O autoru:
Rodjen u Ublima kod Podgorice, Crna Gora, 1966. Piše poeziju, kratku prozu i drame na romskom i srpskom jeziku. Bavi se i prevodilačkim radom.
ABIJAV
Poslije duge, zamorne rasprave sa ženom i premišljanja da li da ide ili ne, ipak je odlučio da joj ispuni želju i ode na Abijav. Moraće, jer to ovoga puta ne očekuje samo njegova žena, nego i sva njena familija. On je njihov zet, prilično povučen čovjek i svi žele s njim da se barem jednom provesele.
Prošlih godina je propustio mnoga njihova veselja. Izbjegavao je fešte, izostajao iz običaja i tradicije. Nije bio učesnik njihovog života jer je, mislili su, pripadao drugom plemenu. Onom koji u njihovim očima zauzima prilično ponižavajući položaj. On je čergar. A oni ne. Čergari, kako kažu, kradu, lažu, opasni su ljudi, tuku se i galame, piju i ne znaju da igraju i da vole.
Ipak, zbog zetove povučenosti, nijesu imali nijedan razlog kojim bi potvrdili svoje predrasude. On je bio drugačiji. Nijesu mogli nikako da shvate, da jedan čergar svoje slobodno vrijeme obožava da troši nad knjigom. A on nije mogao da shvati suštinu njihove muzike. Nije mogao da razlikuje njihove pjesme jer su ličile jedna na drugu toliko da je bilo teško da primijeti početak jedne ili završetak druge. Osobito kada bi se na podijumu u kolo okupili, i mladi i stari, bez prestanka igrali, čak i kada bi muzika prestala jer od galame to niko nije ni primjećivao.
Najčešća riječ bila bi "jaša-jaša". Čovjek bi pomislio da je na turskoj svadbi. A pjevači bi ponavljali riječi "aman-aman". Zet je ove uzvike povezivao sa "Amen". Ali, svi su uz riječi "jaša-jaša" i "aman-aman" bivali srećni i prilično se razbacivali svojim novcem. Čašćavali su muzičare kiteći istrumente, uvlačeći im novčanice u košulje, za pojaseve, ili za to, specijalno vezane trake oko čela, pa bi čitava ta gungula više ličila na karneval. Pjevači su se zato trudili da što češće uzvikuju "aman-aman", a veseljaci su mahali rukama uvis i uzvraćali sa "jaša-jaša".
Što je više o tome razmišljao, njemu je bivalo odbojnije da posjećuje njihove proslave. Ali svoj nelagodan osećaj i mišljenje nije želio da ističe kao nešto važno. Na ženina pitanja da li on voli njihove Abijava, uvijek bi odgovarao: "Kako da ne..." – i mrdao prstima u džepu. Zapravo to nije bila njegova tema u životu. Ono šta je skretao pažnju i o čemu je mogao prilično dugo da razmišlja bili su tonovi crkvenih zvona. Ti zvuci koji su oponašali božji glas, unosili su u njega osjećaj slobode. On je narušavanje svoje tišine mogao jedino njima da dopusti. Ako je u početku svega postojala riječ, razmišljao je, onda je ona imala zvuk s kojim je stvaralac života stvarao sve oko sebe. I svaki put kada bi slušao neko muzičko mrmljanje, želio je da čuje crkvena zvona ili pojanje crkvenog hora, žudeći da se nađe u njihovoj blizini.
Ipak ovoga puta je odlučio da ode sa svojom ženom na abijav. Tog jutra, kao i uvjek mrzovoljno je otišao na posao nadajući se da će ga završiti u isto vrijeme kao i svaki dan. No, baš tog dana njegov šef je zahtjevao da mu radnici ostanu još koji sat više. Tako, i on je morao jedan sat vremena duže da radi. Gledao je noževe pred sobom koje je morao da kontroliše i pakuje, uzimao jedan po jedan u ruku i buljeći u oštrice razmišljao o tome kako da objasni svoj prekovremeni rad. Njegova žena mogla bi da pomisli da on ponovo izmišlja neki razlog, samo da još jednom izbjegne izlazak sa njenom porodicom.
Morao je da telefonira. Glas njegove žene začudo, nije djelovao nervozno i mrzovoljno.
"Moram, stvarno, još jedan sat... ti se spremi i idi. A ja ću odmah nakon posla na voz."
"Ne, ti lažeš?"
"Ovoga puta ne!"
"Vidimo se, i ponesi sa sobom novac za muziku!"
