O autoru:
Urška Lunder je slovenačka liječnica; danas se bavi isključivo palijativnom medicinom o kojoj je znanja sticala u Švicarskoj, Engleskoj, Madžarskoj, Švedskoj, Kanadi, Americi i drugdje. Između ostalog je u Budimpešti završila dvogodišnji strudij palijativne skrbi u Europi, a u periodu 2007.-2009. specijalizirala je kliničnu palijativnu medicinu u San Diegu. S istomišljenicima je 2000. ustanovila Zavod za razvoj palijativne skrbi i pionirski »orala njivu« na tom još neprihvaćenom i neafirmiranom području slovenskoga zdravstva. Njen komplet Biologija 9 bio je proglašen najboljim europskim udžbenikom na Frankfurtskom sajmu knjiga 2005. godine i za njega joj je dodijeljena zlatna nagrada.
Knjiga Otvoreno srce – iskustva i spoznaje pri umiranju i smrti, prijevod dijela koje objavjujemo u Sehari, izašla je u izdavačkoj kući Mladinska knjiga iz Ljubljane, u septembru 2010, i naišla na izuzetno dobar prijem čitatelja; njen tiraž već rasprodan, tako da će uskoro pojaviti i drugo izdanje.
O prevodiocu
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša i godinama Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo preko devedeset knjiga sa slovenačkog.
Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike. Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.
OTVORENO SRCE
iskustva i spoznaje uz umiranje i smrt
(Mladinska knjiga, Ljubljana, 2010)
UVOD – Tiha revolucija u zdravstvenom sustavu
Znanost je u proteklom stoljeću u mnogo čemu učinila život udobnijim, a umiranje težim!
A umiranje može biti ne samo posljednje značajano i veličanstveno vrijeme života, nego upravo i posebno nadahnuće i veličanstveno otvaranje postojanju – onakvom kakvo ono jeste. Da smo svi prisutni s dubokim klanjanjem, ne samo zahvalni, nego i sa još većom životnom snagom za što boljim životom.
Je li moguće doživjeti i najdublju spoznaju upravo u vrijeme umiranja i smrti?
»Ma nemoj«, već čujem glas svoje kćeri, »kako to? Ne pretjeruješ li malo?«
»Poslušaj te beskonačne zgode, možda je stvarno tako«, odgovorim joj u sebi.
Na odjeljenju za njegu, a i na drugim odjeljenjima Klinike Golnik, te u različitim prilikama naše prolaznosti imam mogućnost stupiti u živote ljudi pri kraju pogoršane neizlječive bolesti, kada se suočavaju sa svojim sve manjim sposobnostima i usahnućem. Suočavaju se s brojnim novim tjelesnim teškoćama, koje su teško mjerljive i ne možemo ih pratiti nalazima i pretragama. To mogu biti bolovi, otežano disanje, nemir, slabost, umor… Katkada se pridruže prihička uznemirenja, brige i strah. A mogu prisustvovati prihvaćanju, pomirenosti i mira, što je sve podloga najljepšim prelascima, koji nam svima služe kao primjer i nadahnjuju nas. To je za mene najintimnije i posebno vrijeme svakog čovjeka na ovom životnom putu. Primjećujem da to vrijeme prati najviše strahova i odbijanja. Najviše otpora i očaja. Najviše nerazumijevanja i nelagode. To vrijeme neka bude raskrito da se, koliko se da, upoznamo s njim, a tajna prelaska u smrt ostaje, usprkos svemu, sve do tada, dok sami ne stupimo u nju.
Bojana me, nekoliko dana prije smrti, potpuno slaba, tako da nije mogla hodati, upitala: »A sada će ići samo nadolje?...« Sama je nastavila: »Gledam li ovo ubogo tijelo, onda mogu tako reći. Ali u sebi sam sve osjetljivija, krhka i ranjiva. Sve se mijenja najvećom mogućom brzinom. Sada otpada sve neupotrebljivo.« Zastane nekoliko dugih trenutaka, da se odmori. Onda nastavi: »Ragovoraš još samo o onome što je vrijedno. Cijeniš samo iskrenost i prisnost.«
»Joj, kako sam ranjiva… mnogo više nego ikada ranije«, odgovori mi. »Kao antena sam, sve čujem, sve registrirarm… a sve je odveć. Želim mir. Samo mir… a tako ga teško nalazim.«
Prečesto se skanjujemo u tako osjetjivo vrijeme, kada nas bližnji oko nas već trebaju. Previše je nepotrebne patnje. Najprije tjelesne, koja je uistinu nepotrebna, jer imamo mnogo načina i mogućnosti olakšavanja većine neprijatnih tjelesnih stanja! Onda psihične, osjećajne, a potom i one glavne u to vrijeme, koju možemo nazvati prosto patnja postojanja…
Po stanu još nalazim tragove nedavnog povratka: veliki kufer još nije na svom zapletenom mjestu. Pomoću stolice ću se morati popeti pod strop, kako bih kufer gurnula na najviše mjesto, gdje neće smetati. Najzad, poslije višegodišnjeg usavršavanja po cijeloj Europi, više puta je letio sa mnom na jug Kalifornije i utisnuo u ogrebotine uspomene na jutarnju maglu iznad Tihog oceana, topli vjetar iz pustinje za leđima San Diega i moje noćno učenje o palijativnoj medicini. Specializacija, koju kod nas ne poznemo ili bar ne priznamo. Učila sam o opskrbi neizlječivo bolesnih, jednoj od najmlađih grana medicine. O osjetljivom posmatranju brzih promjena na koncu života, o najopravdanijim kliničkim odlukama, koje bi trebale biti skladne s ciljevima i potrebama osobe s neizlječivom bolešću koja se pogoršava. I s ciljevima njenih bližnjih. I o milini, kada mogu u odnosu s bolesnom osobom i njenim bližnjim upotrijebiti ne samo medicinsko stručno znanje, nego i suosjećanje, dodir duša, radoznalost za mudrosti osobe koja odlazi, kuražnost za svoje dozorijevanje uz to…
Svoje prisustvo uz umiranje u Sloveniji i drugdje u svijetu opisujem s preplitanjem svakodnevice, koja, upravo zbog intenzivnih iskustava stečenih uz umrle nije nikada više obična. Uvjerena sam da nije važno što tko otkrije i što zadrži za sebe. Sve što činimo, sve što smo, temelji na našoj osobnoj snazi. Imamo li je dovoljno bit će nam možda i samo jedna riječ dovoljna da promijenimo svoj život. A nemamo li je dovoljno, može nam se raskriti i takvo znanje, pa se, svejedno, ništa neće promijeniti.
Ima li život bilo kakav smisao – to je promjena. Sve drugo se vrti oko nje. A promjena je zasigurno neizbježno, a rast uz to tek naš izbor. A najveća promjena svih promjena su sigurno umiranje i smrt. U našem društvu se nekako brzo učini da nam smrt nema što ponuditi. Bolje ju je otklanjati, ne misliti na nju…
A može biti naša najveća učiteljica.
NADAHNUĆA
Nataša i Sergej
Jednoga sunčanoga proljetnoga dana 2007. godine dvije su starije žene, svaka na svom biciklu, čekale na ulici pred semafora da se upali zeleno svjetlo. Gledale su jedna drugu ponovno na sljedećem raskršću dok je je bilo upaljeno crveno svjetlo, kad se oglasi jedna od njih: »Jeste li vi gospođa iz Cankarevog doma. Ma to nije moguće! Ne znate kako ste me potresli zgodom o svojem mužu!« uzbuđena budila je uspomene mama naše poznanice, novinarke, kada je na biciklu ispred semafora srela Natašu.
Naime, obje su prisustvovale Svjetskom danu palijativne skrbi u listopadu prije godinu dana. Tada je u publici uistinu zašumjela ganutost, divljenje Nataši i nadahnuće za svakoga u budućim sličnim okolnostima umiranja bližnjeg, kad je odjeknula zgoda bolesnog muža i njegove žene. Govorili smo o Nataši i Sergeju. Tada smo u Cankarevom domu priču popratili snimkom obitelji uz Sergejevu domaću postelju u vrućoj ljetnjoj večeri, pola sata prije njegovog posljednjeg daha. Slika je progovorila još bolje od tisuću riječi. U dnevnoj sobi je, uz zid na bolničkoj postelji, s dignutim uzglavjem, ležao Sergej, isklesanog lica, u plavoj majici i u hlačama svoje pidžame. Smršao, glave nagnute blago u stranu, zatvorenih očiju. Kraj njega je, na prvoj stolici, sjedjela Nataša i držala ga za ruku. Niže, kraj postelje, sjedjela je starija kći Taja, s kačkanom kapom na glavi, koja je pokrivala ogoljelu glavu poslije kemoterapije. Tada se već izvjesno vrijeme liječila zbog limfoma. Pored mame sjedjeli su još mlađa kći Marja s psićem i njen prijatelj, s kojim je zajedno doletjela iz tuđine.
Manje od tri tjedna prije toga nazvala me njihova kći Taja, naša prijateljica, jer je kod nas u davna vremena čuvala našu dvogodišnju Elenu. Taja je telefonom zabrinuto upitala mogu li pomoći pri svemu potrebnom na koncu života, u slučaju da ona i mama uzmu oca s kirurškog odjeljenja u domaću opskrbu.
Objasnila mi je da je otac prije više od mjesec dana primjećivao kako se osjeća umornijim i da ima neobično povećan trbuh. Poslije pregleda trbuha ultrazvukom bio je odmah primljen na kirurško odjeljenje. Tamo su u toku operacije ustanovili jako razrastao tumor na crijevima. Napravili su mu odvod za stanjšani dio zbog pritiska tumora, kako bi spriječili prijeteće zatvaranje crijeva. To je bilo sve što je bilo smisleno uraditi. Sergej je za vrijeme oporavljanja na odjeljenju naslutio svu ozbiljnost svoje bolesti, mada s njim nije nitko otvoreno razgovarao. Je li se možda liječnicima činio suviše ranjiv? Nagađam. Tražim razumijevanje. Jer se Sergej, zbog oslabjelosti i nejasnosti svog stanja osjećao nesigurnim, postepeno i neorijentiran, zapao je u faze zbunjenosti i nemira. Imao je infuziju za dovođenje lijekova za ublažavanje bolova u venu, koja mu je smetala i u rasijanosti ju je iščupao. Sav krvav je ustajao i htio kući. Kada su mu ruke privezali za ogradu postelje, neprestano ga je proganjala misao da su ga zatvorili u zatvor. U takvom uznemirenju je, pri preoblačenju, uzimao svoj mobilni telefon i zvao Natašu da ga odvede kući. Često. I usred noći. Nataša se odlučila da ga stvarno odvede.
Taja je preduzimala mjere prosto iz svoje bolničke sobe u drugoj zgradi, samo nekoliko stotina metera udaljenoj od oca. Na Onkološkom institutu se tih dana, po obavljenoj kemoterapiji, pripremala na sve potrebno za transplantaciju koštane moždine. Nazvala me da joj predložim kako da se ona i mama pripreme za domaću opskrbu oca do konca života, kome da se obrate u slučaju pogoršanja i šta sve mogu očekivati. Iznajmili su bolničku postelju, Nataša ju je namjestila namjesto kauča u dnevnu sobu i odvela svoga muža kući. Pozvala je mlađu kći Marju da se vrati iz Švedske. I Taja se, po povratku s Onkološkog instituta, iz svog stana preselila u svoj prvi dom.
Sergej se kod kuće umirio i ponovno izbistrio misli. Oporavio se do te mjere da je ujutro opet, kao u svoja stara vremena, ispred ulaznih vrata uzeo svoje jutarnje novine i uz doručak ih čitao. Mogao je primati posjete prijatelja, mnogo se sjećao i oživljavao svoje životne zgode i dogodovštine. Bio je bistar, bez rasijanosti i veoma zahvalan svojoj Nataši da ga je uzela u domaću opskrbu. Kada smo, u vrijeme mojih posjeta, sređivali spisak potrebnih lijekova za ublažavanje bolova, za uređenje probave i za spavanje, kada sam pregledavala njegovu ranu i savjetovala oko postupanja s njom, često se zagledao u svoje djetinjstvo i živo doživljavao vrijeme kod časnih sestara, vrijeme partizanstva i ulogu roditelja u svojoj ranoj mladosti. Potom je s ponosom obnavljao zgode studentskih vremena, svoje zaljubljenosti u Natašu, zajedničke početke obiteljskog života, različita dostignuća u pozivu profesora fizike na fakultetu. Ponosno mi je pokazao udžbenik fizike, korice kojeg je opremila njegova mlađa kći, akademska slikarka.
Postupno se pomirio sa svojom situacijom, mogao je otvoreno govoriti o tome i s ponosom razmišljao, šta su sve bila vrijedna dostignuća njegovog života. Bolest se pogoršavala i postajao je sve slabiji, nije imao više apetita. Pojavio se jako neprijatan kašalj, svaki put kada je popio tekučinu. Mogla sam ugotoviti najvjerojatniji zaplet njegove bolesti. Fistula između ždrijela i dušnika, kao novi otvoreni prozorčić između oba, tako da je od gutanju kroz ždrijelo tekućina protjecala kroz prozorčić pravo u dušnik i pluća. Nekako je našao položaj da je, kada je gutao tekućinu, kašljao manje. Bio je već oslabio do te mjere da je većinu dana ležao, dremuckao i u posljednja dva dana ponovno ga je noću obuzimao nemir. Za sve su nastupila naporna vremena osjećajnog kolebanja, traženja razumijevanja u najsilovitijem zamahu opraštanja od života. Tada je bilo teško vrijeme za sve koji su bili naviknuti svatko na svoj život, a sada, iznenada, u zajedničkom domaćinstvu pri najzahtjevnijem osjećajnom događanju! Neprestanim prilagođavanjem količini lijekova Sergej se umirio. Posljednji dan me Taja nazvala, sluteći da otac umire. Poslijepodne sam se dovezla i ostala, jer je, prije svega, Taja postajala nesigurnom i doživljavala muku na misao o očevom umiranju. Razumljivo da je bila blizu svojih osjećanja strahova, jer se i sama liječila od ozbiljne bolesti.
