O piscu:
Midhat Ajanović je rođen 1959.godine u Sarajevu, a od 1994. godine živi u Geteborgu, gdje je odbranio doktorsku disertaciju iz filmologije. Objavio je stručne i književne radove na više jezika, više knjiga karikatura i strip albuma.
Dosad je objavio slijedeća djela: Jalijaš, Gađan, Useljenik, Portret nacrtan ugljem i kišom, Katapult, Smrt u Sarajevu (zbirka eseja) i najnoviji roman Salijevanje strave.
HISTORIJA SEVDAHA
(Odlomak iz romana Salijevanje strave)
Ovdje pijem sam. Mada zapravo imam društvo, ali taj je moj jaran Živčo s kojim najčešće sjedim u birtiji strogi antialkoholičar. On ima svoje ime, ali ja ga u sebi, a katkada i glasno, tako zovem prvo zato što me neobično podsjeća na onog Raku Nervozu iz filmskog kluba i moje mladosti i drugo što je to čovjek koji nema žive smire i sve mu na ovom svijetu smeta i ide na živce, od muhe koja zuji na prozoru do rata u centralnoj Africi. Kada sam mu prvi put ponudio da ga počastim pićem odbio me je ovim riječima:
"I ovako sam živčan i pun mi je klinac svega, ponekad mi dođe da cijeli svijet zapalim. I još kad bih koju popio, šta bi onda bilo sa mnom?"
Živčo to nije baš ovako rekao, ovo je ustvari moj prijevod njegovih riječi. Iako je on naš čovjek i mi razgovaramo na našem jeziku on govori kao onaj Yoda iz Zvjezdanih ratova. U njegovim rečenicama red riječi jetakav da ti se čini kako su se riječi posvađale i potukle jedna s drugom. Živčo je dugo u Švedskoj i on to zapravo govori švedski samo što upotrebljava naše riječi. Kad ga je jednom neka ženska ostavila, rekao mi je sav ojađen:
"Da imam ubio bih se pištolj."
Kad je drugi put on bio taj koji je ostavio neku curu, objasnio mi je to ovako:
"Ni miš u istu uvijek neće rupu."
Ponekad mu kažem da bi ga raja u Sarajevu, a i ja s njima, zvali Madako Dalabu.
"Zvuči egzotično, šta to znači?", pita me Živčo naivno, a ja nemam srca da mu kažem da je to komad budale na šatrovačkom. No, nisam ja ništa bolji od njega, samo je kod mene valjda sve to obrnuto; ja tako haotično govorim švedski jer na misli koje imaju konstrukciju i strukturu našeg jezika kalemim švedske riječi.
Živču sam upoznao na Centralnoj stanici, u trafici u koju dolaze novine s naših prostora. Bilo je to još dok sam kao manijak čitao sve srpsko, hrvatsko i bosansko što mi je dolazilo do ruke, malo što još nisam bio u stanju čitati na švedskom, a malo što sam se upinjao povezati konce i uhvatiti hronologiju događaja unutar desetogodišnjeg hijatusa koji razdvaja dvije moje obale, pokušavao sam rekonstruirati tok one bijesne rijeke koja je poharala moj prostor i poplavila moje vrijeme. Dok sam ja prelistavao novine premišljajući se koje od njih da kupim, neko mi je prišao s leđa i na švedskom me upitao:
"Gdje je ovdje Banja Luka?"
"Druga ulica lijevo i onda pravo jedno tri hiljade kilometara", odgovorio sam mu isto na švedskom.
"Na čehri ti se vidi da si balkanoid, a sad još kad čujem taj užasni naglasak…", to mi je već rekao na našem jeziku. Naime, Živčo i ja se ne možemo dogovoriti kako se naš maternji jezik zove pa se služimo tim jednostavnim kompromisom i zovemo ga - "naš".
Iako je pogolem čovjek, visok preko dva metra i sa leđima širokim k'o rukometno igralište, Živčin glasić je ostao tanak kao u djeteta što stvara groteskni nesklad sa njegovim tijelom. No, najčudnije na Živčinoj pojavi ipak je njegova glava koja nije veća od jabuke. Kad sam ga jednom tražio na plaži gore na jezeru Delsjön pitao sam ljude za čovjeka sa najmanjom glavom na cijeloj plaži i svi su mi odmah pokazali prstom na mjesto gdje se on sunčao.
