O autoru:
Mirko Kovač (rođen kod Bileća, 1938), veći dio života proveo je u Beogradu, ali je za vrijeme rata, s dolaskom Miloševića na vlast, početkom devedesetih, seli u Rovinj, gdje i sada živi; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)
S DRUGE STRANE OČIJU
Sada ovdje sjedim s prijateljem dr. Franom Musićem i pripovijedam o smrti. Hoću ispričati kako sam se upleo u jedan gotovo tajnovit doživljaj smrti. To se zbilo nedavno, ali sve je započelo još krajem rujna 1963. godine. Bili su to lijepi dani kada se vrućine smiruju, a otpočinje blago razdoblje pogodno za misli o prolaznom životu. Nakon duga vremena našao sam se u zavičaju, a da nisam znao razloge svojega posjeta. Stigao sam autobusom iz Dubrovnika gdje sam provodio odmor. Povratak u zavičaj izaziva u meni tjeskobni osjećaj, neku vrstu unutarnje panike.
Kada sam se našao u Mahali, u strmoj ulici popločanoj oblucima, s dva reda potleušica čije je zidove nagrizala vlaga, uzdrhtao sam pri pomisli da bi tu mogli iskrsnuti “ostaci mog duševnog života”, jer sam pročitao da je nešto takvo moguće i da je o tome pisao mistik Gurđijev, a svojedobno je nešto slično zapisao i Giovanni Papini. Ali vratimo se stvarnim događajima.
Hodao sam kroz Mahalu kao kakva danguba i zastao pred kućom u kojoj sam nekad stanovao. Bila je oronula, ugnuta krova i zidova potamnjelih od kiše. Vanjska vrata, pri dnu okovana limom, bila su crvotočna i gnjila. Stajao sam pred kućom, uvjeren da tu više nitko ne živi, ali baš tada, u malom oknu prljavog prozora, pojavi se lice mladića, izduženo i nalik mojem. U jednom trenutku pomislih da sam to ja, te sam ušao unutra da bih pozvao samog sebe, tako neodlučna pred tim duševnim vratima, pred vratima djetinjstva ispred kojih sam stajao kao tuđinac. Još su mi se neki glasovi činili poznati, a sve drugo bijaše strano kao da dopire iz mitskih daljina.
Tek što naumih krenuti u centar grada, onaj mladić izađe iz potleušice. Vrata se nisu otvorila već naprosto pala, a šarke skliznule iz svojih ležišta. On me prihvati za ruku i uvede unutra. Bio je ljubazan i blag, obziran u ophođenju; jedino su njegove oči odavale uznemirenost, gotovo na isti način kao i moje.
“Pa, zaboga, nećeš valjda proći a da ne svratiš u sobu svog djetinjstva”, izgovori. “Ako si umoran, predahni, ovdje je još tvoj ležaj.”
Gledao me prijateljski, smiješeći se, a onda me dotaknuo prstima kao da je želio provjeriti jesam li stvaran. Nisam ni po čemu mogao prepoznati sobu u kojoj sam nekoć boravio, pa sam pomislio da to nije ona ista soba koju sam tako dobro poznavao, a izbočine na zidu, neravnine ili grbe na podu toliko puta opisao u svojim pričama. A taj nepoznati mladić - tko je on? Nisam li to ja pred ogledalom? Ali ne, to lice, ma koliko slično mojemu, imalo je nečeg posebnog i čudačkog.
“I kako ti se čini soba?” upita mladić i nasmija se. “Soba tvojih pubertetskih snova? U njoj si proživio tri godine. O tome si ponešto napisao, ali mnogi podaci izviru ovdje, iz ovih zidova. Čitao sam i tvoju knjigu, onu zbog koje te progone. I kako to da si se našao u ovome ukletom gradu?”
“To se i ja pitam”, rekoh.
“Otkad je počela hajka na tebe, strepim da ne počiniš neku glupost. Već se u novinama pojavilo nešto nedolično, ali o tome i zamjerkama knjizi drugi put. Imam s tobom prečih stvari. Možda te zanima kako smo nas dvojica povezani?”
“Pa mi se prvi put vidimo.”
“Hm, hm, jesi li siguran u to? Ljudi žive u zajednici, a da i nisu svjesni toga.”
