sebe smo tražili
u zvijezdama
iznemogli se ljubili
sa mjesečinom dok je
nevidljivi gitarista prebirao po strunama vjetra
moj ludi jahač i ja.
Skupljala sam ti riječi
sa usana
na dlanovima kao kapi kiše
slagala ih duboko
u nemirno more sjećanja.
Bijele smo konje vidjeli te noći,
bijele konje i crne jahače
dok smo pomalo silazili s uma
od nježnosti
i zaborava.
Vjerovala sam da si pravi Ciganin
dok sam ti se davala
na obali tuđega mora,
u oblaku zore;
moje se tijelo pokupi s
vlažnog pijeska
a ja odoh s tobom,
moj dragane.
Na traku sunca,
u suzi neba,
na blagim strunama
sna
Moj ludi jahač i ja.
A sad kad mene nema
ni tebe više nema,
ni našeg rastanka nema.
Palma de Mallorca, 1970.
POŽUDA
U zlaćanom oku
mladog vojnika
iz daleke zemlje
treperi
taj mračni predmet
želje.
Warszawa, 1998.
ZABORAVLJENI LJUBAVNICI
Odavno se već ne sjećam
njihovih lica
ni tijela
ni uzdaha
ne znam više kako su
ljubav vodili i jesu li
bili dobri ljubavnici
ali znam da su bili
i nije mi žao.
ONOJ ČIJE SE IME ČESTO ZAZIVLJE
Ženo, kurvo, ti krhka djevojčuro,
Blažena Marijo Magdaleno,
s preteškim bremenom na plećima,
Cure stare za tri pare i sve
one djeve mlade što bolje rade
bolesne i zdrave Milosnice Mare
guzate, sisate, k'o daska ravne dame,
vi rusalke često zazivane
udarnice s pločnika
da vas priviju na svoje muške rane,
Vama slovim dok kročim ovom
alejom sa statuama. Drvoredom s kojega
otpalo je lišće i studen se zametnula, ali
s draganom u srcu, poslušaj sada
svoje subverzivno biće i pjesmu
mora što kroz njega protječe:
na svim pristaništima i kolodvorima,
opskurnim rupama, poprištima
žudnje, harmonije i žlijezda,
pa sad reci, ti meni, ako hoćeš,
zašto li sam ovako s nokta
tresnula pravo u oči − kurva! A ne
kraljica noći, poklonica
ljubavi i novca, ili jednog, ili drugog,
ili oboga, i tko zna što još vole ove
Alise u kraljevstvu privida,
čarobnice ljubavnih ratišta,
vladarice smetljišta,
igračkice svodnika i narkića,
uličarke nijedne, kako kaže
uvijek mudri narod,
Božje ljubovce
Svejedno!
Nespretna kakva već jesam
htjela sam samo
reći da bi čovječanstvo ovakovo kakvo već jest
negdje, bilo gdje,
trebalo podići barem jedan,
ma koliko mali, ma kako neugledan
spomenik božanstvenoj sveženi
kurvi,
na kojem bi otpočivalo jesenje lišće,
po kojem bi seruckale ptice
i plakala kiša,
oko kojeg bi štektali psići
i odmarali se tek okrilaćeni ptići
Svejedno!
One su to zaslužile zacijelo
više od trbušastih vojskovođa što
ovjenčani takozvanom slavom
u smrt odvedoše
tisuće neznanih mladića kojima ove
nevine boginje
dadoše suzu juhe, mrvu ljubavi
i pružiše instant utočište.
***
Ne, nemoj prestajati, molim Te,
navaljivaše on, sklopljenih očiju s
glavom zagnjurenom u njezinu krilu.
Sudbina nas je dirnula, što jest!
I baš zato, pričaj onda još, volim
slušati kako Ti, tako nekako,
pričaš u bojama.
KORAK
Ljubav je put kojim
idem
kad se snovi dogovoriše
da me nadmudre
zaboravom
peku me riječi
što ne mogu da se
kažu
u ponor bez tebe ljubavi
propadam bolna od
udara
u ponor stoljetni
izdišem potucajući se
od riječi do riječi
ime svoje skupljam od
nemila do nedraga
oštre ivice slova
i samo krv bezglasno otječe
ranjena moja oholosti
jer skrušenost je potrebna
ljubavi
Ovako još živa
dodirujem Tvoje toplo tijelo
prepušteno samo disanju
Tvoje izgubljeno tijelo
kojim klize moje radosne ruke
Ljubav je put kojim
idem i zato umirem
ljubeći Te
po jedno nebo u Tvome oku
po jedno sunce u Tvome skoku
po jedna zora u Tvome glasu
po jedna smrt u svakom času
po jedan tihi korak
sve bliže Tebi ljubavi
MISLILA SAM DA SAM MJESEC
Mislila sam da sam Mjesec
koji pije sake,
ali sam se prevarila jer
to bješe jedna
mila cura iz Osake.