Ne znam koliko mozga može stati u onu njegovu glavicu, ali sigurno je da je svaka kap maksimalno iskorištena i u funkciji. Živčo voli knjige, ali nema živaca da ih mirno čita već uvijek drži spremno nalivpero s kojim na marginama stranica piše svoje komentare i svađe s piscima. Milina je čitati neku knjigu nakon Živče, osobito ako je u pitanju neki pisac koji voli klišeje, to je isto kao da čitaš dvije knjige istovremeno, tu koja je odštampana i Živčinu dopisanu na marginama stranica. Tako sam neki dan požurio u biblioteku za njim i odmah posudio knjigu Detektiv Arthura Haileyja čim ju je on vratio. To što je Živčo uradio nesretnom Haileyju bio je praznik i čitalačka gozba. Ovaj napiše na 13. stanici: "Njegov način da ubije je gori nego u životinje", a Živčo ga dočeka: "Majmune, životinje su bolje od ljudi sto puta. One ne znaju šta je zlo". Na 45. stranici kod Haileyja ima scena u kojoj je autocesta kod Miamija zatvorena jer se velika cisterna prevrnula i izlilo se "sedamdeset pet hiljada litara benzina". Živči to nije promaklo i odmah se izderao: "Konju glupi, ni u jednu cisternu na ovom svijetu ne može stati 75.000 litara". Onda su detektiv i njegov pomoćnik žurili da stignu do nekog zatvora prije nego se pogubi osuđenik na smrt koji ima važno priznanje i, kako to Hailey opisuje, vozili su takvom brzinom da je sve izgledalo kao "izmjena slika u munjevitoj montaži" jer je u jednom momentu brzinomjer pokazivao cijelih 147 kilometara na sat. Živčo se otresao na pisca i njegove likove: "Jaki ste frajeri. Pa ja sam na motoru vozio 240 na sat, pa šta?" Na 87. stranici se Haileyju omaklo napisati da dan traje "dvanaest sati" što je učinilo da se iz Živčinog naliv pera izlije omanja lokva tinte:
"Krele, i ti uzimaš milione za ovakvo smeće!!!!"
Da nije bilo Živčinih komentara brzo bih odustao od čitanja tog rutinskog trilera prepunog davno izlizanih klišeja (jeste, i ovdje se radi o ocu koji siluje vlastito dijete - sigurno će po ovoj knjizi snimiti film, ako već nisu), ali zahvaljujući Živčinim komentarima, daleko najboljim dijelom te knjižurine, probio sam se kroz svih njenih 527 stranica.
Kao što se može pretpostaviti, Živčo se knjigom ne bavi samo kao ljuti čitalac, već i sam pokušava pisati.
"Ako lažeš u kafani onda si lažov, ako lažeš u knjizi onda si pisac", objasnio mi jednom zašto misli da je njegov životni stil ipak bolji od moga.
No, Živčo ne piše literaturu ili novinske članke. On je "forskare", mi bismo rekli "istraživač", koji, kako on to kaže, "forška" u oblasti humora. Živčo sebe naziva gelotologom prema nazivu nauke o humoru, gelotologija, i piše svoju disertaciju pri nekom institutu koji se zove Center för humorforskning.
Pitao me je jednom, sve sa "istraživačkom" bilježnicom i onim svojim nalivperom u ruci, šta je za mene humor.
"Znam samo da je humor jedino istinski vrijedno što je ljudska životinja u stanju napraviti, ali ne bih to znao definirati. Mislim da to niko nije u stanju", rekao sam.
Onda mi je on nabrojao dvadesetak definicija humora koje su sročili njegove kolege gelotolozi. Meni se najviše svidjela jedna od njih prema kojoj je "humor najkraće rastojanje između dva čovjeka". Ja sam protiv istraživanja humora. Humor nije tu da bi ga se istraživalo već da za jednu mrvu olakša naše čemerno bivstvovanje pod ovim tmurnim nebom. To je jedino zadovoljstvo na ovom svijetu koje ništa ne košta i za koje nam ne treba ništa osim zrno, dva zdrave pameti. I zašto ga onda istraživati?
"Šta će biti od nas ako još saznamo i šta je humor, ako i tu tajnu raskrinkamo? Čim znaš zašto se nečemu smiješ, to ti više nije smiješno. U šta ćemo se pretvoriti kad se prestanemo smijati? U onim mojim starim glinenim figuricama bit će više života i radosti nego u čovjeku. I šta je slijedeći korak? Hoćemo li istražiti kako nastaje ljubav pa da više niko nikoga i nikada ne zavoli?", protestiram često, ali naravno uzalud. Gelotologe majci niko ne zaustavi na njihovom pobjedonosnom putu ka otkriću.
Moram priznati da mi je bilo malo krivo kad sam shvatio da je druženje sa mnom za Živču samo dio njegovog istraživačkog projekta. Ja sam njemu interesantan zbog mojeg takozvanog posla, zbog mojih humorističnih skulptura, karikatura, animacija. Samo zato što misli da ja znam nešto o humoru on sjedi sa mnom, koliko god da ne podnosi pijance. Nada se nečemu od mene, a to može biti nije ni tako bezopasno. Živčo mi je jednom pričao o događajima iz viktorijanske Engleske kada su pripadnici nekog mračnog bratstva koji su sebe nazivali "Hirurzi duše" vrebali karikaturiste po ulicama i to one najbolje i najduhovitije koji su objavljivali u glasovitim listovima kakvi su bili Punch, Private Eye ili Fun, hvatali ih i svezane odvodili u neke skrovite podrume. Tamo su ih poslije danima rezuckali da vide odakle dolaze njihove ideje.
