O autoru:
Mirko Kovač (rođen kod Bileća, 1938), veći dio života proveo je u Beogradu, ali je za vrijeme rata, s dolaskom Miloševića na vlast, početkom devedesetih, seli u Rovinj, gdje i sada živi; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)
POSJET DAME U CRNOM
Sada pripovijedam o jednom davnašnjem događaju. Nekada sam imao grizodušje zbog toga događaja; često sam se ispovijedao prijateljima i tražio koju utješnu riječ, ali otkako sam zašao u godine, posve sam miran, pa ću se sada s lakoćom i bez velikih riječi pozabaviti tom pričom.
Mnogi su znali da sam kao mlad pisac boravio u jednom pansionu na 1150 metara nadmorske visine. Vlasnica toga ugodnog pansiona bila je privlačna gospođa Gerda Blum koja je imala korijene u Hrvatskoj; njezini su rođaci bili mahom liječnici, a jedan od njih je i dan-danas moj prijatelj. On me tada uputio u taj mali hotel, jer sam nakon bolesti bio poprilično iznemogao. I doista, brzo sam se oporavio i ojačao tako da i sada pokatkad pomislim kako sam baš ondje stekao životne zalihe koje su me bez poteškoća krijepile do današnjih dana. Čak mislim da ću, zahvaljujući toj davno prikupljenoj energiji, još zadugo ostati čio.
Ta moja bolest, ta zapuštena banalna boljka što sam je zaradio neurednim životom i svojim nemarom prema tijelu, mogla me dovesti do opasne granice, ali prijatelji su mi pomogli da se okanim razuzdanog i boemskog načina života, gotovo su me prinudili da otputujem i dođem do čistog zraka, što sam ga, na toj nadmorskoj visini, doista s radošću udisao, gotovo halapljivo kao kakva gladnica.
Sve mi je prijalo u pansionu Gerde Blum; uživao sam u hrani i umjereno pio. Mislim da me osoblje voljelo, sa svima sam bio srdačan i svakomu sam darivao pokoju lijepu riječ, a kuharici sam jednom zadjenuo cvjetić u kosu. Vlasnica mi je bila naklonjena. Čini se da joj je godilo što su je moji prijatelji često zivkali i raspitivali se o meni, a ona mi je prenosila njihove poruke, ljupko i na svoj način, mazeći se uz mene kao neka otmjena zavodnica i šapćući u moje uho, tako da pokatkad nisam razabirao njezine riječi, samo sam ćutio taj dah koji je strujao cijelim mojim tijelom. Jednom sam ispao neobuzdan – prigrlio sam je i barem nakratko ostao priljubljen uz nju. Bio sam se dobro udjenuo između njezinih nogu, sasvim sam se prikliještio uz nju; bilo je to smiono i drsko, osjetila je tvrdoću uda, možda čak i bol, jer sam je čvrsto držao u zagrljaju i tako ga namjestio da je upire u trbuh kao da želi prodrijeti nekamo unutra. Sve je to trajalo samo časak, ona me blago odgurnula i uznemireno izustila:
"Idi u sobu i stavi ga pod hladan mlaz. Ili ga ukroti na neki drugi način."
Možda sam to sve učinio bez finoće i stila, ali ako se ona mogla poigravati, ako je samo uživala u tomu da nekog dečka napali, zar i ja nisam imao pravo na tu vrstu nestašnosti. Čak sam je pozvao u sobu da promatra s distance, bez ikakva sudjelovanja, tu malu predstavu kroćenja što ga je sama predložila. O, to je već bilo pretjerano, pa se tada hitro udaljila, ali tako graciozno kao neka plesačica.
Gerda je i nakon toga nastavila s bajanjima; njezin dah je i nadalje strujio mojim tijelom, jer mi je poruke prenosila uvijek na isti način. Jednom je u salonu sjedila s nekim gospodinom, a kad sam ušao da bih ondje napisao nekoliko razglednica, ona se malko uznemirila i razotkrila koljena, a potom ih je razmaknula. Što sam mogao? Spustiti pogled, ili se odmah posvetiti pisanju razglednica?