Par sati kasnije, stajao je na peronu i čekao voz. Sa rukama u džepovima kaputa čiju je kragnu podigao da mu je sezala do ušiju, posmatrao je tek kupljene lakovane cipele. Dopadao mu se njihov odsjaj, djelovale su svečano uz crno odijelo. Kada se u vozu smestio uz prozor razmišljao je o velikoj razlici koja postoji u odjevanju između njega i njegove žene. Ona je svoje haljine njegovala, brižljivo pakovala i redovno kupovala detalje svoje tradicionalne svadbarske
nošnje. Kao da se radi o osobi kojoj predstoji važan nastup, premijera.
Nakon sat vožnje, izašavši iz voza, osjećao je bolove u leđima i rukama. Vrat mu je bio napet, i osjećao je da mu glava otežava. Bio je veoma umoran. Kako će zaigrati u kolu? Kako će da se veseli? – pitao se. Bilo je prilično kasno, skoro se smrklo, i morao je da se odveze taksijem. Tek kada je bio upitan "kuda?", primijetio je da on zapravo i nema adresu na kojoj se održava skup! Grad je bio taj, ali mu je adresa nedostajala. Zurio je u taksistu, a potom shvatajući svoju zbunjenost, jednostavno reče da ide na romsku proslavu.
– Nema problema – uzvrati taksista. Neke ljude sam već odvezao
tamo.
– Pa onda, idemo tamo, kao za sebe reče i komotnije se udubi u kožno sedište. Želio je što prije da stigne, možda zato da bi mogao što prije da se vrati.
Ušavši u salu, okićenu raznobojnim sijalicama i vijencima plastičnog cvijeća, pokušavao je da nađe svoju ženu i njene bližnje. Ali svi ljudi oko njega su mu bili nepoznati. Ipak, prišao je šanku. Posmatrao je stolove u nizu postavljene, prepune pića i hrane kao da su bili nejaki da sve to izdrže. Ljudi i žene sa djecom u naručju sjedjeli su na drvenim klupama i halapljivo jeli i pili. Toliko obilje hrane, koja je padala na pod, on nikada prije nije vidio. Muzika je bila ista ona koju je očekivao, samo su žene igrale. Svi su galamili. Deca su plakala. Muževi su svojim ženama govorili povišenim i komandujućim tonom. Pomislio je da to čine zbog larme, ali i u onim momentima kada se ona stišavala, oni su istom snagom nastavljali vikati i galamiti. Polako privikavao na tu atmosferu. Za šankom, s vremena na vrijeme neprestano je bacao pogled po sali ne bi li primijetio svoju ženu ili nekog od njene familije. Od njih nikog nije bilo. On je polako pijuckao pivo, i pred ponoć, vidjevši da ga niko ne nudi jelom, od prvog konobara je zatražio da pojede nešto.
– Kako to misliš – upita ga konobar, posmatrajući ga zbunjeno.
– Da jedem, kao ostali...
– Za šankom ne može! – odbrusi mu i sa poslužavnikom u ruci udalji se hitrim korakom. On htjede nešto da izusti a potom zatraži još jedno pivo. Potom još jedno, i još jedno.
– A kakva je ovo proslava? – upita prvog do sebe.
– Sunet!
– A gdje je slavljenik?
– Spava, odavno je kod kuće, to je dijete.
Tada mu je bilo posve jasno da je on zapravo na pogrešnu adresu došao. Ali je bilo kasno da se više išta promijeni. Gledao je na podijumu Ciganke koje su igrale. Njihova igra podsjećala je na trbušni ples, ali prilično ukočeno, bez neke strasti i volje da pokažu šta znaju. Oborenih glava i pogleda, te žene podsjećale su na prisilne učesnice obaveznog rituala. Ipak svojim nedorečenim pokretima bedara i kukova ukazivali su na unutrašnju tajanstvenu igru. Osjećao je da sve te žene znaju mnogo ljepše da igraju i kao da je to vidio po njihovim blagim osmjesima koji bi nakratko sijevnuli njihovim usnama. Kada bi podigle pogled i gledale uokolo, svoje pokrete bi samo na tren oslobodile i to bi poprimalo draž skrivenog zanosa. Prstima je kloparao po šanku, zadržavajući pogled na podijum koji se sve više punio igračicama, želeći da primijeti baš one momente kada bi se Ciganke pomalo zaboravile i opuštajući se, uz ritam muzike, zaista zaigrale.