Sjela sam uz postelju u kojoj se Sergej nije mogao više okretati i disao je s naglašenim izdisajem. Stavila sam ruku na njegov trbuh. Htjela bih mu pomoći da postigne što bolje unutrašnje umirenje. S nama nije više mogao govoriti, a možda nas je još uvijek čuo. Sve tri žene bile su na početku moje posjete uznemirene, kao da brinu šta bi još morale spriječiti, učiniti, promijeniti… neprestana briga i naporna njega posljednjih dana, kako bi u popstupcima oko Sergeja učinile sve kako treba, održavala je iscrpljujuću napetost i njihovom boravku uz umirućeg oca. Morale su se zaustaviti, opustiti i dozvoliti sebi da puste vesla. Nastupilo je povjerenje, kao dozvoljavanje rijeci da njen tok ponese događanja u svom pravcu. Postale su na neki način olakšano srećne. Osjetila sam umirenje oko postelje kada su sve tri sjele na svoje stolice i otpočele prijatne priče, koje su plele sve tri ženske, sjedeći tijesno jedna pored druge. Nataša se sjećala vremena kada su plesali na zabavama, kada su, u strašnim vremenima oskudice, zasnivali svoju obitelj, kada su proslavljali obljetnice braka, kada su s društvom išli u planine, kada su biciklima posljednjih godina prebiciklirali Sloveniju, a, pri tom, u korpi prevozili i svoju psićicu Milu. Taja se sjećala vremena svog školovanja, različitih događaja, pri kojima je bila ponosna na oca, a Marja očeve podrške njenom studiju u Španiji, a potom putovanja u daleku Švedsku… pri tom su se smijale, popravljale jedna drugu, koja zna točnije, a uz sjećanja ronile suze. Kada sam se upitala, šta je Sergej od svoje omiljene glazbe u posljednje vrijeme najrađe slušao, Nataša je brzo skoknula ka njegovoj sobi: »Otkad je bolestan, najrađe je slušao opere. Posljednju je slušao operu Don Pasquale«. Stavila ju je da je čujemo i sada. Polako sam htjela krenuti. Marja se sjetila idealne prilike da snimimo obiteljsku fotografiju kraj očeve postelje. S Marjinim aparatom sam ih slikala sve umirene i bezbrižnije kraj usnulog Sergeja i odvezla se u noć.
Kada sam oko našeg doma šetala našu psićicu Snežu, Taja me obavijestila da je Sergej izdahnuo. Molila me da dođem, jer se bojala svega što slijedi.
Nataša, koja se još uvijek s ljubavlju obraćala Sergeju, a istodobno ronila suze, i ja, presvukle smo ga, stavile mu svitak pod vrat, zavezale maramu oko brade i preko glave, te sjele ponovno pored njega. Nataša je doživljavala obilje miješanih osjećanja. Bila je srećna zbog tako svetoga trenutka odlaska, da Sergej nije patio i da mu je mogla omogočiti lijepe posljednje trenutke i umiranje u krugu svojih. Ujedno je bila pogođena bolnom istinom da voljenog Sergeja neće više biti pored nje i iznenadno se sjetila. Sva u suzama bola i radosti ujedno ušla je u kuhinju i vratila se s šampanjcem i čašama. Svima nam je natočila i nazdravili smo Sergeju, kao da je još uvijek s nama.
Podilazili so me srsi po cijelom tijelu, ljubav je bila gusta te večeri poput medenoga zraka i osjećala sam se neobično sretnom i mirnom još mnogo dana poslije toga.
Gospodin Sergej je umro vruče srpanjske večeri sedamnaest dana poslije otpuštanja iz bolnice. Za njega i za sve njegove to su sigurno bili dani puni nadahnuća i zgusnutog osvješćenja. Nataša mu je ispunila njegovu želju i to će joj zauvijek ostati u ponosnoj uspomeni.
Nakon toga smo se u listopadu u Cankarevom domu sjećali upravo njihovog događaja. Nataša je sjedjela u posljednjem redu. Na velikom platnu je slika obitelji kraj Sergejove postelje raskrivala toplinu, brigu i mir. Kada sam završila s pričanjem njihove veličanstvene zgode, povezala sam je s palijativnom skrbi u najširem smislu. Tada sam otkrila da u dvorani sjedi Nataša koja je stvarala taj događaj za svojega muža, za obje kćeri i za sebe. Odnijela sam joj jedan ružin cvijet i zagrlila je. Ganuti potresnim događajem učesnici su se divili Nataši i pljeskali joj za njenu kuražnost i primljen podsticaj za slične okolnosti u svojem životu.
Njihova Taja
Bila je bolesna sedam godina. U međuvremenu je doživljavala uspone i padove, a prije svega sve vrijeme imala jako snažnu iskru nade i silnu životnu radost, tako da nitko nije mogao ocijeniti da je ugrožava brzo rastući limfom. Doživjela je mnoge zaplete koji su je više puta doveli do ruba smrti. Poslije više kemoterapija je, prve godine, vjerovala da se izliječila. Neumorno se trudila živjeti najzdravijim načinom života. Podsticala je druge bolesne s limfomom, ulijevala im nadu i optimizam. Neprestano je kovala planove aktivnosti za veće osvješćivanje ljudi o potrebi zdravog života i brige za odgovorne izbore prehrane, načina razmišljanja i dozrijevanja u osobnom rastu. Kao uzgojiteljica imala je smisao za ljepotu i prirodne materijale dječjih igračaka, kao malo tko. Bila je stalno okružena tekama i zapisima, kada je studirala najrazličitije načine komplementarnog liječenja, zdravog načina života i podrške pri bolesti. Objavila je svoja iskustva u nekoliko članaka, žarila je optimizmom i unutrašnjom snagom.
A bolest ju je više puta iznova razoružala. Doživjela je veliku sreću da je u dugoj odisejadi uspona i padova imala odličnu onkologinju, u koju se mogla pouzdati, jer je razumjela njene potrebe kao malo tko. U hvatanju za svaku moguću slamku se, pri ponovno prijeteće razraslom pogoršanju bolesti, odlučila za presađivanje koštane moždine. Prvo je, poslije kemoterapije, selektivnim uzimanjem krvnih stanica, preko posebnog aparata skupljala svoje krvne matične stanice. Poslije višekratnog postupka uzimanja krvi, filtriranja i kružnog vraćanja skupili su dovoljno mladih stanica krvi, koje su zamrznuli. Bila je pripravljena za naporni postupak. Sada je u bolnici primila najučinkovitiju dozu kemoterapije i zračenja cijelog tijela u količini koja uništi sve krvne stanice i, naravno, još mnoge druge u tijelu, koje se brzo dijele. Takve su u sluznici probavnih organa, u vlastitim folliculusima, u koštanoj moždini i još drugdje. Kako bi uopće mogla preživjeti to naporno vrijeme, primila je svoje odmrznute matične krvne stanice. To je bilo najteže vrijeme. Tri tjedna se prilično namučila između slabosti, povraćanja, temperature, glavobolje i proljeva. Potom se njeno tijelo polako umirilo. Trajalo je bar još godinu dana da se oporavila i osjećala se opet bar malo samostalnijom. A doživjela je nov zaplet. Kemoterapija je oštetila njen srčni mišić i zalistak, tako da je pri svojih četrdeset i četiri godine doživjela otkazivanje srca. Oticale su joj noge, teško je disala, bila je neotporna, a, povrh svega, doživjela je upalu pluća. Ponovno je bila potpuno na tlu. Ali se nije predala. Poslije nekoliko boravaka u bolnici oporavila se do te mjere da je ponovno tražila najrazličitije putove liječenja svoje bolesti. Velikom mukom je kovala plan za grupe samopomoći limfomskim bolesnicima, prisustvovala je sastancima društva, pravo nadahnuće joj je bilo sretanje bolesnika s sličnom dijagnozom.
Ponovno je saznala vijest da se limfom ponovio. Krenula je u Njemačku, uz stričevu financijsku pomoć. U višekratnoj posjeti primila je sličnu kemoterapiju, ali u cjelovitom pristupu, koji je uistinu nudio snažnu podršku tako da je sve napore lakše podnosila. Od psihologinje, časova opuštanja, posebne pažnje pri prehrani, režimu vitamina, dakle program, koji je, kao što je sama rekla, omogućavao kroz teški put kemoterapija živjeti dostojanstveno i s ljudima koji su svakoga bolesnika razumijevali kao osobu sa specifičnim individualnim potrebama.
Zbog izuzetno skupih postupaka u inozemstvu nije si mogla priuštiti redovne posjete izabranog njemačkog centra. Bolest je napredovala. Opet se dogodilo pogoršanje. Oslabila je, a i nije imala volje jesti. Infekcija joj je onemogućila liječenje i onda kada je ponovno skupila novac i otputovala. Ali uzalud. Liječenje nije bilo moguće.
Bile smo u vezi svo to izmučeno vrijeme posljednjih godina. Uz klecanje njenog psihičkog stanja, uz razočaranje, koje je, naravno, brzo povezala i sa neumješnostima u zdravstvu, razgovarale smo sate i sate. Katkada kasno noću. Tada se čini svaka teškoća još črnjom i bezizlaznijom. Često se suočila s mogućnošću da će umrijeti. Nekoliko puta bila je mirna uz tu misao. Pa ipak se borila do posljednjeg daha.
Taja me, mjesecima prije smrti, molila da joj zajamčim da ću na koncu njenoga života biti uz nju. A ne bude li moglo doma, jer bi komplikacije bile previše teške, željela je na naše odjeljenje. Dogodilo se tako da je svibnja, za svoj rođendan, ponovno ležala na Onkološkom institutu s brojnim komplikacijama pogoršanog limfoma i s infekcijom. Htjela je kući. Mama Nataša dovezla ju je kući i potvrdila sam da sam u Sloveniji, da nikuda ne putujem, da će me moći nazvati telefonom. Taja se doma, kod svoje mame, oslobodila svih neljudskih napora za ozdravljenje svoje bolesti. Opustila se, mogla je biti ona koja voli, preživjela je najljepše vrijeme sa svojom mamom tako da je stvarno osjetila jednu samu zahvalnost za život u svakom novom trenutku. Mama ju je mogla u kolicima voziti uokolo po susjedstvu. Išle su i u trgovinu. Zaželjela je dobrovoljku hospicija. Izrazila je želju za sasvim određenom osobom. Željela je da je posjećuje dobrovoljka hospicija Manca Košir.
Manca je došla sljedećega toploga proljetnoga dana. Sjele su na klupu ispred kuće i razgovarale o svemu mogućem, dugo vremena i u velikom zanosu ideja. Bila je to Tajina posljednja energija, jer je sljedeći dan bila jako iznemogla i bilo joj je slabo. Poslije toga je ostala ležati, kopnjela je u svom tijelu i pojavila se povremena rasijanost, kao da bi se odmicala od ovoga svijeta.
Nataša me nazvala i rekla da me sad hitno treba. A toga dana sam na Golniku vodila grupu šest stranih predavača u sedmodnevnom seminaru, koji sam, u isti mah, riječ po riječ prevodila na slovenski jezik i imali smo zaključna predavanja. Do večeri nikako nisam mogla otamo. Bila je nedjelja, nikoga nije bilo na raspolaganju da me nadomjesti. Došla sam uvečer sat poslije Tajine smrti. Ležala je u svojoj postelji i bilo mi je tako teško da bih najrađe zaplakala. Nisam mogla ispuniti Tajino očekivanje. Zatvorila sam se u Tajinu sobu i sjela kraj njene postelje. Ležala je odjevena u novu haljinu koju je najzad izabrala prije nekoliko dana u susjednoj trgovini. Kao da bih je molila za oproštaj što nisam uspjela k njoj, obraćala sam joj se s opravdanjem. Zaželjela sam joj sve dobro. Sve u najvećem miru.
Noću je još ostala doma. Nataša i Tajin Stanislav dežurali su kraj njene postelje. Ujutro su pozvali liječnika sa sudske medicine i onda su je odvezli na Žale.
Nataša je u tri godine izgubila muža i kći. Tek drugi gubitak učinio je vrijeme i mogućnost da se mogla otvoriti zanosu žaljenja za objema zajedno. Ali u njenoj prirodi nije nikako bilo da se preda samosažaljenju. Godine dugoga služenja potrebama bolesnog muža i kćeri prikovale su je za dom i sada je osjetila slobodu, ali kako se radovati i uspostaviti društvene kontakte, kada si utučen, iscrpljen i sam?