Namah smo se sprijateljile
u autobusu, na putu
između Dubrovnika i Sarajeva,
i u priču duboku zagnjurile.
Već negdje prije Metkovića
prepoznaše se dvije sestre u zenu
i u hipu umuknuše u osmijehu njenu.
Je li ovo još Hrvatska?
pita mala iz Osake što
voli jednog Slovenca iz Ljubljane,
kod koga će na kraju da predahne.
I još mnogo toga ona pita
željna znanja.
A ja kažem, puna sanja:
Pojma nemam, u mojoj je glavi
sve to još uvijek jedno,
razumiješ, zajedno.
2.
Izaberi one riječi koje sviđaju
ti se najviše.
Nešto kao: moje srce plače
i uzdiše.
Dobro, reče ona, i pokaza
na ono što nam treba −
pun Mjesec što pomaljaše se
iza brda na srebru hercegovačkog neba.
Gle, vaš Mjesec nekako drugačije
u plaveti sine.
Kako misliš? − pitam. Pa tako − vidiš!
Naša Luna s bradom oblačića
okolo sebe poput nestašnih anđelčića,
osobito ako je promatraš
kroz cvjetnu granu trešnje meke,
izgleda kao stari čovjek koji
pije sake.
3.
Zaustavismo se tako nas dvije u slici
japanskog starca što u
rahatluku proljetnoga neba trake
ispija svoj svakodnevni sake,
dok Kawabata
budno na nas motri
sa svoga japanskog devetoga
sprata,
i kao da se malčice snebiva što
na nebu prebiva.
4.
Maya iz Osake
uvećat će Lune pečat,
pruža mi dar svoga smijeha
i listić trešnje zreo, na kojem piše
na japanskom: želim ti
sreće što više.
For me? − pitam smjerno.
Yes! Za blagoslov i susret drugi! −
potvrđuje uvjereno.
Izlazi u Mostaru potom,
a iza nje ostaje na sjedištu
poput rumene žilice u kamenu
spokojna putanja na kojoj se
dvije srodne duše
dodirnuše.
10. 02. 2009.
SEMAFOR
Prvo je bilo žuto
pa zatim
zeleno svjetlo
na semaforu moga
srca
kad je on naišao
zapališe se
iskre u njegovim
sjetnim očima
jedna je iskra
kresnula drugu
u mome
oku plameno
svjetlo na
semaforu
zabranjen prolaz
za sve izim za one što
umiru od
bola
KUĆA
Sagradit ću ti kuću od
lelujava dima i treptaja sna od
vjetra što dim raznosi od
vode što vatru gasi od
šumnog šumora šuma i tajni omorike od
iskre što zapodjenu veliku vatru od
ognja što bukti u srcu od
srca što poput izvrnutog kukca
smiješno se koprca od
njegova izdisaja u rukama tvorca od
ptičeta što ispade iz gnijezda od
bibavih grudi od
same boli od samoga sna
sagradit ću ti kuću, dragi, da
ljubavi našoj bude tiho utočište.
I JOŠ...
Nagledasmo se u stoljeću ovom
tolikih smrti,
poplave prave umiranja,
i nešto malo rađanja
ljepote
dojenčadi
pjesama
sanja
drveća, granja,
rasparanih utroba
i zvijezda
i nešto malo veselja unutar
rodnoga gnijezda
Naše je stoljeće
stoljeće slika
otpadaju latice
naših života
vrlo je malo ili premnogo,
ili nimalo radosti
padaju po otvorenim knjigama
ranama
plove rijekama
otrovni cvjetovi
vrtovi
ljubavi i zaborava
To bi bilo sve u vijeku ovom
na pogled prvi,
i još, i još, i još...
GOSPOĐI Z.
Ovdje je nekoć stanovala nadasve
Skromna gospođa Z.
Iz romana Karzymierza Brandysa
Bilo je to
Možda u Warszawi možda u Sarajevu
Svejedno
Dobro pamtim njezino podbuhlo lice
Uvijek nečije službenice
Koja je u slobodno vrijeme
Bila odveć opsjednuta brigom o
Zdravlju svoga lohotnoga tijela
Na prstima prolazim sada pokraj
Njezinih vrata
Na kojima čitam nečije
Tuđe ime
Nema više Brandysove nevjerojatne
Gospođe Z.
Ni u Warszawi ni u Sarajevu
Ja je nespretno pišem
Ovdje
I sada
Jer uspomena je vjerojatnija
Od zbilje.
SRODNOST
Ti, s tim tvojim licem
odjednom tako poznatim
tako bliskim
unosiš se u moje lice
nosevi nam se dodiruju
usne žedne blaženstva
tvog jezika
same pucaju
poput zemlje
odjednom eto
čitav vodoskok što se u lûku
od neba
zemlji ponovo vraća
ti, sa tim tvojim licem
tako običnim kao kad taknem
vlastitu kožu
Ti, s tim tvojim
očima
iza čije jedva primjetne razrokosti
zaplovim u beskraj nježnosti
spokojno prepuštam se tihom valu
kao što dišem
Ej, ti, s tim tvojim licem
koje je tajna slika moga
srca
s porama punim
moje krvi
Ti, s tim tvojim licem
dolazećim
da bi me što hitrije
napustilo
ČEKANJE
Uhodiš moje snove. Kako ovdje lijepo miriše na tvoju dušu.