Sjeo sam za ovalni stilski stolić na kojemu je bila starinska lampa, ali sam sjeo tako da bih mogao napadno i bezočno zuriti u njezina koljena i već obnažena bedra. To sam i činio i sve dublje prodirao pogledom između tih lijepih butina, čak sam se u jednom trenutku posagnuo kako bih naglasio da se ne libim gledanja. Ona je tada počela oblizivati usne i palacati jezikom. O, draga vlasnice, pa imam i ja jezik, živahan je i vičan vragolijama; ta niste samo vi obdareni za užitke. I ne pohađa se škola erotskoga umijeća.
Prihvatio sam to nadmetanje, pa sam već posve javno prikazivao svoju tehniku: brzo bockanje vrškom jezika, a potom usporeno, u širim zamasima, i napokon, pomalo budalasto i naivno, ispijao iz njezina krčaga, čak sam se zaboravio i zvučno usisao onaj zadnji gutljaj. To je trgnulo gospodina, pa se okrenuo i pogledao prema meni; ne znam je li me ulovio u nedoličnim i luckastim radnjama. Ona nije odustajala, štoviše, raskopčala je bluzicu i zavukla ruku ispod grudnjaka, a potom je prstima dirala svoje bradavice. Činilo mi se da lebdi u nekom omamljujućem zanosu; bješe posve sklopila očne kapke. Gospodin ju je sada otvoreno promatrao, kao hipnotizer svoj medij. To više nije bila samo erotska igra na javnoj sceni, nego možda "tihi orgazam" ili pak "virtualni snošaj"; o tomu bijah nešto pročitao u knjizi Thalassa Sándora Ferenczija. Gospodin je dozivao Gerdu Blum iz omame i budio je lakim kuckanjem prstima po njezinu čelu, a onda je iz svoje torbe izvadio radiografsku snimku i okrenuo je prema svjetlu. Učinilo mi se da je to radiogram kralježnice, premda mi je bilo sasvim svejedno čija je snimka i o kakvim se nalazima radi.
Okrenuo sam se i počeo pisati razglednice. Prvo sam napisao adrese, znao sam ih napamet, a kratkim tekstovima i lijepim rukopisom mamio sam prijatelje da posjete ovaj prekrasni kutak. I dok sam lijepio markice i usput se othrvao napasnim mislima i dvojbama, Gerda Blum i gospodin još su kratko čavrljali. Nisam ni pogledao motive na razglednicama; uvijek sam ih kupovao ne gledajući što je na njima; sve su bile jednako slatkaste i istodobno privlačne. Ustao sam i ulovio Gerdin požudni pogled. Njezina bluzica bila je otkopčana, pa je malešna dojka provirivala jednim svojim dijelom ispod čipkastog grudnjaka. Rukom je gladila butinu. I dok sam izlazio iz salona, gospodin je glasno izustio:
"Zračenje može samo pomoći!"
U tome hotelu napisao sam svoju najbolju pripovijetku, a napisao sam je lako i u jednom dahu, što prije nisam uspijevao, pa sam i kasnije, u više navrata, odlazio i provodio ondje najmanje dva do tri tjedna. Uvijek sam boravio u istoj sobi, to je taj mali privilegij koji svakomu godi, ali u toj sobici svakiput sam napisao nešto zgodno. Možda su u tome zraku kružile neke poticajne struje naklonjene spisateljima; o tome sam pokatkad razmišljao i raspitivao se kod znalaca je li takvo što moguće.
Sada mi se čini da me onda upravo to i ponukalo da nagovorim prijatelja, književnika Z., tada pedesetogodišnjaka, koji je tražio skrovito mjesto, daleko od našeg bahatog svijeta, kako bi na miru završio svoj roman. On je bio dobrostojeći sredovječni gospodin, tek oženjen, istina treći put, ali sada mladom ženom koja mu bješe posvećena i odana.
