Ayfer Tunč

Tajanstvena

O piscu:
Ajfer Tunč (Ayfer Tunç) (1964., Adapazar,Turska), na Istanbulskome univezitetu završila Fakultet političkih nauka. Na natječaju za najbolju priču ''Yunus Nadi'', koji je 1989. godine organizirao dnevnik Cumhuriyet učestvovala je sa pričom Tajanstvena (Saklı) i osvojila prvo mjesto. Od 1999. do 2004. godine je, kao urednik, radila u izdavačkoj kući (Yapı Kredi Yayınları).Objavila mnoga djela, među kojima i ovas: Tajanstvena (priče, 1989.), Djevojka sa naslovnice (roman, 1992.), Dvolična seksualnost (istraživanje, 1994.), Pogrešno prepričana kratka historija jedne ludnice (roman, 2009.) 

Enver Ibrahimkadić (Tešanj, 1964.) Fakultet orijentalnih jezika i književnosti pohađao je na Istanbulskom univerzitetu. Od 2002. god. aktivno se bavi prevođenjem sa turskoga jezika.

TAJANSTVENA

preveo Enver Ibrahimkadić

Ah, nagizdana tetka, ah!... Druga žena doseljenika sa zembiljom... Bestidna poput bosiljka, naizgled podla, koja, kao i bosiljak, dok se ne nagnječi, ne pušta miris bez koga se ne može. Ona je bila sjenka, nekakva melankolična mrlja na kojoj su se međusobno miješale raspršene boje. Podsjećala me je na tečnost što bi procurila između prstiju, da sam je htjela uhvatiti. Sazdana od tuge. Od melankolije i svih onih vedrih ženskih ukrasa prijatnih mirisa.
Uvijek je viđala na vrhu nekog puta. Na uglu ulice, na raskrsnicama. Uvijek stranac mjesta u kome živi, ova je vremešna žena zbog svojih   pohabanih kostima djelovala komično ,- jer su ti kostimi tako djelovali u zaostalosti i osrednjosti maloga grada-, a svojim nakitom lažnoga kamenja, izgledala  kao neka stara glumica što na ulici traži scenu. Bila je to komična starica što je šetala od jedne do druge ulice da bi bezbrižne žene maloga grada ubijedila u svoje boli, ili da bi se oslobodila osjećanja otuđenosti, postala tamošnja. A možda je bila na ulici u nadi da će iznenada sresti svoju staru ljubav.
Posmatrala sam je, idući za njom. Gledala je, a nisam mogla shvatiti  kako ta velika otuđenost u jednom ovakvom gradu postaje tuga, tako  komična tuga. Bila sam dijete u to vrijeme; mnogo kasnije sam iz knjiga naučila da je faeton zapravo fijaker.
Ova nagizdana tetka je bila nepozvani gost svih domova. Tog vremena se danas sjećam kao vremena blagostanja. Možda ono to nije ni bilo, ali svako je sretno provedeno djetinjstvo vrijeme blagostanja. Nagizdana  tetka šminkala se najmahnitijim bojama, a na bjelini njenoga lica sve bi boje ubrzo izblijedjele; ostajale su samo njihove sjene. Gledala sam to njeno lice, vise puta bacala ispitivacki pogled da provjerim : bile su to zaista žive, mahnite boje, u tonu koji je odgovarao kostimima ili naušnicama, ali nisam uspijevala dokučiti zasto su slabile, brisale se. Jedina poetična fotografija moga djetinjstva bila je ova žena, koja mi – sa svojim drvenim ofarbanim perlama, šeširima, cipelama tankih potpetica što odolijevaju vremenu – sada, od gleve do pete, predstavlja patnju, a žiteljima moga rodnoga mjesta, budalu. Nije bilo kuće u koju nije ušla, na čija vrata nije pokucala. Pratila bih je kradimice. Teško mi je padalo što su je ismijavali, tjerali šegu s njom; dolazilo mi je da zaplačem.
Njen muž je bio doseljenik koji je sedam dana u sedmici odlazio na pijacu sa praznim zembiljem u ruci i vraćao se sa praznim zembiljem. Nikada ga nisam vidjela da je, namsijan, pričao sa bilo kime. Bio je plavokos, star, a kada bi se našao u društvu drugih ljudi, na licu bi mu  uvijek bljesnuo bijes. U to vrijeme me je strašno bunilo kako je srdžba uspijevala pronaći mjesto na licu koje se umekšavalo, smiješilo pred voćem, pred cvijećem. Djeca koja se nisu odvajala od njegove supruge, smjesta bi se razbježala kad bi ugledala čak i njegovu sjenku. Mali   gradovi su neizostavno imali jedan općinski park, jednu Ataturkovu bistu, dvije avenije koje se međusobno presjecaju, a kada bi na ovim avenijama vidjeli kako se šetka neka potištena osoba, ljudi bi je proglašavali ludom i time upotpunjavali njenu manjkavost.
Nagizdana tetka bi se svakoga dana prije podne spremala, dotjerivala za izlazak na ulicu. Kasnije bi nasumice pokucala na neka vrata. Ponekad se vrata ne bi otvarala, a nagizdana tetka je znala za razlog. Ili su domaćini neraspoloženi i nisu u stanju smijati se, ili je u pitanju neka bolna smrt i nije vrijeme za zabavu. Ali ono što je još gore, vrata nisu otvarali da bi vidjeli šta će ona uraditi; posmatrali su je sa prozora gornjeg kata. Nagizdana tetka bi malo sačekala. Nikada na vrata nije kucala dva puta; lagano bi oborila svoju nadmenu glavu i, dok bi se neobuzdani, grohotan smijeh, koji je dopirao sa prozora, razlijegao ulicom, ona je ličila na neku uginulu pticu slomljenog vrata. Osjetila bih tada veliku bol. Zatvarala bih oči da ne vidim kako potajno briše oči i kako, stalno  popravljajući kosu koju je svako jutro pažljivo uvijala, ide prema nekoj drugoj ulici. I dok bi vukla svoje umorne i ostarjele noge, iza nje bi ostajali, sada već sirom otvoreni prozori, zvonki smijeh, gestikulacije, bolne riječi.
