O piscu:
Zlatko Topčić je rođen 30.04.1955.g. u Sarajevu, gdje je završio gimnaziju i 1977. diplomirao na Pravnom fakultetu. Od 1993. do 2001. g. obavljao funkciju generalnog sekretara Društva pisaca BiH. Od 2001. do 2011. bio je direktor i umjetnički rukovodilac Kamernog teatra 55. Direktor je Televizije Sarajevo.
Objavio je niz knjiga, autor scenarija za igrane filmove «REMAKE»(2003.) i «OSTAVLJENI» (2010.). Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski, turski, češki, poljski, bugarski, talijanski, makedonski, švedski i slovenski jezik. Dobitnik mnogih nagrada. Član je Društva pisaca BiH i P.E.N. Centra BiH.
ZAVRŠNA RIJEČ
(odlomak)
1
Budućnosti se prikradamo sa suprotnih strana. Nerazborito, ali – jednog jutra, lice koje će ugledati neće biti moje. Neće opstati nijedna zajednička slika. Njen novi muž će izgledati izvrsno. Sasvim će me potisnuti u sjenu. Nema razloga da me čeka, tako mlada. Njena koža je još uvijek zategnuta a čelo bez bora. Sat nesmiljeno otkucava, razvlačeći lice u podsmijeh. Naš sin će možda steći neprijatnog očuha, ali je ona, svejedno, spremna na tu cijenu. U međuvremenu, za treptaj, dječak će iščiliti iz čahure i poletjeti sam, sada kao leptir. Nemam mu poručiti bilo šta jer sve što bih rekao bilo bi traljavo i izvan upotrebe. Jedino, neka primi s oprezom sve što će čuti o meni. Možda će dobiti brata ili sestru, kao prvu korist od tog drugog neuglađenog i prepredenog oca. Ljubiće ih cmokotom u obraz, kao najbliže, kao mene. Spominjaće me barem jednom na godinu, i svaki drugi put kada požele nekog opsovati i navesti loš primjer. Mogu da zamislim tu sliku.
Uspio sam. Imam sina koji me više ne treba i suprugu koja me više ne voli. Vremenom, pomirio sam se s životom bez ljubavi. Nikog nije bilo briga. Izuzev što sam zgažen kao buba i mrtav - živ, sve ostalo je uglavnom uredu. Ovdje uzgajaju ambroziju onako kako negdje njeguju ruže, ili šeboje; s istom onom brižnom posvećenošću i željom da procvjeta i dogodine prenese svoje plemenito sjeme na plodno tlo pa da ga onda svom silom iskorjenjuju.
Svijet se od nas osjeća zaštićenim, a mi od svijeta; tom ogradom smo razdvojeni, i žicom oštrom poput psovke. Zar bi čovjek smio očekivati više?! Imam tri obroka na dan, pravo na biblioteku i sedmične novine, sat šetnje po krugu kada me povrijedi svjež zrak a mišići, nenavikli na kretanje, zabole i zgrče se. . . Imam pravo na posjete supruge, na teretanu i bilijar, ali od povlastica koristim samo biblioteku.
Ližem rane. Nesreće su u meni gusto nastanjene. Izgledam dobro za svoje godine, ali ja znam istinu. Smršavio sam desetak kiloponda. Nemam, međutim, pravo na kaiš, ni na pertle, ni išta slično čime bih sebi mogao prikratiti. Dobro mi dođe sposobnost da ne trebam nikoga i sada me nagrađuju sve one godine u kojima sam je njegovao. Ono što bi mi trebalo najviše kazniti, spašava me. Ne trebam nikog, niti iko mene – pa zar sam drukčije živio sve ove godine? Inače, valjda bi se našao neko i rekao: »Šta radite tom čovjeku, pravite golem grijeh, nije vam dao povoda niti vas je ičim povrijedio, pa ako vam nije učinio štogod od koristi, nažao nije sigurno, a vi ga klevećete?!»
Nije bilo nikoga. Ipak, nakon svega, ne mogu reći da mi je taj osjećaj baš uvijek prihvatljiv. Ne bi to bilo sasvim tačno. Ne tražim razumijevanje, samo razgovor.
Ovdje nas čuvaju kao rijetke biljke i obraćaju nam se s izvjesnim poštovanjem koje može donijeti jedino dubok strah; zaista nikad još, dok živjeh krotko, ne osjetih takav respekt okoline kao sada kada me poput zvijeri drže u kavezu, nesigurni u taj lokot što nas dijeli, što ih čuva od nas i nas od njih. . .
Časni Sude i Poroto Časna, čujte moju odbranu, pa presudite po savjesti i srcu, a meni je ionako svejedno da li ćete me kazniti ili baciti na slobodu. Samo molim da me saslušate, pa ako vam se štogod učini nevažnim ili pretjeranim, vi se ne obazirite ili preskočite. . . ali meni jeste važno, jer listam svoj život kao stare novine.
Sjećam se samo svojih ljubavi, i ničeg više, kao da ništa drugo u mom životu nije ni bilo, ili ne zaslužuje da bude upamćeno.
|
|
