O autoru:
Seida Beganović (Zenica 1961. Bosna) je pjesnikinja, romansijer, dramaturg, i prevodilac. Završila studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila kao novinar, profesor filozofije, sociolog analitičar, dramaturg, prevodilac. Sada živi i radi u Skopju kao slobodan umjetnik. Objavljivala je književnim revijama kratke priče, priče za djecu, poeziju,kao i prevode poezije sa makedonskog, poljskog, ruskog, engleskog. Njena poezija je prevedena na poljski, ruski, ukrajinski, albanski i turski jezik. Objavila vise knjiga poezije.
PJESME
Na putu
Oko žabe zatvori se.
Oko ptice zatvori se.
Umorna sam
od navike
gledanja
tuđim očima.
Horizont me drmusa,
drži bukvice.
Ne pravdam se više za
nepažnju.
Nevješta se pravim,
istresam kamičak iz cipele.
U čamcu
Bosanski Brod august 2oo2.
Nekoć sam.
Nekoć sam.
U gradu čiji zidovi sada
otječu niz rijeku.
Sa izmaglicom panonskom kruže.
Kao što kruži
i porod čežnje
koji sam ponijela
u krvi.
Sa izmaglicom panonskom.
Nekoć krila sam se pod tavanicom
sa čijih greda curile su šećerne niti.
Učila svjetlost imenovanju.
U kući sa ormarima Bruna Šulca.
U gradu čiji se zidovi sada
cijede iz tube za boje.
I otječu niz rijeku
Nekoć sam.
Nekoć sam.
U gradu čiji zidovi sada
otječu niz rijeku.
Sa izmaglicom panonskom kruže.
Kao što kruži
i porod čežnje
koji sam ponijela
u krvi.
Sa izmaglicom panonskom.
Nekoć ležala sam u čamcu na Savi
dok me njihao horizont.
S nebom trampila glas za modrinu očiju.
U luci s remorkerima Žaka Prevera.
U gradu čiji se zidovi sada
lijepe za prste gline.
I otječu niz rijeku.
Nekoć sam.
Nekoć sam.
U gradu čiji zidovi sada
Otječu niz rijeku.
Sa izmaglicom panonskom kruže.
Kao što kruži
i porod čežnje
koji sam ponijela
u krvi.
Sa izmaglicom panonskom.
Nekoć ruke pružala sam pod mladim srpom,
S komarcima učila Jasin.
Za one od kojih mi je ostala samo nježnost u testamentu.
U gradu sa potopljenim čardakom mog pradjede.
U gradu
po čijim zidovima sada
mine mokre malarično crnilo.
U gradu
čiji su zidovi koperene nad
posteljom bolesnika.
U gradu
čijim zidovima sada
drhte u groznici sjene močvara.
Što otječu niz rijeke.
I sa izmaglicom panonskom kruže.
Grad
Volio je da mi nosi torbu.
Vodio me je po ulicama za koje sam mislila
da ih samo ja razumijem,
da sam zbog toga tananija od drugih
i da sam ja ta koja im daje to posebno značenje.
On, ovisnik o zalascima sunca.
I biograf svih čudaka. Svojih sinova.
Jurodivost žena drugačije je zvao.
Za svaku je imao posebno ime.
Ili je bilo jedno isto samo ih je različito izgovarao,
kao što Poljaci imaju najmanje sedamnaest imena
za Nježnost.
Naučio me razlici između dvije vrste norveških galebova.
smeđeg i snjegara,
koji su svake godine stizali na rijeku
dvanaest dana prije prvog snijega,
tačno u minutu.
I sve podatake kojima sam se branila
i predstavljala kao učesnik u događajima,
pa su iluzije zamijenile slova
koja se upisuju u naše falsifikovane biografije.
I tako je, u mom životu, ono što se zove običnost
izgubilo svaki kontekst.
Svim svojim vijekovima obraćao se svim mojim,
učinivši mi sopstvene uzraste nerazumljivim.