Bila je saksija bosiljka, neprestano ugnjetavana u grubim rukama. U njoj bi – naspram ovih žena što njenu tugu doživljavaju kao svoju zabavu – nadolazio krik; znam: spasite me ove ubitačne otuđenosti, od usamljenosti u otuđenosti, od mojih strahova, lijepih sjećanja na moju mladost, od napustenost, od tudje ljubavi ! Spasite me ove Božije kazne, ove moje tuge što me ne napušta!
Škripava vrata bi se u većini slučajeva otvarala. Jer ona je bila  očekivana zabava danâ što su sasvim neprimijetno proticali. Žene, tamošnje žene kojima je otuđenost bila sasvim nepoznata, spopadale bi je svojim pitanjima. Bile su nemilosrdne. Mislile su da neko lud ne može imati tajni koje čuva za sebe. Uz to, mislile su da je sve što im  je ona pričala puka izmišljotina, laž i mašta. Prošlo je mnogo vremena od tada. Ni ja više ne uspijevam razlučiti sta je prava istina. A možda i nešto svoje pridodajem životu nagizdane tetke, koji je ona u svakoj kući prepričavala na drugi način. Nisam načisto šta je moja, a šta njena priča. Pamuk helva , poslastičar, Albanac bujnih brkova, matinei u dva i petnaest, đurđevdanske vatre, fijakeri, sve su to fotografije iz albuma moga djetinjstva, ono što pripada meni, što je skriveno u mome pamćenju i ono što mi izbija pred oči kada se sjetim svoga djetinjstva. Ali nagizdana tetka je nešto drugo, nešto posebno.
Pričala je onim lijepim jezikom. Mislila je da je to način da se riješi otuđenosti, da postane jedna od ondašnjih žena. S nezazićenim  zadovoljstvom pričala je kako ju je ostavila njena prva ljubav, kako ju je zavolio doseljenik sa zembiljem. Čovjek koga je prvog zavoljela, zauzimao je posebno mjesto u njenome životu. Voljela je i doseljenika sa zembiljem, ali to nije bila ljubav; to je  bilonesto sto „jojs se nikako nije dalo“. Jednoga dana bi se svakako trebala susresti s tom prvom ljubavlju; jer, imala je nekoliko riječi da mu kaže.
Njenu stvarnu priču niko ne zna. Kada je došla u ovaj grad u kome se osjećala strancem, ko je doseljenik, gdje su se i kako upoznali, niko ne zna. Tu priču je nagizdana tetka u svakoj kući pričala na drugi način. Živjeli su u lijepim gradovima, putovali su; uvijek neka druga priča. Sada razumijem; svoju pravu priču nagizdana tetka čuvala je za sebe. Znala ju je samo ona i doseljenik.
Doseljenik sa zembiljom bi svih sedam dana u sedmici išao na pijacu. Na pijace obližnjih kasaba, a ponekad i udaljenijih mjesta. Čeznuo je za plodonosnom zemljom rodnoda kraja. Oni su bili dvije saksije cvijeća, uzete sa prozora iza kojih su rođeni, ozlojeđeni, divlji. Svakim danom su sve više venuli. Mislila bih kako je doseljenikova prva supruga bila kćerka nekog Jugoslavena. Iz nekog bosanskog sela. Plave kose, okrugloga lica. Na njenome, kao snijeg bijelome vratu, bile su sigurno nanizane struke zlata. Na svadbama bi izlazila na mejdan i igrala; oblačila bi se u crveno, zeleno. Pobjegla je sa nekim čovjekom što je prodavao lijepe štofove, svilu, til. Doseljenika je ostavila samog sa sinom. Tada je, eto, doseljenik zanijemio. Danima je tumarao baščama breskava, njivama suncokreta; spavao u kukuruzištu. Nije mogao naći mira. Ostavljajući ismijavanja, uvrede, smijeh i sina iza sebe, jednog dana je bespovratno otišao. Od tada u ljude gleda s mržnjom, bijesom; zaluđen je cvijećem, voćem, a još i nagizdanom tetkom.
Oni koji žive u velikim gradovima ne mogu znati šta je otuđenost. Stranac u nekom velikom gradu svaki dan može naći neku novu ulicu u koju može zakoračiti, svaku noć neku novu kafanu u koju može ući. U svakoj ulici u koju uđe, u svakom parku, u svakoj kafani može naći strance poput sebe. Ali mala mjesta... Naročito mali gradovi prikliješteni između planina. Tamo noći lagano ubijaju stranca. Sva vrata se zatvaraju, a ćepenci spuštaju. Kad padne noć, kreket žaba postaje glasniji; u malome gradu između malih planina, gradu prostrtom na poljani veličine dlana, stranac može umrijeti od patnje. Noći ne prolaze u spavanju i buđenju; do jutra uvijek ima još mnogo. Međutim, ljudi pričaju. Mačka se šćućurila i leži pored peći, majke heklaju, a dok se očevi vraćaja uz kafane, nagizdana tetka i doseljenik sa zembiljom su koljeno uz koljeno. Doseljenik se zadubio u njene oči, dva plava oblutka, a nagizdana tetka, u svome svijetu, razmišlja o onih par riječi koje bi rekla svojoj prvoj ljubavi. Izgubila je vrijeme. Ne zna da je veoma blizu smrti. Ali, doseljenik je još uvijek ispunjen nadom: nagizdana tetka će ga voljeti s ljubavlju, žudnjom.