Sva pretvorena u
čekanje
vrata sam doma svoga otključala
prozore raskrilila širom
tijelo zgrčila
Usta šute čekaju
riječi
noge miruju spremno iščekujući
hodanje
ruke se spustile niz tijelo
krila čekaju
letenje
tijelo se napelo cijelo k'o zapeti
lûk čekajući
kretanje
a duša se smijulji stara
iznutra
dok izvana promatra to nestrpljivo
čekanje.
Ispovijest odbjegle duše.
NA PRAGU
Na pragu Njegovoga doma
izuvam cipele
stupam bosa
u predvorje
Njegovoga doma
ostavljam bolna
stopala
pred vratima
Njegovih odaja
ulazeći
skidam dlanove
stavljam ih uredno
na mjesto za šešire
Prazni dlanovi
raširenih prstiju
kao da se nečemu čude
ostavljam ih
neka se pune milošću
odbacujem dio po dio
odjeće
ostavljam dio po dio
tijela
svoju nagost
do zadnje ćelije
ostavljam
dok ničeg ne bude
ni daha
izim mene za Tebe.
Warszawa 1997.
USPOMENA
Ima li išta
vjetrovitije od vjetra
kišovitije od kiše
svjetlije od svjetlosti
sunčanije od sunca
tiše od tišine?
Ima. To je kad se usne
sjećaju
poljupca.
PUSTI ME U SVOJU PJESMU
Drugi su oni koji nas postupno dovode do nas samih.
Nepoznat netko
PUSTI ME U SVOJU PJESMU
Feridi D.
Dok noću čitam tvoje stihove, želja mi raste,
buja na javi, a i u ponekom snu,
želja mi je, i to se ne može zanemariti,
da slušam samo tišinu i riječi Tvoje pjesme,
da pustim malo zraka među slova,
malo svjetla među riječi, mrvcu tišine
među stihove i po jedan Mjesec na svakom odmorištu,
želja mi je, želja mi je jaka, velim,
želja mi je, vrijeme je, mislim, da već jednom
uđem u Tvoju pjesmu,
želja mi je jaka, kažem, ne baš najskromnija,
da jednom nađem svoje zauvijekno mjestance
u tvojoj Pjesmi
I stoga, ženo, čuješ li što ti kažem:
Pusti me u svoju Pjesmu!
Pokušala sam, nije da nisam,
Neopaženo se uvući
(poslije duljeg obigravanja)
Nekako se udjenuti
Ali pjesma me je pogledala
Svojim užasnutim očima:
Kako možeš?
Koga si pitala?
Zastala sam osupnuta
Poput nevješte plivačice
Pred cunamijem njezina bijesa
Spremnog zatrijeti
I pokušaj,
I trag
I namjeru.
Ferida Duraković
NE MORAŠ BAŠ U MOJU PJESMU MARINA...
Marini T.
Pitaš me, Marina: hoću li te pustiti
u svoju pjesmu? Pravo
da ti kažem: Ne znam.
Nisam još zvala nikog, nit sam pitala
Partiju Stranku Udrugu Društvo
Nadbiskupiju Eparhiju Rijaset, pa nemam
još
dovoljno informacija, a bogme ni jasan stav
iz Svojih Pouzdanih Izvora
o tome smijem li jednu takvu
kakva si ti pustiti u svoju pjesmu.
Onakvu kakvu te u dom svoj, nesvjesna,
pustih davno −
eh, u dom da, ali
u svoju pjesmu, u svoj etnički zabran, u svoj mali
nacionalni parkić, u ogradicu, u jaslice, u baščicu,
gdje treba da prebivaju moje jednovrsne
iz baščice drûge, moje etničke uzdanice,
heroine moga ega?
Pa, pošteno reci, šta bih ja tu s tobom?
Draga moja, šta s tobom inače da radim?
Pjesma ne podnosi da joj svako po stihovima vršlja!
Šta bih ja s tobom u svojoj pjesmi
a da na općenarodnu korist ne budeš, prvo nama i njima,
a meni šta ostane?
Ne: da li da te pospem lišćem, kao u velikim pjesmama
nego: da li da te etnički očistim?
Da te humano preselim?
Da te zatvorim u Ostale?
Da te Ostalima poklonim, ja,
vladarica svojega ega,
pa da se napokon riješim
i tebe i Ostalih?
Ali šta ću u tom slučaju ja, ovako velika,
Ovako većinska, čak! Jer
Sama sam
na ovoj obali koju ste svi napustili i
predali bezvoljno...
