O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost.
« Hirošima ljubavi moja »
Kratko izviješće iz pozorišta:
Nije bilo davno kad sam bila na predstavi Hirošima ljubavi moja, u čuvenom pariskom teatru, Abesse, koji je dio Théâtre de la ville.
Evo tek nekoliko mojih šturih zapažanja :
Zavjesa se otvora na potpuno crnoj sceni, gdje vidimo u lijevom uglu, zućkastim svjetlom osvijetljene samo ruke , podignute uvis, i torza muškarca i žene okrenuta leđima publici ; njihove ruke nalikuju na drveće bijelih grana koje samo što nisu procvale.
Potom počinje monolog o ljubavi, duga ljubavna poema koja sigurno, ne samo na jednom mjestu, djeluje krajnje patetično. Petnaest minuta možemo gledati tu statičnu scenu i zatvorenih očiju ; tek vrlo rijetko, te ruke i prsti "podržavaju" se u uzajamnim nježnostima ; u stvari, gola dama je ta koja će "podržavati" svog ljubavnika više nego on nju. Sve je čini se u nekom podržavanju krajnje estitiziranom i sentimentalnom.
Napokon će se i scena promijeniti, iako će i dalje biti vrlo tamna, i samo će se nazirati djelimično osvijetljena, naga tijela ljubavnika u zagrljaju ; nakratko će se u toj polutami moći naslutiti i njhova tijela u odijelima, ali ne zadugo, jer će se odmah potom opet razgoličavati u sporom ritmu pred nama, da bi u jednom času, na video zapisu , u pozadini scene kao i u pozadini predstave, pojavila se i stvarna Hirošima, grad - leš koji kao da pred našim očima truli brzinom svjetlosti, leš po kome se vuku drugi "leševi", kao i polumtrva i ranjena tijela, dok se istovremeno po sceni , "brzinom" puža, vuku i monolozi o ljubavi, uz povremeno sve nesnosnije patetične uzdahe i deklamacije. A sve to je od početka do kraja lišeno neophodne tenzije koja je jedina opravdanje ovakvim predstavama, naročito tu ne vidjeh senzualnosti koja bi trebala da prati takav tekst na sceni. Nešto je očito omanulo.
Meni je sve vrijeme uz to paralo uši napadno "lajanje", na francuskom, glavnog junaka, izuzetno lijepog mladog Japanca. Nije stvar u tome što je trebalo pokazati da je on stranac i ne zna francuski, nego je riječ vjerovatno o vođenju glumaca, a patetika - kojom je nakrcan, prepun nje već i sam autorov tekst - trebala je biti umanjena, a ne podvućena krajnjom emfazom u glumi. Te dvije patetike, glumačka, tj. patetika predstave i teksta su se potrle i porodile ravnodušnost kod većine gledalaca. Iako je dakle cijeli performans napravljen delikatno, i nije dosadan, opet je nedostajalo to nešto, to bezimeno nešto što uznosi i zaustavlja dah , a što posjeduju samo najveća ostvarenja.
Nemam ništa više da kažem o « Hirošima ljubavi moja », osim da mi se film više dopadao. Prijateljica s kojom sam i gledala ovo ostvarenje bila je, međutim, oduševljena. Da li zato što je općenito obožavalac M. Duras, i cijele njene poetike ?
Ja sam gledajući Hirošimu ostala hladna, a još hladnija sam danas, kada se s velikom mukom prisjećam tog događaja, makar to kulturno ostvarenje bilo i bolje od mnogih koje nam priređuju.
|
|