Nakon dva tjedna od događaja u salonu i erotskih vragolija s Gerdom, književnik Z. stigao je autobusom u pratnji svoje supruge, uvijek vedre i razdragane osobe koja je svojim smijehom odmah uznemirila taj tihi kutak. Dočekao sam ih na autobusnoj postaji i odveo prečacem do hotela. Bila je to pošljunčena staza; vodila je kroz gusto zimzeleno raslinje. Nitko se od nas ne bješe zadihao, premda smo se penjali uzbrdicom. Mlada supruga ostala je s nama tjedan dana; bilo je to vrijeme šetnji, odmora i zajedničkih objedovanja. Navečer smo redovito pili ponajčešće talijanska ili slovenska vina. Kad god bi nas vino malčice omamilo ili tek zagrijalo, prešli bismo u salon i ostajali dokasna. Tada sam razmjenjivao požudne poglede s mladom ženom, ali više od toga nije se moglo, bilo bi rizično, a i kosilo bi se s nekim mojim svjetonazorima. Najdraže nam je bilo kad se zapodjenu razgovori o erotskim doživljajima. To su bile uzbudljive priče koje bi natjerale supružnike da naglo ustanu i povuku se u svoju sobu. Ostavili bi me sama i nadražena u salonu, ali ja bih se kasnije prikrao njihovim vratima i slušao uzdahe.
Nakon tjedan dana pratili smo mladu suprugu na autobus; ostavila nas je da se posvetimo pisanju. Oprostio sam se od te lijepe uzbudljive žene; u tom trenu uzajamno je sijevnula još jedna erotska iskra, a onda sam se udaljio korak-dva kako bi se supružnici još koji trenutak grlili i milovali na rastanku. Čak sam se okrenuo na drugu stranu da ne bih ispao neuljudan ili zavidnik koji s čežnjom zuri u tuđu sreću. Mislim da sam tada zadržao pogled na jednoj golemoj crnoj ptičurini; gibala se na grani starog hrasta. Kada sam se ponovno okrenuo, ugledao sam damu u crnini; silazila je iz autobusa. U času kad je zakoračila prema tlu, razmaknuo se rasporak dugačke haljine, pa sam ugledao bjelinu njezine noge; bljesnula je u hipu i opet iščeznula ispod odjeće. Dama je imala crni veo preko lica, proziran, ali dovoljno taman da prikrije dob žene i učini je tajanstvenom. Zakoračila je prema meni, a onda je naglo zastala i spustila torbu pokraj svojih nogu. Činilo mi se da se drsko osvrnula prema supružnicima dok su grabili usne jedno drugom žurno ih ispijajući na rastanku.
Kada je supruga književnika Z. ušla u autobus, dama je krenula stazom koja je vodila do hotela. I dok je moj prijatelj otpuhivao s dlana poljupce svojoj supruzi, a to sam i ja činio, dama u crnom zastala je na šljunkovitom dijelu staze i gledala nas. Nije joj bilo nimalo neugodno što sam se izazovno okrenuo prema njoj, čak sam odmahnuo rukom i upozorio je da nastavi svojim putem, ali ona je nepomično stajala na toj stazi kao da nas čeka. U očima svog prijatelja vidio sam pohotni sjaj dok je gledao damu. Usne su mu podrhtavale, uzbuđenje ga je podilazilo, pa je u jednom trenutku načinio prostačku gestu, nedostojnu čovjeka takve kulture i talenta. Naime, objema je šakama zgrabio svoje ukrućeno spolovilo koje se ocrtavalo kao moćan komad, lomio ga je i krotio u hlačama, ali ta nemirna zvjerčica kao da je htjela iskočiti, pa ju je smjestio ispod remena, primirio je i učinio manje upadljivom.
"To mi se nikad nije dogodilo", rekao je. "Dok je žena u crnom silazila iz autobusa, ja sam ljubio svoju dragu, a u mislima sam već stupao u razvrat s tom ženom."