Nego, hajde, Marina moja, ne naša i ne njihova,
da se dogovorimo:
ta trećina, ta trećinica srca moga, neka tebe
spada po mome zakonu, a moj zakon je:
trećinica ima
na hiljade, možda i na tisuće,
to gnijezdo malo
u srcu mome, sasvim nekonstitutivnom,
što tako svojevoljno
bez ičije dozvole preuzima ovlasti države,
entiteta, čak Dejtonskoga sporazuma − i k tomu još
Distrikta, da prostiš,
to jedno Ovdje, u kojem god entitetu,
gdje živi i tvoj sin, i moja kćer,
i tvoja mama koju tako dobro igram,
i ti − a bogme i sve više njih
gura se da stanuje tu:
neka nam tu bude mjesto susreta umjesto u
mojoj kratkoj pjesmi!
Jer, ti naravno znaš: teška su vremena...
Zna se ko u mojoj pjesmi treba da se nađe.
Stana nemam, ni posla stalnog, ni za mora para...
A ti si našla baš sad da se
ilegalno uvlačiš u me, i kupuješ me za groš!
Ako mi pjesma moja, po državnoj
konstitutivnoj odluci, ne dopušta
da te u nju stavim −
jer nisam pitala ni Partiju ni Stranku ni Udrugu ni Esnaf,
šta mi drugo preostaje nego da te
u svoje srce, prenaseljeno, smjestim?
A kako će ti tamo biti −
niti znam nit me se tiče.
Ja prostora drugoga nemam.
Meni je svega dosta.
Ja sama, a vas toliko u moje
navaljuje srce!
Dogovorite se već jednom, ti i svi moji Ostali:
Ili dignite bunu pa živite u ovoj zemlji
po ljudskoj mjeri, ili
pristanite na moje prenaseljeno srce!
Pa da svi, u tom slučaju,
Odemo živjeti
Tamo Gdje Treba:
Ispod široka beskrajna Neba.
Sarajevo, april 2009.
SLAŽEM SE
A jedna me mis'o
uporno salijeće:
da budem na visini zadaće.
Ne, ne moram baš u Tvoju pjesmu, Ferida!
Ali, ako mi već ne daš u svoju
Pjesmu,
pusti me barem prebivati
u Tvome (ne)snu!
I što mi onda više treba:
ispod široka beskrajna Neba.
Pristajem na Tvoje prenaseljeno srce
i u ova teška vremena odoh
živjeti tamo gdje mira nema pod maslinama,
u svome osobnome
entitetu.
A kako ti za more para nemaš,
možeš, koliko dugo hoćeš, stanovati
u mome Moru dubokome.
DUBOKO MORE
Smješkaju se, pljuckaju naokolo, lebde
Savršeno simetrične riblje kosti
Alge ponosne s etiketom zdrave hrane
Na čelu
Duboko je modro more
Planktoni mehko ulijeću
U ždrijela velikih morskih stvorenja
Imaju oni svoje zlotvore
I svoje pljačkaše
Svoja nevidljiva sunca i mjesece
Svoje bračne i ine trzavice i državice
Al' i svoje milosrdnice s ramenom za plakanje
U moru duboko je, duboko je,
Visoka je, visoka je
Čežnja do neba
Sav taj mokri svijet što nikad ne miruje
Neko praćakavo društvo što raste
Odozdol
Štićenice neba i društva ljubitelja netaknute
prirode proždiru se naizust
Nema sirena na hridi, varka
Je život sa svojim prividom mirnoće
Mentalna blokada
Morski konjići uzjahuju valove i
Uslikaše se na haljini nečije drage
Starinska mustra iz bakine škrinje
Galopiraju oni tako u vječitoj noći
Dušeć svoj nečujni škrgut ljutnje
Oslobađaju se nage riječi
Iz zagrljaja morskih trava
Klokoću vodeni mjehurići stremeć
Površini ovoga
Dubokog mora na slici
Nema mora tišine
Niti tišine mora
Samo vječiti rat
Valja nama u dubine klok-klok-klok, plok.
Klokoću riblje ljubavne patnje.
Nema tu baš nimalo spokoja nit omorine,
A ni mjesečine
Mlate repovima buljuci riba
Stotine pari njihovih neprozirnih očiju
Cijeli taj skliski svijet stvoren za pokret
Kroz modre prostore
Sablažnjava se što im čereče dušu djetinju
Ribe riječi otvaraju usta
Pregolema je glad njina
Gnjevne sabljarke sijeku uokolo
Bez milosti i reda
Bježe jata uplašenih sardinica
Zarumenješe se jošte više grmovi ružičasta koralja
K'o stidljive djevice na prizor nepoćudan
Namrštiše se ježevi skupivši se oko
Svoga mehkoga bića
Oko svoje krhke duše
Poneke morske zvijezde gube krake
U panici što netom nastade
U dubinama migoljava vodenog svijeta
Dok su ih na žalu sakatili
Nestašni dječaci
Duboko je duboko je morje
Nesmiljeni su ti nestašni dječaci
***
U tom kobaltnom kraljevstvu
Možda baš ovog trena
Neki kraljević prosi svoju
Princezu
Turniri među ribama
Dežurne nemani iz potaje vrebaju
Neku riblju krasoticu.