"Ja gadnih budala!", zavapio sam.
"Ama kakve budale, to su bili ozbiljni naučnici! Ideje su tečnost koja izvire iz čovjeka i kako ćeš ih istražiti ako malo ne zasiječeš u tijelo?", mrtvo-hladno mi je Živčo objasnio gelotološke znanstvene metode.
Sve od tada sam na oprezu kad sam u društvu sa njim, vodim računa da sjedim malo podalje i dobro pazim da se štogod oštro ne nalazi u njegovoj ruci.
* * *
Znaš šta je bilo jučer? Ovdje, u onom istom bosanskom klubu, ukazao mi se nekakav tip felšave glave i s nosinom crvenom i nateklom k'o makedonska babura pa još zalijepljenom flasterom. Sjede za moj sto bez pitanja i reče da sam mu odnekud poznat.
„Jesi l' iz Sarajeva?“, pita.
„Djelomično i mjestimično“, velim ja.
„Isti slučaj! Moji su na skijanju, a ja i skijanje smo kao nilski konj i violina pa sam ostao kod kuće. Kao sedam dana samoće ću iskoristiti da nešto radim, promijenim tapete i te stvari. Ma, kakve jadne tapete, čovječe! Odavno se meni otelo raditi bilo šta. Dolazio mi onaj moj jaran Marijan, ne znaš ga ti, da mi ugradi neki program u kompjuter i donio mi tri DVD-a sa snimcima koncerata „Azre“, najvažnije rock-grupe i njegove i moje mladosti. Ništa što sam planirao nisam uradio. Cijeli dan sam presjedio pred ekranom, a večeras sam otpakovao trolitarski tetrapak vina i ... vratio se u mladost.“
„Otkud onda ovdje? Ne tražiš valjda vlastitu mladost u ovoj špilji?“
„Ne volim sam piti. A i puklo me nakon dvije tri čaše te krenuh ovamo ne bil' sreo bilo koga s kim bih mogao malo promuhabetiti. Ne, nije to što misliš, da me uhvatila nostalgija. Ma, kakvi! Još je gore od toga; ja sam ti tup k'o belegija! Kao što kaže jedan lik kod Joyce Carol Oates: "Nije meni što nisam sretan nego što nisam čak ni nesretan." Godinama nisam slušao ni jednu Đonijevu pjesmu, nekako mi bilo draže da to sve držim u mislima prekriveno onom nježnom patinom i blagim nijansama kakvima bojimo naše uspomene na mladost, te slatke nadrealne sanjarije. Nikad se ne vraćam stvarima iz bivšeg života kad sam previše budan i previše trijezan; bojim se razočarat ću se jer prošlost jedino u sjećanju ne izgleda siromašno i jadno. Ali, eto, nekakav mi đavo ne dade mira, uzmem jedan od onih Marijanovih DVD-diskova i pogledam ga. Na njemu neki dokumentarac o Đoniju snimljen u Sarajevu negdje 1988. (mnogo volim tu godinu jer sam tada istinski bio živ).
Đoni, moj idol iz mladosti, priča o Lenjinu, taoizmu, islamu, citira knjige koje nije čitao, bulazni i baljezga o stvarima o kojima ništa ne zna, priča besmislice... I tu se zaguših od razočarenja: Blagi Bože, Đoni je samo još jedan luzer kao i svi mi, kao cijela naša generacija. Evo mi još knedle u grlu, trebat će mi osam piva da je protjeram naniže. Poslije pitam sam sebe jesu li i Đonijeve pjesme danas jednako bezvezne kao njegova priča? Stavim dvije-tri, „Graciju“, „Kad Miki kaže da se boji“, „Odlazak u noć“ i te stvari… Pjesmama, buraz, ništa ne fali, jednako su dobre kao i prije. I još bolje. Đoni je frajer koji je pregorio k'o novogodišnja prskalica, čija je svaka iskra jedna pjesma. Ovo na dokumentarcu je pregoreni ostatak, čađavi patrljak iz kojeg je već izgorjelo i izvjetrilo ono najvrednije, pjesme. Rekoh sebi, idem negdje popit' pivu i sve ovo ispričati nekoj srodnoj duši…“
„I nađe mene.“
„Vidim ti na faci da nisi papak, da ćeš razumjeti…“
„Ko ti kaže da nisam, možda sam još gori…?“
„Nema gorih od papaka. Nego, sad vidim da ja tebe znam, ti si se družio sa onim Ninom, novinarom…“
I ja ti tu ostanem „paf“; čuj poznaje te i zna da smo se družili! Prvi put da ovdje sretnem nekog ko zbilja nešto zna o mom bivšem životu. Otekli Nos vidi da ja nisam u stanju riječ progovoriti pa nastavi sam od sebe:
„Znao sam Ninu, kako ga neću znat'… Bio filmski kritičar u Nedjelji, svaki put kad sam dolazio kod njih u redakciju, a izašle su mi tamo dvije priče, trznuo bih s njim kakvu žestinu. A i tebe se sjećam malo kao kroz maglu, ali negdje pred rat si mi izašao iz kadra. Ja sam ti bio malo dolje u ratu pa razgulio. U ratu su ti jedino ubojice na cijeni, a ja sam obično piskaralo. Uostalom, na mojoj listi prioriteta domovina je visoko, ali ne baš najviše, a i u životu sam imao raznih "domovina", baš kao i ti, i više ni sam ne znam koja je prava. I tako… Evo sabiram godinu za godinom vukući se po ovim našim klubovima i boreći se kako znam i umijem s papcima, a ti su me baš uzeli na zub i u prenesenom, a bogami i u doslovnom smislu.“
“A Nino, šta je bilo s njim?“
“Čekaj poslije ću doći do Nine. Ih, i to ti je čudna priča, nećeš vjerovati, ali prvo da ti ovo završim oko papaka… Kad sam bio mlad imao sam namjeru napisati cijeli roman na šatrovačkom. Sve je nažalost ostalo na nedovršenom pokušaju, na nekih desetak stranica dijaloga... Sad mi je žao što to nisam završio. Taj roman bi mi služio kao papak-katalizator jer nijedan od njih ne bi razumio ni riječi. Ovako papcima moram vezati šatrologiju verbalno. Prošli put kad sam bio ovdje u bosanskom klubu, sjedne mi neki papak za sto. Ja mu kažem:
“Zovni mi vupi, mamne rapa.“
“Ha?“
“Trebalo bi ti titipla turka za Rajvosa da loma učiš ćatipri. Hablećina ništa ne konta i ja ga nastavim meziti na šatrovačkom još jedno petnaest minuta. On samo bulji u mene, a zinuo toliko da bi mu se neki prosječno izrasli dvanaestogodišnjak komotno mogao useliti u usnu duplju. Znaš šta sam mu pričao, al' na šatrovačkom, pričao sam mu o Šemsudinu Hadžikašikoviću zvanom Kvisko. Znaš ga sigurno?
„Nikad čuo…“
„Ma, kako nisi čuo, cijelo ga je Sarajevo znalo. To ti je onaj što je, igrajući se kao dijete u radionici oca šustera, zakucao ekser dvadesetku sebi u glavu. U zadnji čas su ga spasili i odveli ljekaru koji ga je zaheftao i začepio sve vanjske tragove glavobušenja i Šemso je ostao manje-više normalan kao i bilo ko drugi. Na kraju je odrastao i postao svoj čovjek, ali ona rupa od eksera mu je ostala u mozgu pa su njegove rečenice bile nedovršene, uvijek im je falio komad, neka riječ ili cijeli segment. I onda su se raja dosjetila da se igraju pogađanja šta je Šemso htio reći. S njim sjediti u kafani bilo je kao kviz koji se zasnivao na popunjavanju praznina u Kviskovim rečenicama. On nešto kaže, raja pogađaju je li on mislio ovo ili ono. Na kraju Šemso presudi ko je u pravu, a ko je fulio pa će zato platiti slijedeću rundu. Otuda mu taj nadimak kao na onom zagrebačkom kvizu gdje je figurica Kvisko bila džoker koji ti udupla lovu ako tačno odgovoriš na pitanje. Sve sam to pričao ovom papku, a on normalno veze nema o čemu ja to…“
„I onda te on zbog toga opalio po nosu?“
„A ne, nije me opalio nego ujeo i nije zbog Šemsudina nego zbog Steinbecka. Ja mu na kraju kažem, i to normalno na nešatrovačkom da može razumjeti, kako me on svojom inteligencijom podsjeća na Lennija iz knjige O miševima i ljudima, kad levat skoči na me i poče da se ujeda. Zamisli papak, a čita knjige!“
„Možda onda i nije papak?“
„Dobro si, možda i nije. Papci ne čitaju knjige – danas ih papci pišu.“
„Pa i ti pišeš, a kažeš da nisi papak…“
„E, ja sam prestao, buraz moj, ostavio, bacio, batalio… Bio pisac, bio Bosanac, bio Sarajlija, bio mlad, bio sretan… Kod mene ti je sve nešto na BIO i pravo da ti kažem najradije bih da mogu onako generalno, skroz naskroz i uzduž i poprijeko, da budem BIO, ali ne može se. Kao što kaže Marquez u Sto godina samoće: „Čovjek ne umire kad treba nego kad može“. Ja sam ti jedno obično strano tijelo – to je sve što je ostalo od mene. Tako ti je kad nekog ko je želio pisati knjige sudbina zafrljaci k'o staru krpu u neki Hjällbo…“