Carigrađanka je bila nagizdana tetka. Njena prva ljubav bio je mornar. Možda i medicinar. Ali je sigurno bio plavokos. İmao je izrazito zelene oči. Pretpostavljam da su se sastajali u boriku. Vozili se u fijakeru. Nagizdana je tetka živjela u nekoj od sporednih ulica Pere . A u gradu u kome se osjećala otuđenom, sa doseljenikom je stanovala u jednoj drvenoj kući. Prilikom jedne posjete, vidjela sam jednu, naknadno  obojenu fotografiju, okačenu na zidu. Stajala je u jednom starom drvenom okviru. Kada sam je posljednji put vidjela, dala mi je tu fotografiju skupa  sa okvirom. Na njene usne i obraze nanesena je blago crvena boja, a na kosu koja je bila sapletena i kao kruna posađena na glavi, ljubičastocrvena. Kako je samo topao osmijeh žene koja voli. Snimljena je u danima kada je bila zaljubljena, to je sasvim sigurno. Slikala se na Peri i sliku dala svome ljubljenome. Zračila je nepritajenom ljubavlju. Uramivši je, vratio joj je natrag, da je čuva. Uskoro će se vratiti, nije bilo razloga za zabrinutost. Godine i godine je nagizdana tetka provela čekajući ga. Svoju je ljubav prema njemu stalno održavala svježom. Vratice se, obećao je. Mnogo kasnije, jednog dana, ugledala ga je na mostu, u fijakeru. Pored njega je bila crnomanjasta, veoma lijepa žena, a u krilu mu je bila beba. Tog dana je slika izblijedjela, požutjela i zauvijek ostala takva.
Sve uspomene na moje djetinjsvo na kraju su postale samo nasmijane fotografije. Toliko su daleke kao da ne oslikavaju ništa doživljeno. Pričaju o tome kako nagizdana tetka nikada nije ni postojala. Stablo sa koga smo krali šljive i slastičar Albanac smiješe mi se i sada, kada ih pogledam  nakon toliko godina. Bol koji sam osjećala zbog otuđenosti nagizdane tetke samo je ono što danas neizmijerno živi u meni. Koliko su njeno ubjeđenje da nema pravo ljutiti se, vrijeđati se – zbog čega je istrajno odgovarala na sva podrugljiva pitanja – njen drveni obojeni nakit, kamene minđuše, melankolični osmijeh bili daleko od one osobe s njene  fotografije...
Pored toga što je daleko ta osoba sa njene fotografije, danas je  uspomena i sve ono što čini jedno djetinjstvo. Zajedno sa igračkama i srećom. İzmrvljeni su u mlinu vremena.
Umrla je nagizdana tetka.
Kada sam je posljednji put vidjela, noge je više nisu mogle nositi.
Niti je njena tuga ostala iza nje, niti njene oči, dva plava kamena oblutka ispod vode. Usadila se nekakva odvratnost, proizasla iz gubitka sveg onog sto cini obilježje ljudskosti. Nema je više na ulicama. Zivjeli su u jednoj od drvenih kuća neke zabačene, siromašne četvrti. Pokucala sam na njihova vrata. U tom dugom i mračnom dvorištu, najedanput se otvoriše jedna vrata, jedan svijet od svjetla, jedno proljeće i jedna smrt. Nagizdana je tetka sjedjela na niskoj sećiji i posmatrala sumanuto proljeće vani. Doseljenik sa zembiljom je u zasjenjenom ćošku čitao stare novine, naricajuci slog po slog. Proljeće kao da je pomahnitalo. Kao da izvrsava  svoju posljednju obavezu prema pomalo umrtvljenm gradu i isto takvom  ljudskom biću. Nikada više ne bi trebalo doći sa svojim poletom. Svojim zelenim šljivama više nikada neće zaslijepiti dječije oči. Sve stvari i sva mjesta su se sada promijenila. Proljeće je trebalo biti kao nekakva bijeda što je u skladu sa vremenom. Koristilo je svu svoju umiješnost. Kao da je snimljeno nekoliko proljeća i sad se nagizdanoj tetki prikazuje na njenom niskom, uzanom prozoru sa zasunom. U jednom je trenutku procvjetalo na hiljade krasuljaka, ruže su opupale, procvjetale, uvehle, pa ponovo propupale. Nagizdana tetka je izgledala nezainteresirana. Na trenutak me pogleda u lice, nije me prepoznala. Potom se osmjehnula. Tegobno sam joj uzvratila osmjeh. Njen osmijeh se sve više i više ledio; onda se ona  poče gušiti od plača. Plakala je nad svim. Plakao je dugogodišnji stranac malog grada, jedina njegova razonoda. Doseljenik je bio nijem. Zvuk njegovih suza, što su padale na novine i rasprskivale se, miješao se sa srceparajućim plačem nagizdane tetke. Neopisivo je volio nagizdanu tetku. Ali, život nagizdane tetke bio je jedno dugo iščekivanje koje se okončalo  sa nekoliko riječi, pokopanih u njoj, kao tuga. Bili su to ljudi teških želja.
Toga sam dana shvatila da će nagizdana tetka umrijeti. Umrla je nakon nekoliko dana. Umrla je plačući, sa vrelim usnama na doseljenikovom čelu. Od tada do današnjih dana doseljenik, navodno, spava na groblju. Bio je kao zvijer prema onima koji su ga pokusali  udaljiti odatle. Ogrnut dekom nagizdane tetke, po cijeli dan, kažu, čeka je na njenom grobu. Žene se sada ne smiju; plaše se, jer više nema melankolije; nastupila je agresivna ljudska bol. Doseljenik sa zembiljom dobio je ime ludi doseljenik.
Dok mi je – kada sam ga posljednji put vidjela – davao njenu fotografiju, kroz plač je pjevao jednu pjesmu: ''...već godinama čekam da se jednog dana vratiš / Zašto se za nevjernu ženu sveza srce moje...''