Morske bogomolje od pijeska pršte
Gipki vodeni val
Jogunasto se provlači
Između peraja
Blistaju odličja na ribljim grudima
Ne podnosim kad me riba motri poprijeko
Iz moga vlastitog tanjura.
IZ TUĐE PJESME
Postigla sam sve što sam željela,
pa ne baš sve, ali mnogo.
Pazi, pitam te sada, k'o čovjeka:
može li se ikad malo počinuti i uživati
u ostatku života
s tobom, jasno
Možemo li zajedno pogledati, recimo,
Pariz; mogu te primiti za ruku
čujem, ali ne mogu izgovoriti te riječi,
kaže zamišljeno.
Zašto, molim?
Pa, eto, mislim...
Mislim da život gubi smisao
ako se zastane.
Čudno, odgovaram.
To sam već negdje pročitala.
NE MORAŠ ME ISTRGNUTI
Za V. K.
Ne moraš me istrgnuti
Ti znaš gdje sam
daleko ili blizu
volim radost jednog cvijeta
na svome prozoru
gledajuć dok se otvara pred zoru,
patim što sunca nema koliko mu treba
i što je tako malo neba
jer sam mu možda uskratila raskoš
očitovanja se u svoj svojoj krasoti,
pa ipak ga neću istrgnuti
iz svoje skromne bašče
kao što ti nećeš istrgnuti mene
iz vrta svoga milostivoga obilja samo
zato što sam takva bez smilja,
neugledno mi cvjetanje
na prozoru bez sunca,
ipak sam djelo Tvoje.
U Tvojoj su bašči svi cvjetovi jednaki,
cvjetovi su cvjetovi, znaš,
tako si nas učio,
svejedno ima li ih tisuću
ili samo jedan
ili nijedan
vrijedan.
O, koliko mnogo riječi...
ti treba
Kazao je pjesnik.
ODLUKA
Odluka o ratu poput inih važnih
odluka već je bila donesena
a istina se od naroda još
skrivala
što onda valja činiti meni običnom kukcu
do li nastaviti... od cvijeta do cvijeta
kao da veselo sve je
na ovoj ljupkoj planeti
OČI
Velike oči gladne djece
okrugle oči tužne djece
sklopljene oči netom rođenih djevojčica
što slute svoju žensku smrt
od ruku onih koje su ih rodile
mutne oči rodilja koje izvršavaju zakon
opake im sudbe
preneražene oči čudom spasene djece
plačne oči izgubljene djece
tisuće pari molećivih očiju
tisuće i tisuće malih nagih tijela
u grču u strahu u zaboravu
plaču Tvojim suzama
niz moje lice cure mutni biseri
Tvoje tuge.
DUŠEVNA HRANA
Stvoreni smo da surađujemo onako kao što surađuju naša stopala, dlanovi, oči ili vilica, gornja i donja.
Marko Aurelije
Izvjestan čovjek kojemu je nestala sjekira posumnjao je na sina svoga komšije. Dječak je hodao kao lopov, izgledao kao lopov i govorio kao lopov. Onda je spomenuti čovjek jednoga dana, dok je kopao u polju, ipak pronašao svoju sjekiru. Kada je ponovo ugledao sina svoga komšije, dječak je hodao, izgledao i govorio kao svako drugo dijete.
To je jedna od onih neobičnih priča što krijepe srce i dušu, a baština je neiscrpne tradicije Istoka i Zapada. Čovječanstva.
STARE KONZERVE
O čemu govore stare konzerve?
O starim ljubavima
o starim gradovima u kiši
u kojima smo voljeli bez obaveze
da budemo voljeni
O posteljama sa i bez
plahti
o tuđim sobama
o mirisima
manje ili više o zvucima
S kišama stižu nezvane
prve stare ljubavi
i poneka nova
život opet dobiva sjaj
O čemu govore stare nove ljubavi
o gladi poslije seksa
Prokletstvo, opet smo zaboravili otvarač
* * *
lim
jeza
oštrica
otrov
opasnost
Ključ pod otiračem
raj za lopove
ROZMARINA BEBA
Rozmarina beba na TV
u Warszawi
Rosemary's baby
prije, danas mi se čini, sto godina
u kinu ''Romanija''
u Sarajevu,
što nam se od tada dogodilo svima,
ni Polanski, ni ja, niti itko u Sarajevu,
niti igdje, od onih koje znam,
i koje ne znam al' ćutim,
ni sanjati nismo mogli da će
vrag doći po svoje
ali slutiti jesmo, možda,
mogli...
SVE ŠTO SAM NAUČILA
IZ AMERIČKIH FILMOVA
A naučila sam mnogo!
Na primjer?
Pa eto, recimo ovo!