Nakon pola godine je ponovno putovala sa svojim prijateljima. Vlakom su se uputili po soškoj dolini i dogodio se slučaj kao prije pola godine na biciklu pred saemaforom. Jedna gospođa u kupeu vlaka obratila se Nataši prijatnim i blagonaklonim riječima: »Pa to ste vi! Ona gospođa koja je tako kuražno njegovala svojega muža doma, da je na kraju čak natočila šampanjac! Kako vam se divim. Kakva kuražnost je u vama….«
Mančini kaputi
Zastoji na cesti iz Ljubljane prema Štajerskoj prekidaju nas u razdraganom raspoloženju uz živahno obnavljanju svega što se događalo u vrijeme otkao se nismo vidjele. Manca Košir i ja pozvane smo na skupštinu slovenskog liječništva u Ptuj, a postajemo napete i pritiščem na plin i jače nego inače, jer nam je već jasno da ćemo zakasniti zbog zastoja i, vjerojatno, zbog previše optimističkog planiranja…
Komuniciranje s laičkom javnošću tema je koja će biti na redu kroz nekoliko minuta. Uf, upute za prava kruženja i križanja vode nas predaleko u centar Ptuja, pogrešno smo razumjele koji je most onaj pred kojim trebamo skrenuti lijevo… Nazovem Ptujčanku Anju i opisujem ulice oko sebe kako bi nas spasila diktiranjem pravoga puta do hotela Primus. Dahćući stigosmo u aulu i dr. Cevc nas odvede do dvorane i naših stolica gdje se več odvija program.
Zašto se divim Manci? Jer se nevjerojatno snađe u svakoj situaciji. Jer ima sposobnost ocijeniti okolnosti munjevitim pogledom mudrosti i ženske intuicije, a onda djeluje točno usmjereno poput strijele, koja je brza, djelotvorna i točna – ka podršci, ka neprestanom prihvatanju i otkrivanju te podupiranju talenata u ljudima. A uz svu svoju prodornost i snagu je osjetljiva i ljubazna, te do konca optimistična. U svemu tome u potporu razvoja, razrastanja i ljubavi. I dalje i bez predaha. I doma u trenerci i noću u nesanici. Ne pretjerujem. Manca je jedna od žena koje najviše crnče za dobro svih u Sloveniji, koja se uopće ne zaustavlja.
I kako je Mancu njena životna strast prema podupiranju ljudskog razvoja vodila na skupštini liječničkog društva? Nije stala na govornički podij i nije pokazala slajdove na ekranu. Ne, stupila je ispred prvoga reda slušatelja do posljednjeg kutka napunjene dvorane i svima prisutnima se obratila kratko, odmah zatim bila spremna odgovarati na pitanja. Nije imala savjeta tek tako već unaprijed, nego je bila otvorena i pri tom pripremljena na bilo što.
Čuli smo pitanje, šta učiniti kada kao vođa zdravstvene institucije staneš pred veliku grupu novinara koji uz lošu vijest traže još samo slabosti i greške. Šta učiniti pri neumoljivom pritisku pitanja za produbljivanje negativnosti, krivice i osuđivanja?
I Manca posluži odličnim razumijevanjem međuljudskih odnosa. Sve proizlazi iz njih, baš sve. Naše poštovanje prema novinarima imat će za posljedicu novinarevo poštovanje prema liječniku. Čudesna Mančina zgoda njenog ranijeg inrevjua na psihijatriji, kada je poput vjetra stigla u Idriju s namjerom uništiti takvu djelatnost, koja je u jednom događaju po njoj postupila neljudski i potpuno neprimjerno. Bila je nabijena samim optužujućim i negativističkim pitanjima. Pa se uz topli prijem predstojnika srela samo s jednostavnim mudrim čovjekom, koji je bio skroman, ljubazan i, još povrh toga, dobro upoznat s tada mladom i manje poznatom novinarkom. Kada joj je rekao da je veoma dobar prijatelj Marjana Rožanca, srce joj se rastopilo. Odnosi grade svaki naš trenutak. Da si, dakle, ne umišljamo da su neki službeni poslovi, kao što su intervjui i rad s novinarima, udaljeniji od ljudskosti, nego rad s bolesnicima!
Liječnička nesigurnost i nespretnost pri nastupima u javnosti je, dakako, također odraz brze promjene svijesti društva u pravcu djelovanja na osnovi tržnih zakona. Dok je industrijski kapitalizam ulagao u proizvode, medicina je bila sigurno još jednostavno izuzeta iz zakona tržišta. A kako je kapitalizam brzo prešao u investiranje u tehnologije i novac, ušao je u sve djelatnosti suvremenog vremena. I u medicinu. Ni mediji ni društvo ne posmatraju više zdravstvo s razumijevanjem i nekim posebnim statusom. Kao što je odlično sažeo tu bolnu istinu jedan od profesora na susretu: »Liječnici bi željeli da mediji s razumijevanjem ocjenjuju situaciju, kada, na primjer, u jednom trenutku nije moguće omogućiti pregled u hitnoj pomoći prije, nego poslije dugog čekanja, tako da možda onaj koji je već u procesu pogoršane bolesti u svojim zadnjim satima umre i u hodniku.«
Na pitanje šta učiniti da nas liječnike novinari ne bi vidjeli kao kolektiv, nego samo kao pojedince, koje s pitanjima traže u razlikama za udarnost svojih priloga, Manca je bila odlučna i ujedno optimistična: »Postanite kolektiv.«
Usprkos tome da nam je Manca znala reći mnogo toga bolnoga i nemilosrdnoga, a istinitoga, pri tom je znala očuvati atmosferu poštovanja, prihvatanja i podrške zajedničkom dobru. S tako velikim ogrtačem, kakvog se iz svoje mladosti sjećam pri posjeti Ptujske gore s freske Marijinog plašta, na kojoj su lijevo i desno pod njenim otvorenim plaštom nacrtane glave svih ljudi, od plemića i feudalaca do seljaka i kulučara. Ogrće ih u jednakosti, u prihvatanju onakvih kakvi su. Mancu vidim kao jednu od najutjecajnijih osoba u slovenskom prostoru, koja na svojstven način, mnogim kontaktima, susretima i medijskim izrazima mijenja i širi svijest u Sloveniji na najnekonvencionalniji način. Događaje i ljude opaža s gledišta neprestanih mogućnosti dobrih izbora i rasta. Sama sa svakim i svima, neprestano na svakom koraku podstiče u zajednicu i solidarnost. Pri tom joj ne treba nikakva institucija ili udruženje i, upravo zato, može biti najvjernija samoj sebi.
Navodim iz njenog teksta kako bih očuvala njenu duboku srčanost i ganutost:
»Posjetio nas je nećak sa svojom dragom, a ona s ljupkim okruglim trbuhom, samo što nije rodila – došli su se pokazati posljednji put prije rođenja novog bićenca. A zazvonilo je i drugi put. Brat sa snahom. U kuhinji je nastao energetski krug prijaznih riječi i međusobne naklonjenosti, toplina obiteljskog susreta, tako značajnog za svijest da pripadamo zajedničkom plemenu, da se volimo i podupiremo jedni druge.
Usred živahnog klokota o ovome i onome molila sam za dozvolu da ga prekinem čitanjem pjesme, moje najdraže u Borisovoj zbirci. Počela sam čitati polako i sabrano:
JEDNA SAMA PJESMA O TRI ČOVJEKA I DVA KAPUTA
Bila je lijepa, velika ljubav. Kad su se razišli –
bila je zima, zima vani, zima unutra, bili su plijen
leda – vidio je da je Mileni hladno. Nije imala kaput.
Skinuo je svoj i ogrnuo ga oko voljenih ramena …
Kada je moj otac vidio da je njegovom bratu Leu hladno,
jer nema kaput, skinuo je svoj i njemu ga dao …
Tajanstvene su sudbine kaputa. Nosimo ih iz potrebe,
a kaputi nose sve naše životne priče … Kada je moj otac stajao
na pragu prve poslijeratne zime, drhtao je, bez kaputa.
U magazinu su mu dali kaput za muškarca manjeg stasa.
Bio mu je kao saliven. Čudno poznat. Potom je našao tajni džep!
Svoj tajni džep! Bio je njegov stari kaput, poklonjen Leu!
Koji Leo nije više trebao. Jer kaput je topli, živi oklop.
U zimu je otišao bez kaputa, gol i bos. U zimu, koja je pekla …
Po stare dane mi je glumica Milena Godina pisala,
da ju je cijelog života grijao stari kaput, koji joj je pri opraštanju
poklonio njen zaručnik, moj stric Leo. (…)
Počela sam polako i sabrano, a nisam mogla završiti, jer sam zaplakala. Podigla sam suzne oči i vidjela da plače i moj brat. Jer plače njegova sestra? Da plače moja snaha. Jer sam ja plakala?
Prvo sam rekla zašto ja plačem. Žena, koju je cijeli život grijao stari kaput njenoga zaručnika, Borisovoga strica Lea, bila je moja svekrva, naša draga bakica Milena. Veoma je voljela pisati pisma i pričala nam priče, u kojima se sjećala svojih ljudi, zbog kojih je voljela i urlikala od bola… Ona je mrtva, njene priče su žive i ja plačem njenim suzama. Iz jednake rane. Zlatne rane srca, koje nas čini ljudima koji suosjećaju s drugim i vole.
'A zašto ti plačeš?', upitala sam snahu, koja je rubom svoje lanene bluze brisala oči. Sjetila se svoje ljubavi, momka iz obitelji s desetero djece. Bili su siromašni, zato su imali u obitelji samo jedan kaput. Kada se ledena studen uvlačila u kosti i dušu, čekali su doma, da se vrati onaj s kaputom i tek tad će ići drugi na put u hladnoću i studen, ogrnut kaputom.
Rana moga srca je nježno prokrvarila. Toga momka iz obitelji s jednim kaputom voljela sam i ja, djevojčica suha i plašljiva u trećem razredu osnovne škole… Momak iz obitelji s jednim kaputom, sada znam…
Kada sam prestala plakati, uspjelo mi je pročitati sjetno lijepu Borisovu pjesmu do kraja.
Uvijek je jedan kaput
premalo. Uvijek neko drhteći odlazi, sa strašnom zimom u tijelu.
Uvijek neko ostaje, umotan u kaput uspomena i poljubaca,
u kaput mirisa i dodira, u sami samcati gubitak …
Tako je Manca uočila dimenzije naše povezanosti! Samo dva milijuna nas je … svi povezani, svi međusobno ovisni. A ne samo u sadašnjem vremenu. Povezani smo i prošlošću!
Roditeljski sastanak i naše životinje
Ono što me uvijek iznova iznenadi pri tom izrazu je činjenica da smo roditelji, ali se ne vraćamo u školu kako bi se učili rađanja, ne, sada se, po već odavno zaboravljenom porodu, više učimo dobro poduprijeti čudo rasta velike mladunčadi. Boravak u waldorfskoj školi je uz gospođu Jano Dagarin veliko nadahnuće. Svake godine nam se u razredu pridruži još neko novo mladunče. Škola raste zajedno s učenicima. I čitam iz proloženog programa za ljetošnju školsku godinu šestog razreda: »S dvanaest godina se stupnjuje želja po suprotstavljanju.« Oh, kako istinito! »Duboke unutrašnje promjene, koje prate i tjelesne, iz nepoznatih osjećajnih dubina rađaju samotništvo i pravo prijateljstvo, uvjerenost u sebe, predanost stvarima, smrt i ljubav … dijete se pita samo o posljedicama, voli ih sam predviđati i posmatra učinke. Omogućimo mu predviđanja i ocjenu događanja. Probudi se logično mišljenje…«
Doma smo u to vrijeme dobili novoga člana. Mladog miša, koji među grmljem u dvorišti nije bio dovoljno priseban pobjeći. Kći je stvarno velika ljubiteljica životinja i ima dar vidjeti ranjene, povrijeđene, bilo kako usamljene. U proljeće smo ih preko noći pažljivo raspoređivali. Ozlijeđenoga miša u veliku kutiju sigurnu od psa u šupi za oruđe, kujicu u pretsoblje, mačka u kuhinju, a još golu ptičicu, za koju je Elena, po poslanom snimku prenosnim telefonom, od veterinara saznala da je grlica, u dječju sobu.
Grlica je bila najkrhkija od svih i vjerojatno smo zato najviše navijali za nju. Imala je samo nekoliko izrastaka perja po svojoj goloj koži, kroz koju su se, svu toplu, vidjele žilice, otkucavanje srca i rastezanje majušnih pluća. Uopće nije bilo čudno da nije gutala u vrtu nakopanih glista, kao što je to, prije toga, veselo činilo kosovo mladunče! Jer smo se naučili da su grlice vegeterinajke. I zahvalno je zagnjurila svoju glavicu u nježno stisnut dlan na strani maloga prsta tako da se iz njega pomalo cijedila rijetka pura i vjerojatno se grlici činilo kako jede iz majčine guše … Pažljivo smo je grijali pod zasjenjenom svjetiljkom, kao da smo joj napravili inkubator.
A kada životinjice ne prežive liječenje ponovno se učimo žalovanja. I grlica se jednoga dana ukočila, ohladila. U posteljo se zavijemo zagrljene ispod debelog prekrivača i plačemo obje, a Elena više. Potom je sahrana već pomirenje sa životom koji uključuje prolaznost svega.
Nevješta medicina
»Bolest i smrt su stari koliko i život, a medicinska znanost je još uvijek mlada.«
Jean Starobinsky
Zazvoni telefon: očajna gopođa objasni muku pri njegovanju muža s pogoršanim rakastim oboljenjem prostate. Strašni bolovi i iscrpljenost, uz smršalo tijelo i istodobno oticanje nogu, ne dozvoljavaju mu da se smiri. Ne spavaju već nekoliko noći, prevoz u hitnu pomoć u njihovom kraju nije donio pravih olakšanja. Gospođa priča dramatičnu zgodu: o bolesnikovom očaju zbog stalno novih tjelesnih problema, o neprestanom teškom pomjeranju teškog tijela u postelji i o vrištanju zbog bolova, o krizi strpljenja članova obitelji, o teškim riječima s obje strane, o deranju, o pravom paklu.