Ah, nagizdana tetko, ah! Šta je to imala tvoja prva ljubav, da ga toliko voliš? Zašto ti život prođe sa nekoliko riječi koje si htjela  reći tom nevjerniku? Koliko je samo doseljenik priželjkivao da ga nagizdana tetka zavoli istinskom ljubavlju. Nikada možda neće zaboraviti trenutak kada je umrla. Možda su njene ruke na njegovome vratu, usne na njegovom čelu. Ko zna, možda je doseljenika položila na svoja koljena što su izgubila osjećaj, milovala ga, dok su se njihove suze međusobno miješale, ko zna?
Ko zna gdje je naše djetinjstvo? Gdje je stablo iza koga smo se skrivali, prazni trg na kome smo se igrali, popločano dvorište u kome smo se umivali? Ko zna šta se desilo sa poslastičarem Albancem, bujnih brkova, sta se desilo s njim i sa prvom doseljenikovom suprugom. Ah, to se ne može znati! Koliko god nastojali da odgonetnemo to, sjecanje se gubi, ostaje polovično. Gdje su oni što odlaze, s kime su, ne može se znati. Vrijeme prolazi, naša se lica pune borama, leđa nikako da se zgriju, godine prolaze; gdje su ljubavi, ne zna se. (1988.)

CRVENA PATNJA

Bili smo tri lika koja u glavi našega spisatelja čekaju da se što prije ispiše njihova sudbina. Notar, Mladić i ja. Iako još uvijek nismo ispisani, na nekakav neodređen način smo osjećali da ćemo biti likovi iste priče, te smo se trudili predvidjeti kakva će to biti veza što će je naš spisatelj uspostaviti među nama. Ali, na vidjelu nije bilo čak niti jedne jedine ispisane rečenice, koja bi nas okupila u istom kontekstu. Stoga, nikako nismo uspijevali zbližiti se i zadovoljavali smo se međusobnim posmatranjem izdaleka.
Naša priča, koja još uvijek nije imala jasno određen oblik, neprestano se vrtila u spisateljevoj glavi. Nije bilo poznato šta ćemo biti, šta ćemo raditi, pa čak ni da li ćemo uopće i postojati. Nismo bili razvijeni toliko da uspostavimo bilo kakvu vezu između našega postojanje i onoga što se njemu mota po glavi. Veoma malo toga smo znali o sebi. Samo smo – prepušteni samim sebi – kao još neispisani junaci tumarali u nestvarnom svijetu likova priče. Bili smo napeti; osjećali smo se jako usamljenima.
Naš bi spisatelj ponekad vršio pribilješke, za koje smo mislili da su u vezi sa našom pričom, što nas je činilo veoma uzrujanim; nalivperom crnoga mastila bi na papiru za koncepte švrljao prve rečenice priče, poslije bi to sve gužvao, bacao, a nas tako odvlačio u nekakvu duboku neizvijesnost. Ne može se reći da se pretjerano zanimao za nas, da je veći dio vremena odvojio za stvaranje nas. Istini za volju, povremeno se zanimao za Notara, ali je Mladića i mene u većini slučajeva zanemarivao; osobito nije napisao niti jednu jedinu riječ koja bi se mene ticala. Kako me nikako nije pretvarao u pisane riječi, tako su se i moje nade u postojanje nezaustavljivo topile. Zbog toga što još uvijek nisam uspostavila prisnost sa likovima drugih priča, svu svoju pažnju sam posvetila našem piscu. Biti svjestan činjenice da je naše postojanje u njegovim rukama, pružalo mi je nekakav prijatan, teško opisiv, osjećaj. Među nama je postojala gotovo božanstvena ravnoteža. Ono što je osmišljavalo život našeg spisatelja, bila sam ja i ostali likovi pričā. Ako on mene stvori, ja ću, onda, dati svoj doprinos njegovome postojanju. Ovaj odnos između pisca i lika kojeg je on ispisao u meni je još više budio snažnu želju za postojanjem; užasno me je uzbuđivao.
Od Staretinara sam saznala da naš pisac mnogo vremena troši na svoje priče, da, prije no što počne pisati, likove priča dugo vremena nosi u svojoj glavi i da postoje nedovršeni likovi na kojima još uvijek radi. Staretinar je bio glavni lik jedne priče na kojoj je naš pisac godinama radio. Obzirom da je stalno ispisivan, on nikako nije uspijevao poprimiti svoj konačni oblik; ili ga s razlogom nije dobijao. U najbeznadežnijim trenucima u periodu ispisivanja naše priče, pored sebe sam stalno osjećala prisustvo Staretinara, koje mi je pružalo sigurnost.
Notar, Mladić i ja smo zasebno formirani u piščevoj glavi. Ne znam kada je to i kako počelo. Kada smo jednom prilikom sjedjeli svi na okupu, obojicu sam ih pogledala krajičkom oka i tada sam na jedan čudnovat način osjetila da ćemo postojati u jednoj te istoj priči. Tako se nijemo desio naš početak, tako hladno i na distanci; čak tako obespokojavajuće.
Šta trebamo biti? Šta će nas zadesiti? U kakvom ćemo se to bivstvovanju umnožavati? S kakvim ćemo karakterom ući u glave onih što budu čitali našu priču?
Koje ćemo njihove emocije dirnuti; koja razmišljanja pobuditi? Ništa nismo znali; što se početak naše priče više odgađao, mi smo osjećali sve veće nespokojstvo. Sa svih strana nas je obuzimao strah: a šta ako nikada ne budemo postojali?! Kada naš pisac svako jutro sjedne za stol, nas bi ispunjavale svježe nade. Osjetili bismo uzbuđenje kada bi mu se naša pričala počela vrtjeti po glavi. Ponekad nam se činilo kao da izlazimo na vidjelo; i baš kada se pripremamo osmjehivati se svome postojanju, naš pisac bi svoje pero ispuštao iz ruke. Nastavili bismo sa svojim dugim, zamornim i nijemim čekanjem tamo gdje smo prestali.