Ti kratki probljesci skrivene igre, ili drhtaja tijela stvarali su neku privlačnost, kojom je sve više bivao osvajan. Unosili su nemir u njegovu dušu i skoro da je osjećao neki poriv da ode na podijum i zaigra. Gledajući okolo, primijetio je da su vrlo rijetki posmatrali zaigrane Ciganke i pratili njihovo izvijanje. One su bile nezapažene i zanemarene. Istovremeno muškarci su čašćavali muzičare i pjevače novcem tako da je centralni događaj, umjesto igre, bivalo nadmetanje u rasipanju novčanica. Drugi su bili zauzeti hranom i pićem. To zanemarivanje, a istovremeno i nevidljiva zabrana opuštenog plesa žena, činilo mu se kao gušenje bića koje želi da živi.
Nešto primitivno u svemu tome mu je smetalo, nešto je trulo popalo po cijeloj sali, veliki nesklad između namrgođenih skoro neprijateljskih pogleda muškaraca i blagih, lijepih lica žena kojima kao da je bilo zabranjeno da tijelom slobodno iskažu svoju unutrašnju strast i vanjsku ljepotu. Taj nesklad se pojačao oko ponoći kada je u salu okružena sa par igračica ušla Ciganka koja je svojom ljepotom nadmašila sve prisutne. Isprva je malo ljudi primjećivalo. Njen lik je zračio, i ona je lagano, igrajući korak po korak, prilazila podijumu privlačeći muške poglede. Zet je, da ne bi ostali primijetili, oborio glavu a svoj pogled skoro netremice držao na toj prelijepoj ženi. Bila je lepršavo i oskudno odjevena. Zbog vitkog stasa, bedra su se sama oslobađala odjeće tako da joj je tijelo na više mjesta bješe obnaženo. Smiješila se izražajno i toplo, a njena igra je zračila slobodom. Zanesena, plesala je visoko uzdignute glave, žudeći da oko sebe zadobije što veći prostor. Svi su joj lagano ostavljali mjesto i kada se popela na podijum počela je da se vrti i da povremeno uz muziku ispušta uzdahe. On je gledao opčinjen, kao da je ta Ciganka igrala njegovu maločas zamišljenu igru. Ona je to činila u skladu sa svojom igrom izvijajući se u lakim spiralama tijelom. Kao da je osjetila da je mnogi tek sada primećuju, sama je sebi dozvolila užitak da joj tijelo biva gledano. Nudila je, uz muziku, svoje tijelo očima koje su je požudno pile.
Posmatrajući tu plesačicu njegove su oči gledale san koji, svaki put kada Ciganka zaista zaigra, ima dodira sa mitom. Svaki put kada noga Ciganke krokne uz ritam muzike, bude se osjećanja besmrtnosti i odmetništva iz stvarnosti koja je ukočena i jednobojna; ronjenje u iluziju, sanjani život, gdje duša razgovara sa pokretom i zvukom. Ti tonovi, koji uz pokrete trbuha i bedara Ciganke podsećaju na čin stvaranja čovjeka, ulaze pod kožu zajedno sa prkosom koji, gotovo uvijek, romska duša ispolji kao vrhunac svog govora i svoje komunikacije sa svijetom.
Razbarušene kose i opijena pogleda zet je od momenta kada je vidio ovu ljepoticu izgubio kontrolu nad sobom i zaželio je da zaigra i da se približi toj nesvakidašnjoj ženi koja se jedino sa božanstvom mogla uporediti. Teturajući između stolova ka podijumu, klimavo, gurajući stolice i prisutne, gledajući Ciganku, on privuče pažnju ljudi u sali. Gotovo da su svi gledali njega i to je, u početku, zbunjena plesačica primijetila, ali samo za trenutak. Kada joj se pogled sreo sa njegovim, kao da je shvatila njegovu opijenost, i njen osmijeh je poprimio posve drugačiji izgled, onaj koji izaziva i dozvoljava da bude prihvaćen. Njeni su pokreti, kad je osjetila partnera, poprimili blaži ritam i činilo se da dvoje ljudi približavani strašću moraju jedno drugog da dodirnu. To su i učinili, on je popevši
se na podijum počeo da kruži oko Ciganke koja mu se smiješila, i pogledom lutala po njemu. To je i on činio sve dok odjednom muzika nije stala. Oni to nijesu primijetili, i skoro grleći se, nastavili su da igraju. Ali to trajaše kratko, njen muž, ljutitim i brutalnim pokretom zgrabi je za ruku i gurajući je sa podijuma krvnički pogleda njenog partnera. Ciganka posla tužan pogled, kao zahvalnost i izvinjenje nepoznatom saigraču. On je tek tada shvatio da je neko opasno nepisano pravilo prekršio, ali bilo mu je svejedno.
Kad je muzika nastavila, uz pokrete koje ni sam nije znao odakle mu izviru, igrao je još koji tren sam, jer su gotovo svi napustili podijum. Muzika opet utihnu. Kada je atmosfera u sali zbog iznenadne tišine poprimila prijeteći karakter, on se polako, brišući znoj sa čela i blago se smiješeći, vratio šanku gdje je nastavio da pijucka pivo.