Ništa ne mogu učiniti telefonom na udaljnosti skoro sto kilometara. Osobna liječnica je na odmoru, a liječnik koji je zamjenjuje također je otsutan – velika gužva u njihovoj ambulanti, nije moglo drugačije – opet su išli u hitnu. Bolesnikove strašno otekle noge nose mnogo vode, mnogo težine. Momci s kolima hitne su pri prenošenju nosila svjesni samo toga – velike težine i, kako mi priča očajna žena, procijede: »A sada ga već prestanite i dalje slati tamo-amo.« Ostao je u bolnici i poslije nekoliko sati umro.
Ne mogu suditi, ali pripovijedanje gospođe telefonom sljedeći dan me ispuni slutnjom da je sve išlo prilično naopako. Gospodina su slali na slikanje pluća, gdje je s bolovima dugo čekao na kolicima prije pretrage, uzeli iz vene brojne uzorke krvi, ocijenili elektrodiagram, poslije više od dva sata preselili ga na njegovu postelju u bolničkoj sobi, gdje je u venu dobio tekućene i neke lijekove. Još uvijek ne lijekove koje bi trebao za ublažavanje bolova i olakšavanje nemira. S članovima obitelji i osobljem nije mogao smisleno progovoriti. Bio je jako uznemiren, nije se orijentirao, gdje se nalazi i šta se događa, pokušavao je ustajati, svuči pidžamu, izvuči iglu s infuzijom. Privezali su mu ruku. To je njegov nemir još povečalo. Vikao je, obrtao se tijelom, udarao udovima u stranice postelje sve dok nije sasvim iznemogao i kliznuo u smanjenu svijest. Poslije nekoliko sati je umro.
Domaći se mogu samo sjećati slike strašne patnje i žaliti zbog ružnoga ponašanja i grubih riječi na koncu. A svi imamo pravo na olakšavanje patnje i spokojno opraštanje! S pravilno izabranim lijekovima bi mogao mirno umrijeti doma.
Sljedeći poziv je pitanje liječnice kako da još pomogne svom bolesniku koji s otkazivanjem srca i bolovim želi ostati doma. Telefon često zazvoni i u večernjim satima. Jesu li tada muke gore, je li noć prevelika prijetnja?
S Primorske se javlja ženski glas, koji u muci pita za savjet pored muža koji umire. Potom zove bolesnica koja je očajna, jer je osjetila gubitak dostojanstva, koje je imala, kad je bila još bolesnica, a sada osjeća da za osoblje na svojem posljednjem pregledu u velikoj priznatoj instituciji ni to više nije bila – je li umiruća manje od bolesne?
Izuzev rijetkih pojedinaca večina zdravstvenog osoblja kod nas ima veoma malo ili uopće nema formalnog znanja i vještina o vođenju bolesnika na koncu života. A rodbina još manje. Uz to je večina ljudi sebi izgradila predstavu pretjerane drame na koncu života prije svega zbog strahova o nepoznatom i zbog loših iskustava s neprimjerenom stručnom podrškom pri umiranju bližnjih. S dobrom palijativnom skrbi je obično moguć miran i udoban prelazak. Takvo iskustvo nazivam radosnim prelaskom, jer nas uz istodobnu žalost ispunjava još većom sviješću o punoći i radosti života. Posljednjih dana i sati je obično potrebna neprestana, dovoljno iskusna, a i stručna opskrba, koja bi morala biti pri dovoljno čovječnom zdravstvenom sistemu omogućena i doma.
Obiteljski čovjek (i naša veoma uspješna javna osoba), koji je doživio majčinu smrt uz nuđenje svoje stalne četirimjesečne kućne njege, u svojem pismu je odlično opisao dar takve odluke: »Pri bolesti i umiranju svoje mame prolazio sam kroz duboko egzistencijalno iskustvo, koje mi nalaže ponovno promišljanje o ključnim pitanjima života. Iskustvo i često provjera bili su zahtjevi, a istodobno plodni. Tako kao što ste mi sami napisali o vašem ocu, i nas smo se dvoje, ja i mama, u 'ekstremnim okolnostima', zbližili, uspostavili odnos – sve prije nego jednostavan, koji, kada bi umirala u bolnici, ne bi nikada. I zahvalan sam vam upravo za to.«
Je li to teško?
I dalje me ljudi pitaju kako je teško psihološki izdržati pri takvom poslu, gdje se svakodnevno srećem s umiranjem. Rad sam i sretanje ljudi pri njihovom zaključivanju života, svjedočenje toj posljednjoj velikoj spoznaji, ne iscrpljuju me. Obratno, osjećam se neizmjerno počašćena. Čak nadahnuta u raspoloženje kojeg u našem postojanju jako manjka. Katkada u suosjećanju velikih nepripremljenih gubitaka, drugi put opet postanem laka i usrećena pravom milošću gledati tom tajanstvenom događanju u oči, kada su bolesna osoba i rodbina potpuno u prihvaćanju i duboko povezani.
A primjećujem sljedeće: s neprestanim druženjem s ljudima u vrijeme umiranja ne postajem iscrpljena zbog samoga rada, niti zbog osjećajnog događanja, zbog teškoća, koje se obično vrte vrtoglavom brzinom u životu ljudi pri njihovom kraju. Postajem druga. Postajem neizmjerno osjetljivija za sva događanja oko sebe. Svakodnevno sretanje s najsuštinskijim u životu ljudi izoštrava me u osjetljivosti nepretasnog čitanja osjećanja – u sebi i u svim bićima oko sebe.
U sebi se često uhvatim da kao nekakav svjedok u istodobnom događanju, kada film takoreći neprekinuto teče, svijet žuri, gurka me, sudi, zahtijeva, očita, se začudi, uspoređuje, goni… primijetim neprijatan osjećaj i upitam se: »Šta sam posljednji put promijenila u sebi da sam tu odvratnu uhvaćenost u brizi i muci najednom preokrenula?« Ili pak: »Gdje sam izgubila ono čvrsto unutrašnje bivanje u dubokom i tihom tonu mira?« Jednom mi uspije samo se posmatrati, drugi put mogu i učiniti ono što želim. S najvećom nježnošću i milinom prihvatim ono što je. I kada se radi o teškim stvarima, katkada mi uspije. Ta valjda ih zato dobijem. Da ih u sebi pretvorim. U manje značajno, nego što se čini. U razumijevanje i suosjećanje, to uvijek djeluje. Uspijem li se samo odlučiti. Odluka je ključ.
Tako su osjetljivi moji pogledi na svijet da mogu u odmoru seminara u inozemstvu ispred zgrade posmatrati oca jedne djevojčice ispred hotela, koji s nestrpljivošću povuče kći iz pijeska za igranje, jer mu se žuri i vuče je za ruku, a ona, u tišini i nemoćnom otporu, uopće ne pomjeri noge, tako da je vuče po zemlji. Jako me zaboli u želudcu da moram sjesti na rub ceste.
Ili pak posmatranje maratonca na nedjeljnjoj priredbi na Večni poti ispred Mosteca, kada se maši spužve, natopljene vodom na točki osvježenja maratonskoga puta i prvo je gurne u usta, a onda je iscijedi na glavu i prsa, tako da mu se ponovno vrati snaga i motivacija da ustraje… U tom trenutku i mene podiđu žmarci, mada se samo šetam s psom tamo blizu i ganuta sam svjedočenjem disciplini, snazi volje upravljati silama tijela i uma, tako da osjetim snažan val kroz tijelo, koji istisne suzu i već teče niz moj obraz.
Trenutak uslišanja potrebe drugog gane me i začujem vatromet kapi sreće u svojoj unutrašnjosti, načini svissss… i otvore se pupoljci mogućnosti koje su dugo spavale u meni. Lakša sam, radosnija.
Joan Halifax govori o transparentnosti, da samo ona omogućava razvijanje suosjećanja i razumijevanje drugoga. Da sam, dakle, prozirna na način da kroz mene prolazi osjećaj drugoga i pri tom isijavam i ja svako svoje raspoloženje, osjećaj. Ta otkritost, otvorenost omogućava istovrijedan odnos i suosjećanje. Jer je to, sigurno, naše pravo suštinsko stanje, i usrećujuće je više nego neko drugo. Mene ispuni i nadahne. Uopće me ne iscrpljuje.
Naravno, pri mojoj radosti radom s onima koji umiru radi se i o udomaćnosti s smrću i prolaznošću. Pomirenost s usahnućem tijela. S sviješću da se tijelo može izuzetno promijeniti, čak je u velikim ranama, a čovjek u njemu je isti, možda čak više nego isti: u usahnjujućem tijelu razrastajuća duša. Duša, koja se otvara poput cvijeta u biće ljepote, koje ljubi, koje prihvata život takav kakav je. Gdje bih mogla željeti biti prisutnija nego pri tom rascvjetavanju?
Studenti medicine koji dolaze na vježbe na naše odjeljenje su mladi, oduševljeni, puni predstava iz svojega života, koji, obično, još nije uključio bolest, smrt, usahnuće, prolaznost. Bar ne u takvoj mjeri da bi se u tome mogli osjećati domaći. I kasnije, kao liječnici, mnogi izbjegnu upravo tu spoznaju i udomaćivanje…
Student šeste godine medicine, koji je na vježbama upoznao bolesnika srednje dobi s pogoršanim rakom na plućima, bio je nemalo iznenađen nad dimenzijama iscrpljenosti tijela. Njegov bolesnik bio je jako visok (zapravo dug ležeći u svojoj postelji), a mršav i pri otkrivanju pokrivača s nogu je prosto u strahu ustuknuo korak natrag i posmatrao omršavjele noge, skoro bez mišića, tako da je visoki bolesnik bio samo veliki zglobovi i tanke kosti, prekrivene kožom. Student je bio na muci. Naime, bolesnik je mirno objašnjavao svoju teškoću na koljenu, opipavao taj dio, gdje ga je povremeno jako boljelo, milovao svoje izbočeno svijetleće koljeno, a ruke su se pri tom lomile poput paukovih istegnutih tankih udova. Kasnije je student rekao o utisku dana, da ga je zaboljelo pri pogledu na bolesnika koji je otkrivao pokrivač i povukao nogavice pidžame da pokaže gdje ga boli.
Zaboravila sam već na taj potrebni vidik prilagođavanja na različite izglede naših bolesnika. Skoro sam zaboravila da naši bolesnici u svoj svojoj iscrpljenoj tjelesnoj kondiciji nisu nikada u javnosti, nisu prepoznatljivi, kamoli da bi svojim vanjskim izgledom postali domaći, postali svakidašnjiji. Ne samo svojim izgledom, nego i svojom unutrašnjošću, svojim punim doživljavanjem, svojim potrebama.
Kada se sama zagledam u ogledalo razgovaram sa sobom dugačijim jezikom nego u mladosti. Tada sam tražila usporedbe s prijemćljivošću ženske ljepote u društvu. Sada sa svom otvorenošću posmatram svoje promjene s popustljivošću (oh, kako je lijepo da mogu sama sebi biti mila i meka, bar što se tiče staranja) i da sam u toku o svojem stanju. Bar mi se čini. I pošto mogu naći i poseban šarm ljepote u staranju, ta spoznaja me ne rastužuje. Suprotno. Hoću vidjeti skladnost svojega tijela s zrelošću koju osjećam. Ne želim se naći u situaciji da zaostajem za događanjem, kao što se to dogodilo prije više godina, kada sam za neki članak morala dodati svoju sliku i izabrala sam, po svojoj ocjeni iz kućnih fotografija onu, na kojoj sam se vidjela najstvarnijom. Tada je kćerka pregledala novinsku stranicu s mojom slikom (za čitanje nije imala vremena…) i izjavila: »Uh, a na toj slici si bila još mlada…« Dobra lekcija.
Moj užitak pri spoznavanju posebnih ljepota starijih i stvarno starih devedesetogodišnjaka i više raste iz godine u godinu. Volim gledati prozirnost kože ruku žena koje su u postelji već mjesecima ili godinama. Kroz tanku ružičastu kožu osjetljivih krhkih ruku proisijavaju sićušne tamne crvene žilice, plavičaste vene, a dlanovi su glatki kao kod novorođenćeta. Nagađam šta su te sitne, bijele, skoro voštane ruke u dugom životu dohvatile, nosile, pokrile, ljuštile, trgale, prale… milovale. A one iskrivljene, oštećene dugodišnjim artritisom, koliko bolova su podnijele, kako sada pipaju, slabunjavo obuhvataju… Pa one snažne kovačeve i seljakove, s očvrsnulo kožnato kožo, koja nikada neće pobijeljeti i istanjiti se, kako bi se kroz nju vidjele sitne žilice, mada već odavno u pokoju. Pod njihovom kožom još uvijek pulsiraju debele žile, njihov glas je dubok i prizemljen, mada slabiji, ranjiviji nego u svojim punim vremenima.
Krajičkom oka posmatram bolesnicu, koja zatvorenih usta gleda moje lice dok je pregledam, kako bi pročitala moj sud, moju ocjenu, podešenost što se tiče njenoga tijela. Stara je 79 godina, bila je krojačica u svom butiku, nokti na njenim prstima su brižljivo njegovani, veoma dugi i lakirani prozirnim lakom.
»Imate veoma lijepe ruke…«
Njeno lice se smekša, već ima malo povjerenja u mene. Za vrijeme pregleda slušam nad prsnim košem, gledam vratne vene, u ustima sluznicu, pipam trbuh, posmatram noge. Prožima me nešto jako blago, tako da mirno darujem dodire pune ljubavi dok ustanovljavam otekline i tražim puls oko gležnjeva. Bolesnica se opusti i otkrije mi svoje največe brige i tegobe prije nego što odem iz njene sobe.