"Crnina je uzbudljiva", rekao sam tek da bih sudjelovao u razgovoru. "Uvijek mislimo da se ispod korotne tkanine skriva nešto razvratno", rekao sam, ali sam to izustio bezvoljno i bez ikakva žara da raspredam o erotici. Štoviše, toga časa ostavio sam prijatelja da se vrati sam u hotel, a ja sam sišao okomitim puteljkom do marketa i ulice s dućanima. Tada sam kupio jedan lijepi ženski prsten, ne znajući što će mi, ni komu je namijenjen.
Navečer sam prvi došao u restoran i sjeo za naš stol. Pansionski gosti ulazili su tiho, pozdravljali smo se, a s nekima sam i razmijenio pokoju riječ. Kasnije je stigao i moj prijatelj Z., bio je blijed i nekako odsutan. Činilo mi se da je drukčiji; što li se s njim zbilo za tako kratko vrijeme, u razmaku od nekoliko sati otkad smo se rastali? Bio je šutljiv, prstima je nemirno kuckao po stolu. Onda sam iz vinske karte čitao što nam sve nudi naš restoran, pa smo se, nakon kratka dogovora, odlučili za refošk. Čim nam je domaćica otvorila bocu, kušali smo vino i pohvalili ga. Nisam spominjao damu u crnom, iako me kopkalo je li odsjela u našem hotelu, ali tada je moj prijatelj zapodjenuo razgovor.
"Dama je u sobi do moje", rekao je. "Dodirnuo sam je preko balkonske ograde, pomilovao sam njenu ruku. Nikad me još nije obuzela takva slast, počeo sam se tresti i nisam bio u stanju riječ izustiti. Glas me izdao, a srce je tako tuklo da ga je i ona mogla čuti. Tada sam zacvilio glasom koji više nije bio moj, izustio sam nešto posve jadno, neku knjišku rečenicu kako se želim sjediniti s njom. To ju je razgalilo, pa je prasnula u smijeh koji je kiptio ispod crnog vela, neobuzdan, erotičan smijeh, a onda je otkrila lice. Nešto ljepše nikad nisam vidio u svom životu. To se ne može usporediti s licem bilo koje žene. Pomislio sam da je sve čarolija. Ili je neko božanstvo sišlo u moj život. Zanijemio sam, ali ona je progovorila: ‘Znam tko si, znam sve o tebi’, rekla je očaravajućim glasom. ‘Čekala sam da ode ona kuja, da bih mogla provesti s tobom nekoliko dana’, rekla je."
"Ona je tvoju ženu nazvala kujom?" začudih se. "Kako si to smio dopustiti?"
"Nisam više vladao samim sobom. Bio sam opsjednut tom ženom, sve je u meni bilo iščeznulo osim želje da je zagrlim i poljubim, da je milujem i obližem svaki njezin djelić. Tada je ona, tu na balkonu, tako divlje, tako žestoko strgnula crninu, zubima je parala odjeću, oslobađala se svog oklopa, kidala je lančiće, ogrlice, prosipala su se biserna zrnca. Takvo što doživi se jednom ili nikad u životu. Ukazalo se tijelo boginje ukrašeno jedrim i savršeno oblikovanim dojkama, krasnim pupkom sa zlatnom minđušicom, a ispod pupka onaj lijepi sočni plod, njegovan i fino kosmat, kao cvijet zadjenut između bedara koja su blistala bjelinom puti. I da ne duljim s opisima, da ne pređem u literaturu, pojebali smo se tako strasno, tako ludo kao da smo taj događaj pripremali cijelog života."
"Hoće li dama doći na večeru? Hoće li sjesti za naš stol?" upitao sam.
"Ne, večeras neće izlaziti. Naručit će u sobu nešto malo, možda samo voće. Rekla je da me željno i nestrpljivo očekuje. Prijatelju", govorio je tiho, a usne su mu podrhtavale, "ona mi je sada sve; moja gospodarica i moja jedina radost. Tako je uzbuđuje kad joj šapućem na uho da je ona moja pica-selica. Osim nje, drugo ništa ne postoji. Ni moja žena, ni moj roman, ni moja slava!"