Nepoznati me čudno pogleda, kao da provjerava razumijem li tu luckastu misao. Primijetih da su mu se na licu skorile točkice krvi; to se i meni katkad događa nakon brijanja. Pomislih da je to moje lice i poželjeh noktom zagrepsti neku od tih mrlja. Mladić obazrivo nastavi:
“Rado bih ti ispričao san koji se često ponavlja, ali prije toga riječ-dvije o ocu. Ovdje živimo takoreći na ratnoj nozi. On je pijanac i nije lako s njim. Kad se napije, ratoboran je, a kad se otrijezni, kaje se. Pa evo toga sna. Otac se pojavljuje s kuhinjskim nožem i jednostavno raspoluti moje tijelo tako lako kao kad se jabuka rascijepi na dvije polutke. Jedan dio moga tijela ostaje nepomičan, to je mrtvi dio, a drugi se odvaja i pretvara u tvoj lik, u tvoje tijelo. Onda živim tvoj život, podnosim tvoje nedaće, trpim tvoje tegobe, stoga o tebi i znam ponešto. Kako to da si baš ti jedna moja polovica i da ti sada o tome mogu pričati? E, to se već ne može objasniti. Mnoge nam stvari izmiču i nikad ih nećemo odgonetnuti. Sad, ako je i ovo san, ako je ovdje umjesto tebe moj raspolućeni dio, onda sam ja udvojena osoba. I zreo za ludnicu. Možeš li mi posvjedočiti da si zaista ovdje?”
“Sad ću i sam posumnjati u to”, nasmijah se.
Snuždio se na trenutak, dvojbe ga bjehu ophrvale, a živnuo je i poskočio tek onda kad sam rekao da je i meni samom neobjašnjiv ovaj moj iznenadni povratak u zavičaj. Zadržavao me da ostanem i odmorim se u tihom kutku moje sobe iz djetinjstva. Bacih pogled kroz prozor koji je gledao na male parcele i bašče; tamo bijaše sve sparušeno i svenulo. Otuda više nije dolazio onaj miris što je nekada tako slasno napadao moja čula. Mi ostajemo u podnožju vremena kao njegovi zatočenici, pomislih. Mladić, kao da je pročitao moje misli, izgovori:
“Da nije tako, popeli bismo se ljestvama da ozgor sagledamo svoje živote.”
Zahvalio sam se i pozdravio s njim. Oprostili smo se srdačno, kao bliski prijatelji. Kasnije, dok sam se vozio autobusom, nisam imao volje postavljati sebi bilo kakva pitanja, pa ipak mi je bilo čudno zašto sam zakinuo dan od svog odmora i odlučio posjetiti zavičaj i to gotovo krišom kao kakav kužni posjetitelj, kao izgnanik kojega su mogli kamenovati. Da, da, to nikako nisu bile čiste stvari - ostaviti ugodno društvo i tratiti vrijeme s nepoznatim mladićem, slušati njegova buncanja, a povrh svega ne znati zašto si tu - to je doista materijal za kakvu fantastičnu pripovijest, premda me takve priče ne opsjedaju.
Otada je prošlo mnogo vremena i to me obavezuje na oprez - taj je razmak dovoljan da se jave mnoge nedoumice. I da nismo započeli razgovor o smrti, tko zna što bi ostalo od toga susreta iz 1963. godine, ali kako se smrt umiješala u priču, onda je i taj događaj iz zavičaja dobio nešto mistično, ma koliko to bilo protivno mojoj prirodi i mojemu shvaćanju mističnog. Riskirajući da mi se pripišu poticaji one literature koju gotovo da i nisam uvažavao ni kao pisac ni kao čitatelj, prelazim na priču i strepim od prosudbe prijatelja, dr. Frane Musića, dobrog tumača mističnih zgoda, ali i oštroumnog kritičara svega onoga što je površno i brzopleto u toj vrsti literature.
Jednog jutra probudio sam se sa slutnjom da mi dan započinje loše. Bio sam izmučen snovima i zadugo sam ostao budan u postelji. Morile su me svakojake misli, mnoge sam želio što brže odagnati, ali jedna me nije ostavljala, a to je misao da bih baš toga dana mogao umrijeti. Možda su takve misli bile potaknute i onim što sam dan prije pisao, iako sam u jednoj knjizi pročitao da čovjeka pred smrt obuzima osjećaj sreće i zadovoljstva, stoga je često na licu umirućeg blaženi osmijeh. Tamo gdje pokojnik odlazi, svi mu žele dobrodošlicu, glasila je posljednja rečenica te knjige o smrti. Ali toga jutra u meni nije bilo radosti. Pokušao sam čitati da bih nekako prebrodio to stanje potištenosti, tu melankoličnu nedjelju, premda nikako nisam uspijevao; bio sam površan čitač, a u rukama sam držao knjigu dr. Andrije Puharića Sveta pečurka (Victor Gollancz Ltd., London, 1959.). Unatoč tomu laganom štivu o misteriju pečurke i njezinu ritualnom narastanju, unatoč duhovitim usporedbama s plodnim falusom i njegovom sočnom kupolom, ta knjiga nije mi pomogla, nije me nimalo zabavila i odvratila od misli o smrti, premda sam otprije znao takvo štivo rabiti za kakve zgodne parodije i literarne igrarije. A onda je zazvonio telefon; spasonosno sam ga dograbio i ponadao se da me poziva prijatelj ili netko tko će mi uliti barem malo samopouzdanja. Ali nije bilo tako. Tada sam začuo slabašan, promukao glas:
“Dođi danas na Internu kliniku, soba četiri! Moramo se oprostiti.”