„Nisi jedini takav, ako ti je kakva utjeha.“
„Nije nikakva. Kako bilo da bilo umalo glavu ne zijanih… Kako reče Miljković; „Ubi me prejaka riječ“. Ili kako kažem ja: „Umalo me ne ubi prejaki papak“. Nego šta to ti nešto sporo, švercuješ se kao da hoćeš da me napiješ. Pa hajd' pravo mi reci šta imaš od toga? Ti trijezan, a ja p'jan. Hajd', hajd', slobodno potegni… Daj da se kucnemo. Reci ti meni sjećaš li se ti mene odozdo, jesi li štogod moga čitao?“
„Da budem iskren - nisam. Kad malo razmislim moja veza sa bosanskom književnoscu, osim po jeziku, sadržana je samo u sviranju klavira u „Klubu književnika“. Naime, kad bih se podnapio u mladosti imao sam običaj otići tamo, sigurno se sjećaš, to je bilo dolje u podrumu zgrade „Svjetlosti“. U ćošku je stajao klavir po kojem bih ja bjesomučno lupao. Neko mi je pričao da je Rajko Petrov Nogo izjavio kako je pobjegao u Beograd iz Sarajeva jer su ga muslimanski fundamentalisti mučili klavirom... Priznajem, kriv sam sto posto.“
„Nemoj mi nikakav nacionalizam spominjati, matere ti. Alergičan sam na to. Sve je to djelo papaka… Bio pred rat neki nesretnik Salko Aličehić koji je osnovao Stranku Jugoslavena. Ja bih danas u njegovu stranku… Šta misliš je li to zrelost ili nostalgija?“
„Pa ne djeluješ mi baš previše zreo…“
„Znaš šta mi je danas najgore u votaži? Kad ovdje čujem mlade glasove kako pričaju na našem jeziku i slušaju našu muziku. Dvadeset mu godina, a sluša Đonija isto k'o i ja! Naša generacija im nije uspjela sačuvati domovinu (i oni i mi znamo da se ONO DOLJE ne može zvati domovinom) i jedino što smo im ostavili je to malo muzike i pokoju uspomenu. Koliko god se objektivno ne osjećam krivim zbog toga, vlastita me savjest izjede k'o da mi je neko vreću termita istresao u želudac. Nego čuj, nisam pri parama, a mazno bih još jednu pivu... Jel' možeš ti zovnuti jednu?“
„Mogu jedino ovako: Piva! Hej, piva! Eto, zovnuo sam je.“
„Eh… Znaš šta kaže švedski socijalni pisac Kurt Salomonson: "Čistoća drži siromaštvo nevidljivim." Zato je kod nas u Bosni svako u avliji prvo pravio česmu. Poprskaš kaldrmu u akšam i udišeš onaj miris svježine koji se podiže s nje… Odmah zaboraviš da si kokuz. Eto, i ja se živ izapra, stalno sam pod tušem da ljudi ne primijete koliki sam kokuz. A vidim i ti si čist k'o suza…“
„Daj, prije nego što pređemo na ekonomske teme, reci mi šta je bilo s Ninom?“
„A Nino… Znaš ono kad se kod nas dolje počelo zakuhavati, oni mitinzi i to sve…“
U tom času se moj sagovornik zagrcnu kao da mu je bodljikavo prase uskočilo u grlo i đipi sa stolice kao da si ga podbo mamuzama te brže-bolje pobježe kroz prozor. Ja se okrenem prema vratima i vidim Živčo ulazi u klub. Pokažem Živči glavom prema prozoru, a on mi veli taj ti je neki dan sjedio s njim i prvo brbljao nešto potpuno nerazumljivo, a onda počeo da se folira i pravi da nešto zna o književnosti. I sve tako dok Živči nije došla žuta minuta pa mu je u huji odgrizao komad nosa.
„Znaš ti mene? Meni malo fali…“
* * *
Žurim da ti sve napišem prije nego što krenem dalje i jer nekako osjećam da se bliži trenutak kad će se možda naša međuprostorna i međuvremenska veza prekinuti, pisanje će mi jednostavno dojaditi ili će se ovi naši imaginarni razgovori okončati na kakav drugi način. Kažem “naši razgovori“ iako se zapravo radi samo o jednosmjernom procesu, mojim pismima koja stalno pišem i šaljem, ali na koja nikada ne stižu odgovori. Čini se da na ovu stranu pošta ne ide, jer tvoja pisma nikad ne dolaze. Pa ipak, ja sam nekako siguran ne samo da mi pišeš već i da mi u pismima opisuješ svoje noćne more.