"Zar nećeš ovdje završiti roman?" zavapio sam. "Zbog toga si došao."
"To ti misliš. Ovdje sam samo zbog nje. Netko je ugovorio taj susret."
"Roman je ništa pred pojavom drolje u crnom", rekoh zajedljivo i osorno.
"Da, točno. Roman je ništa. Ja sam srećković kojega je ošamutila sreća."
"Jesi li je pitao za kim je u koroti? Ili nosi crninu iz perverzije?"
"Nije htjela o tome", izustio je uznemireno. "Rekla je: ‘Svatko ima neke svoje boli o kojima se šuti.’ Bila je neodređena i tajanstvena. Rekla je da se crnina nosi i za nečim što će se tek dogoditi. Zatim je rekla kako u njezinu životu postoje razdoblja korote. Ispričala je nekoliko sablasnih događaja koji su me potresli, pa sam prekinuo svaki razgovor o tome. A sad moram krenuti, već je nestrpljiva", rekao je i ustao.
Stojeći je otpio još jedan gutljaj vina, a onda mi je posve iznenada pružio ruku. Nasmijao sam se tom rastresenom pokretu, ali sam ruku normalno prihvatio, čak sam prstom poškakljao njegov dlan, što je među nama oduvijek značilo neku seksualnu živost. Tako smo se rastali.
Bilo je negdje oko dva po ponoći kada sam začuo strku i mnogo uznemirenih glasova. Nisam imao volje ustati, glava mi je bila teška, strop mi se lagano okretao, jer sam nakon odlaska svog prijatelja popio još jednu bocu refoška i posljednji otišao iz restorana, već dobrano omamljen pićem. Toj noćnoj panici u hotelu odolio je moj čvrsti san, pa sam nastavio spavati. Tek u neko doba ponovno me probudilo lupanje na vratima. Tako mamuran ustao sam i otvorio ih. Pred vratima je stajala vlasnica hotela Gerda Blum. Blago me dodirnula rukom, zatim je nježno prislonila svoje lice uz moje. Tiho, smirujuće izustila je:
"Noćas je umro tvoj prijatelj."
"Kuja ga je ubila!" uzviknuo sam da bih dao oduška boli koja se kao oštrica zarila u moje biće.
"Umro je od srčanog udara. Hitna pomoć odmah je stigla, liječnici su samo konstatirali smrt. Tijelo je već u mrtvačnici. Pokojnikove stvari još su u sobi, čekamo njegovu suprugu. Ona stiže popodne", rekla je gospođa Gerda Blum i ponovno me zagrlila. "Oh, kako mi je žao. Moja iskrena sućut, znam da ste bili prijatelji", rekla je, a potom se udaljila hodnikom prema stubištu.
Tada sam počeo lupati dlanom u vrata, a jednom sam čelom udario u zid. Vikao sam kroz plač, pa su moje riječi bile nerazumljive:
"A što je s droljom? Kamo je zbrisala ta gospodarica, ta zavodnica! Dama u crnom! Kurva!"
Još sam izustio svakakvih riječi, vrlo opakih, čak i vulgarnih što nije moj stil. A možda je dama posve nedužna. Zasigurno je umro u njezinoj sobi, možda "slatkom smrću", ali to nije razlog da se ženska optuži. Je li dama u crnom odjezdila istog časa, tko je ona i zašto je ta gospa pohodila naš hotel, neka o tome brine netko drugi; moje je da pripovijedam što se dalje zbivalo.
Popodnevnim autobusom stigla je supruga mog pokojnog prijatelja. Dočekao sam je na postaji. Bila je u crnini, ali nekako diskretnoj, bez crnog vela preko lica, čak je imala nekoliko veselih detalja koji su ublažavali onu posvemašnju korotu i tegobnu prisutnost smrti. Oko vrata imala je krasno vezeni rupčić s puno cvjetića protkanih zlatnim nitima. Bila je tako dražesna, iako ucviljena supruga. Oboje smo zaplakali čim smo se susreli na postaji. Dugo smo ostali u zagrljaju, a onda sam liznuo njezine suze; tako mi je godio taj okus, tako mi je bio potreban, jer sam znao da je suza tvar koja simbolizira i tugu i radost, a ovaj je susret bio upravo spoj tih dviju emocija. Uza sve, jedna pjesma njezina pokojnog supruga imala je refren: Pijem tvoje suze u dolini suza. Uzgred, njegove pjesme nikad mi se nisu sviđale, ali zašto sada o tome dok pjesnik leži na odru.