Znam da je važno kako se mi liječnici osjećamo u odnusu prema bolesniku, i u odnosu prema oboljelom i ranjivom tijelu koje se stara. Sigurno pomaže nosimo li u sebi prihvatanje sve moguće promjene zbog bolesti i staranja. Da smo prisni s izgledom koji je u društvu najčešće nepoželjan i osuđivan. Da čak nalazimo ljepotu, milinu i osobni potpis u svemu što se stara. Kao što kaže moja starija prijateljica: »Nikada nikakvih operacija popravljanja izgleda! Zaslužila sam svaku boru, svaka crta nosi svoju priču, toga se stvarno ne trebam sramiti. Suprotno, sve to je moj najljepši iskaz.«
Šareni jastuk
Krenem kući. Samo posljednji pogled u sobu šest, da provjerim kako je s disanjem našem gospodinu pored vrata i da li mu dodani lijek pomaže.
A u oči mi pada slikama ukrašena jastučnica jastuka na postelji kraj prozora, a na njoj mršav star gospodin sijede glave i brižno pokriven pokrivačem do brade. Odmah se približim, jer gospodina još ne poznajem. Upravo su premjestili tog smršanog gospodina s čekinjastom šiljatom bradom, duboko upalim očima, jer nema više nikakve masnoće, ni onih jastučića koje imamo iza očiju. Jagodice uglate, sljepoočnice izdubljene, tako je koščat. A oko njega meka, paperjasta flanelna jastučnica s leptirovima ciklamnih i sončano narančastih boja. U kako raskošnu mekoću je utonula njegova usnula glava!
Uzimam dokumentaciju, koja je pored njegovih nogu i još nije putovala u sobu medicinskih sestara. Danas je s odjeljenja akutne obrade premješten na naše odjeljenje. Rodbina ga je dovela prije tri dana i ustanovljeno je da ima upalu pluća, te neodređeno pogoršanu demencu. Dotaknem se njegovoga ramena i obratim mu se: »Gospodine Stanko, mogu li vas probuditi?« (Što je, naravno, glupavo, jer ga već budim…) Raširi se jedno samo sunčano raspoloženje, kada otvori oči i zasija u širokom bezubom osmijehu u tako domaćoj srdačnosti, kao da bi me zamijenio s najdražim srodnikom. Žuri nešto izgovarati skoro bez glasa, usta se brzo miču, kao za opkladu, a ja ništa ne razumijem. Izvuče ruke ispod pokrivača i nespretno me se uhvati. Opet bezubi osmijeh. I ja se negdje u sebi obradujem i osmijehnem. U njegovoj ruci primijetim maloga plišanoga zečića s zgnječenom dlakom. A na trapezu, koji visi iznad postelje, kako bi se bolesnici lakše prihvatili i pomogli si pri sjedanju, i tamo plišana igračka. Pčelica.
Uistinu se dementni ljudi često naviknu na blizinu dragih predmeta. Poznavala sam dementnu gospođu, koja je sve vrijeme imala uza se svoju tašnicu. I u bolesničkoj postelji u spavaćici. Tašnica je bila kraj njenog uzglavlja i posezala je za njom da se uvjeri je li još na pravom mjestu. Jedan drugi gospodin bio je jako vezan za svoj kaput. Što je bilo prilično neprimjereno u vrućem ljetu, jer se ni po koju cijenu nije htio odvojiti od njega.
Sljedeći dan sam se, zajedno sa socijalnom radnicom i medicinskom sestrom, srela s kćerima i ženom gospodina Stanka. Sjeli smo u sobu za razgovore na obiteljski sastanak. Obično je na takvom sastanku i bolesnik, ali gospodin Stanko već dugo nije sposoban sporazumijevanja. Saznamo da je dementan već bar devet godina. Doma je bio još jedva pokretan, samo od postelje do stolice, možda posljednji put prije više tjedana. Sada je još samo ležao. Nitko više nije razumio njegovo brbljanje. Jako je smršao, posebno posljednjih mjeseci, kada više nije mogao dobro jesti. Nekoliko žličica čokolina u mlijeku, čaj, bijela kava. A i pri tom skromnom hranjenju kašljao je, jer su mu gutljaji zapinjali. Ustanovimo, dakle, gašenje refleksa gutanja. I upala pluća je nastala vjerojatno upravo zato, jer pri smanjenoj sposobnosti gutanja tekućina umjesto u jednjak može curiti prosto v dušnik. Objasnimo uobičajeni tok demence, koja poprečno traje osam do deset godina, a pri još drugim bolestima i kraće. Pri svim znacima gašenja rodbina se slaže da pokušamo gospodinu Stanku olakšavati teškoće, kao što su bolovi pri svakodnevnoj njezi i okretanju, lakšanje pri epizodama nemira i straha te smanjenje sluzi u organima za disanje, koju ne može progutati.
Naše osoblje se slagalo da je gospodin Stanko imao, po našim iskustvima, najugodniji tok pogoršane demence. Pošto je povremeno još gutao nešto malo jogurta ili jabučnog pirea, izbjegao je teško vrijeme, kada se mnogi odluče po svaku cijenu produžiti život i, katkada, pored upale pluća, koja se ne odaziva na antibiotičko liječenje, uporno održavaju hranjenje preko nosne sonde u želudac. Takva sonda smeta baš svakom dementnom i hoće je odstraniti. Kada mu konačno uspije iščupati je, slijedi ponovno stavljanje, što je stvarno mučan proces za prestrašenog bolesnika, s kojim nije moguće govoriti, a isto tako i za medicinske sestre. Kako bi sondu zadržali na mjestu, moraju bolesnikove ruke privezati za ogradu postelje. Naravno, takvo postupanje još više preplaši dementnog bolesnika tako da postane sve nemirniji te čak viče i udara od očaja.
S objašnjenjem i sudjelovanjem rodbine možemo sporazumno i učeštvovanje svih bližnjih obično naći način očuvanja dostojanstva i dobrog umiranja. Kada god nam uspije na dovoljno jasan i suosjećajan način objasniti moguće posljedice umjetnog hranjenja dementnih bolesnika, koji ne može više gutati, smršao je, nepokretan, leži u postelji i nije više u stanju smisleno komunicirati, rodbina je obično spremna izabrati dostojanstven put što efikasnijeg ublažavanja teškoća i održavanja što bolje kvalitete svakodnevnog života. Ni u kojem pogledu ne žele da bolesnik doživljava strah i nasilje.
Ali dug je put do širega prihvatanja događaja u posljednjim tjednima i danima ljudi s demencom. Premalo su nam poznati i domaći doživljaji obitelji pri gubljenju svoga člana, kada se osoba na svome putu oprašta već mnogo prije smrti … Jasna Šamić je jedna od rijetkih književnica koja opisuje potresnu zgodu o svojoj majci s demencom. Opisuje je na do kraja otvoren i iskren način i čak naslov njene knjige je jako slikovito obilježi tako da postanem svjesna dubine Jasninog osjećanja s maminom zgodom mraka i krika u sarajevskoj psihijatrijskoj bolnici: Carstvo sjena. Jasna zgodi udahne jednostavnu utkanost djelića neznanja, čuđenja i nespretnosti, tako da je ujedno potresna i smiješna, ali i bolna.
Zato je najbolji savjet svima koji stupaju na put demence da u vrijeme kada još mogu odlučivati o sebi unaprijed napišu svoju volju. U to rano vrijeme rijetki su svjesni uobičajenoga procesa pogoršane demence i samo malo tko je obaviješten da bi mogao o postupcima za posljednje vrijeme pogoršane bolesti odlučivatu unaprijed.
Šalica kave
Ljetos je moja mama na dopustu na moru u svojem bungalovu pored našeg. Pošto, inače, preko godine ne živimo zajedno, najednom smo srečni u iskrivosti duha među nama: smijeh za svaku beznačajnost, nadahnuće za štosove i zezanja. Ta Vera je majstorica društvenosti, smiješnog izvrtanja riječi, uživačica gozbi. Ali koljeno, poslije dizanja teškog prtljaga, dok smo se spremali na taj zajednički dopust, traži svoj danak: boli je pri svakom ustajanju, pri nezgodno postavljenoj nozi za vrijeme šetnji također. A kada se ojunači zaplivati u hladno more (ljetos je neprestano kišovito do duboko u srpanj i more se nije uspjelo pripremiti dovoljno gostoljubivo kao obično…), pokažem joj put po stepeničicama, ali, vidi vraga, loš izbor: oklizne se dok gleda deleko ispred sebe, kakvo je dno plićaka, kojem se približava i iščaši gležanj, tako da je najednom otekao.
Sada leži s oblogom u svojoj postelji u bungalovu među maslinama usred divnoga sunčanoga dana. I dok nosim šalicu kave s kupolastom pjenom mlijeka iz restauracije pored obale uzbrdo, hvatam ravnotežu između ručnika na ramenu, mokrih klizavih japanki i šešira, koji mi, na vjetru, klizi s glave. Pa se sjetim Cankara i šta će se sada dogoditi među obrnutim generacijama: kći donosi šalicu kave svojoj majci.
»Slovenska književnost je puna tih s mukom i uškopljenim riječima zatrtih emocija«, piše, kada je kritičan, Dušan Jovanović u pismu Manci Košir. Ne, ne treba. Moja majka, do tada sva ljuta na sebe što je nezgodno stala, što nije išla kuda je ona htjela, nego se pustila savjetovati gdje da uđe u vodu, ružno gleda i preklinje, za tren oka razvedri lice, dobije one radosne dječje oči i veselo poviče: »O, kako miriše!« Kao da nije nikakve boli, nikakve teškoće više… Zahvalna mi je, da je milina takva, da bi i mene popila, kad bi mogla.
O majkama razumijem više tek otkada sam sama majka. A i to je bio potreban komadić kruga kako bih se pri umiranju i smrti osjećala tako neizmjerno prisno. Josip, koji mi je donio čudesnu knjižicu u prevodu Aleša Bergera, Krhkost anđela, ponovno me je očarao svojom osjetljivošću, kada mi ju je namijenio za čitanje. Autor Christian Bobin piše o materinstvu s iznenađujuće lucidne muške strane:
»Došlo je dijete… Odraslo je u njihovom gradu. Donijelo je umor, nježnost i očaj. S djetetom je došao i kraj para. Sitne prepirke, brige… S djetetom otpočne samoća mladih žena. Samo one znaju što treba. Samo ga one znaju prihvatiti u tajnu svog naručja. Neprestana misao ih naginje djetetu, bez predaha. Brinu za njegovo tijelo, kao što priroda brine za Boga, kao što se tišina ovija oko snijega. Tu su hrana, škola. Tu su parkovi, namirnice koje treba kupiti i povrće koje treba skuhati. A za sve to vam nikada nitko nije zahvalan. Mlade majke imaju posla s nevidljivim. I pošto mlade majke imaju posla s nevidljivim, postanu nevidljive, dobre za sve, dobre ni za što…Daju se za pašu djetetu, njegovim mliječnim zubima, blistavim i oštrim. Kada dijete ode, ne ostavi za sobom ništa od njih… Nezahvalnost je znak do konca izvedenog odgoja, završenog i potpunog u svojoj maloumnosti.«
Ženska strana je u osjećanju materinstva možda još gorča. Gospođa Vetrovec je ušla u svoje sedamdesete godine. Bila je premještena na naše odjeljenje jednoga sunčanoga dana, kada je sunce u njenu sobu po žutoj posteljini kroz krošnje borova stvarno jako sijalo. Odmah je kroz prozor primijetila vjeverice na obližnjem stablu, mada je bila od raširenih metastaza na plućima, jetri, u limfnim žlijezdama, crijevima i mozgu oslabjela i jako tjelesno pogođena. Na prvi pogled se vidjelo kako teško diše, a njene ruke su same od sebe neprestano posezale za istim mjestom na trbuhu. Tek je poslije upornog raspitivanja rekla o dugotrajnom strašnom osjećanju teškoga disanja i jakim bolovima koji je probadaju u trbuhu. Sama se na to nikome nije požalila. Pokazala je snažnu volju svakim odgovorom, koji je uobličila u optimizam i smirenje za svakoga, tko joj se obratio. Pored takvih bolesnika liječnici obično prolaze bezbrižno i prilično brzo. Ne izdaju svoju patnju. Zadaju si tešku zadaću: sami se pobrinuti za svoju kalvariju. Sasvim sami.
S titriranjem kombinacije lijekova za ublažavanje teškoga disanja i jake boli gospođa je bila, za dva dana, sposobna malo više samostalnih poslova oko svoje postelje, bila je veoma zahvalna i nadala se oporavku, kako bi mogla ići i kući. Pozvali smo oba njena odrasla djeteta, sina i kći, dogovorili smo se za zajednički sastanak. Kako bismo pomogli u organizaciji potrebnih poslova za odlazak kući.
Sjedili smo oko njene, zavjesom zakrite postelje: kći, sin, medicinska sestra Judita, socijalna radnica Petra i ja. Dotakla sam se Marijine ruke i rekla namjenu našeg susreta: da zajedno nađemo rješenje kako dalje.
I pitam je: »kako vi sebi predstavljate, gdje bi najrađe poslije odlaska iz bolnice?«
»Kući! Ići ću kući.«
»A znate da ne možete biti potpuno sama, da si ne možete skuhati, oprati se, donositi sebi sve potrebno k postelji?«
»Ta jesti mi više ne prija…«
Okrenem se kćeri, baš ništa ne sluteći: »Šta bi sve vi mogli pripomoći kako bi gospođa mogla biti doma?«
»Ja? Ja ne mogu ništa. Zaposlena sam. Ne živim kod mame… ja, stvarno, ne mogu ništa.«
Za pomoć tražim sinove oči. A taj, na iznenađenje svih, još više oklijeva i uopće ne progovori, dugo, nego pogled obori k tlu.
