O autoru:
Đuro Maričić je rođen u Hašanima kod Bos. Krupe 1934.godine. Diplomirao je Slabu struju na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, završio Školu stranih jezika, Njemački jezik, a zatim studirao i na Fakultetu ekonomskih nauka. Piše poeziju za djecu i odrasle, priče, romane, aforizme, putopise i kritiku, priređuje atologije i monografije. Knjiga PRIČE O ŽIVOTINJAM, prevedena je na Engleski i objavljena u New Yorku 2011. godine.
MAZGA broj 127
Mazgu Đuliju vojnik, konjevodac, Pijetro Kolina, upoznao je u talijanskoj vojsci kad su ga prisilno regrutirali Musolinijevi fašisti 1939. godine i poslali u Etiopiju da sudjeluje u osvajanju ove afričke zemlje i njenoj kolonizaciji. Musolinijevi planovi nisu se ostvarivali kao što su to njegovi generali zamišljali, etiopska plemena, ujedinjena pod vodstvom cara Haile Selasija, pokazala su se vojnički nepobjediva. Poražena Dučeova neborbena armija, demoralisana i iscrpljena, povlačila se prema lukama gdje su je čekali brodovi da je vrate u Italiju.
Noć u planinama bila je gusta. Kolona Pijetrove brigade, umorna, sporo se kretala cestom niz kanjon rijeke Artas. Pijetro je jedva nazirao obrise stražnjeg dijela tijela svoje Đulije i na njenim leđima natovarena dva teška mitraljeza “Maksima. ” Već dvije godine oni su nerazdruživi, Pijetro brine o timarenju i ishrani mazge, a ona nekad više, nekad manje poslušna, dosta ćudljiva, nosi teret koji joj vojnici natovare na samar. I sad su tu u ratom iscrpljenoj koloni vojnika, konja, mazgi i zaprežnih vozila, s jednom jedinom nadom da će sretno stići do luke Džibuti, ukrcati se u brodove i vratiti se u njihovu lijepu pitomu Italiju. Dolje, duboko u uskoj stjenovitoj klisuri Artasa, čuje se jak šum vode koja se lomi, poskakuje niz stijene, baca se u ponor. Pijetro, izmučen dvogodišnjim ratovanjem, osluškuje taj šum, ali kao da mu na jedno uho ulazi, a na drugo izlazi, on mnogo više pažnje obraća cesti usječenoj u strme stijene, drži se njezinedesne strane, dalje od ponora, svjestan da onaj ko klizne dolje prema rijeci neće ni u mrtvačkom sanduku stići u Italiju. Niko u ovoj pomrčini neće ni pokušati izvući njegovo polomljeno tijelo, a možda to ni po danu ne bi bilo moguće, jer bi ono završilo u podivljaloj rijeci i ona bi ga kao slamku ponijela na svojim zapjenjenim valovima, izlomila ga i istrgala na komade koje ne bi bilo moguće ni pronaći ni pokupiti u ovoj divljini, zabačenoj planinskoj pustoši, gdje se samo orlovi strvinari osjećaju ugod Iza zavoja šum vode se pojača, Đulija poče strići ušima, obuze je sumnjičavost i ona stade. Odbila je da dalje ide.
- Gija, Đulija - podviknu Pijetro Kolina, ali mazga se ne pomače ni za milimetar. Znao je Pietro što bi to moglo značiti. Nije lako mazgu udobrovoljiti, kad se ona uzjoguni postaje patološki tvrdoglava, glava joj je kao od kamena! A možda i malo tvrđa.
Vojnici su naletjeli na Pijetra, a on na mazgu. Čule su se njihove psovke i dobacivanja, gruba i prostačka, vojnička. Neko mu je davao dobronamjerne savjete, neko posprdne, uvredljive.
Pijetro prođe ispred Đulije, uhvati je za ular da je povede, ali to je malo vrijedilo, nikakav vjetar nije mogao propuhati njezinu glavu, niko nije mogao znati zašto ona odbija poslušnost.