“S kim razgovaram?” zacvilio sam, ali je slušalica već bila spuštena.
Da to nije bila halucinacija? Ili samo greška? A možda i vapaj nekog usamljenika koji se doista želi oprostiti od bliske osobe; vapaj pogrešno upućen? U bolnici nisam imao nikoga. Ne, to nije bio poziv za mene, ali sam ga odlučio prihvatiti, pa makar ispao žrtva obmane. Taj me poziv prenuo iz onog maloprijašnjeg stanja, donio mi je spokojstvo, oslobodio me tjeskobe, ma koliko bio tajanstven i uznemirujući. Obrijao sam se i posjekao ispod nosnice, trudio se zaustaviti krv, a kada sam to uspio, obuzelo me zadovoljstvo. Već oko podneva izašao sam u grad, objedovao u vrtu jednog restorana, a onda se taksijem odvezao na Internu. Nikakav poklon nisam kupovao, nisam se htio izlagati trošku, a uza sve, sumnjao sam u poziv i tajanstveni glas i vjerovao da će se to uskoro rasplesti na Internoj klinici.
Nije vrijeme da duljim i zalazim u pojedinosti, pa izostavljam razgovor s jednim bolesnikom; ne marim mnogo za njegovo podrugljivo držanje nakon što je čuo cijelu moju priču. Sada je važnije što mi je predočeno da je jutros rano u sobi br. 4 preminuo mlađi čovjek, te da ga mogu vidjeti u mrtvačnici. Prihvatio sam da me bolničar odvede onamo, pa sam se spustio liftom, a potom zavojitim stubištem još niže. Bolničar je bio veseljak, a povremeno se i sam ograđivao od svog humora. U nekoliko navrata pravdao se:
“Ne zamjeri što se šalim, ali kad si svakodnevno sa smrću, onda je humor ljekovit.”
Otvorio je teška željezna vrata i uveo me unutra. Treperilo je neonsko svjetlo. Priđoh do postolja zastrtog mušemom. Bolničar otkri lice mrtvaca, pokaza mi ga kao kakav fantastičan prizor gledajući me netremice, iskosa, znatiželjnim pogledom. Bez dvoumljenja i lako, prepoznah na odru onog mladića iz Mahale. Iako smo se sreli samo jednom i nakratko, njegov se lik s lakoćom pamtio, pogotovu zbog sličnosti s mojim. Otada je proteklo vrijeme, a on se ne bješe postarao, niti se mnogo promijenio. Vele da smrt izobličuje, ali njega je, bogme, proljepšala i podarila mu neku blagost. Zapanjilo me nešto drugo: kako to da i na njegovu licu, ispod nosnice, bješe posjekotina od brijanja kao i na mojem? No, kamo bi nas to sada odvelo, bolje je da ukratko opišem izgled pokojnika. Usnice mu bjehu sasvim blijede, a dio oko očiju tamnocrven - boja podlivene krvi. Lice modro, a izraz na njemu spokojan i vječan.
Nije neumjesno ako još jednom podsjetim da je taj čovjek sanjao kako ga raspolućuje očeva satara i kako taj njegov raspolućeni dio postaje ja. Eto, sada je sve svršeno, a baš sam se ja našao nad pokojnikom. Dugo sam se sustezao da sve ovo objelodanim, a i sada žalim što sam to učinio. Zapravo sam ovu priču tajio sve do današnjeg dana.
Moj prijatelj dr. Frano Musić promrmlja nešto o fenomenima “s druge strane očiju”, a onda reče:
“Svatko ima svoju viziju smrti, a pričâ o smrti svijetu nikad nije dosta. Tu su jednako pažljivi i pripovjedači i oni koji slušaju, jer su varijacije bezbrojne.”
|
|