A to sam iskusila na svojoj koži:
još od onda kada bih omamici, lukavici, priznala
koju dječju nepodopštinu,
obično se sve, prije ili kasnije, završavalo
kloferom, umjesto priznanja i zahvalnosti na iskrenosti,
na mojoj rumenoj guzičici požilice ostajale,
kako je govorila stara majka,
za mene tada stara vještica.
Toliko o djetinjstvu, odgoju i
iskustvu.
A što se filmova tiče, znaš ono čuveno:
Imaš pravo šutjeti ili,
ako govoriš, istinu ili neistinu, svejedno,
tvoja stvar,
ionako sve što kažeš može biti,
a obično i jeste, pred zakonom i u
takozvanom običnom životu,
to jest može biti, a bit će, vjeruj,
kadli-tadli, upotrijebljeno
protiv tebe.
Inače, možeš slobodno reći sve što ti padne na pamet,
ta živiš u slobodnoj zemlji; ah, da,
imaš pravo na jedan telefonsku poziv kući,
ako je imaš, i nekoga u njoj tko te čeka,
ako ga imaš, jasno,
imaš pravo na odvjetnika,
ako ga imaš,
ako ga ne možeš platiti sam,
dodijelit će ti ga sud,
kako je pravedno i zakonom ljudskim,
i božanskim, predviđeno.
Eh, baš si ti mnogo naučila iz američkih filmova,
veli mi moja prijateljica zadivljeno.
RUKE
Vrijeme se moralo dobro
naraditi
kako bi njezine ruke,
nekad tako nježne, zagrljajne,
punačke,
glatke, tako blijede, voljene
poprimile sadašnji
izgled
Možda se njezine ruke ipak
pomalo srame samih sebe,
sebe u očima drugih,
u takozvanim tuđim pogledima,
u prolaznosti vremena,
pa svaki čas povlače rukav
jedna drugoj,
jedna preko druge,
izbrazdane, nabrekle, rumene,
žilama išarane, artritisom obilježene,
njezine ruke,
njezine negda prebijele ruke, meke
ruke koje su tako voljele
biti u pokretu i koje je on tako volio
nekada
i koristile su se svakom prilikom
da grle, da nešto rade, u ratu da vodu nose,
A sada te njezine ruke
kao dvije skršene ptice
miruju u krilu i
čude se.
POBUNA
Mora postojati dan, mora postojati noć,
mislim na ono neko avetinjsko doba,
kad stvari progovore jezikom ljudskijem,
progovori rublje za pranje i sve njegove žudnje,
gaćice, mudante, grudnjaci,
bakina rubenina s pokojom mrljom,
izlučevinom,
s pokojom kapljom menstrualne krvi,
ili krvi iz nosa,
iz raščešane kraste,
s pokojom skrivenom suzom,
kada sve te stvari ponekad ljudima
otkažu poslušnost,
domunđavaju se valjda međusobno,
na svome jeziku,
još dok su bile ništa,
prije no što su izašle iz glava
onih što su ih zamislili, izmislili,
napravili, pustili u svijet
da traju i pomažu
u najčudnijim oblicima,
neobujmljivim, neprebrojenim,
pa i onima na koje smo navikli
na te oblike, mislim,
a kad dođe trenutni tren
i odazovu nam se jezikom
stvoritelja svojih,
bit će to znak za uzbunu
revolucija, pobuna
poput orkana,
na dnu čaše
PREPOZNAVANJE
Maku Dizdaru
Krilata grana
zloguka ptica
srebrom me vida
jedna mračna vrana,
očinjeg mi vida.
Kao tamna brazda
uska se jazda
svila
od sunca do bola.
Idemo drugo lomni
i zatravljeni
s očima na prstima
i na sve četiri strane.
Hodasmo tako
neizmjerno
tri puta smo noć ubili
tri puta smo
jutru sudili,
dani nam se čudnom razdaniše
i nestadoše.
Idosmo preko dola,
idosmo preko gora,
tri smo mora preplovili
i tri rijeke
do nigdine do modrine i još preko.
Kad stigosmo do trećega
do jezera,
stadosmo na ludi kamen
i sve poče ispočetka.
Preko rijeka, preko mora, preko gora,
preko bola.
Tako redom.
Idosmo
a ne stigosmo.
Gledasmo se
a ne poznasmo se.
Sarajevo, 1980.
LOTOS
U blagome snu lakokrilog
lotosa
užasna se tajna
odmara i samuje.
Taknut ću cvijet lotosa
i obljubiti
strašnu tajnu,
grozomoru punu jeze.
U bistroj vodi
mojih zjenica
nježno lotos brodi.