Odozdo iz kanjona sukljala je hladnoća kao da je dolje nekakav divovski rashladni uređaj. Nebo je bilo osuto bezbrojnim zvijezdama, koje su večeras izgledale bliže nego ikada.
Psovke umornih vojnika postadoše nervoznije, šale masnije i vulgarnije, padali su mnogi prijedlozi kako da se mazgu prisili na poslušnost. Nijedan nije bio dovoljno pametan i Pijetru prihvatljiv, mnogi su bili sasvim glupi.
- Zapali joj papir ispod repa - dobaci neko.
- Zapali, zapali! – prihvatili su ostali vojnici.
Pijetro je znao da se ne može procijeniti kakve će to imati posljedice, no morao je natjerati mazgu na poslušnost i on prihvati ugurani mu papir u ruke, zapali ga i podnese Đuliji pod rep. Opečena životinja jurnu naprijed. Rušila je vojnike ispred sebe, oni su se sklanjali ispred pomahnitalog živinčeta, pravili joj prolaz i ona se izgubi prema čelu kolone, Pijetro je nije mogao stići.
Prošlo je pet godina od tog događaja. Mnogo toga proživio je mladi Pijetro Kolina. Izbio je Drugi svjetski rat, Musolinijeva Italija kapitulirala je pod snažnim pritiskom saveznika, koji su se iskrcali na Siciliji i sada nezadrživo napredovali prema sjeveru, Nijemci i one fašističke Dučeove talijanske jedinice, koje se nisu predale, trpile su poraz za porazom i postepeno se povlačile prema sjeveru. Tu su ih u planinskim krajevima, u područjima obronaka Alpa, čekale već jake jedinice talijanskih partizana da im spriječe povlačenje prema Njemačkoj.
Partizanska brigada “Garibaldi” dobila je zadatak da zaposjedne položaje u dolini rijeke Adige u području iznad grada Trenta i spriječi povlačenje Nijemaca za Austriju. Hladan, umjereno jak vjetar duvao je sa Alpa niz dolinu rijeke, na njegovim talasima glasovi, zvukovi, svaki malo jači šum spuštao se prema gradu i logorima Nijemaca, šibao uši stražara. U gustom tijestu noći tiho se kretala kolona partizana. Ispred Pijetra Koline tapkala je njegova mazga Žeraldina, jedva je nazirao obrise njene pozadine, samara i oružja natovarenog na njezina leđa. Oči su mu već svikle na ono malo svjetla koje se odbijalo od tucanika rasutog po putu. Gore lijevo znao je da su mračne strme stijene planine, lijevo, negdje dolje u dubini uske doline, bučno se valjala nabujala Adiga, osjećao je to, nazirao se samo put i ništa više.
Žeraldinu je Pijetro dobio pred samo deset dana, stigla je iz divizijske komore, nije još stigao upoznati je, ništa nije znao onjezinoj naravi, karakteru, njezinoj mušičavosti. Kad je ona stalana putu mislio je da je najbolje biti prema njoj pažljiv, obazriv, uljudan, izbjegavati svaku grubost.
- Idemo, Žeraldina, žurimo! - Blago je spustio dlan na njezinu pozadinu, iznad repa. Bio je to mnogo više znak nježnosti i prijateljstva nego udarac. Mazga je prema tom izrazu drugarstva ostala sasvim ravnodušna kao da nije ništa ni čula ni osjetila.
- Idemo, draga, žurimo. – konjovodac je blago rukom gurnuo životinju.
Žeraldina se usidrila, kao zabetonirana oduprla se ukočenim prednjim nogama o tlo, odlučno je dala do znanja da o bilo kakvoj poslušnosti neće ni da čuje. Do prijateljstva joj nije bilo stalo.
- Udri je - doviknuo je tiho vojnik iza Pijetra.
- Gdje ti je štap - procijedio je kroz stisnute zube drugi vijnik.
Ništa od batina, ne pomaže tu batina - rekao je Pijetro uvjerljivo. Poznavao je on dobro mazge.
- Batina je iz raja izašla! – čulo se nečije nervozno mišljenje.