Kod mene su more i noćne i dnevne. Ove druge gore nego prve.
Prvo sanjam da sam u snu sam. I u snu… Tad bih da se probudim, ali nema ničeg, nikakva zvuka, nikakva svjetla, ni mraka, ni mirisa koji bi me prenuli. Nečujna samoća traje i traje, ne vidi joj se kraja. No, uvijek ima gore od najgoreg. To je onda kada se konačno probudim i vidim s kim se danas družim, o čemu pričam i mislim, i na što se uopće moja takozvana stvarnost svela. Odmah bih se, da mogu, vratio natrag u onaj pusti i gluhi beskraj iz sna.
Kako vidiš, meni je takav grah pao da umjesto jednog normalnog života, proživim njih više raznih, kratkih i sličnih snoviđenju. U oba se osjećam isto kao stranac ili kao glumac u nekim filmovima čiji je scenarist napisao komediju, a režiser to pročitao kao tragediju. Zato u tom filmu koji mi je dosuđen provodim vrijeme s nekakvim čudacima kakve ni u putu ne bih sreo da je sve bilo onako kako nije i kako nikad biti neće.
Sa jednim od njih, Živčom, najčešće sjedim u bosanskom klubu "Zlatni ljiljan" jer je tamo piće najjeftinije u cijelom gradu, a može se koja popiti i na veresiju. On mi kaže da je prije nego što se počeo družiti sa mnom njegov jedini sport bio džepni bilijar i igranje šaha sa samim sobom. No, sada nas dvojica pokatkad razbijamo dosadu igrajući se igre "troimene face" koju smo sami smislili. Igra je jednostavna i sastoji se u tome da naizmjenično nabrajamo ljude iz bivše domovine koji su imali tri imena. Onaj ko se u roku od deset sekundi ne može sjetiti ni jednog takvog plaća piće, on meni pivu ili ja njemu fantu. Znamo po pet sati sjediti u ćošku i nizati razna imena:
Vlastimir Đuza Stoiljković, Džo Maračić Maki, Đuro Pucar Stari, Hašim Kučuk Hoki, Savka Dapčević Kučar, Miodrag Petrović Čkalja, Branimir Štulić Đoni, Jovan Janaćijević Janaćko, Dražen Vukov Colić, Hajrudin Šiba Krvavac, Vaso Miskin Crni, Tihomir Pop Asanović, Davorin Popović Pimpek, Josip Broz Tito, Dragutin Guta Dobričanin, Nives Kavurić Kurtović, Asim Ferhatović Hase, Ivan Lacković Kroata…
Kako ja živim u Švedskoj mnogo kraće vrijeme to se sjećam više imena iz Jugoslavije pa se Živčo svaki put mora ispružiti za pet-šest piva taman kolika je moja dnevna potrošnja. S druge strane, meni se ionako ne da plaćati za fantu pa ja i onda kad zatrokiram i ne uspijem se sjetiti ni jednog troimenog, a slavnog stanovnika mog prethodnog života, ja takvog jednostavno izmislim:
"Sinan Plačković Salata."
"Ko ti je taj?", ponekad se Živčo usudi upitati.
"Kako ne znaš, čovječe? Glavni tehnolog u "Hepoku" iz Mostara. Bio kandidat za Nobelovu nagradu jer je izmislio narandžasti kupus koji liječi kurje oko. Samo priviješ lisku tog kupusa na mjesto gdje ti je iskočilo kurje oko i ono za pola sata ode k'o rukom odneseno taman da je bilo veliko k'o bundeva."
"Aha…",veli Živčo i naručuje novu pivu ne buneći se mada mu se vidi da je mokar iza ušiju od huje jer nije siguran postoji li fakat taj naš skoro pa nobelovac ili ga ja to samo stručno zajebavam.
S nama je u zadnje vrijeme i neki Živčin kolega, još jedan "forskare" koji želi pisati dosadno o nečemu tako zabavnom kao što je humor. Ime mu je Pär, ali Živčo kaže da ja njega stalno zovem "Per" jer da nisam u stanju izgovoriti švedski glas "ä". Pär je tip čije je oči nemoguće razaznati jer su mu naočale tako temeljito umrljane baš kao da ih svako jutro maže kolomašću. Kako se i da li se uopće kroz njih nešto vidi - bogsamizna. No, ako mu ne vidiš oči, vidiš mu zube. Pära je priroda obdarila zubinama velikim kao kocke šećera pa kad god se nasmije razdaljina između njegova dva uha izađe na pola metra. Sjećaš li se onoga Kasima Vražalice iz "Hvara", onog što se najeo maltera pa je jeo na nos, a pivu pio kroz uho? E, Pär ti je isti takav tako da mu u jedna nozdrvu možeš ugurati nožni palac dok druga nije veća od ušica na igli. I još je obijelio k'o Vaso Mlinar iako mu je tek trideset. Ukratko, kad god sjedim i razgovaram s njim, kad dakle gledam u njega, osjećam se isto kao da se nalazim usred sprovoda i baš tada mi naumpadne najsmješniji vic koji sam čuo u životu. Onda moram uložiti nadljudske napore da mi obrazi, grkljan, adamova jabučica, želudac, pluća i slezena ne eksplodiraju od prituljenog i prignječenog smijeha.
