O autoru:
Srečko KOSOVEL. Rođen 1904. godine u Sežani. Umro u Tomaju na Krasu 1926. godine. Prva knjiga, Pesmi (Pjesme), objavljena mu je posthumno, 1927. godine. Slijedile su knjige: Izbrane pesmi (Izabrane pjesme, 1931), Zbrano delo I (Sabrana djela I, 1946), Moja pesem (Moja pjesma, izbor, 1964), Integrali (1967), Zbrano delo II-III (Sabrana djela II-III, 1977), Pesmi v prozi (1991),…
O prevodiocu:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama
bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo devedeset knjiga sa slovenačkog.
Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike.
Dobitnik je mnogih književnih nagrada.
Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.
INTEGRALI
preveo
Josip Osti
JESENJE TIHO
Jesenje tiho je u meni
i vani. Lijepo,
ma na što pomislio.
Mnogo me posla čeka.
Nije li to veselo?
Ne borim se
za status počasnog građanina
u ljudskom društvu,
nego
za nj
u svijetu lijepoga
i pravednoga.
Što je radost?
Želja za životom.
Radovanje životu.
Što će nam priznanje!
Za korak sam bliže životu,
u koji moram utisnuti
svoje znamenje.
EVAKUACIJA DUHA
Duh u prostoru.
Požar oluja usijava tamu.
Duh gori u prostoru.
Rasijava magično svjetlo.
Zeleni prozori osvijetljenog
brzog vlaka na vijaduktu.
Sam gorim i sebi svijetlim;
slijepi osjećaju samo elektriku
mog svjetla, ne vide sjaja.
Ali svi drhture poput mene,
kao u samrtnoj omami.
A ne znaju da je to drhtaj
krila koja se hoće raširiti,
rasplamsati poput zlatnog ognja u noć.
I proklinju policajce sunca
koji spavaju noću
poput malograđana.
A svi ljudi spavaju noću
i ne osjećaju magična otkrovenja
što sijaju u meni iz mene.
Ljudi su evakuacija duha.
Anomalija psihologije.
MISTIČNO SVJETLO TEORIJE
Mistično svjetlo teorije.
Živim u bijedi.
Pjevam sunčane energije.
Vol se gleda u vodi,
ali ne razumije svoju sliku.
Asocijacija?
Politika umire.
Ostāli ožalošćeni.
Živo vapno.
SUNCE SE SMIJE
Sunce se smije mrtvacima:
Vi
s bolnim obrazima
i sa bolnim srcima,
s usnama vrelim,
koje pjevaju
svetoj Pravdi.
Krute askete
u plavim kaputićima,
s mišlju, čvrsto
u budućnost uprtom,
i sa rezignacijom
u crnim očima.
Ja sam raskoš.
KONS. 5
Đubre je zlato,
a zlato je đubre.
Oboje = 0
0 =
= 0
A B <
1, 2, 3.
Ko nema duše,
ne treba zlata,
ko ima dušu
ne treba đubre.
I, A.
KABINETSKI LJUDI
Sunce na travi, kako je zeleno!
Kako je dobar čovjek u prirodi!
Mek je poput vjetra koji u granju treperi
i koprene tišine razgrće
svuda, posvuda.
Njegov trag se u vjetru gubi
svuda, posvuda.
Kako je jednostavan čovjek u prirodi,
poput ptice koja lebdi pretiho iznad nas.
Jeste li vidjeli pticu koja je uzletjela
iz krletke, pogledajte kako posrće,
kada se na slobodi nađe.
Zato: na slobodu, kabinetski ljudi,
kako biste postali svjesni svijetlih vjetrova,
laganog gibanja šumskih vrhova,
dobre sunčeve svjetlosti, svjetlosti iznad nas.
Živjeti, živjeti je smisao čovjeka.
PJESMA BR. 1
Sunce sija.
Probudio sam se.
Još mislim na cirkus
i na Kolombinu.
Sunce po cesti,
sa mnom ide sunce.
U trafici kupim
četiri Zete.
O, kako je mala
trafika
u usporedbi sa suncem.
Čovjek je poput guštera
koji voli sunce.
A ipak.
Sunce ide za mnom.
KONS. KONS. KONS.
Mjesečina je hladna poput sladoleda.
Prazna poput trubadurskih pjesama.
Lijepo je sjedjeti u sjeni noći.
Latrine. Pissoir. Tu.
Čovjek iza vrata, šta on hoće?