TEBI O MENI
San je drugojačijost. San je pismo sebi iz njegove/njezine drugojačijosti, drugome o sebi drugojačijem. Otvoriti se na logiku druge ljepote. Ljepote Drugoga. Život je san jave. Slijepe oči ne vide na javi a vide u snu, zajednička je priroda viđenog, samo je svatko na svoj način čita. I u toj javi ja sanjam. Da se budim svakog jutra, što bi već samo po sebi svakome sumnjalu trebalo biti dovoljan dokaz postojanja čuda. Ali, čim otvorim oči, čudesnost se gubi budući java nije nimalo obećavajuća. Treba smoći snage pa zakoračiti. No, nije stvar u tome, radi se zapravo o nerazmišljanju, o svijesti u nesvjesnom. Ustajanje osigurava ritam. Putovanje. Ponavljanje. Budućnost snivača. Ponavljanje na javi dana i noći. Svaki novi dan za mene je Japan i Kina i Indokina zajedno. Nepoznati. Tajanstvena žena nabijeljenog lica, porculanska lutka u kimonu.
Sarajevo, 2000.
JEDNOSTAVNOST
I na kraju:
poklanjam sebi i svima onima
koji za jednostavnošću žude
pjesmu ovu čudesnu
i ne samo o Vermeru.
Vermer
Dok god ta žena iz Rijksmuzeja
u naslikanoj tišini i usredotočenosti
iz krčaga mlijeko u zdjelu
dan za danom prelijeva
ne zaslužuje Svijet
na kraj svijeta.
Wislawa Szymborska, ''Ovdje''
ORDINARY PEOPLE
Osvane tako jednom neko sunčano
kolovoško jutro
duša malčice sluđena – pjeva
a da pravo ne zna zašto,
i komu, čemu, i dokle,
al' osmjesi pršću naokolo iz
vodoskoka kasnoga ljeta
što, jasno, ne znači kako je svakome slasna
radost suđena, niti je svakome
podjednako nuđena,
skupi mirisi, crveni tepisi,
svjetski gosti, lokalna gospoda od jučer,
pa možda čak i od prekjučer, svakojaki likovi,
trapave dame, đinđuve, svila
u boji kadifica iz prigradskih avlija,
istina, nema starletica mnogo, ali zato
nižu se razne jezive pojave,
ah, sav taj ceremonijalni pakung, i
neki obični ljudi iza ograde,
neki obični ljudi usred ljeta
žive svojih pet minuta na crvenom tepihu
i praštaju
i praštaju jedni drugima redom
praštaju do besvijesti, i na sve strane,
šakom i kapom dijele se
indulgencije, zablude, zaboravi,
neki obični ljudi tupavo se smješkajući razumiju
neke druge obične ljude,
a mnogo ih je bilo, i bit će, hoće,
s jedne i s druge strane,
jer tako uvijek dogodi se na kraju
prosto da na ranu ih priviješ
kako silno praštaju, premda
u jednu pjesmu to čudo ne može da stane
koliko će opet, jednom, biti jedni drugima
krivi dok po ulicama ginu
neka bezbrižna djeca,
a stariji nevoljko i bezuspješno
utvrđuju
čija je strana rata bila bolja
i čija će rana brže biti
zaboravljena.
P.S.
Ja sam nebo, reče postarija
glavna junakinja u jednom filmu,
ništa se ne lijepi za me,
prolijeću zrakoplovi, oblaci, ptice,
poentilističke bradavice,
meteori, blistavo smiješe se
davno upokojene zvjezdice,
sijevaju gromovi, padaju kiše
a nebo nakon svega, i jošte više
diše u plaveti.
Ne važiraj se, na to će posprdno
juakinja mlađa,
ne uživaj toliko u svome žalu,
nije ti ovo Cannes ni SFF,
ovo ti je život, draga,
u kojem tvoja succes story,
o, gle vraga,
grca i guši se
u rođenome jalu.
Sarajevo, kolovoz 2009.
OD AUTORICE
Pjesme sakupljene u ovoj zbirci nastajale su u razdoblju od 1970. pa sve do danas, tj. do kraja kolovoza 2009. Željela sam vidjeti kako će korespondirati zajedno, i kako će opstati pojedinačno. Stoga ih moram pustiti u svijet da se same snalaze, a da ja dobijem, možda, odgovor na tu svoju nedoumicu.
U svakom slučaju, kada sam napokon sastavila zbirku, ili kada se ona sama nekako složila, shvatila sam: to su, zapravo, iz dubine samoće moji
jedini pravi razgovori sa svijetom. Kažem pravi budući su u pitanju riječi. Inače, mislim, šutnja između duša koje se razumiju razgovor je najpraviji.
Dakle, ova Knjiga još putuje, premda se završna njezina faza već naslućuje.Znači da se može očekivati Promjena. I to ne jedna! Jer, Promjena je put kojim idem. Jasno, strah me je i osjećam se krivom što se ne dam izgurati iz ove priče.
Riječ urednice
Ferida Duraković
MAHALA NE MAHALA − MARINA JE U MOJOJ PJESMI
Beskrajno se radujem svaki put kad u moj život uđe neko ko me potiče da pišem − ali tako da o pisanju uopće ne pričamo!