Priveo me tako gnosticizmu mojih predhodnica,
laskajući mojim razlikama,
istrgao iz svih mogućih presjeka vremena
u kojima bi mi se s njim bilo šta moglo desiti.
Osim postojanja.
Uz njega svikla sam na sporazumijevanje
stanjima i slikama.
Riječi drugih koristili smo kao ptice govor.
Poslije sam se dugo pravdala zbog ovog,
pričajući prekomjerno, nudeći kontekste.
Poslije kad samo bili daleko jedno od drugog.
U godinama kad sam radila na svojoj konkretnosti
i uvjerljivosti,
svemu zbog čega sam bila bez doma.
Sad leži preda mnom.
Poslije tolike odvojenosti i čežnje
poistovjetili su nam se profili.
Dvije sjetne lisice zagledane u daljinu.
Nije nas rat razjeo.
Bar ne njega.
Nego zalasci sunca.
Pričaj mi
Lezi pokraj mene!
Kao nekad.
Dođi!
Pričaj mi!
Pričaj mi samo!
O Njemu, onom Drugom, koji Te čeka,
pod trijemom negdje, cupkajući s noge na nogu,
iako nije hladno.
Sa katalogom bjelina i zajedničkih bivših života
pod pazuhom.
Pričaj mi!
Pričaj mi samo!
O Njemu, Pouzdanom,
čija Te mudrost učinila buntovnom i britkom.
O Njemu, Predanom,
čija Te brižnost učinila podanikom i čuvarem.
O Njemu, Lakom,
čija Te strast učinila krotkom do bludnosti.
Umoran sam.
Pričaj mi!
Umoran sam od bliskosti, povjerenja i strepnji.
Možda.
Umoran sam.
Lezi pokraj mene!
Kao nekad.
Umoran sam.
Ja, Tvoj Jezik.
Knjige
Nabijena u znakove
linearnost nepostojećeg
odbija se o prste suvo.
Šta to dodirujem u prolazu?
Samodostatne i blažene
na policama u mojoj sobi
prebivaju mogućnosti
u koricama svog Svijeta.
Šta to dodirujem u prolazu?
Inventar svih želja
prije njihovog projavljivanja,
rukom autora
zakružen u uzrok i posljedicu
Šta to dodirujem, dok vani,
prhke ciklade rashlađuju se
pjesmom helikoptera?
Sarajevo
august 2oo2 .
Gospa od Jezera
zaronila je u Miljacku
Gamižu zeleni čuperci.
A u Ošvijenćimu
Alge su još uvijek bijele.
Zlato
Ne samo oni s pjegom na čelu,
Ni ljubavnice sa slovom na licu,
Ni Dijana, Izida, Kali, nit kamen Palatina.
Ni njihovi sinovi.
Ne prvorođeni samo.
Niti najmlađe kćerke,
sa njihovom sladunjavom mudrošću.
Ni junica, koza, grlica, niti golub posebice.
Niti oholi izbranici.
Ne samo onaj dvaput rođeni.
Ni suparnice žena slatkorječivih udovaca,
s lirom.
Ni Melkisedek, ni Jovan, ni Nurullah, ni prethodna dva,
Ni bilo ko s ćulafkom preko lica.
Svi.
Ni crno, ni bijelo, ni crveno.
Zlato za sve.
Ni pigment, ni so, ni vino.
Zlato za sve.
Rat.
Pravda, svi žrtve da budu.
Strast zajednička svima.
Evolucija
Znam koji zvuk
s kojom frekvencijom svjetlosti paše.
Eonima sam učila
hladnoća uz koji miris prija.
Znam i model gena za napon
neopipljivih graničnika tijela.
Već ispravljena,
puštam lažne zečeve lovcima-
zvučnu podlogu energije -
kad god mi se prohtije.
Samo... mucavi embrioni ideja sa nesigurnim
pamćenjem...eeemocije...
Grickaju me u plićaku.
Dok učim da dišem vazduh.