Poput sjene stoji
iza prozirnih vrata
mjesečine.
Mjesečina iznad polja
slična je okamenjenoj je boli...
Tvoje tijelo blista
na mjesečini.
ŽANDARI
Žandari su ljudi najniže kvalitete.
Sluge gospodarevih zapovijedi.
Tuđ sam zelenom polju.
Lukav poput zmije, jednostavan kao golub.
Živjeti. Svi progonjeni hoće živjeti.
Živjeti čovjeka dostojno.
Sunce visi u tornju.
ZELENI PARLAMENT
Ž A B A
Živim u zemlji
europskih divljih mačaka.
Simetrija je lijepa.
Politički zločinci su slobodni!
U TUŽNOJ KRČMI
Poslijepodne, uz pivo, uz dim.
On spi. On. Mi. Postarani.
Mladi. Satrti.
Razočarani.
Naše suze se u dimu guše.
U gorkom očaju kunu duše.
Misli su teške poput vatre
koja ne može gorjeti,
poput pjesme u srcu skrhanom,
koja ne može zvoniti.
Tamo vani
topole i sunce i lipe
blješte, šume.
DUGOKOSI ROMANTIČAR
Kraj tužnog prozora.
Svaki oproštaj
samo je jednom.
Čujem plavog konja.
Dolazi s tobom,
dugokosi romantičaru?
Topole uz jesenje ceste.
Gdje su poete, da ne
vide te topole?
Bijeli grobljanski zid.
Romantika.
Kraj tužnog prozora.
Nad karanfile nadnijeta.
Sunce blista
u njene suzne crne oči.
KONS
Umoran europski čovjek
žalosno zuri u zlatnu večer
koja je još žalosnija
od duše njegove.
Kras.
Civilizacija je bez srca.
Srce je bez civilizacije.
Izmučena borba.
Evakuacija duša.
Večer peče poput ognja.
Smrt Europe!
Milosrđe! Milosrđe!
Gospodine profesore,
razumijete li život?
ZOVEM VAS
Zovem vas, buntovnici zemlje i vatre,
braćo bure i braćo oluje,
braćo potopa i skrhanih lađa,
braćo svih slomljenih europskih srca,
zovem vas, braćo ove zemlje tlačene,
gledajte: tamo... travica zazelenjela,
zazelenjela je i zaživjela,
braćo svih slomljenih europskih srca!
O, kad bi se ljubav probudila
poput te travice u srcima zgaženim,
mržnjom i gnjevom zatrovanim,
da bi ta pjesma uzvišeno zapjevala,
travica sićušna koja je zaživjela. -
Zovem vas, braćo svemirske ljubavi!
CRNI ZIDOVI
Crni zidovi se krše
iznad moje duše.
Ljudi su poput
svjetiljki što padaju, gasnu.
Jednooka riba
pliva u tami,
crnooka.
Čovjek dolazi
iz srca tame.
CVIJEĆE NA PROZORU
Sunce na prozoru. Zidovi
u bijelo obojeni, bijeli, bijeli.
Prozori otvoreni, vjetar diše
s polja. Na prozoru
glogova grančica.
kao da je na nju nježno
pao snijeg.
Sunce na prozoru,
prozor je bijel.
Pupovi na glogu kao snijeg.
Za prozorom nebo plavetno.
IMPRESIJA
Bura je otvorila prozor.
Tople zvijezde
padaju na polja.
Proljeće.
Proljeće.
Bijelo lice je zasijalo
u plaveti,
svila zašumjela
po dolini.
Stakleno nebo
se razbilo,
nad nama meki, tamni oblaci.
Svila.
PJESMA
Sjedim i pišem.
Ispred mog prozora
zlatno voće.
Sve je pjesma.
Na mom prozoru
nema bijelih zavjesa.
I to crveno lišće
na odrinama: pjesma.
Gleda me
tigrasta mačka,
Njeno oko: camera obscura.
Zelena tajna.
Na tebe mislim što si otišla
poput bijelog labuda
preko crvenih voda.
KONS: MAS
Sred ponoći
ruža je umrla.
Ruža je umrla.
Na mene naslonila
glavu je dragana.
Sred ponoći,
sred ponoći.
Ruža miriše,
miriše, nijema.
A tebe
nema.
SVIJETLI AKORDI KLAVIRA
Svijetli akordi klavira.
Mjesečina na tihom jezeru
u zelenu ponoć.
Tiho je sve. I ti.