Pär je kratak k'o mali odmor, lako ga možeš prekoračiti, ali da ga zaobiđeš treba ti tri frtalja sata. I još ima neke tako bagave prste da mu stvari ispadaju iz ruku pa stalno przni okolo. To sa prstima mu se javilo, veli, onda kad mu je žena pobjegla sa nekim studentom iz Bangladeša. Da se smiri i nađe utjehu Pär se dao na nauku pa je, eto, on sa tim istim svojim prstima našao pisati o sevdalinki i naravno mene se nadovezao da mu pričam i da mu budem "građa" za knjigu. Ja još nikad nisam našao istinski uvjerljiv dokaz da su ljudi inteligentna bića. Neko ko se rodio i živi u bogatoj i sretnoj zemlji Švedskoj, a nema pametnijeg posla nego dangubiti u društvu sa mnom teško da mi može pružiti taj dokaz.
Svaki put mu kažem da me ostavi na miru i da nađe drugog pokusnog kunića:
"Pär, nema od tog ništa. Ja sam mutan k'o kišni dan i bijedan k'o regrut u ruskoj vojsci; nisam vlasnik ničega u svijetu u kojem je kapitalizam pobijedio. Ja sam kao tim protiv kojeg sudija uvijek svira nepostojeće penale. Ja sam bivši umjetnik, iz bivše države, iz bivšeg sistema i iz bivšeg vremena. Ja sam kratko rečeno bivši čovjek. Sve što je u vezi sa mnom je bivše. Unutrašnje stanje depresivnog samoubojice je lunapark u odnosu na ovo šta se nalazi unutra, u meni. Kada umrem, na humci iznad mog groba će rasti čemerika trava. I kako sad da ti baš ja pomognem oko bilo čega?"
"Tako da mi kažeš šta je za tebe danas sevdalinka."
"Šta je meni sevdalinka? Gdje me nađe? Kad bi to znao sve bih znao?"
Onda mi Pär počinje držati predavanje k'o kakvom jetimu:
"Znanost ide naprijed pravo ka svom cilju - otkriću. Za razliku od znanosti, umjetnost kruži labirintom, njen smisao nije da otkrije nego da stalno otkriva i traži. Smisao znanosti je otkriće, smisao umjetnosti je proces otkrivanja. Znanost širi prostor, a umjetnost taj prostor ispunjava smislom.“
“Pär, ne šupljiraj i ne peglaj me, živ ti meni bio, već skrati i pojednostavi. Razgovarat ću s tobom samo ako pričaš na način sportskog komentatora: kratko, jasno i konkretno. Dakle, šta mi hoćeš reći?«
“Da su umjetnik i naučnik uvijek na zajedničkom zadatku i da je stoga tvoja dužnost kao umjetnika reći mi ono što znaš."
"Prvo, ja sam propali umjetnik i, drugo, ja ne znam ništa, čovječe!"
"Kako ne znaš? Pa ti si iz Bosne u kojoj se ta vrsta humora javila u izuzetno zanimljivoj formi!"
“Vrsta čega?“
“Vrsta humora!“
"E, sad mi te je stvarno dosta! Kakve veze sevdalinka ima s humorom?"
Ja krenem da ustanem i odem odatle, ali Pär brže-bolje naručuje novu turu. Odlučim ostati malo zbog nove pive, a malo zbog njegova entuzijazma i znatiželje.
"Pazi ovamo, u nekim jezicima postoji izreka da se „bude pri razumnoj tekućini“ (na švedskom, je li, imamo izraz: "Att vara vid sunda vätskor"). Još je Empedokle izdvojio četiri elementa, zemlja (koja je suha i hladna), vatra (suha i vrela), voda (mokra i hladna), zrak (mokar i vreo) i dvije sile, mržnja i ljubav, od kojih se svijet i sve na svijetu sastoji. Hipokrit i Galenos su ovo dalje razradili pa su pronašli četiri kardinalne tekućine u ljudskom tijelu; krv, slina, crna i žuta žuč. Krv dolazi iz srca, slina iz mozga, žuta žuč iz jetre, a crna žuč iz slezene..."
"To su bila bulažnjenja besposlenih vlasnika robova", bunim se kao ja mada mi stvar postaje zanimljiva.