- Životinja ima svoju ličnost, ne treba je vrijeđati - štitio je Pijetro svoju Žeraldinu. - Hajde, draga, moramo se žuriti - blago je naslonio ruku na njezinu pozadinu i nježno je gurnuo.
Izgledalo je da je mazga gluha i neosjetljiva, ona se ustobočila, ukopala u mjestu i ni makac! Neće pa neće. Pjetro nije znao što se dešava, umoran nije mogao sjetiti se doživljaja u Etiopiji. I tamo se nalazio u klisuri rijeke, ova noć je ličila na onu, ovaj trenutak je mnogo podsjećao na taj davni događaj, okolnosti su bile slične, mnogo toga nalikovalo je na davnu prošlost.
Mahinalno je pošao naprijed da za ular povede mazgu, mislio je da će ona poći za njim. Iznenadio se.
Pijetrovo iznenađenje začas se pretvorilo u šok i tešku neobičnu nesreću, stradanje kakvo niko nije doživio ni čuo zanešto slično. Žeraldina se propela na zadnje noge i prednjim nogama počela mlatiti konjovoca. Udarala ga je i gazila dušmanski, kidisala je na njega kao na ljutog protivnika, oborila ga i nastavila lupati ga kopitama, mljela ga je, nastojala ga dotući, usmrtiti ga. Vojnici su bili zaprepašteni, trebalo je vremena da se snađu i obuzdaju pobjesnjelu životinju. I kad su je udaljili od zgaženog Pijetra, ona je još pokušavala da im se otme i dovrši ono što je naumila, ubiti ga.
Teško povrijeđenog Kolinu prebacili su u divizijsku bolnicu, slomljena mu je lijeva noga u natkoljenici i desna ruka u podlaktici, napukla tri lijeva rebra, po tijelu je imao mnogobrojne podljeve krvi od udaraca kopitama. Nakon tjedan dana došao je njegov komandir čete Antonio Trapatoni posjetiti svog vojnika, s njim su bili i Pijetrovi najbolji prijatelji Ugo Bianchi i Nikolo Darneli. Našli su ga u gipsu i zavojima, jedva su ga prepoznali. Bio je zamišljen, teško je govorio, tek se počeo oporavljati, nije bio raspoložen za razgovor. Još je bio u depresiji, bezvoljan, utučen i iscrpljen. - Za desetak dana bit ćeš već mnogo bolje, kaže doktor, - reče mu kapetan Trapatoni ležerno. – Doći će neko da te posjeti. - Nešto bih te zamolio, Ugo - obrati se na rastanku prijatelju, tihim glasom nesrećni Kolina. – Molim te otiđi u komoru, pronađi mazgu Žeraldinu i pogledaj njezin broj kojim je označena, vjerujem da ona to ima.
U narednu posjetu Trapatoni je poslao Uga Bianchija. Sada je Pijetro izgledao pristojnije, živnuo je, boja mu se vratila u lice, glas mu se mogao prepoznati. Vratila mu se snaga. Ugo se obradovao kad ga je vidio, shvatio je da mu se prijatelj brzo oporavlja, za nekoliko mjeseci opet će biti zajedno.
- Reci mi, molim te, da li si vidio oznaku na Žeraldini? - upita Kolina prijatelja prije nego što su se rastali.
- Ah, da, vidio sam, na sapima ima utisnut broj 127. Dlaka joj je oko njega već gusto izrasla, prekrila ga je i jedva sam ga pronašao.
- To sam i mislio - gorko se osmijehnu Pijetro Kolina. - To je moja mazga Đulija, ona iz Etiopije. Ja sam nju zaboravio, ali ona je mene zapamtila! I nije mi oprostila. Pet godina je nosila u duši želju za osvetom i uspjela je da je ostvari. Sam bog joj je pomogao da se opet susretnemo i da joj se pruži zgodna prilika. Životinje nikad ne opraštaju.
I Ugo je sa velikim zanimanjem saslušao Pijetrovu priču o mazgi koja ga je unesrećila.
|
|