Šetnja
Na mapi dana
potcrtava zabrinuta lica
i klimanja glavom.
Danas su svi kašasti,
zaključi.
I odustade od igara.
Sopstvena vedrina zaliči mu
na netaktičnost
neupućenog stranca.
Pribra se i na ležaju
poče da sumira varke,
kojima se priklanjao danas.
I dođe do tri nove vješte laži
koje je pokušvao da nauči da lete:
jedne o privatnim božanstvima,
druge o milosti
i treće o razumijevanju.
I zaspa trijući među prstima
sedef sa njihovih mrtvih krila.
Dvoje
Danima su iznosili kutije dokaza.
Pažljivo klasifikovanih.
Niz kartone su iscurili
fiksativi za pastele i vrijeme.
Slagalice za zakonodavce
i osvajače se ispomiješale.
Mrežice igra ispetljale.
Ukrućena tijela riječi zapahnjivala.
Par incijacijskih noževa sa natpisima
"možda" i "ako",
pokazao se nedovoljan
za podizanje teže optužnice.
Provaljen je tajni kružok
Stvarnovitih.
Sada su opet na Početku
Želje
Parnjaci.
Entiteti sa nemirnim prstićima.
Vrebaju.
Iz veze anđela sa ženom rođeni -Želje!
Bliznački porod.
Htijenje i Zabrana.
Nikad se ne odvajaju jedno od drugog.
I uzimaju nas u svoje.
Uvijek s drugom strategijom.
Ali nikad nepažljivi,
nikad neiskreni
ili nepredusretljivi.
Jedri.
Uvijek zamazani oko usta nebom.
Grad ljubavnika koji to nisu
Autobus je polako izlazio
iz Grada ljubavnika koji to nisu.
Niko mi nije odmahivao za zbogom.
Kiša se slivala niz prozore.
Njen odraz se otapao i slivao mi se
pod očne jabučice.
Pisao sam na koljenu da mi prođe vrijeme.
O tome da:
Ljubav je ono čega se odreknemo.
Ono u čemu smo jedino slobodni.
A ljubavnici samo oni koji to nisu.
Niti će ikada biti.
Niti su to bili.
O tome da:
Voljeti znači biti bez milosti za voljeno biće.
Gdje postoji milost nema ljubavi.
I da voljeti znači živjeti bez Tajne.
Bez Zavjeta. Na putu Patnje.
A Ljubavnici govore sopstvenim jezikom.
Nesposobni da razumiju ikad više neki drugi.
Odlazim iz Grada ljubavnika koji to nisu.
Grad ljubavnika koji to nisu
nalazi se u sjeni Kule vavilonske.
Napuštam ga a niko mi ne odmahuje za zbogom.
Anđeli
Sjedi mi danima jedan tu,
baš na slovcetu A.
I žali se ... hukće, pukće.
-Šta je ovo epska ili naučna fantastika...
Niko nam ništa ne vjeruje...
Imali smo tu mapicu,
ali smo je nekome pozajmili.
I nije nam vratio.
Pojma nismo imali
da je to vama tako važno.
Trebalo je da obratimo pažnju
na to što nas uvijek pitate:
"Pa gdje si dosad bio ? "
Vi to zovete - vrijeme."
Ah, anđeli-
kod njih je bar uređena zajednica,
civilizacija:
pa sedam redova,
pa devet zborova, pa trijade...
pa vidljivo u nevidljivo,
svako svoju planeticu ima,
hijerarhijica.
Sve na dlanu.
A za nas nikakv uput da ostave...
"Nije nam jednostavno!
Ne smijemo da interveniramo
dok nas neko zove.
Tek kad zaćuti!
Pravila službe.
Ali drugo pravilo službe je važnije:
prilazimo samo onome
koji će vrijeme koje dobije oročiti .
Vi to zovete - eterniti."
Najbolji prijatelj
Izdajnički ogovaramo
njegova tri brata.
Od ponoći do svitanja.
I udišemo kosu mojih kćerki dok spavaju.