"Čekaj malo! Tjelesne tekućine se na grčkom kažu "humores". Sad se opet vraćam na švedski jezik gdje je ta riječ korijen za pojam "humor" koji označava šalu i smijeh, ali i za "humör" kao oznaku za stanje ljudske duše, raspoloženje. Da bi čovjek bio zdravog tijela i razuma sve četiri tekućine moraju biti u međusobnoj ravnoteži i skladu. Neko ko ima višak ili manjak neke od te četiri tekućine bude mentalno bolestan. Čovjek koji recimo ima previše krvi postane pretjerano temperamentan i krvoločan, često i ubojica. Onaj ko ima previše sline koja se na grčkom kaže "phlegma" postane flegman…"
"Mi bi rekli slinav…“
"Naš prijatelj Živčo bi se mogao opisati kao kolerik, a to dolazi od viška žute žuči koja se zvala “kole“. I sad dolazimo do najvažnijeg, previše crne žuči koja se zvala "melaina" i od koje potiče riječ melankolija za tipove kakav si ti (a bogami pokatkad i ja), vazda depresivne i potištene. Melankolija je direktno povezana sa elementom zemljom i najčešće se javlja kad se čovjek odvoji od zemlje…“
“Znači dijagnoza doktora Pära je da ja imam manjak moje zemlje u očima i pod stopalima, a višak u krvi.“
“Tako nekako. Zato su nekada ljekari pacijentima puštali krv ne bi li višak neke od tečnosti iscurio van. No, pravi lijek kojim se tako da kažem izravnava nivo tečnosti je, vjerovatno već pogađaš…"
"Smijeh!"
"Sigurno. Onaj ko je dobrog zdravlja i raspoloženja, taj se smije. Voltaire je smatrao dobrim ljekarom samo onoga koji bi ga uspio nasmijati. Tokom devetnaestog stoljeća razvila se humoristička patologija čija je svrha bila u pokušaju pronalaženja medicinskog tretmana kojim bi se izbalansirala tečnost u oboljelom tijelu. Je li ti sada jasno čime se Živčo i ja bavimo?"
"Jeste, izliječiti Bosanca od crne žuči značilo bi isto što i pronaći penicilin za dušu. Taj ko bi to uradio bio bi slavljen i hvaljen sve dok traje ljudski rod…"
"Tako je!“, priznaje moj sagovornik nesmotreno, pa se onda ujede za jezik onim svojim king-size zubima. Ja sam punokrvni zamorac bola, patnje i samoće, oblasti u kojima ovaj ovdje “forskare“ Pär djeluje i jasno je da me on ne namjerava tako lako pustiti na miru. Gdje bi propustio ovakvu priliku!
Na vrhu jezika mi se gomilaju riječi koje bih mu sada htio i mogao reći:
"Ali ko ti kaže da ja želim biti izliječen i sretan? Zašto ti misliš da ću ja ikome dopustiti da vaga moju dušu i mjeri patnju i bol u njoj? Ja ovu svoju crnu žuč ne bih dao ni za kakvu radost ovog svijeta, jer ko sam ja i šta sam ja bez nje? Hajd' pravo reci, kad bi ti sjeo sa mnom i još mi platio piće da ja nisam ovakav? Bi li ti ja bio interesantan da sam sretan i veseo? Ovo crnilo u meni (i modrina) ono je što sam ja i što su ovakvi kao ja. Zbog čega i kad nas drugi ubijaju i nanose nam svakovrsno zlo mi nekako mislimo da smo sami za to krivi i tražimo opravdanje čak i za onoga ko nas je ponizio, protjerao i zapalio nam kuću. Neko će reći: budale! Onda će ispričati vic o našoj gluposti. Ako nije dobar i smiješan mi ćemo ga sami izmisliti za njega. I ti bi to da analiziraš, seciraš i raščlanjuješ? TO!
Ja znam ko je napisao sevdalinke, ja znam ko je mogao vidjeti miris jorgovana i zveckanje dragulja, nagrijati se na vatri što sijeva iz kamena, ljubiti u zoru što traje nedjelju dana, uhvatiti zraku sunca i skriti je u njedra, ja znam načiniti rez u vrijeme i putovati kroz prostor ne pomjerajući se. Ali ko sam, bolan, ja da ti tu tajnu otkrijem? I ko si, bolan ne bio, ti da tu tajnu na papir staviš, načiniš je vulgarnom i obeščastiš je?“
No, ništa od toga ne kažem. Reći bilo šta značilo bi produžiti razgovor. Moja jedina odbrana protiv mog okruženja, moj zaštitni omotač pred svim zlima i mukama što se na me obrušavaju je moja šutnja. Tako je sad i tako je oduvijek bilo.
“Eh, kad bi ti znao što ne znaš, moj Pär...“, samo mu to kažem i onda prestanem pričati švedski za taj dan. Tada se okrenem prema Živči i kažem:
“Bora Spužić Kvaka!“
....
|
|