Christian Bobin bi slici o majkama dodao: »…Mogu si naći ljubavnike… Ali nijedna ljubav nije tako svijetla kao ona koja ih naginje nad dijete. Nitko drugi ne može zauzeti prostor koji je ispraznio Bog. Nikoga neće voljeti tako kao dijete neispinjenog obećanja, prekršene riječi.«
U istom dahu između čitanja i sjećanja padne mi na um vječno traženje prave ravnoteže i Mančinih riječi: »O mamama ste/su/smo dosta pisali. A još premalo kako bi svatko zase znao postaviti majku u centar srca i, istodobno, na daleku zvjezdanu orbitu, po kojoj bi kružila svojim putom.«
Svjedok
Osjećam se bez snage i krhko, kao da sam prozirna i, ujedno, prostrijeljena, ispažnjena, bez sadržine. Kao da je iz mene isteklo sve u trenutku kada sam zaboravila biti pažljiva na to kako se osjećam. Napuštam veliku, odvratnu zgradu suda u Miklošičevoj. I pitam se, kako bi mogli svi sudjelovati drugačije, kako bismo više razjasnili pravovremeno?
Stojim ispred sutkinje u njenoj crnoj službenoj odjeći i više ljudi lijevo i desno. Stojim naslonjena na visoki stol, površinu kojeg nehotice istražujem automatskim pokretima ruku. Pita me jesam li se srela sa Sonjom toga i toga dana prije četiri godine. Tko je koga nazvao, ja nju ili ona mene. O čemu smo govorile? Koliko puta smo se srele? Je li uvijek govorila na istom jeziku? Je li već bila smršala? Gdje smo se srele? A potom, koliko još puta? Šta sam primijetila kod nje doma u posljednje vrijeme prije smrti? Kako je brinuo za nju njen partner? Šta su bile njene glavne teškoće zbog bolesti? Je li bila kada rastresena?
Datuma se uopće ne sjećam. Prije četiri godine? Morala bih pogledati u dokumentaciju. Ni broj posjeta ne znam napamet. Ali događaja, lica ljudi, osjećanja pri tom, te značajnih promjena u životu ljudi sjećam se jako dobro. Nesebičnih djela i često upravo neopisive međusobne podrške bližnjih u vrijeme kriza teških bolesti također. Čak posljednjih značajnih rečenica u vrijeme umiranja. Beznačajnih detalja pri umiranju. A svega toga više godina unatrag. Toga se dobro sjećam i s radošću u sjećanju bilježim kada netko umire dostojanstveno i s punom sviješću do kraja. Upravo takve ljude posebno čuvam u svom sjećanju i poštujem ih, jer vjerujem da punu i čistu svijest do posljednjeg trenutka mogu očuvati samo osobe posebno snažne unutrašnjosti.
Pri sudskom procesu, u kojem sam bila svjedok, osjećala sam se razgolićenom umjesto preminule bolesnice. Umjesto nje me je boljelo što rodbina ne može drugačiuje doživljavati svoje muke gubitka, nego dokazivanjem o nemogućnosti odlučivanja kćeri s pogoršano neizlječivo bolešću mjesecima prije smrti. Osporavanje testamanta je za mene u tom slučaju samo zov u muci. Zov za popravak događaja, koji nije moguće popraviti: oživjeti voljenu kći, imati nadzor nad stvarima nad kojima nije moguće imati nadzora. Traženje svojega »pravo« na sudu za takve namjene je uistinu jalov posao. Neprihvatanje, kritično ocjenjivanje i sumnjičavost su naš najveći neprijatelj. Sami ga povijamo u svoju vlastitu životnu patnju.
O prihvatanju me je mnogo naučila Angela, koju poštujem sve više i više, kada do u tančine spoznajem život, a ona je u grobu već skoro drugo desetljeće. Bila je u stanju prihvatiti me nesebičnije i bezuvjetnije nego svoju vlastitu kći, mada sam bila na početku našega poznanstva još na pragu života, tako mlada da nisam vidjela mnogo dalje od svojega ogledala. Nespretna, tako da mi je još i danas skoro neprijatno.
Poslije četvorogodišnje kronične bolesti s komplikacijama prije svega probavnih organa i automatskoga živčanog sustava Angela je jako smršala. Imala je još samo trideset i tri kilograma. I šezdeset i pet godina. Za sobom, na prvi pogled, čudesnu bajku sretne obitelji s dva odrasla djeteta i brižnim mužem. Naravno, njena zasluga je bila da smo dobili takav dojam. Njena veličina predavanja obitelji na svojim leđima je prenosila razna potrebna prilagođavanja, pozitivna gledanja i traženja dobra, gdje god je to bilo moguće.
Pri njenom umiranju u bolnici, gde sam bila samo posjetiteljica, posljednjih njenih dana čula sam samo riječi očaja, kada je, sva oslabjela, izgovarala tihim glasom: »A sada nikada više neću ići kući… Najrađe bih jednostavno umrla…«
U meni se rodila spontana rekacija utješiti je, tobože da ne smije očajavati, jer se možda ponovno sve promijeni.
Pa sam se zaustavila i potražila u sebi ono što moja draga Angelina najviše treba u tom trenutku. Dakako, nekome izgovoriti sve muke i žudnje – bez savjeta, bez tješenja i prelaska trenutka u nešto drugo. U prvom redu slušati i nikakvoga mog prosuđivanja i skretanja teme u pozitivniju priču.
Zato sam usmjeravala razgovor u njeno korito: »A šta bi najrađe radila doma, kada bi sada mogla biti među svojima?«
I odgovorila mi je: »Jako bih voljela biti s unucima…«
»Stvarno mora biti lijep osjećaj posmatrati svoje unuke«, pratila sam njenu misao.
»Jeste, znaš, Eva je već tako velika, iznenađuje me o čemu sve razmišlja…«
I razgovarale smo o Evi i ostalim njenim unucima. Sasvim polako, s velikim pauzama i premišljanjima.
Umorna, zamisli se i malo zažmiri. Poštujem njen tempo i nastavljam s mirnim slušanjem u tišini. I sama sporije dišem i širim prisutnost osjetljivim uočavanjem svih sitnica koje dopiru do mene. Njena tanka meka koža lica, prelijepe blijede i krhke ruke, čiste i glatke, kao da su zaboravile na sav dosadašnji rad…
Poslije duže pauze ponovno nastavi: »A voljela bih ponovno ići s Jožetom u našu šetnju… znaš, išli smo svaki dan, kada je bilo moguće, sve dok ja nisam oboljela. Svakodnevno kroz drvored i posmatrali smo mijenjanje prirode i boja… A sada više neću moći… Katkada me obuzme takva muka i jako me je strah da ću jednom prosto zaspati i bit će svemu konac.«
Malo zastanem i postanem svjesna kako je ocijenila da mi može povjeriti svoju najveću muku. Posljednja rečenica je uistinu izražavala njen glavni strah. Na glas razmišljam: »Je li te strah kako će biti kada dođe smrt?«
Pogleda me, čak digne glavu, kao da sam izgovorila nešto za što se je potrebno potruditi, prisustvovati tome i ne zakasniti. Potvrdno kimne glavom i gleda me svojim plašljivim očima.
Nastavljam: »Uvjerena sam da smrt ne dođe kada nas je strah. Smrt nastupi u nekom posebnom trenutku, kada smo najsmireniji. Tada smo pomireni sami sa sobom. Tada nema više izrazitih želja, prihvaili smo sve onako kakvo je… I to je najprimjerniji trenutak za odlazak, jer nas ništa više ne zadržava… Vidjela sam mnogo onih koji umiru, a imali su tako spokojna i mirna lica. Ja vjerujem kako je to lijep trenutak, prihvatimo li sebe takve kakvi smo. Zato se više ne bavimo drugima i oni nas ne brinu.«
Gledala me je zahvalna, oči su joj postajale orošene, meke, lice opušteno. Kao da bi razlila svu brigu, napetost, neizvjesnost. Njena ruka je potražila moju, primila se za nju, kao da bi me tako mogla još bolje čuti. Imala sam osjećaj da mi vjeruje. Možda sam je samo sjetila nečega, što je znala, pa zaboravila.
Ništa joj više nije trebalo reći. Tu noć je umrla.
Andrejino preseljenje u Ljubljanu
Moja svekrva Andreja, koja je od svoje mladosti živjela z Stuttgartu, došla je k nama pri kraju svoje bolesti, jednoga vrućega ljetnjega dana, odmah nakon što smo se vratili s godišnjeg odmora (jeste, stvarno je sačekala s odlukom kako ne bi prekinula naš boravak na moru!). S pogoršanim rakom pluća, s metastazom u križima te u nekim od unutrašnjih organa, bila je oslabljela, smršana i s povremenim bolovima, te slabošću. Medicinskim avionskim prevozom doletjela je na brniški aerodrom. Kao bolesnica nije dobila mjesto za obični let, jer su je njemački zdravstveni radnici opremili s stalnom infuzijom lijekova protiv slabosti i bolovima,
S aerordoma odvezli smo je autom hitne pomoći u Ljubljanu, u dječju sobu naše kćeri, njene unuke. Čekala su je već iznajmljena automatizirana medicinska postelja, invalidska kolica za kretanja po okolici, te sva ostala pomagala za opskrbu u vrijeme kada bolesni ne može više obavljati svoje svakodnevne funkcije.
Na poslu sam za sebe uredila četirisatno radno vrijeme i što se više dalo posla usmjerila na kućni stol s računarom. Za koliko dug period? Moja ocjena je bila za nekoliko mjeseci. Nisam se usuđivala ocjenjivati u brojevima. Pokazalo se da je Andreja u to vrijeme imala pred sobom još nepuna tri mjeseca života.
Nevjerojatnom voljom je, prije toga, posljednju godinu ustrajala u samostalnom samačkom životu u svome, inače udobnom stanu, ali na trećem katu, bez lifta. Posjećivali smo je i pomagali samo za vrijeme produženih vikenda, zimskih raspusta, kakvog odmora. Na sva nagovaranja da se preseli k nama odgovarala je kako još nije vrijeme, da može sama.
A sada je posljednji put zaključala svoj stan, u kufer složila šest pidžama, ručnike, posljednju odjeću, u koju je trebalo da je obućemo, kada umre, raznu lijepu odjeću, koju je željela pokloniti, veliku kutiju s lijekovima i albume uspomena. Sve ostalo je ostavila za sobom. Svoju kuhinju, svoje rublje, obnovljeno kupatilo, cvijeće, dnevnu sobu, pogled s balkona, slike na zidovima, prijateljice. Kakva odlučnost, kakva kuražnost!
Nešto neizmjerno promišljeno i mirno zračilo je iz njenih očiju, mada je za vrijeme puta s aerodroma, u kolima hitne pomoći, ležeći na nosilima, imala napade slabosti i teškoga disanja. Pratila sam sve s najvećim trudom, s dodavanjem lijekova za brzo ublažavanje pod njenu kožu, dok me zanosilo amo-tamo na okukama i rupama ceste. Razmišljala sam i čudila se kako je konačno pristala na naša nagovaranja da dođe k nama, u njoj nepoznatu dimamiko obitelji, k snahi – meni, za koju nije imala pojma koliko joj može vjerovati. Prema kojoj je bila svo vrijeme poprilično kritična, jer se zanima za tako »čudačku« granu medicine kao što je to palijativna medicina. Sama je bila, prije upokojenja, medicinska sestra u bolnici na internističkom odjeljenju. Dakako, srećala je umiruće, bezbroj puta! Ali da se liječnik iznenada odluči razvijati svoju karijeru samo za vrijeme kada medicina bolest ne može više liječiti, to je za nju bilo bar neobično, ako ne i nešto slabije od toga.
Dani su prolazili u produbljivanju naših odnosa, u stupnjevanju povjerenja i izmjenjivanju dubljih misli, uvjerenja i strahova. Pored oslabljelosti, smršanosti i infuzija lijekova na postolju kraj postelje, Andrejino kretanje po stanu bilo je ograničeno i najšeće sam je prala u postelji. Ali ju je njena žarka želja okusiti obitelj, koju sama nije nikada imala, često dovela do guranja postolja s infuzijom, u vrijeme ručka, sve do kuhinje.
I toga glasnoga poslijepodna je došla svojim slabašnim nogama sve do dnevne sobe, gurajući postolje s infuzijskom tekućinom ispred sebe. Privukao ju je napet i glasan razgovor između mene i moje, tada deveteogodišnje kćeri, jer je bio problem kada će napisati domaću zadaću. Nešto glasnih riječi nagovaranja i već je Andreja osjećala potrebu pomoći, srediti stvari na najprimjerniji način, kao baka, koja je poštovana i zna. Rekla je samo dvije riječi: »Slušaj mamu.« I kći je, stvarno, odmah i bez riječi učinila sve potrebno.
Imali smo odličnu patronažnu sestru, koja je dolazila dva puta tjedno, a osoblje hospica se sviđalo Andreji, prije svega nekoliko posjeta psihologinje. Kada je bila kod nje u sobi, Andreja ju je najrađe uputila u kuhinju: »Idite k njima, njih dvoje trebaju vašu pomoć…« Potom je psihologinja stvarno došla k nama, Alešu i meni, te smo se cerili i smijali svi zajedno u kuhinji, jer je Andreja uistinu brinula o svima više nego o sebi…
Usprkos svemu, neprestana promjena Andrejinih potreba, uviđavnost, jer nam je nedostajalo dugo vrijeme upoznavanja i prilagođavanja, noćna dežurstva za različite praktične poslove i zaplete, te stalno boravljenje doma, a, povrh svega, moja nepažnja prema vlastitim potrebama je, jednoga dana, dovelo do bolova u kralješnici, tako da sam ostala ležati i ja. Tada je doputovala moja mama i prihvatila se svega onoga što sam ranije radila sama. Kako smo se sve tri žene najednom medjusobno osjećale dobro! Nakon što sam izliječila svoju fizičku preopterećenost i suojećajni napor, mogla sam čak otputovati na značajan susret u Budimpeštu.