Poput lica smo
koja se gledaju iz daljine.
Kroz zeleni krajolik duše.
Volimo li jedno drugo?
Ili smo samo zvijezde
koje idu preko istih krajolka?
KONS
Ti mirno spiš.
Tvoje bijelo čelo
je poput mjesečine.
Izgnali su me
ljudi, kuće,
jedina druga moja:
bol.
A idem za svjetlom
nevidljivih zvijezda.
Ti mirno spiš.
Ja sam gorak,
gorak, težak.
A ipak
ljubim svoj križ.
NI VJETAR PROLJETNI
Ni vjetar proljetni.
ni nježni kestenovi
ne mogu više uspavati
tvoju bol.
Samo samoća.
Samo samoća.
Čuješ li leptirove?
To su leptirovi bijelih krila,
u sumrak su im pomodrjela
krila.
Volim te, čovječe bez cilja!
SUVREMENA MRTVILA
Bijedno, bijedno, bijedno.
Politika ubija, istina ubija,
misao ubija, religija ubija,
sve ubija, ubija
čovjeka.
Samo borba daje snagu, samo borba,
borba za novu religiju.
Za novu religiju sunca,
koje sija u ljudska srca,
tako da su dobre njihove oči,
da su veseli njihovi koraci.
Naši snovi su bijeli oblaci
na moru azura.
Jedino što je lijepo
na svijetu jeste sunce.
Jedino što je još veliko:
Sunce - čovjek.
NAŠA SRCA SU UMORNA OD ŽIVOTA
Naša srca su umorna od života,
poput mrtvaca smo
koji ne mogu mirno ležati.
Poput sjena bez tijela
u sjeni crnih svodova.
Čemu to tiho krvarenje,
to polagano gašenje?
Ničeg velikog nema iza nas
što bi nam obasjalo put.
Čemu taj život bez volje,
kolebanje, posustajanje
pred ciljevima kojima se ne možemo
približiti?
Sa smrću u duši idemo,
a ne možemo umrijeti,
PO SREBRNOJ MJESEČINI
Po srebrnoj mjesečini
plovi tamni čun,
iz zelenog pristaništa
lađar je otplovio,
iz zelenog kristala
tihog srca.
Iz srca ponoći.
Lišće se nije ni pomjerilo,
kao da još sanja,
samotno uz obale
zeleno se sklanja.
Sve noći presanja
na srebrnom oceanu
lađar mlad,
ali u pristanište
doći neće nikad,
nikad.
PLAVI KONJI
Plavi konji idu poljem.
U plašteve mjesečine su odjeveni.
Ti? Ti tu?
Groblje snova.
Tamo leži spaljeni
velegrad.
Na njega sija zore žar.
Lijepo je ležati mrtav.
HP 75.
O, DOGMATIČARI
O, dogmatičari,
o, doktrinari,
o, čudni, prečudni kritičari,
o, vi blijeda djeco razuma!
A ja krvarim
usred srca
i znam šta znači živjeti
usred sivih ulica,
u praznom srcu bol,
i prije nego izrečeš svoju riječ,
umrijeti.
OTVORENO
U vječnost je moje srce otvoreno:
iz Kaosa u Kozmos.
Iza tamnog grada
plamen bljeska,
mnoštvo se u tihu tamu
pomjera.
U tihu tamu. -
O, sada idemo!
O, sada idemo
iz borbe u Smrt,
iz borbe u Smrt,
da se razraste tihi gnjev
i da zgasnemo. -
Ja, ti i svi.
SMRT
I
Mi idemo
prema Kozmosu.
Svuda je Kozmos:
u svakoj duši,
u svakom srcu.
Kada Smrt nam poljupcem odstrani
svu bol
i u srcu zaustavi se vrijeme,
sklonimo se
u veliki Prostor.
Svijetlo postane naše lice.
II
Poput hladne, plave svile
zašumjela je jesen.
Zlato u plavetnilu
čisto je,
kao u suzama oprano.
Sve je zakopano
negdje u dubini
srca.
Kao da otkriva
korotni veo,
zapuše vjetar poljem.
Blago pada hladni dan.
ČAS ŽALOSTI
Stari svijet umire u meni.
Dolazi čas žalosti.
U zlatnom sjaju dolazi
nova mistika.
Mistika čovjeka.
Magični oganj sija mu iz srca.
Njegove oči svijetle poput -
radija u noći.
Smrt je umicanje životu.
Smrt je radost.
|