U hotelskoj sobi pokojnog književnika stvari su bile posvuda razbacane. Bio je to veliki nered; uostalom, takav je bio i njegov život. Najprije sam izašao na balkon kako bih vidio to poprište piščeva prvog okršaja s damom u crnini, ali ondje je sada sjedila jedna starica i na slamčicu pila limunadu. Vratio sam se u sobu i zatekao udovicu nagnutu nad radnim stolom. Tu su stajale očale njezina supruga, te zlatna penkala. Na jednom papiriću ostala je bilješka: "Nisam u stanju pogledati rukopis romana, toliko sam uznemiren i fasciniran ljepotom dame u crnom da mi je sve ostalo besmisleno, pa i te moje škrabotine…"
To smo zajedno čitali; bio sam uz nju prislonjen otraga, pa sam bilješku čitao preko njezina ramena. Ćutila je moj dah na vratu; tada se promeškoljila, čak je okrenula lice prema mojem, pa su se naše usne začas spojile na blag i prirodan način. Htjela se okrenuti, ali nisam joj dopustio, jer sam želio da ostane nagnuta nad rukopisom pokojnog pisca. Razotkrio sam je otraga i bez žurbe spustio njezine gaćice do gležnjeva. Zbilja, sve se odvijalo bez ikakva divljanja i panike, smireno i posve dolično. Napajao sam se tom bjelinom puti, gladio sam je i pomazio između nogu, a potom sam jezikom navlažio latice njezina među bedrima lijepo stisnutog cvijetka. Osjećao sam kako taj mali pupoljak diše, bio sam ushićen, tako radostan, jer sam gotovo u hipu doživio čaroliju ljubavi. Pa i to je neki sklad kada se dodiruju dva tijela.
Ona je tada provukla ruku između nogu, uzela ga je i nestrpljivo stavila u toplo gnjezdašce. Bila je to eksplozija žudnje. Ta punina bokova, ta put, ta sočnost – sve je to nabreklo u ono što se valjda naziva strašću. Žena je bila neukrotiva i nabijala se tako pohotno, a pokatkad mi se činilo kao da je željela raniti samu sebe, nanijeti sebi neku bol. Nametala je silovit ritam udarajući guzicom u moj trbuh i jaja. Glasno je uživala u čulnim nasladama; njezini isprekidani jecaji katkad su prelazili u posve zagrcnut smijeh, u neku neobuzdanu radost. Dakako, bila je to samo uvertira u jebačinu koja će potrajati na nepospremljenom krevetu, u sobi sa spuštenim žaluzinama. Posteljina je još mirisala na pokojnika, ali to našu bludnu i razvratnu maštu nije sputavalo, pa smo se grizli, dašćući i njuškajući svaki erotski kutak u kozmosu tijela. Usnama, vrškom jezika, svakim svojim ticalom strasti, svakim instrumentom, izazivali smo čuvstva i erupcije, razotkrivali neke svoje tajne, poticali blage i ugodne nastranosti, radovali se što na jedinstven i savršen način, uz spolnu raskoš, nježno i divlje u isto vrijeme, spajamo ljubavlju dva bića.