Ali, to stanje nije dugo trajalo. Nedugo nakon što smo osjetili da smo likovi iste priče, Notar je postao poprilično jasan. Mladić i ja smo bili zapostavljeni. Nismo ispisivani onako kako to dolikuje; o nama nisu postojale pribilježene čak niti dvije riječi. Nezainteresiranost našeg pisca nas je međusobno zbližila; poprilično nas je udaljila od Notara.
Noter je sada bio neko sasvim drugi. Nestao je plašljivi čovjek koji je bio zabrinut za ulogu koju će mu dodijeliti njegova još uvijek neizvijesna sudbina; na njegovo je mjesto došao neko što se doima bezosjećajan poput suhe grane, hladnog i drskog ponašanja. Više nije bio ortak našeg nespokojstva, emocija i naših očekivanja. On se šepurio poput kakvog glumca što mu je dodijeljena nekakva pompezna glavna uloga; smješkao se u maniru nekoga ko je zadovoljan sobom. U očima mu se nastanio nekakav uznemirujući pogled. A još ga je spopala i nesanica. Njegove se krupne oči nikako nisu sklapale; čak su i u najdubljoj noćnoj pomrčini sijale poput fosfora kakvog ukletog sata što će nas odvesti u neko tužno nestajanje. Čak i kada smo spavali, osjećali smo kako se, kao kakva crna sjenka, njegovo postojanje probijalo do naše srži.
Naš pisac je radio samo na njemu. Osmislio je njegove strasti, slabosti, njegove navike, čudnovate protjeve; kreirao je čak i mjesto gdje je živio. Glede bilješki i ulomaka koje je naš pisac ispisao, živio je sâm u nekoj zastrašujućoj, velikoj i zapuštenoj kući poprilično udaljenoj od grada, ispred koje je prolazila željeznička pruga. Svako jutro izlazi iz kuće, pješice odlazi na stanicu i ulazi u vlak; istim putem bi se uvečer vraćao. Unatoč tome što još uvijek nije sasvim ispisan, bilo je očito da će biti lik jedne zanimljive priče. Dan i noć su mijenjali kemiju njegovoga tijela. Tokom dana živi kao prosječan čovjek nalik svima ostalima; ratificira sklad niza životnih detalja sa zakonom; dok je u odijelu tamne boje, iskazuje pretjeranu pedantnost u poslu, postaje dio uspostavljenoga sistema, neko ko lojalno obavlja svoju dužnost i koji će to tako raditi do kraja života. Ali, kada se sunce izgubi iza brda i kada se tama noći spusti na zemlju, Notar pada u ropstvo nekakve oštećene, bolesne strane svoje duše i tako, ne trepnuvši očima, on do jutra sjedi ispred prozora, te – izgarajući žudnjom u osjećanjima koji mu se u toku dana čine zabranjenim – u dubokoj i nastranoj usamljenosti gubi kontrolu nad sobom.
Čak samo to bilo je dovoljno da ostali likovi priče počnu raspravljati o Notaru. Sašaptavali su se, upirali prstom; motali su se oko njega, pomalo s oduševljenjem, a pomalo i snebivljivo. Noter je također bio svjestan svoje situacije. Zbog toga je postajao sve više i više bezočniji; nimalo se nije blagonaklono odnosio prema Mladiću i meni; mjerkao nas je ponižavajućim pogledima. A zbog toga što je bio siguran da će biti glavni lik priče, uvažavao je samo ono što su govorili glavni likovi priča koje je naš pisac ranije napisao. Brzo se promijenio; a što su više postajali jasniji detalji u svezi sa njegovim karakterom, povećavala se i njegova drskost.
I to nije sve. Uvjerenje u svoju superiornost je u tolikoj mjeri nametnuo svome okruženju da se čak i njegov dijalog sa nekim likom iz priče gotovo smatrao ljubaznošću. Počeo se različito odnositi prema ostalim likovima; neke čak i ponižavati. Ali, dok se on tako ponašao, sporedni likovi su stalno kolali oko njega, nadmetali se u preuveličanim riječima punih komplimenata; iskazujući mu pretjeranu pažnju, trudili su se načiniti božanstvo od nekakvog lika iz priče koji će postojati sudbinom što će mu je njegov pisac ispisati.
Naspram ove preuveličane pažnje, Notar je toliko otvrdnuo da je to izgledalo komično u našem nestvarnome životu. Premda, naš svijet je bio neobuzdani svijet bez pravila. Živjeli smo u slobodnome prostoru piščeve glave, daleko od svih prirodnih i društvenih zakona. Likovi priče padaju pod utjecaj ovakvog Notarevog ponašanja i držanja; sasvim je otvoreno pokazivao kako želi da mu se bezuvjetno predamo. Očito je da je u naš šareni svijet bezvlašća uspostavio nekakvu čudnovatu hijerarhiju. Što se tiče Mladića, on je bio potpuno okupiran neodređenošću svoje sudbine. Gotovo da je sasvim izgubio vezu sa svojom okolinom. Čak su mu i snovi bili rastrojeni i ispunjeni strahom. Zebnja zbog mogućnosti sopstvenog nepostojanja, poprilično mu je oslabila živce. Staretinar i ja bili smo svjesni užasa svega toga, ali smo bili nemoćni.
Sa Staretinarom sam se upoznala onda kada je Notar najedanput postao jasan i kada je naša beznadežnost sve više i više rasla. Kao da je bio inventar u glavi našega pisca. Nije se sjećao koliko je godina živio u njegovoj glavi; koliko je započeto priča u kojima je on bio glavni lik. Bio je toliko neispisani lik da je prosto postao savjest našega pisca, njegov kritičar, kontrolor tačke do koje je stiglo njegovo spisateljstvo. Ostario je u njegovoj glavi; gotovo se personificirao.
U periodu kada nikako nije uspijevao biti ispisan, Staretina je vidio toliko mnogo likova priča da mu više nije bilo bitno da li će uopće i biti ispisan. Bio je jedini lik među nama koji nije bio zabrinut za svoje postojanje. Nisam mu to nikada rekla, ali osjećala sam da će se – kada ga ispiše – okončati avantura našega pisca, da će završiti svoje spisateljstvo.