Oboje vučemo u govoru
neke alofone.
Iz sedamnaestog vijeka.
Iz igre koju mi je odavno oprostio.
Pomaže mi
u pisanju ucjena.
Tu je bolji od mene.
Slušamo Miserere, al Fatihu i masiramo lobanjice monaha.
Ne rizikujemo s konzensusima i tajnama.
Ni imenima.
Noću i tako drugačije mirišu.
Ja ne znam kako se zove, a on kako izgledam.
Veremo se po olucima.
Do soba moji dragih.
Kad znam da nisu tamo.
Poslije me tješi i pravi šale na svoj račun.
Ponekad kolijevku - za- macu
prebacujemo s ruku na ruke.
Dok nam se ne zapetlja.
Ili držimo dlanove jedno drugom na licu
dok nas ne zaboli.
Sjedi i ćuti
na mom desnom ramenu.
A ja njemu na lijevom.
I pijuckamo vodu s hadžiluka protiv košmara.
Koji su nam jedino zajednički.
Od ponoći do svitanja.
Čežnja
Pišem 'Priručnik za zavaravanje čežnje'.
Prema narudžbi redakcije ženskog lista.
Prvi pojam -ustupak!
Njime dodirivati tjelesno za vrat,
koji je uvijek parabola naše sjete.
Zatim dirljiva napomena o -licencama!
Hijerarhije i protokoli.
Birokratski kontekst zbog uvjerljivosti.
Zatim, pastorče naše promrzlo.
-zijev nedorečenog!
Pa žica iznad ambisa- našeg 'vjerujem'!
Oživljava ili hropti sa svakim korakom.
Naprijed ili nazad.
Te -narušeni imperativ elegancije u hodu!
Nepostojanost tjelesne mase!
I - nekoliko kesica pijeska za pojasom.
Ravnoteža se održava zrncima.
Zlatne ribice
Burgundac se ne sipa
u akvarijum sa zlatnim ribicama.
I o drugim tajnama umjeća življenja
razgovaram sa Meri Boškovom,
makedonskom Glorijom Svonson.
O emigrantskoj eleganciji i:
"Vidite, Vi ste tako veliki,
tako kategorični -
kad je u pitanju vaše 'vjerujem'!
I niko vas neće zadržati pored sebe.
Ali, Vi sebe ne volite, Mami!
A treba da sebe - tako, toliko, toliko volite"…
Pozajmljujem joj neke riječi,
iz svog alhemijskog podruma,
o voljenju sebe.
Dok mi oko glave pliva jedna ribica
- moje "vjeruju "!
I sva pitanja - surogati, kao i ono 'vjeruju',
plivaju.
Zavjet
Nedostaješ mi.
Da. Da. Da.
Žalim se.
A ti odgovaraš
mojim sjetnim osmjehom.
U ogledalu.
-Ne stavljaj toliko soli u kupku,
izronićeš
u moru u kome mene nema.
Koriš me.
I pregrnjuješ
zaboravljenim prugastim ogrtačem.
Miluju me plavi, frotirski prsti
tvojih žena.
I one me nježno vole.
Moje lelujave sestre
brinu i preklinju me:
-Pretvorićeš se u kredu!
A ja uranjam tijelo
u tvoje zapjenušano lice.
Imamo zavjet.
Ti i ja.
Buđenje
Oponaša san. Virka.
Odlaže ustajanje iz postelje.
I zašto bi ustala.
Doći će. Nepozvan!
Čekaće ga. Neće doći!
Ali vrata mu neće otvoriti.
Nikome vrata ne otvara.
Neka ga, neka ćuti i dalje iza okna.
Naslikaće okno na vratima.
Onako isto kao u uglu zida koji vlaži.
Namjestiće stolicu.
I gledaće prolaznike.
Biće zamišljena.
Ni slušalicu neće podizati.
Ostaviće poruku na sekretarici. Tišinu.
Javiće se jednom.
Neće će se javiti.
Ni ona neće odgovoriti.
Nikad ne odgovara na poruke.
