O autoru:
Osman Arnautović je rođen 16. maja 1948. godine u Bijeljini, gdje ga je i zatekao rat. Napustio je rodni grad i danas živi u Briselu gdje i piše priče. Objavljivao je i na francuskom jeziku.
EREKCIJA
"Patnja je stvorila dženet."
Moja majka Timka
Goran nije volio da radi školske zadatke. Volio je da crta. Čak i sada dok je prepisivao u svoju svesku 1X3=3; 2X3=6; 3X3=9..... iz tablice množenja, želio je da prekine tu dosadnu seriju i da nastavi da crta konja na listu skrivenom ispod udžbenika matematike. Katkada je crtao dinosauruse, reptile, a zatim, predajući se raspojasanom toku svoje mašte, udahnjivao im je dušu i gledao ih u bespoštednoj borbi.
U školi je volio časove poznavanja prirode i društva naročito onda kada je učiteljica pričala neobične priče o ogromnim prahistorijskim životinjama ili o starim narodima, stanovnicima udaljenih kontinenata.
Ipak, izaći iz škole sa svojim drugarima i prepustiti se mladalačkom elanu, trčati po parku i kupiti kestenje, utrkivati se, igrati lopte pod budnim okom "kajzera", čuvara parka u zelenoj uniformi koji se očito dosađivao, bio je san snova.
Ali u posljednje vrijeme ništa nije bilo kao inače. Njegova učiteljica, ljubazna, nasmiješena, spremna da mu pomogne, da ga pomiluje po kosi, najednom je postala daleka, ozbiljna, čudna. Njeni osmjesi, istinu govoreći, rijetki u posljednje vrijeme, bili su sada rezervisani za drugu djecu. Njega je ignorisala.
Zašto ?
On to nije znao. Možda je i nju ta uzavrelost u gradu i na televiziji izbacila iz ravnoteže i gurnula u ponor besmisla odraslih.
Ali zašto je juče napravila novi razmještaj u razredu?
On je sada sjedio u istoj klupi s Fatimom, mirnom, bojažljivom i usamljenom djevojčicom koju nije volio.
Oduvijek je bilo pravilo u razredu da bolji đaci sjede sa onima kojima je bila potrebna pomoć, a najnemirniji u prvim klupama. Kako onda razumjeti taj novi razmještaj ? On je bio dobar đak, Fatima takođe.
Goran je pokušavao da ulovi učiteljičin pogled i da u njenim očima pročita razloge te nagle i tako bolne promjene. Nastavila je da predaje, da ih ispituje, ali sve je to bilo nekako drugačije. Njen osmijeh su zamijenili grčeviti tikovi u lijevom uglu njene gornje usne i više nije bila tako lijepa.
Dječak je imao želju da zaplače. Kada je svom ocu ispričao o tom novom razmještaju, o čudnom i rezervisanom ponašanju učiteljice, ovaj se nije baš bogzna kako iznenadio. Promrmljao je neko nerazgovijetno objašnjenje o različitim imenima, o nekakvim nacionalističkim glupostima i to je bilo sve. Goran nije ništa razumio. U razredu je uporno pratio pokrete i gestove učiteljice, njeno kretanje između redova i ono što je za njega bilo tako očigledno - a bio je siguran u svoj rezon - cijelo vrijeme se okretala redovima na desnoj strani. Počeo je u sebi da nabraja imena učenika s te strane : Jovan, Stevan, Đuja, Savatije..…, a s "njegove" strane : Himzo, Halil, Fatima, Emina, Himzija, Goran …..
Uzalud. Nije vidio nikakvu razliku.
Na šta je to mislio njegov otac kada je govorio o različitim imenima? Ime je ime. Da zovneš nekoga, da svi znaju kome se obraćaju?
Sve je to Gorana kopkalo i nerviralo.
Po izlasku iz škole vraćao se pravac kući. Ni druga djeca više nisu ispoljavala želju da idu u park. Uz to, čudno ponašanje odraslih, namrgođenih, napetih i ozbiljnih lica, mu je smetalo. Goran je razumio da se desilo nešto neprirodno, opasno. Čuo ih je kako šapatom govore o nekom "karizmatskom vođi", ili već tako nekako, o "nacionalizmu", "četnicima", ali nije znao značenje tih riječi.