Sutradan smo obavili čitav niz formalnosti, ispunili razne obrasce, ovjerili papire kod notara, poslali uplatnice, dali svoje iskaze i uspješno obavili sve pripreme oko prijevoza posmrtnih ostataka. U mrtvačnici su nam otvorili jedan pretinac i na pomičnoj nosiljci otkrili tijelo pokojnika. Mi smo potvrdili identitet umrloga; tada smo oboje zaridali. Čvrsto sam zagrlio udovicu, ali ona me odgurnula i obasula poljupcima mrtvo lice svog supruga. Službenik u mrtvačnici vratio je natrag nosiljku na kotačima koji su škripnuli. Škripati i škripanje bijahu omiljene riječi pokojnog pisca, često ih je rabio, pa sam i ja naglasio škripu kotačića, jer bi takvu rečenicu i sam pokojnik napisao i još obogatio jezom i sablašću što ih takva škripa izaziva.
Na izlasku iz mrtvačnice pojavio se mrtvozornik i ponudio udovici neki papir na potpis. Taj dio posla brzo smo obavili, a nešto dulje zadržali smo se u trgovini s mrtvačkim škrinjama. Tada je i udovica živnula, nekako je veselo birala škrinje. Odlučila se za lijes optočen izvana zlatnim ukrasom, dok je unutra bio obložen pocinčanim limom kako bi se hermetično zatvorio zbog transporta. Vrlo skup lijes.
Ne znam koliko je dopušteno pripovjedaču, barem s estetskog stajališta, udjenuti u svoju priču jednu posve luckastu i otkačenu rečenicu pokojnikove supruge koju mi je, nakon što smo izabrali lijes, šapnula na uho:
"Jednom ćeš me jebati u mrtvačkoj škrinji? Hoćeš li?"
Nisam nikad uzvraćao na takva zanovijetanja, premda sam bio maštovit i umio sam bolje od drugih smišljati sablažnjive dosjetke i priče, ali to nikad nisam činio. Posebice mi je odbojno kad se nasilno spaja Eros i Tanatos; ne, ne, doista u tomu ne nalazim nikakva užitka , čak me takve površnosti ljute. Mogao sam i sada zatomiti to vragolasto, opsceno kod moje prijateljice, ali pustio sam čitateljima da sami o svemu prosude, i da moj udio u cijeloj priči dožive na svoj način, to prije što i sam dvojim kad je riječ o mnogim zamkama ćudoređa.
Čim smo izašli iz trgovine, uzeo sam njezinu lijepo oblikovanu i njegovanu šaku do koje je dosezao rub crnog rukava. Zavolio sam tu korotnu ruku; bio sam fasciniran umijećem tih prstiju koji nježno i razvratno uvode u užitke. Sada sam tu malu, gotovo djetinju ruku privukao i opekao na žeravici erekcije koja je nadolazila ispod hlača. Taj dodir nju je raspoložio, pa je odmah čvrsto zgrabila udo i tako vješto, magijom svojih prstiju, raskopčala moje hlače, a potom je kleknula i zavapila da ga želi uzeti ustima, ali ja sam spriječio skandal, pridigao sam je i zagrlio; baš sam objema rukama obgrlio to tužno, ucviljeno stvorenje koje je drhtalo u mom zagrljaju. Pohitali smo u hotel.
Krevet na kojemu je umro njezin suprug bio je naš ljubavni ležaj. Tu smo do jutra vodili ljubav i ćaskali o svemu, ali damu u crnom nijednom nisam spomenuo, nisam htio pokojnikovu suprugu uvlačiti u tu priču; neka to ostane samo moja tajna, premda je i hotelsko osoblje bilo upućeno u tajnu. Ali ja nisam istražitelj, dvojbe su moje svojstvo, a u otpremnom listu iz mrtvačnice naveden je liječnički nalaz da je moj prijatelj umro od srčanog udara. Optuživati damu u crnom možda bi ispala hula, a ja hulitelj nisam. Sada sam još, dok se razdanjivalo i gotovo na rastanku, mazio te lijepe prste, svakomu sam ponešto šapnuo, a na kažiprst lijeve ruke nataknuo sam onaj prsten što sam ga kupio a da nisam znao što će mi. Kako je najednom taj prst zablistao, urešen i zaručnički obilježen. To je bilo radosno.