Svi likovi priča bili su svjesni Staretinarevog značaja. Kolikogod da su trčkarali oko Notara, Staretinara su se ustručavali; jasno su pokazivali da prema njemu osjećaju duboko poštovanje.
U periodu kada je punim srcem vjerovao kako je on najveći lik iz priča kojeg je stvorio naš pisac, Notar je Staretinara htio uzeti pod svoj utjecaj. Ali, ostao je zabezeknut vidjevši da njegovo utjecajno držanje, kojim je jednostavno usmjeravao ostale likove priče, nije imalo nikakvoga utjecaja na Staretinara. Tada sam shvatila da je i Notar počeo sumnjati u svoju sudbinu.
Jednog jutra, kada sam već sasvim gubila nadu u svoje postojanje, naš pisac je prešao za sto i, nakon što je u glavi montirani tok priče – koja se neprestano vrtjela oko Notara – prenio na papir, počeo je ispisivati i nas. Ja sam obukla nekakvu crvenu haljinu. Mladić je imao veoma šik, crveni automobil. Notar je poput kakve sove sjedio pored prozora svoje zapuštene kuće.
Mladić je previše ozbiljno shvatio ovo postojanje; najedanput je oživio. Nisam ga mogla prepoznati, isto kao što jedno vrijeme nisam prepoznala ni Notara. Nestao je Mladić, koji bi se, namjesto postojanja od nekoliko rečenica, odlučio za nepostojanje, a na njegovo je mjesto došao nekakav jadnik zadovoljan bilo kakavim karakterom samo da bi ušao u priču. Napokon se ispisujemo!, radosno je vikao i pokazivao pretjeranu radost.
Međutim, ja nisam bila nimalo sretna što ću postojati u priči u kojoj je i Notar. Osjećaj da ću sa ovim likom – što je totalno ispreturao naš nestvarni svijet, a među nama uspostavio nekakvu čudnovatu hijerarhiju – biti zarobljena u istoj priči, pogodio me kao kakva duboka bol. Staretinar je primijetio moje nespokojstvo. Pozivajući se na sopstveno iskustvo, koje je postigao u toku dugogodišnjeg neispisivanja, govorio mi je kako nadu ne smijem gubiti sve do posljednje tačke u priči; želio me je smiriti, ali ono što je svojom slatkorječivošću ispričao, nije mi pomoglo da izbacim bol što se usadila u meni.
Sjedjela sam na prednjem sjedištu Mladićevog skupog, crvenog automobila. Obukla sam izazovnu crvenu haljinu, a na usne nanijela kao krv crveni ruž. Crne tanke čarape grlile su moje duge noge. Na nogama sam imala cipele visokih i tankih potpetica, a na ramenima imitacija nekog crnog krzna. Bila sam jeftino elegantna. Pušila sam cigaretu. Pohota koju je Mladić osjećao prema meni, izbijala je kroz njegov ten.
Bilo je to u kasnim satima noći. Pogašena su svjetla kuća koje su bile sve rjeđe i rjeđe; stanovnici grada su se predali u zagrljaj umornoga sna. Auto je brzo gutalo asvaltni put koji je prolazio nekoliko metara niže pruge. Još uvijek nismo bili stigli do Notareve kuće, koja je, u prostranom i zapuštenom dvorištu, podsjećala na jedno crno i veliko oko. Da je Mladić veoma raspoložen, bilo je očito iz svakog njegovog pokreta. Bio je pijan, upravo onako kako je to pisac želio. Spustio je prozor, a kako je stiskao po gasu, tako je i vrištao.
Na kraju mi je bez ikakve sumnje bilo jasno da smo u službi Notareve priče. Postojali smo kao prosječni likovi. Bit ćemo zaboravljeni nakon prvog čitanja i tako ćemo u jedno od najništavnijih ćoškova našeg nestvarnoga svijeta s mukom zauzeti svoje mjesto i uvijek ostati prosječni.

I ja sam bila pijana. Otvorila sam prozor. Svoju golu ruku bih povremeno ispružala vani i držeći je pod snijegom, koji je lagano padao, nastojala sam ohladiti ten koji je gorio kao vatra. Dok je jednom upravljao autom, drugom je rukom Mladić zadigao moju haljinu i počeo me milovati po nozi. Odgurnula sam mu ruku; nije obraćao pažnju. Da je bio veoma zadovoljan dodijeljenom mu ulogom, bilo je očito iz sve veće grubosti njegovih ruku. Ovaj put poprilično grupo odgurnuvši njegovu ruku, rekla sam mu da me ne dira. Kurvo!, povikao je i ošamario me. I ja njega udarila. Najedanput smo se počeli tući. Dok sam se ja naprezala da ga udarim, on je govorio kako mi je platio unaprijed i kako će raditi ono što želi; prihvativši me za kosu, glavu mi je udarao o prozor auta, puštao, davio me ili šamarao.
Boljelo me je. Da bih se kutarisala šamara što pljušte po mome licu, trudim se uhvatiti njegovu snažnu i srdito ispruženu ruku, ali nisam uspjela. Kada je u jednom trenutku povukao nogu sa gasa, automobil je usporio, te sam se, otvarajući vrata, bacila vani i sa visine od nekoliko metara otkotrljala na željezničku prugu. Survala sam se na šine.
Dok se toplota krvi, što mi je curila iz nosa, razlijevala po licu, čula sam prodornu sirenu nekakvoga vlaka. Htjedoh se pridića, ali nisam uspjela. Okolinu odjednom osvijetliše ogromni farovi vlaka koji se iznenada pojavi iza krivine i svom brzinom pojuri na mene. Prokinjući svoga pisca, zatvorila sam oči. Vlak se približavao, a ja – ja, koja ću prilikom svakog čitanja iznova kušati ovu smrt – postojala sam kao nekakav nesretni lik kratkoga života.