U njegovom svijetu dječijih igara, junaka crtanih filmova, tako privlačnih fantazija koje su mu plavile glavu, sve je bilo moguće i jasno kao dan. Naprotiv, odrasli, koji nikada nisu znali da izbjegnu beskorisnost svoje strogoće, su mu ličili na davljenike koji se gicaju u panici, ali koji ne žele niti umiju da se spase. Najčešće dosadni, pristrasni, nervozni, kvarili su sve kao i obično. Uopšte nije shvatao taj suviše uski svijet velikih. Ponekad bi samo zaželio da za trenutak uroni u taj njihov svijet i da otkrije njihove tajne. Ali za njega je bilo potpuno nemoguće da se premjesti iz svoje bezbrige, lepršanja, beskrajnog i vječnog, u nešto drugo, tako ograničeno i mračno.
Svake večeri, odmah poslije večere, njegovi su se roditelji smiještali pred televizor i gledali spodobe obučene u crno, ozbiljne, ohole, svečane, okupljene oko nekakvog okruglog, velikog stola. Otac i majka su ih slušali tako pažljivo kao da im život zavisi od tih besmislenih i nerazumljivih riječi.
Bilo je to van svakog dječijeg poimanja.
Šum iza njega ga natjera da poskoči. Sakri brzo crtež i nastavi da piše zadaću : ..... 4X3=12, 5X3=15 .....
— A učiš, učiš! Dobro je.
Bio je to njegov otac koji je ušao, dobacio mu te riječi u prolazu, prišao vitrini i počeo da nešto traži po ladicama.
— Zejno bōna, ne mogu da nađem! — povika iznenada.
— Ma kako ne možeš!
Glas njegove majke je dolazio iz pravca kuhinje. Goran začu užurbane korake. Majka uđe. Zvuci preturanja po ladici potrajaše nekoliko sekundi, a potom majčin uzvik iskaza svu ljutnju :
-- Evo ga, bô Mido, haman ti ćorav?!
— E jebi ga -- reče otac bez imalo ljutnje u glasu.
Izađoše.
Odjednom reska, gromoglasna pucnjava odjeknu u daljini, ali ne kao ona koju je Goran slušao ovih posljednjih dana, posebno uveče. Po riječima njegovog oca pucalo se u zrak. Sada je to bilo kao u filmovima koje je često gledao : učestala paljba, ubrzana, kao da su dvije grupe bile u sukobu. Dijete se brzo diže i uletje u kuhinju. Njegovi roditelji, nijemi, nepomični, zaustavljeni u pokretu, su stajali pored stola. Ništa nije mogao da pročita na njihovim licima, ali njihova ukočenost mu je odmah rekla da su i oni primijetili da je ova pucnjava drugačija.
— Dolazi iz pravca Omladinskog doma — reče odjednom otac.
— A meni se čini da dolazi iz pravca hotela - reče majka.
Goran je opet imao utisak kao da se puca na sve strane. Otac se najednom pokrenu, izađe brzo u hodnik i odatle se začu okretanje ključa u bravi.
Zejna dobaci pogled Goranu i s vidljivim naporom, ali uobičajenim tonom, reče:
— Gorane sine, idi u sobu. Nastavi da učiš. Nije to ništa.
Dijete se okrenu i krenu u sobu.
• I ne miči se odatle!
Majčin glas zazvoni za njim.
Uđe u sobu napregnutih čula. Začu roditelje i shvati da trče na sprat. Njihovi koraci su tutnjali na drvenim stepenicima. Rafalna pucnjava, jake eksplozije su sada odjekivale ne baš daleko od kuće. Goran pritrča prozoru i odmaknu zavjesu. Sokak je bio prazan. Ni žive duše. Dječak u utrobi osjeti jako uzbuđenje. Poželje da izađe i da se suoči s onima koji su pucali. Da im vidi oružje. Uhhh, kako je već odavno žarko želio da ima nož, pištolj, snajper ! Da gleda udaljene ciljeve, ali tako bliske zahvaljujući jakom durbinu na pušci. Da povuče obarač i da vidi žrtvu kako pada pogođena preciznim pogotkom !
Još uvijek nikoga na sokaku. To ga začudi.
"Nije moguće da nikoga ne interesuje šta se ovdje dešava?" upita se zbunjeni dječak. Njegova radoznalost i mašta su ga gurale da izađe iz kuće. Ali strogi očev pogled i ozbiljni glas, urezan u njegov mozak, ga natjeraše da odbaci tu pomisao. Vrijeme je prolazilo, minuti su se vukli ko prebijeni, noseći breme neizvjesnosti.
Pucnjava ponovo odjeknu na sve strane.
" Zašto se već neko ne pojavi? Šta izvode? Gdje su?"