Neka ga, neka ćuti i dalje iza okna.
Onog islikanog. I onog drugog koje će islikati.
U uglu zida koji vlaži.
Oponaša san. Virka.
Odlaže ustajanje iz postelje.
Pravila identifikacije
Nije bila ljubav.
Znali bi oboje.
Ni nebila, ni bila.
Bila je tu strasna blagost
i strepnja koja uzima dah, i neizrečeni zavjeti,
opsesivnost i suze i smrtni strah.
Uobičajeno.
Ali, ne ljubav.
Nije dobila ime.
Po imenu bi se izdvojila i dobila sopstvenu tvar.
Takva su pravila.
Nije bila ljubav.
Znali bi oboje.
Ni nebila, ni bila.
Bila je tu i odsutnost i
zaboravljanje dogovorenih susreta i blijedilo
i buncanje ili smiješak u snu i izmišljeni rituali.
Uobičajeno.
Ali, ne ljubav.
Nije dobila ime.
Po imenu bi se izdvojila i dobila sopstvenu formu.
Takva su pravila.
Nije bila ljubav.
Znali bi oboje.
Ni nebila, ni bila.
Bila je tu i nedorečenost,
zadirkivanje, sjeta i samotnost,
prikrivena pedagogija, briga što razdire.
Uobičajeno.
Ali, ne ljubav.
Nije dobila ime.
Po imenu bi se izvojila i dobila sopstveni razlog.
Takva su pravila.
Nije bilo ljubav.
Znali bi oboje.
Ni nebila, ni bila.
Bila je tu i sramežljivost i bludničave zamkice,
i buđene u istom snu i nadigravnje jave, pravdanja i oprosti.
Uobičajeno.
Ali, ne ljubav.
Nije dobila ime.
Po imenu bi se izdvojila i dobila sopstvenu svrhu.
Takva su pravila.
S ljubavlju
Nesuđenoj.
Napuštenoj zaručnici.
Prvoj ženi.
Matildi.
Onoj zbog koje sam se ubio.
Onoj koje nema.
Onoj koja je došla poslije ove kojoj pišem.
Plotini.
Majci.
Kćerki.
Maloj prijateljici.
Njoj iz osvete,
otkupljenja,
pokajnički,
intrigantski.
U zabludi.
U nadi.
Iz zahvalnosti.
Prećutanoj.
Noj koja se pojavila prije ili poslije nadahnuća.
S ljubavlju.
Obmana
Unezvjeren,
na rasksnici,
u gomili,
stoji.
Istrčava, pa se vraća.
S jedne na drugu stranu
prelazi, gurajući se.
Zatvorenih očiju.
Ljubavnik iz akta
koji sam sinoć vajala.
Iskliznuo
iz gline i prorečenog vijeka.
Ne mogavši da napravi izbor
između dva zagrljaja.
Bludi.
Sjeda na ivicu trotoara.
Pruža ruke prema zvucima
što bježe u stranu.
Prah isušenih školjki uha
pravi mu kupice na ramenima.
Otvaraju se pukotine
što ih dodiri milosni zatvoriše.
Narasta i otiče oslobođena put.
Pred očima svjetine.
Ne prepoznaje me.
Ni kad mi stavi dlanove na lice,
Ni kad spusti glavu na moje rame.
Ni kad stanem pred njega.
Pridiže se i produžava
Niz ulicu.
Gnijevan.
Ne prepoznaje me.
Bez one druge.
Bez čijeg sam tijela neuvjerljiva.
Krajputaš
"Ne usnivaj u sutone!
San u sutonu - san o smrti!"
A ja sam samo u sutone bez očiju.
Usnivam-budim se -usnivam.
U groznici, kao u nadahnuću.
Žedna.
Ovako li su žedni naši mrtvi.
Ledenog lica i užarenih usana.
Između dvije svjetlosti dok prolaze.
Prevrčući novčić pod jezikom.
Lamija
Jantar neurona
i čipke sinapsi
jutros sam nježno izvukla iz tijela.