Marina i ja već dugo godina pričamo o djeci, muževima, čak i o muškarcima, o ženama, majkama, opet o djeci, pa o usamljenosti staraca i starica; pijemo vino i tračamo (tj. kako kaže još jedna sjajna žena, gđa Azra Begić, ne tračamo nego „antropološki razmatramo“); žalimo se na nedostatak vremena za pisanje, druženje i uživanje (još nisam sigurna da je to troje isto, ali se opasno približe kad shvatiš da ni za jedno nemaš više vremena); zatim doista uživamo u društvu naših (posebno mlađih) kolega/ica, što je za našu književnu scenu presedan vrijedan bilježenja; radujemo se ulozi kobajagi književnih mama, a u stvari se bez naknade hranimo energijom koju naše mlade prijateljice tako štedro rasipaju po svemu, neopterećene godinama, brigama, kilogramima i knjigama, lijepe, darovite i inteligentne, i u društvenom smislu preskočene i zaobiđene kao što smo mi bile prije, ali one su sasvim odlučne da prestanu biti nevidljive kao mi, na čemu im čestitamo i od srca se radujemo njihovim malim koracima za čovječanstvo, ali velikim za žensko pismo u BiH.
I sve tako − dok ne dođe do toga da Marina sjajno prevede npr. Wislawu Szimborsku; ili nedavno Czeslawa Milosza, kojeg sam uredila s nemjerljivim zadovoljstvom (na šta Marinin sin epski duhovito zaključi: „Dva loša ubiše Milosza!“); ili da Marina svede račun svoje dosadašnje poezije u ovoj knjizi: e, onda se uozbiljimo i uradimo sve baš kao dvije vrlo ozbiljne spisateljice kakve gledamo, na primjer, na HTV. Ili RTS. Ili BBC...
Pred vama se sad prostire jedna sasvim otvorena, namjerno ranjiva i stoga neobična knjiga poezije: Marinina summa poeticae, nakon pet desetljeća bavljenja raznim oblicima književnosti, posebice poezijom, koja je Marinina prva i prava vokacija. Kao što je to i prevođenje s poljskog. Kao što je to i putopisanje, uostalom. Tako da Marina ima prvih i pravih vokacija najmanje četiri, uključimo li i prijateljstvo kao jednu od književnih kategorija njenoga života.
Marina Trumić uvijek je bila prisutna u bosanskohercegovačkoj književnosti; imala je svoje itekako zasluženo mjesto, ali postrani i bez književne buke i bijesa, pouzdano i provjereno. Njenih dvadesetak objavljenih knjiga raznih žanrova to potvrđuju. Kao što potvrđuju i njenu odlučnost da nastavi prevoditi i pisati i onda kad je prešućivana u izborima, antologijama, odborima i nagradama. Njeni prevodi bili su dio naših života, a s prevodom Miloszevih pjesama digla se u sam vrh sjajnim, promišljenim izborom, i (zašto ne?) emotivnim odnosom prema Miloszu kao pjesniku i čovjeku. Prevodeći Milosza Marina je ne samo prevodila nego i potvrđivala ono što sama osjeća:
Jer pjesme treba pisati rijetko i nerado,
Pod nesnosnim pritiskom i samo u nadi
Da su one instrument dobrih a ne zlih duhova.
(„Ars poetica“)
Ima u ovoj knjizi mnoštvo odličnih pjesama, što je znak da se autorica dobro potrudila da odabere ne samo one svoje pjesme koje voli (što je također legitimno, ali nekritički i za književnost nepoželjno) nego i one koje bi strogom čitatelju/ici, ili čak književnom autoritetu mogle biti važne.
Pjesma „Obično, apaurin“ uistinu predstavlja ono što čini pjesnički manifest Marine Trumić:
Pročitaš novine i poradiš po kući.
Zamorena jednoličnošću
skuhaš sebi kavicu i zavališ se u naslonjaču,
onda čitaš Rashomon, možda i sama
nešto pišeš, pri tom je možda zapravo
ključna riječ;
pripremaš nekakvu knjigu koja nikako
da siđe iz glave na papir,
a ono što je već na papiru baš ti se i
ne sviđa mnogo,
i nećeš je moći braniti s istinskom
strašću, a zapravo strepiš
da je ne odbace.
Knjigu ili tebe? − pitanje je sad.
Ovi stihovi nisu čak ni „klimaks“ pjesme − rekoh, one su manifest. U nastavku pjesme, tj. u ovoj cijeloj knjizi, pronaći ćete ono što je Marina Trumić u poeziji: promatrač. Kao i u životu.
Post scriptum:
Vašoj pažnji preporučujem nešto sasvim neuobičajeno za knjige poezije: pjesme-prepisku između Marine T. i Feride D., dvije bh. pjesnikinje bliske po po-etici. Te pjesme objašnjavaju naslov ovog predgovora.
Mada bi vas riječ „mahala“ mogla uputiti i na nešto sasvim drugo – avec plaisir.
Ferida Duraković, Sarajevo, septembra 2009.
|
|