Otada nadalje sam, poslije maminog odlaska, planirala drugačije: s Andrejom sam načinila spisak njene rodbine, koju bismo mogli pozvati da pomognu. Zajedno smo se odlično organizirali. Raspoređivali smo ih po kalendaru, a kada su javili da su spremni pomoći po danima i satima, tako da sam mogla slobodno odlaziti od doma obaviti poslove bez brige i na zadovoljstvo svih. Andreju su posjećivali njeni dragi, koji, zbunjeni, možda ranije nisu znali što mogu učiniti, a sada su dobili priliku da stvarno pomognu i osjećajli su se korisnima.
Doputovali su iz različitik krajeva Slovenije i trudili se, u mom odsustvu, s kuhanjem ručka i njegom, tako da sam se ponovno mogla povremeno posvetiti svojem poslu.
Tri tjedne prije smrti Andreja je slavila šezdeset i osmi rođendan. Planirali smo sve pojedinosti, pomagala je i Lidija. Htjeli smo sve napraviti onako kao što je željela Andreja. Načinila je spisak pozvanih iz cijele Slovenije, pozvala je rodbinu iz Francuske i Kanade. Nabrojali smo dvadeset i pet pozvanih i Andreja je bila veoma praktična: dolazili bi po grupama cijeloga dana u određeni sat, tako da bi se mogli svi izredati, a sama bi bila sposobna razgovarati s njima.
Stolara sam zamolila da napravi dugi stol i klupe, nekoliko pozvanih ponudilo se da donesu dodatnih dobrih stvari, čak smo imali tri torte. Bio je rujan i bilo je dovoljno toplo, tako da smo, mada je padala kiša, novi stol i klupe postavili na pokritu terasu. Andreja se uredila, obukavši Lidijinu odjeću, jer, jako smršala, sama nije imala odgovarajuće. Bila je lijepa, s ogrlicom i prstenom, slikana sa svima i svakim, Prava fešta u opuštenom razgovoru s mnogo miline i dubokih razmišljanja. Andreja je davala ton događanju i, kao da neće uskoro otići s ovoga svijeta, zanimala se za svakoga, povezivala događanje onih koje nije dugo vidjela, nagovarala mladi par na brak, pratila što se događa s onima koji odrastaju i gdje su novorođenčad. S rodbinom, koja joj je bila blizu po godnama, sjećala se dječjih dogodovština. A, dakako, o istom događaju bilo je više različitih priča, više istina… i zato još više smijeha.
Kada se umorila, otišla je u svoju sobu i redom k sebi zvala svoje srodnike, kako bi s njima mogla razgovarati u četiri oka. Okončavala je svaku zgodu posebno, naručivala razna praktična zaduženja, mimogred rješavala i njihove životne situacije, jer je cijeli život važila za tetu koja pomaže i zna predložiti dobra rješenja.
Kakva kuražnost, kakva snaga! Posluživala sam i učila…
Andrejina predviđanja
Prostirala sam svježu posteljinu i Andreju premještala s jedne polovice postelje na drugu, ispod nje odvila staru i prostrla novu plahtu, kada je, kao mimogred, pomenula, tako da sam je skoro prečula, da će živjeti još jedan tjedan. Zastala sam iznenađena i zagledala joj se u oči. To je bio jedan od takvih trenutaka koji te iznenadi, a možda i uplaši. Poput kontakta s nepoznatim, tako da ni osjećaj ne znaš razviti: otkuda Andreji to znanje, otkuda joj ta jasnost? A Andreja je mene samo gledala.
Sjela sam i primila je za ruku: »Zašto tako misliš?«, konačno sam je upitala.
Polako, ali kuražno je pojašnjavala: »Već sam umorna, ta vidiš da ništa ne mogu… i ne mogu više jesti… A, uopće, šta bih još?... Telefonirala je Dorica da će novac, koji mi još duguje, donijeti u petak… Potom mogu ići…«
U međuvremenu je hvatala dah, nisam znala da li samo zbog teškoća bolesnih pluća ili zbog teškoga mraka. Ni suzu nije pustila, mada su njene oči bile kao jezerca, koja samo što se nisu izlila preko mirnih, bezbrižnih obala lica.
(Dorica je stvarno najavila da će doći, iz pograničnoga mjesta, u petak, na nekoliko sati.)
Samo sam je grlila, drugo nisam znala.
Ti dani su za mene bili nekako tamnije boje. Kao da je ušla ozbiljnost. Možda zrelost. Nisam znala s lakoćom misliti na svakodnevicu. Andreja me sasvim približila: nudila mi je gledati kroz otvorena vrata njenog odlaska. A ne da na tom mjestu nema šale. Samo je, najednom, toliko poštovanja prema svakoj pojavi, odnosu, riječi. Toliko svega sažetoga samo u suštinsko. Ne možeš više šeprtljati s približno šlampavim i površnim govorom, ne možeš se opružiti i isklopiti, tako da te misli vode bilo kuda, ne možeš prosto u tri dana gledati televiziju, tako da se odmoriš, ne ide više glasno se prepirati u kuhinji…
Ponudila nam je vrijeme svijesti o trenutku. I sljedećem. I sljedećem. Nikakvog mrtvog hoda. Nikakvog izgovora. Svaki trenutak pun, cijel, velik. I jako veliko poštovanje. Udisaj punim plućima, svijest o modrini neba na nov način.
Ujutro sam joj s većom pažnjom skuhala kavu, koju je s trudom srkala gutljaj po gutljaj, te s još večom preciznošću kidala komadiće sredine kruha, koje je sama potopila u nju i polako pripremila kako bi ih mogla pojesti. Nije bila više potrebna nikakva mimika lica, sve smo se mogle sporazumjeti i samo pogledom u oči.
Andrejin posljednji dan
U subotu, 5. listopada 2005, dan pred Andrejinu smrt, tradicionalno smo, u Cankarevom domu, slavili svjetski dan palijativne skrbi.
Organizacija toga dođaja bila je za mene priličan zalogaj, kada sam, pored toga, brinula o Andreji. Stupnjevali su se neprijatni simptomi koji su smetali, slabjela je i postajala sve odvisnija od neprestane njege. Pripremanje mješavine lijekova preko elektronske pumpe s dovođenjem pod kožu zahtijevalo je redovno javljanje potrebnih dodatnih količina u ambulantu Onkološkog instituta koja se bavi uklanjanjem bolova, donošenje novog recepta s aktualnim izračunom mješavine do ljekarne u Soči, a onda, nakon dva sata, opet vraćanje autom do te ljekarne po pripremljenu mješavinu u kesi, tako da sam je zamijenila u kutiji pumpe. Svaki službeni korak za organiziranje tradicionalnog susreta bio je, pri svemu tome, suvišan i kao iz drugog svijeta i navika. Kako sam se obradavala Gašpara, koji se ponudio da, poslije svoga posla, sve potrebno razveze na potrebne lokacije! I potom je, biciklom, kroz sav promet i bez problema traženja parkirališta, sav radostan pribiciklirao do naših vrata, iz naprtnjače izvadio punu kesu morfijske mješavine i priupitao za našu bolesnicu. Tako sam mogla lakše, jednostavno između opskrbe Andreje, okretati telefone, pisati dopise i organizirati događaj u čast palijativne skrbi i za širenje znanja o njoj.
Pored kulturnog programa je, uz glazbu, na fotografijama i zapisanim riječima, takoreći svojim komentarima, nastupila i Andreja s svojom zgodom posljednjih mjeseci života, mada nije bila uistinu prisutna. Sa svom aktivističkom žilicom, kao upokojena medicinska sestra, htjela je da se širi njeno iskustvo i poboljšavaju uvjeti za dobru kvalitetu života i sasvim na koncu. Prilikom boravka u našem domu je s vremena na vrijeme željela nove zajedničke fotografije. Neke je izdvojila, kada sam prenosni računar stavila u njeno naručje, u njenu postelju, druge prokomentirala i zapisala sam njene rečenice, tako da je potom, sa slika u Cankarevom domu, govorila i njena zapisana riječ. Prisutni su bili uistinu ganuti i nadahnuti. Razgovor je tekao u smjeru razvoja, podrške i novog entuziastičkog kovanja planova budućih koraka za Sloveniju. S Onkološkog instituta je govorio dr. Zakotnik, iz hospica Tatjana Žargi, a događaj je usmjeravala Manca Košir. U raspravi se, uz sudjelovanje svih prisutnih učesnika, raskrilo mnogo bolova i muka zbog neuređenih odnosa za razvoj palijativne skrbi. Oglašavali su se, tako zdravstveni radnici, kao i rodbina s iskustvima umiranja svojih bližnjih. Mnoge loše zgode, razočaranja, nadljudski trud, mnogo zahtjeva za promjenama.
A poslije toga događaja, u kasnu subotnju večer, kod nas doma je bilo ovako: poslije povratka iz Cankarevog doma, gdje smo zavšili u uistinu posebnoj atmosferi snažne odlučnosti za razvoj i promjenu stanja, trebala sam malo smirenja, tako da sam ušla u Andrejinu sobu. Pri tom sam, veoma umorna, vidjela cijeli film od Andrejinog dolaska do današnjeg dana. Igrala sam već uloga: od snahe, njegovateljice, kuharice, ispovjednice, do liječnice i, istodobno, još žene i mame kćeri u početku puberteta. A sada sam stigla do trenutka koji će se, tajanstveno i sveto, nagnuti u Andrejino umiranje. Kada sam joj ponudila čašu sa slamkom, popila je samo gutljaj vode. Tako već nekoliko dana. Aleš kaže da je sve vrijeme ležala nepomična, a riječi su joj se cijeli dan činile suviše naporne, i pružanje ruke prema vodi bilo je previše.
A kada sam, poslije nekoliko minuta, drugi put došla pridržati slamku za gutljaj vode, Andreja se i misaono probudi i upita me kako je bilo. Sva začuđena da Andreja prati moje odlaske i dolaske u stan, da je svjesna subote i javne tribine u Cankarevom domu, žurim joj objasniti kako je upravo njena zgoda u slikama na događaju značila pravu poruku o čovječnosti i srčanosti u palijativnoj skrbi, koju teško opišeš riječima. Sva uzbuđena prenijela sam joj zahvalu nekoliko učesnika, koji su mi, po završenoj javnoj tribini, prišli i željeli joj izraziti, pored zahvalnosti, i čuđenje i poštovanje za veliku kuražnost za tako javno predstavljanje osobnoga puta na koncu života. Obje ganute, zagrlile smo se i jedna drugoj izrazile zahvalnost za sve među nama u to posebno vrijeme. A onda Andreja, kao uvijek puna prijedloga i akcije – predloži, polako, s pauzama između riječi, šta kada bismo nešto pojeli. Zinula sam od čuđenja, jer već tri dana nije nije ništa okusila, pa se saberem i upitam, šta bi najrađe jela. Sasvim polako i s pauzama me upita: »A imaš li još… ona svinjska rebarca… od jučer?«
Inače je u petak ujutro zaželjela pečena rebarca, ali ih, potom, na tanjuru nije mogla uopće okusiti. »Imam, naravno, još jednom ću ih prepeći, da budu topla. Hoćeš li uz njih i krumpir?
»Hoću, pečenoga bi, dobro zapećenoga, a onda malo zalij, da se zapećeno malo smekša i dodaj uz to malo češnjaka«, sasvim sporo isprekidano objasni.
Nisam mogla vjerovati… In jurnula sam kuhati. U međuvremenu mi je sinulo, joj, sirotica, zaspat će i sve zaboraviti, Jer ne mogu brzo sve pripremiti. Pogledam na sat, malo prije ponoći sam bila gotova. Nije zaspala, čekala me. Andreja je željela jesti za stolom. I stvarno je još skupila snage, ne znam otkuda, ustala i došla, klizeći nogama i pridržavajući se zida, iz sobe, kroz pretsoblje u kuhinju i sjela za stol. Stavila je na svoj tanjur, poprilično za njene standarde u posljednje vrijeme. Mirno je jela i, čak, pokušala rezati meko meso na komadiće. Uz to je posezala po cvekli i u medjuvremenu se naslanjala natrag, da se odmori. Sama sam gledala na sat i primijetila da je otkucala ponoć i u kuhinji sam se, pored nje preobukla u pidžamu, skinula naušnice i htjela ih staviti na stol. A Andreja ih je uzela i razgledala između svojih prstiju, tako glatkih, kao da nikada nije crnčila i radila, jer več poprilično dugo ne može se latiti rukama ničega uprljanog.
Elenca se probudila i nagovarala sam je da ide natrag spavati. Rekla sam joj da i sama idem spavati čim Andreja završi s večerom. A Elenca nije mogla zaspati. Ponovno se vratila i pratila što se događa, dok je Andreja, sva pognuta i mršava, otklizila prema svojoj postelji. Na sobni zahod pored postelje je polako, za svaku kretnju promišljeno i krajnje štedljivo s energijom, sjela i ispraznila se, a onda smo joj Elenca i ja morale pomoći da legne u postelju, podići je i najednom je nastupilo disanje koje je najavilo odlazak.