Provjetravam krišom
nevjestinsko ruho.
U miraz snove nosim.
Kao žene u rodu mome, od postanja.
Oči ptice sa krajolikom
magličaste bosanske šume.
Plavu zmiju nasred praga,
Uspavanu napjevom
na nepoznatom jeziku.
U miraz snove nosim.
Kao moja nana, tada.
Dah suđenika od čijeg se poljupca
budim, a ime mu budna zaboravljam.
I ogrtač koji je ostavio da me štiti
pa usnivam brižna,
da noć nije hladna.
U miraz snove nosim.
kao što će moje kćerke, jednom.
Kontrahira pređa moje košuljice,
rodoslovlje čežnjivo i krotko.
Navezene darovnice ljeskaju.
‘cepte ključevi za vratnice noći,
surmom podvučene’.
U miraz snove nosim.
U snovima miraz nosim.
Dom
Mesinganim štipaljkama
okačene na ciruse
suše se fotografije zeničkih zalazaka sunca
- trag moje posljednje posjete.
U mojoj staroj sobi,
na divanu se došaptavaju tajne i molitve,
mašući nožicama.
Pozdravih zavidljivo te daleke pernate rođakinje.
Odgakataše.
Spremih postelju.
Izgasih svjetlo.
Ljeto zastade pred ogledalom.
Protestirah.
"Bez čarolija molim!"
Sa stropa prokapa mlijeko zelenih oraha.
Ližem buduća sjećanja sa ramena.
August u Zenici, 2oo2.
Vrtoglavica
Izgledaš užurbano i zaposleno.
Ponavljaš iste nevažne operacije
da bi stigao na zavijutak.
Kliziš. Kliziš i vrtiš se.
Pod tobom krckaju
hematiti i kristali soli,
uvenuli hologrami
i mrvice Kerolovih kolačića.
Kliziš. Kliziš i vrtiš se.
Puniš džepove.
Za svaki slučaj,
iako do sad nisi
ni jednom zalutao.
Kliziš. Kliziš i vrtiš se.
Oduvijek je bila
znak povlaštenih.
Od danas si među njima.
Povlaštenih i dobrostojećih.
Što spavaju uvijek
u udobnim ležajima
sa novim oprugicama.
Kliziš. Kliziš i vrtiš se.
Zgrabiti ga. Ovaj dan.
Običnost njegovu
odnijeti u postelju
i dati joj se.
Strasno i nježno.
Modeli
Žmirkajući love
magnovenja poslije sutona,
dokoličare.
Sve im, je znano.
Sve priče o sipkavom zagovoru smisla
protiv pastelnih kupola ramena.
I svi trikovi na aukciji podočnjaka.
Ni svoje ni tuđe.
Muze.
Dremkaju na svjetlosti
kojoj je ukinut drugi pol i nagovještaj događaja.
Prene ih titranje u zavjesama:
ogoljela lobanja lutkara, u prolazu,
raznjiše prostor mirisom balerine na koncu.
Ili neko zakuca greškom na vrata
i udalji se bez izvinjenja.
Neuljudne iluzije u žurbi .
Tek prašinu ostave u predvorju obestrašćene ložnice ,
Na pijano,čelo, frigijsku frulu.
Ni svoje ni tuđe.
Poigravaju se,
dobuju prstićima po
odlivcima dlanova.
Uz napjev muzike zalutale
niz ulice u kojoj se gase svjetla.
Žanr
A, šta su ono rekli o melodrami:
žanr s početka vijeka,
socijalna tematika,
omogućen razvojem
medicinske dijagnostike
i recenzijom feudalnog prava
u privatno pravo kapitalističkog sistema,
beznačajni elementi žanra epske fantastike
u introspekcijskim pasažima likova,
ono što će poslije postati psihoanaliza,
nejasna podjela na protagonistu i antagonistu.
Počinje obično odgovorom na pisamce.
Od gospodina.