Naglim i kratkim prekidom muzike stvorio se u čitavom prostoru vakuum koji je bio naelektrisan. Ljudi koji su pili za šankom pored njega udaljili su se uz mrgođenje. Nije mogao da shvati zbog čega. Šta je loše i pogrešno uradio?
Razmišljajući o tome, osjećao se usamljenim. Pokušavao je da analizira ustaljeno mišljenje o gostoprimstvu Roma. Ovoga puta on je ovdje bio jedini gost. Među tim ljudima, poslije svog ekcesa sa igračicom, nije bio više poželjan. Zato, da bi smirio svoje i tuđe uzburkane strasti i prezir okoline koji je prvi put osjetio, odlučio je da izađe napolje. Poželeo je da se što pre udalji od svih tih ljudi koji su ga sve zloćudnije gledali što je duže boravio za šankom.
Krenuvši ka izlazu primijetio je da za njim izlaze još tri muškarca. Nije puno obraćao pažnju na njih ali, izašavši napolje, u mrak, osjetio je jak udarac u lice. Padajuči ničice, osjetio je bol koji mu je prošao cijelim tijelom.
2.
Pred zoru, budeći se iz nesvjesti primijetio je da leži u kaljuzi. Pogledao je u svjetlost uličnog osvjetljenja visoko iznad glave. Smrad iz obližnje kante za smeće ulazio mu je kroz nosnice sve do stomaka, gdje mu se kao klupko stvarala mučnina. Hladnoća ga je prožimala iz tabana tek poslije nekoliko trenutaka primetio je da je bos. Ruka mu, skoro mahinalno, pođe ka džepu pantalona gde bi
morao biti njegov novčanik. Džep je bio prazan. Naslonivši se na smrdljivu kantu sjedio je bez ijedne misli u glavi. Na donjoj usni osjećao je žestok bol, i ukus zgrušene krvi, koja mu je punila usta. Pokušao je da se uspravi na noge. Ali osjećao je bolove svuda po tijelu. U ušima su mu bučali taktovi od sinoć poznate ciganske pjesme. S gorčinom, poput bolesnog psa ipak nije mogao ništa loše da misli. Sve što su mu učinili želio je da oprosti.Ali nikako nije mogao da oprosti nove lakovane cipele, onaj sinoćni žar u grudima, one oči i ona bedra koja bole razornije dušu od ove natečene usne i lude glave. Cupkajući bosonog na stanici, znao je koji će bol u njemu zauvjek ostati.
Objavljena poezija i kratke priče:
• Omladinski Pokret, Cetinje (1981, 1983, 1985)
• Krlo e Romengo- Glas Roma, (1983)
• Khamutne dive (1987)
• Književna revija, Osijek (1989)
• Romano lil - Romablatt, Köln (1989-1991)
• Jekh čhib, Köln (1994)
• Romano Nevipe (1997)
• Sic! No.6 (Sarajevo 2010)
• ARS casopis za knjizevnost, kulturu i drustvena pitanja. Cetinje 2011
U sledećim Antologijama zastupljen:
• Majska rukovanja (Titograd-Podgorica 1986)
• Romani fonetika thaj lekhipa/Fonetika i pravopis romskog jezika von Marcel Courtiade (Titograd-Podgorica 1986)
• Novije pjesništvo u Crnoj Gori, (Osijek 1989)
• Anthologie in Zingari ieri e oggi, (Rim 1993)
• Romani Poezija - Romska poezija (Niš 1999)
• Anthologie Critique des Auteurs Dramatiques Europeens (1945-2000) Par Michel Corvin, Editions Theatrales, (93100 Montreuil-sous-Bois, 2007)
• Gradske price, (Beograd 2010)
Ko-Autor dvije Drame
"Jerma posle smrti", sa Nedjom Osmanom. Drama je bila na Repertoaru Teatra Freie Kammerspielle 1997-1998 (Produkcija Romskog teatra EXIT). Drama je na srpskom i Romskom napisana a na Romskom i Nemačkom realizovana. (Režija: Nedjo Osman)
"Kosovo Karussell", Tragikomedija, napisana sa Jovanom Nikolićem na srpskom i romskom jeziku. Režirana i realizovana od strane Teatra PRALIPE u Mülheim a.d. Ruhr, u Koprodukciji sa Ruhrfestspielen Recklinghausen i EXPO 2000 u Hannoveru, pod imenom Kosovo-mon amour. (Režija: Rahim Burhan)
|
|