Zvuk sirene se smanji, potom sasvim utihnu. Zbunjeno sam otvorila oči. Nestalo je jake svjetlosti farova; okolina je utonula u mrkli mrak. Vlak iza sebe nije ostavio moje mrtvo tijelo; došao je i prošao drugom stranom pruge duplog kolosijeka. S mukom sam se pridigla, osjećajući kako moja priča, zapravo, tek sada počinje. Notarova kuća ugašenih svjetala, što je u tami noći izgledala kao nekakva velika silueta, naprosto me je pozivala. Umornim i utučenim koracima počela sam koračati prema svojoj sudbini.
Nos mi je još uvijek krvario. Kosa mi je bila razbarušena, krzno zapelo za šipragu, a lakovane cipele sletjele s nogu. Bilo mi je jako hladno. Rukama punih rana i modrica pokrivajući razgolićene grudi, ušla sam u Notarevo zaputeno dvoriše i zalupala na željezna ulazna vrata kuće. Moj pisac je napisao da je on sve vidio i da me čeka. Fosfornih očiju, Notar je otvorio vrata. Onesvijestila sam se u njegovim mršavim i koščatim rukama. Kada sam – u onom kratkom trenutku kada je dan između svitanja i nesvitanja, u ogromnome krevetu nasred velike sobe – došla sebi, ugledala sam da je Notar, koji je cijelu noć masirao zglobove mojih nogu, iz ormara izvadio tamno odijelo kako bi se spremio za radni dan.
Nisam umrla, postala sam Notarev zarobljenik. To je bilo gore čak i od same smrti. Nisam bila zadovoljna svojim postojanjem. Ali, nije me uništilo to, već Mladićevo pretjerano zadovoljstvo. Nije više bilo osjećajnog i nevinog mladića, čije djetinje crte lica bude neodoljivu želju za milovanjem. Nastojao se dodvoriti Notaru; od radosti je bio sav van sebe. Bila sam veoma zbunjena. Nas, zapravo, nije ni bilo u ovoj priči. Nije bilo ništa što se iznosilo uz pomoć nas. Ja sam bila nekakva prosta kurva, a on jedan kukavan mladić. Bili smo sredstvo za postojanje Notara. Sve to Mladića nimalo nije doticalo. Likovima priče je pričao kako me je šamarao, šta je osjećao dok me je milovao po nogama i nepristojno se i sirovo smijao. Tako je postao bijedan da se uopće nije ustručavao da niže pohvale na račun Notara, koga je – prije svoga postojanja – silno mrzio; da kaže kako je on najveći lik iz priča koji je ikada ispisan. Notar je, pak, namigivao na takvo Mladićevo ponašanje; naprosto ga je nagrađivao, smiješeći se.
Ali, jedne se noći desi nešto što uopće nisam očekivala. Prišao mi je Staretinar i rekao kako naš pisac nikako ne uspijeva da zaspi. I, doista, naš pisac se neprestano vrtio u svome krevetu. Pogledala sam Mladića. Pao je umoran od prevelike radosti; sa glupim izrazom lica, spavao je kao beba. Ali je ova uznemirenost našeg pisca privukla i Notarovu pažnju. Došli smo oči u oči. U njegovim očima što se nikako nisu sklapale, ukazivala se sjenka nekakvog straha koju je bilo nemoguće sakriti. Pisac se na kraju pridiže iz kreveta, pređe za stol i predade se poslu.
U ishodu jednog grozničavog rada koji je trajao nekoliko sedmica, Notar i Mladić su nestali. Notar je bio totalno zbunjen; propao je. Nije mogao povjerovati da je bio žrtvovan. Ne mogavši shvatiti šta se dešava, Mladić je, pak – sa nekakvim sleđenim osmijehom na usnama – ostao zabezeknut. Sve više su se gubili, a kada je bačen i posljednji papir, potpuno su nestali.
Ovaj je slučaj veoma iznenadio i likove ostalih priča. Bili su potrešeni. Poslije, mnogo poslije su počeli iznositi svoje čuđenje kako ih je to Notar uspio toliko uzeti pod svoj uticaj; priznali su da se stide svoga jadnog stanja u koje su zapali dodvoravajući mu se. Šareni i uzbudljivi svijet likova priča počeo je polako primati svoje staro bogatstvo.
Od one nedovršene priče ostala sam samo ja. Dugo sam vremena u piščevoj glavi živjela kao jedna žena jeftinog izgleda, u crvenoj haljini i sa crvenim ružom na usnama. Poslije je jednog jutra pisac počeo ispisivati moju priču. Izašla sam iz kafane sa jednim likom iz priče, kojeg nikada ranije nisam vidjela. Opet je to bilo u kasnim noćnim satima. Mladić tužnog pogleda, sramežljivog ponašanja je imao dotrajali automobil; sjeli smo u njega i počeli se voziti istim onim priobalnim putem. Oboje smo bili pijani. Mladića sam ja zavela.
Išli smo u neku vikendicu. Ovog sramežljivog i senzibilnog mladića – koji će mi tamo skinuti crnu imitaciju krzna, crne svilene čarape, lakovane cipele i crvenu haljinu – trebala sam upoznati sa osjećajem koja se zove pohota. Dok je automobil išao prema mjestu gdje sam se skotrljala na prugu, sramežljivi mladić mi je svojim nesigurnim i nespretnim prstima dodirnuo noge. Sve je bilo onako kako je naš pisac napisao. Kao postarija prostitutka, koja ne zna šta joj nosi vrijeme, digla sam ruke od spavanja sa ovim mladićem. Najedanput sam mu odgurnula ruku i počela ga vrijeđati. Rekla sam mu da od mene ne može raditi što želi, samo zato što je platio. Iznenadio se; potpuno se spetljao. Kajao se je; odavno je prestao da me dodiruje, ali ovaj put sam ja bila lik čiji je karakter drukčije ispisan. Bila sam odvratna, pijana. Psovala sam ga i plakala na sav glas.