Na licu joj odsjaj
reljefića njegovog džempera
A ona spava.
Između zamazanog posuđa
i uključenog kompjutera.
Credo
Svako treba da ima credo.
Originalan. I sročila je svoj.
Iz nekog dovoljno dalekog zavjeta.
Možda iz djetinjstva kad je htijela da bude karmelićanka.
Nikad ništa ne tražiti za sebe.
Ne željeti sopstvene želje.
I išlo je dobro.
Brižna, pouzdana, pravedna, korisna
i slično.
Sve do jednom.
Mislila je da to i nije želja.
I rekla naglas.
Popadaše kašike, čaše, cigarete iz ruku.
Svi ustadoše i iskoraknuše naprijed.
Kako bi bilo lijepo imati sopstveno majmunče/
Da te češka, kad umorna zaspiš za stolom.
Jednom ručicom
A drugu da drži iznad tvoje glave,
s ispruženim prstićem prema tišini.
Incident
Svi su zabezeknuti.
Nijednog svjedoka:
grad je preko noći dobio staklenu kupolu.
Igračka kugla-mućkalica.
I neko, nestašni li Onaj,
cimka li ga
i njiše.
I sve leluja.
Stari autobusi se keze kroz staklo.
Automobili i vreće paprika
vrte se u spiralama oko tornjeva.
I jedna kozica s njima.
Na šta li će da liče, od sad, moje šetnje
na koje te svako jutro vodim, Saro?
Iza zavjese
Između druge i treće godine
htijela je da radi sve što i njena majka.
Zavlačila bi se iza zvjese s najvećom knjigom
koju bi uspjela da dovuče i nad otvorenom mrmorila:
"Hana je pjesma koju je napisao jedan čovjek kad se
zaljubio u svoju sjenku."
I tako su počele njene denotacije i sistematizacija stvari.
Oblak je bio vrsta cvijeta, a bršljan insekta.
Čovjek bez noge je bio vrsta Boba Marlija,
slijepac Japanca,
a Neko -čovjek koji zboravlja da okači zvijezde.
Pjesnici,o za koje je čula, bili su pjesnici pisači.
One koji su ih čitali, proglasila je za pjesnike čitače.
Dopala joj se ta klasifikacija
Njihovi prijatelji bili su tako pjesnici šetači ili pjesnici sanjači.
Pa pjesnici klizači, pa pjesnici vozači,
pa pjesnici svirači, pa pjesnici crtači,
pa pjesnici emigranti.
Na kraju su ovi posljednji bili najbrojniji.
Pjesnici.
Kada je porasla korigovala je kriterije.
Nepjesnici i pjesnici.
A majka je bila i ostala - pjesnik sufler.
Jutro
"Kajak ti si dana,"
kaže mi moja sjena,
"vodim te na kej."
Moja sjena - moj učitelj lakoće.
"Ja samo štimam instrumente
jutra. Koracima", kažem joj.
"Ja sam jutarnji šetač."
"To ti i velim.
Ti si kajak.
Kajak je šetač na vodi.
Slušaj: jedan - dva
jedan - dva, jedan-dva."..
"To nisu koraci.
To je moje srce.
Otiskuje se po amplitudi
sopstvenih talasa."
"Ne, to nije tvoje srce.
To sam ja.
Tvoja sjena na keju.
Od koje učiš postojanje."
Vjernost
Tješim ogledalo.
Znala sam ovo prije njega.
Sve njegove dojave kasne.
Neutješno, tiho poravnava
amalgam kojim sam obložena.
Ispravlja na mom odrazu
nabore tuđih misli o meni
Istrajno u vjernosti.
Uporno i živi i misli
onako kako izgleda.
Jedino ono,
od svih koje poznajem.
Opis brodovlja
Opis brodovlja.
Ne brodovi nego brodovlje.
Lelujava bezvremenost.
Uvijek sam zavidjela pjesnicima
na toj slici svježine što se sprema da se otisne.
O, kako sam im zavidjela na tom motivu.