Goran izađe u hodnik i pogleda stepenice koje su vodile na sprat. Nikoga. Vjerovatno su njegovi roditelji, uplašeni i šutljivi, stajali u sobi uz prozor koji gleda na sokak i kroz providnu zavjesu gledali napolje.
Na sredini hodnika Goran je oklijevao. Napravi nekoliko koraka prema ulaznim vratima. Tu se zaustavi, pa se ponovo okrenu prema stepenicama. Glasovi i krici spolja mu raspališe maštu. Osjeti kako ga obuzima neka hrabrost, noge mu se užurbaše i nađe se pred ulaznim vratima. Pipajući u polutami, okrenu ključ, jednom, dvaputa i otvori vrata. U tom trenutku krik majke, koja se pojavi na stepenicama, raspara vazduh :
— Gorane, ne izlazi!
Ali dijete se već našlo napolju, na ulaznoj terasi i u hipu pogled mu se ukrsti s dva blijedo-plava, ledena oka koja su okruživali otvori na vunenoj kapi prevučenoj preko lica. Sva se osjećanja djeteta pomračiše od preneraženja, nevjerice. Pokuša da se vrati u hodnik, ali se prsti fantoma, kao orlovske kandže, zariše u njegovu mišicu.
— Stani mali ! Kud si navro?
Njegova majka stiže trčeći na terasu, a dječak u magnovenju opazi kako je ruke druge dvojice maskiranih, iskrslih niotkuda, ščepaše i odvukoše u hodnik.
Zaluđen kricima majke, Goran pokuša da se istrgne, ali čelični stisak ga u tome spriječi.
— Polako mali. Polako! Smiri se!
Dijete se ukoči. Umirujući glas te kreature ga hipnotisa i rascijepi u isti mah.
-- Dođi malo ovamo! -- reče maska i odvuče dijete sa terase.
Goran je koračao, a da nije osjećao tle pod nogama. Kao da je zrakom lebdio.
Zaustaviše se.
— A sada ćemo nas dvojica lepo da porazgovaramo. Jesi li ti turčin?
Pitanje pogodi i zbuni dijete. Pogleda svog protivnika u oči, oklijevajući. Ali ništa ne odgovori.
— Čuješ li ti šta te ja pitam? Ti si dobar dečak i ti znaš da odgovoriš na tako prosto pitanje. Ovo je lakše nego u školi, zar ne? Hajde lepo mi reci : jesi li turčin?
Dijete poče da se otima.
— Učtivo te pitam, pa odgovori mi.
Napori djeteta se ustostručiše. Poče da se uvija kao jegulja, da se gica nogama i slobodnom rukom. Maska ga položi na zemlju, ne bez napora, odloži svoj Uzi, izvuče nož iz kanije i rasiječe djetetove pantalone. Zatim kratkim trzajem lijeve ruke rastrgnu gaćice. Ukaza se djetetova kitica, mala, osunećena.
— Eto vidiš! Baš kao što sam i mislio. Mali turčin.
Mješavina te riječi i golotinje, krici njegovog oca i majke koji su dopirali iz kuće, naglo zaustaviše Goranove žestoke kretnje. Uperi oči u otvore na masci. Odgovori mu blijedo-plava, čelična hladnoća.
— Ne dirajte moga babu i mamu, molim vas!
Dječak je vikao preklinjućim glasom, nadajući se da će činjenica da je njegov protivnik sada otkrio šta je htio, okončati ovu strašnu situaciju.
Podiže glavu, jer mu je u trenutku izgledalo da plave oči te figure počinju da isijavaju blagonaklonost, tako potrebnu napaćenoj djetetovoj duši, ali ruka koja je držala nož, onakav kakav je Goran oduvijek želio da ima, se pokrenu s lijeva. I baš u tom momentu mu strašno glupa pomisao dođe u duh : 3X3=9; 4X3=12..... A djelić sekunde poslije druga kretnja ruke, brza kao munja, prereza dječakov grkljan. Krv šiknu, dječakov duh se odvoji od tijela. Nekoliko trzaja, grčeva u agoniji i minijaturno tijelo se umiri. Maska pogleda malu glavu, prerezano grlo odakle je krv tekla u mlazovima, a onda mu se pogled spusti na pocijepane pantalone. Spodoba ustuknu. Njegove se usne rastvoriše, oči raširiše.
Ono što je ugledao pred sobom je bilo nezamislivo i glupo.
Djetetova kitica je bila u punoj erekciji.
Bijeljina, 1. april, 1992.
|
|