Otvorila sam prozor i počela vrištati. Upalila su se svjetla u nekoliko kuća nanizanih pored puta. Sramežljivi se momak trudio da me umiri. Počeo me preklinjati da ušutim, ali ja nisam prestajala. Vriska se razlijegala u noći. U jednom trenutku kada je nastojao da mi rukom zatvori usta, iznenada su se otvorila vrata dotrajalih kola i ja sam se na istom onom mjestu zakotrljala na istu onu prugu. Ponovo se ukaza isti vlak. Njegovi farovi obasjaše okolinu kao da je dan.
Prošao je tračnicama pored mene. Iz nosa mi je opet curila krv. Pridigla sam se i krenula prema moru. Naslonila sam se na neko stablo. Bila sam pijana i žalosna. Odjednom začuh mladićeve vapaje. Mislio je da me vlak udario; s mukom je silazio niz nagib.
Kao da je poludio. Kleknuo je na tračnice. Gdje si?, povikao je nekoliko puta. Bio je prestravljen, jadan. Najedanput se i iz suprotnoga smjera pojavi vlak. Njegova prodorna sirena razlijegala se prema moru. Farovi su osvijetlili okolinu. Čula sam kako odjekuje vrisak mladića, kako mu se tijelo rasparčava. U tom trenutku mi se u srce zari nekakva bol. Upoznah se sa crvenom, sasvim crvenom patnjom.
Tako smo postojali u svijetu likova priče. Mladić stidljivog ponašanja, romantičnog i blagog pogleda, je stalno ponavljao kako sam ja jedan dobar prijatelj iz priče. A ja sam rekla da je šteta što pisac u priču nije uključio i njegovu vjerenicu. Da je drukčije napisao svoju priču, on bi se narednoga dana trebao oženiti. A svoje posljednje momačko veče želio je provesti sa mnom. (1996.)

Opširnije o piscu i prevoditelju

Ajfer Tunč (Ayfer Tunç) rođena je 1964. godine u Adapazaru (Turska). Na Istanbulskome je univezitetu završila Fakultet političkih nauka. U toku studija je svoje tekstove počela objavljivati u različitim magazinima za književnost i kulturu. Na natječaju za najbolju priču ''Yunus Nadi'', koji je 1989. godine organizirao dnevnik Cumhuriyet učestvovala je sa pričom Tajanstvena (Saklı) i osvojila prvo mjesto. U periodu od 1999. do 2004. godine je, kao urednik, radila u prestižnoj izdavačkoj kući (Yapı Kredi Yayınları). Sa djelom pod nazivom Moji roditelji bi da vas posjete, ako niste zauzeti – Naš život 70-ih godina (Bir Maniniz Yoksa Annemler Size Gelecek-70’li Yıllarda Hayatımız) koje je objavljeno 2001. god i koje je naišlo na zapažene reakcije čitalačke publike – je 2003. god učestvovala na međunarodnome natječaju Balkanika, gdje je osvojila prvo mjesto. Na natječaju su učestvovali književnici iz sedam balkanskih zemalja i odlučeno je da se prvonagrađeno djelo prevede na šest balkanskih jezika. Ajfer Tunč je do sada objavila slijedeća djela: Tajanstvena (priče, 1989.), Djevojka sa naslovnice (roman, 1992.), Dvolična seksualnost (istraživanje, 1994.), Prijatelji iz pećine (priče, 1996.), Slučaj gospodina Aziza (priče, 2000.), Moji roditelji bi da vas posjete, ako niste zauzeti – Naš život 70-ih godina (životna iskustva, 2001.)Kamen – papir – makaze (priče, 2003.), Hotel Evvel (priče, 2006.), To nazivaju životom (životna iskustva, 2007.) i Pogrešno prepričana kratka historija jedne ludnice (roman, 2009.) 

Enver Ibrahimkadić (Tešanj, 1964.) Fakultet orijentalnih jezika i književnosti (Doğu Diller ve Edebiyatları) pohađao je na Istanbulskome univerzitetu.
Od 2002. god. aktivno se bavi prevođenjem sa turskoga jezika i u prethodnom periodu objavljeno mu je preko 20 knjiga, od čega veliki broj čine knjige teološkog, naučnog i političkog sadržaja.
Od književnosti objavljeni su romani Sevdalinka spisateljice Ayşe Kulin (Bosanska riječ, Tuzla), Dževdet-beg i sinovi Orhana Pamuka (Libris, Sarajevo), te isti roman (Dževdet-beg i njegovi sinovi, Geopoetika, Beograd) na srpskome jeziku.
Njegovi prijevodi priča Saita Faika Abasıyanika i eseja Orhana Pamuka objavljeni su u književnim časopisima Diwan i Život.
Uz navedeno, sa turskoga je jezika preveo i sljedeća djela:

1. Bijela tvrđava, Orhan Pamuk (roman)
2. Kofer moga oca, Orhan Pamuk (eseji)
3. Crna knjiga, Orhan Pamuk (roman)
4. Čudesni mandarin, Asli Erdogan (roman)
5. Grad u crvenoj pelerini, Asli Erdogan (roman)
6. Njeno ime: Aylin, Ayse Kulin (roman)
7. Idi, prije nego te previše zavolim, Tuna Kiremitči (roman)
8. Umijeće zaborava, Tuna Kiremitči (roman)
9. Izgubljena riječ, Oya Baydar (roman)
10. Oblak u zraku, Sait Faik Abasiyanik (pripovijetke)
11. Spokoj, Ahmet Hamdi Tanpinar (roman)

Pored prevođenja sa turskog jezika, prevodi i na turski. Do sada je na turski preveo priče Nedžada Ibrišimovića i roman Bitka za Sarajevo Kerima Lučarevića.
Od 1986. god. živi u Istanbulu.