Pa ako se, uz to, doda crveni kafanski sto i
bijeli šešir
u sjeni.
I usporeni falš napjeva rezolucije pjesničke kamere.
Mislila sam da na pisanje imaju pravo
jedino poete u lukama Portugala
ili Aleksandriji.
Trenutak nabiranja jedara.
Nedešavanje u čistoj potenciji, potpuno postojanje.
Brodovlje.
Arheolozi tvrde da se na stijenama iznad doline u koj sam rođena nalaze mermerni stubovi za koje su
nekada, mnogo davno, vezivali lađe.
Slika brodovlja.
Iz donjeg rakursa, doduše.
Nikad neću pripadati tom sinestetičkom akvarelu.
Bilo bi iznuđeno.
Kao i sve narkotičke vizije izazvane vremenom.
Tema
"Opet pišete ?
Sinopsis dramice ?
O čemu ?
Opet o logici
u kojoj se ne ide dalje od hipoteze ?
Opet o Prokurstovim sabirnim centrima ?
Opet o dijalogu koji je samo sukcesija pitanja bez odgovora ?
Opet o omrazi koja zubima se otkida od vazduha ?
Na kom jeziku?"
Molitelj
Tih godina sam,
da ih umilostivim,
pričala kako mi je znanje postalo
teretom,
I protivrječi onome
što imam da poduzmem.
Omiljeni izgovor mi je bila nesposobnost
da sakrijem čuđenje zbog tolike nerazumnosti
onih s kojima mi je dato da živim.
Tvrdila sam da sam nesposobna za gnijev,
što se u, to vrijeme, preporučivalo kao
zdraviji pristup svemu.
Oni, ja, moja briga i njihovo daj-daj-daj.
I uvijek -spora si, spora si
i kad stižeš prije namisli naše.
Prije ucjene otkup i odbrana prije optužbe.
Sviklost, dakle.
Ono što zovu redom stvari.
I vječna kandidatura tek za svitu vjernika,
kao posljednje predvorje.
Puštaju te.
Ali nikad nećeš ući.
Da nije do zasluga, shvataš
dok stojiš pred vratima,
čiju kvaku ni ne dosežeš.
Crtež
Pokušavao je da iscrta krivulje
koje opisuje melodija Telemanove sonate.
Godinama. Uporno.
Svakog augusta, tačnije, vraćao se temi i crtežu.
Ukazale su se na kraju nježne izobare mape
korita rijeke.
I naplavila je voda.
Potapao je u nju lišće nagrizeno jantarom.
Sve dok mu se nije osmijehnula.
Iz kutijice je odabrao olovku, s najmekšim dahom u sredini,
i dugo ispunjavao sjenku jutaranjeg autobusa
s kog je ona sišla slijedećeg ljeta.
U hipu je dodao polukrug stilzovanih stijena iznad izvora,
na koji ju je odveo da se umije prvo, ispod tekije.
Onda se posvetio grafitnoj nježnosti češlja
kojim ju je počešljao, kad je izišla iz jezerske trske.
Zbunjena, ozarena, srameći se od ptica i zalaska sunca.
Stvarna je bila samo košulja koju joj je odjenuo.
I staklena dugmenca koja je zakopčavao
tamnim prstima i nestrpljivim sjekutićima.
Poslije mnogo godina
Neka neko nekog nekamo pozove
da mu pokaže nešto plavo.
/U obliku kupe.
Uspravne ili položene, svejedno,
negde prema daljini,
dalekoj, dalekoj. /
Neka negdje na tom njihovom putu
iskrsne nešto bijelo.
/U obliku trapeza.
Lebdi ili se penje, svejedno,
negdje prema visini,
visokoj, visokoj./
Neka nekako, ne znajući ni sami kako,
prispiju negdje u nešto zeleno.
/U obliku polulopte.
Ispod ili iznad njih , svejedno,
negdje preko ambisa.
dubokog, dubokog./
Neka bude dalje
onako kako to sve
lijepo
piše u pjesmama.
|