To se može činiti napornim disanjem, kao istiskivanjem iz pluća, kada iz čistoga mira, pri nekoj odluci, začuješ naporno, produženo izdisanje. S dignutim uzglavljem, u polusjedećem položaju, pružala je ruke prema nama, tako da smo je zagrlile, a onda nas je ispustila i samo još naporno izdisala. S Elencom sam sjela na šamlicu pored postelje, zamotale smo se u pokrivač i tiho čekale. Sama sam se u mislima pripremala na moguće duge sate, a Elenca je upitala smeta li Andreji što naš mačak neprestano ulazi i izlazi iz sobe. Mačak je stvarno bio strašno uznemiren. A Andreju, vjerojatno, uopće nije bilo briga za mačka. Disala sam s njom i molila za njen mir i toplinu prostora u koji odlazi. I stvarno – poslije malo više od deset ili petnaest minuta disanje je postalo malo utišanije i iznenada je otišla. Doslovno otišla. Veoma jasno se sve zaustavilo na tijelu, tako da je bio osjećaj razlike tijela poslije posljednjeg daha nepogrešiv – tijelo je postalo prazno truplo, lupina.
Soba je sačuvala svečan osjećaj, za mene i radostan, mada sam se tresla od suza.
Elenca je naglas ustanovila da se Andreja sada umirila i da može ići spavati. Ta ne bi vjerovala, kada ne bi doživjela, kako može biti prirodno doživljavanje smrti za dijete. Naravno, ujutro je Elenca doživjela i žalovanje za pokojnom, koja se u potpunosti izražavala i poslije pokopa. A za Elencu je ujutro bilo tako prirodno doticati truplo, sa svim poštovanjem i mnogo boli. Izrazila ju je ne samo suzama, nego sljedećih dana i savjesnim paljenjem svih svijeća u stanu, pisanjem pjesama, skupljanjem požutjelih listova za Andrejin grob, ukrašavanje kapelice prije pokopa. Kapelicu je napunila svojim darovima – poputbinom baki: ukrasne tikve iz našeg vrta, a na postolju kaligrafski ispisana njena pjesma i ispod nje glineni kipić bake na na stolici na našoj terasi.
Jesenje lišće žuti,
a svijet se pust bez tebe čini.
Nema te više na tvojoj stolici,
u svijet nebeski odlaziš ti.
Svima nama je pomagala dosegnuti ljepotu i svetost obreda. Hvala ti, Elenca!
Gašpar, koji je na svojem biciklu Andreji donosio kese s morfijskom mješavinom za potkožnu pumpu i prethodnu večer prisustvovao događaju u Cankerevom domu, ovako mi je odgovorio, kada sam mu telefonom poručila vijest o Andrejinoj smrti.
»Znaš, da mi se prvi put to ne čini nečim pri čemu ne bih znao što otpisati. Čini mi se da je jučer od svih, koji smo pomagali, koji ste govorili značajne stvari, ona pobijedila! Stvarno je bila carica! Za sve koji smo bili tamo je još uvijek snažno s nama, kako li tek za one s kojima je bila svaki dan. Imam je u sjećanju – sretno!«
Sada sam, najednom, imala mnogo vremena za razmišljanje. Jer su bile razne krize i trenuci, kada me je umor omotavao oko nogu i križa, bila sam osjetljiva na razne riječi više nego inače, a činilo mi se da sam pripravljena na još težu i dugotrajniju opskrbu. Sve zajedno moglo se dogoditi uz pomoć ukućana i rodbine, koju sam pozvala, kada sam trebala izlaz. Svaka nova teškoća trajala je kratko vrijeme, smjesta smo joj pomagali novim mjerama, lijekovima i prilagođavanjima. Neizmjerna pomoć, ne samo Andreji, nego i meni, bili su mnogi ljudi. Psihologinja Meta iz hospica, Ana i Mojca, pa patronažna sestra Vesna i, naravno, dr. Branko Zakotnik, koji je Andreju liječio pri njenom trodnevnom boravku na Onkološkom institutu. Tako je stvarno imala opskrbu s što je manje moguće patnje. A svaki moj malo dalji izlazak je obično donio i kakav novi zaplet i još sam se malo zadržala, stavila lijekove u infuziju ili joj dala injekciju ili je, pak, bio dovoljan razgovor. Pred takve moje odlaske na jedan ili, čak, na tri dana smo, tik prije toga, otvorili duboke teme, a i skrivene strahove.
Praćenje umirajućeg doma nudi priliku mnoštvu ljudi za njihove dobre izbore i napredak! Mnogo nas je, koji smo Andreji zahvalni što je došla iz Njemačke k nama doma. Moja mama je to izrazila jednom rečenicom: »Nikada nije imala svoje obitelji, a svima nama zajedno je, na kraju života, omogućila živjeti stvarno veliku obitelj.«
A Elena je u školski sastav, kad su bili podstaknuti naslovom Najveća mudrost ili iskustvo, koje sam primila od svoje bake, između ostalog, napisala:
»Moje najdublje iskustvo s bakom dogodilo se upravo na koncu njenog života. Kada je saznala da će vjerojatno umrijeti, prihvatila je tešku odluku i preselila se k nama. Nikada nije bila naviknuta biti bez posla, jer je u vrijeme, kada je još bila zdrava, imala više poslova u isto vrijeme. I kada je bila jako bolesna, pomagala je mami nešto slagati i slično, što se može raditi sjedeći ili ležeći. Tata mi je rekao, da je stalno htjela biti sa mnom, kada budem starija. Kada sam, u vrijeme raspusta, išla njoj, učila me je peći i vodila me u grad. A, nažalost, živjela je u Stuttgartu. Prema ljudima je bila jako dobra, a posebno prema doseljenicima u Njemačku, tako je jedna zahvalna obitelj nazvala svoju novu restauraciju 'Mama Lunder'. Kada je imala svoj posljednji rođendan, lijepo se uredila. Naslikala sam joj sliku, koju sam preslikala iz knjige s Van Goghovim djelima. Na terasi smo postavili dugi stol, napravili mnogo jela i ispekli tortu. Poslije gozbe otišla je u sobu i svakog srodnika posebno pozvala unutra i s njim porazgovarala. Posljednji dan prije smrti bila se dogovorila sa srodnicom da joj donese novac, koji joj je dugovala. Već tjedan dana ranije predvidjela je da će tada umrijeti. Te večeri je htjela večerati, mada tri dana prije toga nije ništa okusila. Kada je ponovno bila u postelji, čula sam kako teško diše, a mama joj je vlažila usne. Tada je macan zbunjeno išao iz sobe i u sobu. Mislila sam da je zaspala i otišla sam natrag u svoju postelju. Ujutro mi je mama rekla da je tada umrla i da je već noću pozvala tatu, te su je oprali i obukli u lijepu odjeću. Kada sam se ujutro oprostila od nje među sklopljene ruke na prsima stavila sam joj cvijet iz našega vrta i upalila sve svijeće. To mi se činilo kao iskustvo, koje ne možeš nigdje naučiti, nego ga moraš doživjeti.«
Andrejin život bio je organiziran i planiran. Otišla ja točno po svojem predviđanju.
Krhka lica sepstva
Tko sam, kada ništa ne radim? Tko sam, kada ne ustanem, ne mogu si skuhati čaj? To su sve vježbe u vrijeme bolesti za još veću i konačnu spoznaju kako nisam samo samo tijelo, kako nisam samo olićenje svih aktivnih uloga u svakodnevici. U svojoj suštini nisam ni mama, ni partnerka, ni liječnica, ni ona koja nadahnjuje za komuniciranju u brojnim radionicama, još manje raspjevana zabavljačica na hoduljama na vrtnoj zabavi – zapravo u trenucima tjelesne nemoći nisam ništa od toga. Tko sam uopće? Sigurno još nešto mnogo više, još mnogo nepojmljivije… Prehlada je prošla, u križima me više ne boli i ponovno preuzimam onaj iluzorni osjećaj sepstva u svim prenapuhanim odgovornim ulogama…
Kada sam s Katarinom govorila o teškom vremenu, kada joj se činilo da je posljednji put dovukla svoje slabašno tijelo do stola, kako bi sjedjela za vrijeme razgovora, u očaju se smjesta uspravila i skupila snage za natrag do postelje. Stresao ju je zadržan plač, trebala je beskonačnu toplinu. Potom je ležala mirna, kao da spava, ali su se iznenada njene oči otvorile sasvim jasne i spokojne.
Prelaženje iz jedne točke na drugu na životnom putu može biti životna drama, koja, pak, u porodnim grčevima katkada rađa novu, veću i svjetliju spoznaju. Uistinu još svjetliju spoznaju… Moja prijateljica Vanja ju je jednom izrekla: »Tijelo biva u meni, ne ja u njemu.« Je li moguće da se i prije neizlječive bolesti i oslabjelosti povežemo sa svojom unutrašnjom srećom, postojanjem radosti, ekstazom?
Zašto povezujem ekstazu s umiranjem? To je sigurno već stara povezanost. Filozof Heraklit je već u 6. stoljeću prije naše ere znao: »Dioniz i podzemlje Hada su jedno te isto.« Dioniz je u grčkoj mitologiji bog vina, ekstaze i instinkta. U Dionizovoj ekstazi (ex-stasis: bivati izvan sebe) osjećanja mogu biti tako intenzivna da ne izdrže upregnuta u ovo vrijeme i prostor. Doslovno te odnese u potpuno drugo polje postojanja. To polje je s onu stranu trodimenzionalnosti naše stvarnosti i razuma. Da bi ušli tamo, kako kažu sufijski majstori, put je moguć i kroz duboko utapljanje u tjelesnost i osjećanje, kroz glazbu, mističnu poeziju i vrtložno gibanje. A tamo, na koncu traženja sepstva spoznaš, da ga ne trebaš…
Bar nekoliko »kapi Dionizov vina« dobili smo u Križankama onu večer kada je grupa Katalena iskazala čast petnaestoj obljetnici waldorfske škole (a i gradonačelnik je uživao). Pjevačica Vesna Zornik je vražja djevojka: na njen je mig u crvenim satenskim rukavicama mladež sa sjedišta dojurila tamo tik ispod pozornice i otpočeo je valovit ples. Plesači Goran Bogdanovski i Dejan Srhoj nudili su zgodbu gibanja. A i glas najmlađih učenika škole. Opušteno i glasno da ti dah stane – pod Markovim vodstvom, tako da je Elencu pomjerilo sa sjedala: »Ma pogledaj, naš je Marko, koji predaje teoriju, u Kataleni!« i teorija glazbe joj je možda postala malo privlačnijom? Kako to da se čisto jednostavnoj igri Boštjana Gombača, kada je oponašao učenika trećeg razreda na klarinetu, tako radosno smijemo? »Zar ne, da je pred njim još svijetla budućnost? Pogledaj kako mu se glava svijetli!« Stvarno je njegova ulaštena glava, bez jedne jedine dlake, svijetleća… Pobijeljelo je polje. Volio bih imati jabuku… I svaki njihov video je prekrasan. Hvala vam, djevojke i momci!
»U meni su bila dva odvojena dijela. Jedan je bio prastar, opušten i ravnodušan. Uživao je u stvarima bez očekivanja. To je bio dio mene, kojemu je bilo svjedeno, jer je bio svemu jednak.
Drugi dio mene je bio nov, goluždrav i uznemiren. Živčan i brz. Bio je zabrinut za sebe, jer je bio nesiguran i u ničemu unije uživao, jer nije imao sposobnosti bilo s čim se povezati. Bio je sam, na površini, ranjiv. To je bio dio kojim sam često gledao u svijet.«
Carlos Castaneda: Moć tišine
Uvjerena sam da se većina nas slično poima. Često smo ranjivi, večinu vremena djelujemo više na površini… Rijetko, uistinu veoma rijetko smo povezani s najopuštenijim, starim i, zbog najmudrijeg povjerenja, bezbrižnim u sebi.
Sa slovenskoga preveo Josip Osti
Opširnije autoru :
Liječnica Urška Lunder je prvi dio svoje karijere posvetila transfuzijskoj medicini, sudjelujući pri prvim transplantacijama koštane moždine u Sloveniji. Očevo umiranje preusmjerilo ju je ka bavljenju palijativnom skrbi o kojoj je znanja sticala u Švicarskoj, Engleskoj, Madžarskoj, Švedskoj, Kanadi, Americi i drugdje. Između ostalog je u Budimpešti završila dvogodišnji strudij palijativne skrbi u Europi, a u periodu 2007.-2009. specijalizirala je kliničnu palijativnu medicinu u San Diegu. S istomišljenicima je 2000. ustanovila Zavod za razvoj palijativne skrbi i pionirski »orala njivu« na tom još neprihvaćenom i neafirmiranom području slovenskoga zdravstva. Bila je stručni vođa pilotnoga programa Ministarstva za zdravstvo na području unapređenja palijativne skrbi, koji bi trebao doprinijeti širenju znanja i praktičnih rješenja te grane medicine, koja je od velike pomoći, kako bolesnicima, na kraju života, tako i njihovoj rodbini. Za to se sama nesebično trudi, ne samo kao zaposlena u bolnici za plućne bolesti Golnik, nego i obrazovanjem liječnika, medicinskih sestara i studenata, brojnim predavanjima i radionicama, te objavljivanjem svojih gledišta i iskustava u stručnim časopisima i publikacijama, kao i njihovim prezentiranjem u masovnim medijima. Njen komplet Biologija 9 bio je proglašen najboljim europskim udžbenikom na Frankfurtskom sajmu knjiga 2005. godine i za njega joj je dodijeljena zlatna nagrada. Knjiga Otvoreno srce – iskustva i spoznaje pri umiranju i smrti, prijevod dijela koje objavjujemo u Sehari, izašla je u izdavačkoj kući Mladinska knjiga iz Ljubljane, prije dva mjeseca, te ne samo da je naišla na izuzetno dobar prijem čitatelja, nego je i njen tiraž već rasprodan, tako da će uskoro pojaviti i njeno drugo izdanje.
|
|