Već ujutro udovica se odvezla istim pogrebnim kolima u kojima je bio lijes preminulog književnika Z. i dva vijenca prislonjena uz lijes. Na jednom vijencu bio je moj posljednji pozdrav, a na drugome riječi tuge vlasnice hotela, gospođe Gerde Blum. Nakon ispraćaja pogrebnog vozila, vlasnica me pozvala u salon. Onaj erotski žar koji je krasio naše susrete, bješe potisnut ili samo pritajen, pa smo sjedili skrušeno, u žalobnom ozračju jutarnje tišine.
"I ja sam još kratko u životu", rekla je Gerda Blum. "Liječnik mi je donio lošu vijest. Dva su kralješka u donjem dijelu hrptenjače kancerozna."
Unatoč oboljelim kralješcima, Gerda Blum je bila privlačna, preplavljena erotikom, iako je već zasigurno bila prevalila četrdesetu. Moj boravak u njezinu pansionu oduljio se. Gotovo svakog dana silazio sam strmim stazama do gradića s bogatim dućanima i lijepo uređenim barovima; ondje bih sjeo na osunčanu terasu, smjestio bih se udobno i lice izložio zrakama kao nekom blagotvornom melemu što ga je upijala moja koža. Onda nije čudo što sam u tome pansionu ostao do ranog proljeća, a na padinama brežuljka, pa i podalje od hotela, brao sam raznobojne cvjetove i donosio ih u svoju sobu. Visibabe i ljubice, još dok snjegovi ne bjehu okopnjeli, nalazio sam posvuda, a koristio sam ih za obilježavanje stranica dok čitam knjigu. Još i danas u nekim mojim knjigama nalaze se suhi cvjetići; to su uspomene koje nastojim složiti gotovo na način kao i cvjetiće između listova knjige, jer mi se čini da su sve uspomene suhe i uvenule, a ako ih pokušamo oživiti, onda se bojim da krivotvorimo stvarnost.
Svaki se čovjek barem jednom zapita je li život što ga je proživio bio nešto drugo od onoga što je ostalo u sjećanju. Još se s lakoćom osvrćem unatrag, pišem o onome što se davno zbilo, pišem kao mladić i prisjećam se čak i nevažnih sitnica. Ako sada u hipu sagledam dubinu prošlosti, onda je pisanje, i sve što se oko toga vrtjelo, dominantni tok iz kojega sam zahvatio tek jednu žličicu. Kad sve odvagnem, literatura mi je donijela mnogo više nevolja i gorkih trenutaka nego zadovoljstva. Kušao sam mnoga pića, iz svakovrsnih čaša, ali najgrče sam pio ono s okusom tinte. Pa ipak, sada mi se čini da je moje zimovanje u hotelu Gerde Blum ujedno i sretno razdoblje moga života, ne samo zato što sam se onda oporavio od bolesti, nego i stoga što mi je i kasnije svaki boravak donio neko uzbuđenje i što su mi ta razdoblja života posve jasna, što se mogu sjetiti i najsitnijeg detalja. Valjda svaki čovjek ima neko razdoblje bogato uspomenama po kojima se lijepo čeprka. Ovo je samo jedna priča.
Već dvadesetak godina nisam odlazio na zimovanja; putovi su me drugamo vodili. Sada sam se nastanio mnogo bliže tom kutku zemaljskom, pa i pansionu Gerde Blum; ondje se stiže za tri sata vožnje. Uskoro ću sa suprugom na zimovanje; ugovorio sam boravak u Gerdinu pansionu. Rekoše mi da je Gerda čila i dobro držeća gospođa; vodi svoj pansion jednako dobro kao i onda. Kada sam je nazvao, dugo smo čavrljali; rekla mi je da je ovih proteklih godina, dok je trajao rat, često mislila na mene i da je doznala da živim u Istri. Svega se živo sjećala, spominjali smo i smrt književnika Z.; jedino se nije mogla sjetiti dame u crnom, unatoč svim mojim opisima i detaljima. Ali to smo ostavili za razgovor kad se vidimo.
|
|
