O Mirku:
Mirko Kovač (1938 -2013), najveći dio života proveo je u Beogradu, Zagrebu, i Rovinju; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)
Nakon teške bolesti, napustio nas je Mirko Kovač u augstu 2013. godine. Bio je jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca, veliki pisac i veliki čovjek. On je bio i moj veliki prijatelj i jedan od najvjernijih saradnika ove Sehare od samog njenog počeka. U povodu smrti ovog “čarobnjaka riječi”, kako ga je nazvala Bahra Engel, mnogi su izrekli mnoge lijepe riječi, ali pustimo ovdje pisca da nam sam govori, sa ovih nekoliko svojih redaka koje sam izabrala, ovaj put bez njegove pomoći.
J.Š.
VRIJEME KOJE SE UDALJAVA
Čini mi se da s memoarskom knjigom 'Vrijeme koje se udaljava' svodim svoju životnu bilancu, životnu povijest. Žanrovski sam je odredio kao roman-memoara, čak ne znam stoji li to kao odrednica, ali knjiga uzima iz oba ta žanra. Tu su žive i mrtve, stvarne osobe. Vrijeme djetinjstva, školovanja, mladosti. Ma koliko neka osoba koja ulazi u knjigu bila poznata i slavna, o njoj ću pisati samo ako ima literarnu snagu. Knjigu pišem iz sadašnjeg vremena, opisujući i događaje koji se zbivaju dok je pišem, opisujući ponešto od onoga što se ovdje zbivalo, tako da spajam vremena. Želim da ovaj prošli rat nađe odjeka u ovoj knjizi, a to se može postići samo preko događaja i sudbina koje su me izravno dirnule. Kroz moju su kuću prošle priče i priče onih koji su izbjegli iz Bosne, među njima je bilo i mojih dobrih prijatelja. Upravo se odavde taj svijet osipao po svijetu. Ponekad se bojim hoću li uspjeti sve to ispričati.
Mirko Kovač
(odlomci iz romana)
….
Tada sam bio pomalo nadmen i ohol, jer je film po mom scenariju, „Mali vojnici“ Bate Čengića, bio prikazan na festivalu u Kanu i predložen za jednu od nagrada, ali festival su kao buržujsku instituciju rasturile studentske demonstracije 1968. godine. I negdje baš u to vrijeme našao sam se u Beogradu s Krstom Papićem da bismo nastavili rad na scenariju za film „Lisice“; prva je verzija napisana na Pokljuki, u Sloveniji, ostale u Zagrebu, ali smo obojica bili svjesni da nam nedostaje neki jači i žešći obrt, jedna luđa scena koja bi toj svadbi dala više muke i surove orgije, a uz to, morali smo misliti da će nas u našem gradu dočekati malj cenzure, u rukama je ljudi koje znamo i koji se neće libiti mlatnuti nas tim maljem po glavi.
Mirni kutak
U Beogradu se nije moglo raditi, mirnog kutka nije bilo, vrvjelo je na ulicama i u auli Filozofskog fakulteta, studentska gibanja bila su u jeku, bijahu tada svi ljevičari, čak i oni koji to nikad nijesu bili, poput mog prijatelja B. Pekića, a ja sam taj bunt podupirao u „Književnim novinama“, u svojoj kolumni „Noćnik“, uprkos tome što su njihove ideje bile u opreci s onim što sam ja mislio o revoluciji, imajući na umu onu De Mestrovu da su „mediokriteti najbolji revolucionari“. Ako smo željeli konačnu verziju scenarija, morali smo naći neko skrovište podalje od toga meteža i vreve, bilo je mirnih kutaka u okolini Beograda, ali su za nas ti pansioni bili skupi, scenarij smo radili gotovo volonterski, ili tek uz pomoć dnevnica Jadran-filma iz Zagreba.
Moj prijatelj Sloba S. smjestio nas je u Konaku Manastira Zaova, kod popa Teodosija; to je kraj između Morave i Mlave, 15 kilometara jugoistočno od Požarevca, između Toponice i Velikog sela, jedan kilometar od glavnog puta, mir je grobni, tišina srednjevjekovna, rekao nam je. Crkva je u moravskom stilu, bez kubeta i s krstom u osnovi, posvećena je arhistratizima Mihajlu i Gavrilu, u njoj je zazidan Jeličin grob, a iznad groba je freska na kojoj se prikazuje njeno rastrzanje s četiri bijela konja.
Čudotvorni izvor
Čim smo se smjestili i upoznali popa Teodosija, uputili smo se stazom do čudotvornog izvora, umili smo se i popili s dlana po gutljaj vode, a potom smo se vratili na zajednički objed, pridružio nam se i domaćin pop Teodosije. Bilo je još gostiju oko nas, nekoliko starih parova, te i jedan knjigovođa u opštini Požarevac, mršavi dugajlija koji mi se odmah pohvalio da svakog jutra ispira oči na jednom od izvora ljekovite, čudotvorne vode, „ako patite od bilo kakve boljke očiju, niste mogli naći bolje mjesto“, rekao je, a potom mi je objasnio kako se dolazi do izvora na uzvisini iznad manastira, ima više staza, a samo je jedna za one koji „ištu iscjeljenje“, šira je i na više mjesta ima podzide i stepenice od drvenih oblica. Kod svih pravoslavnih manastira izvire ljekovita i čudotvorna voda, privlačna koliko i religija, a Crkva je vazda imala smisla za marketing.
Mi smo po cio dan radili na scenariju, ali pričali smo i o drugim stvarima, o filmovima ili ženama, a u nekim intervalima razdvajali smo se kako bi svako od nas ostao sam sa sobom i bez upliva drugog provjerio i raščistio sve ono što smo dotad nabacili kao građu. Mi nijesmo štedili jedan drugog, padale su i teške riječi: ja sam, primjerice, zadugo odbijao ubistvo glavne junakinje, dok je Krsto vikao, „treba je ubiti, treba je ubiti“, čak sam pomislio da se nešto osvećuje nekoj ženi iz stvarnog života. Posvađali smo se oko te scene i nijesmo govorili cio dan, a na moje optužbe Krsto je razumno i argumentirano uzvratio:
„To je patrijarhalna sredina, žena je kriva i kad je siluju“.
Sablasna dimenzija
Imali smo dva stola ispod krošnje oraha, za jednim smo objedovali, a drugi je bio radni; ja sam kucao na pisaćoj mašini i to s indigom, u dva primjerka. Katkad smo šetajući vikali i galamili, a kad smo htjeli bučno i glasno raspravljati, odlazili smo u šumu, tamo smo našli malu brvnaru, stol i klupu, pa smo tu ostajali i po nekoliko sati, dok ne ogladnimo, a i neki strahovi bjehu se u nas uvukli, nijesmo znali otkuda dolaze; u više navrata ja sam osjećao jaku drhtavicu u trbuhu. Tu je sve imalo neku sablasnu dimenziju; možete zamisliti kad me ondje uplašilo jedno jagnje koje me slijedilo i trčkaralo za mnom, pa sam počeo bježati, a na svakom drugom mjestu to bih jagnje prigrlio i zavolio.
Možda je upravo taj metafizički prostor djelovao kao čudotvorni napitak, kao ljekovita voda za oči – ko zna, možda je to hranilo naše ideje i mračne slike koje su iskrile da smo ih jedva obuzdavali. Mi smo znali do kasno u noć smišljati scene i dijaloge, ali nijesmo galamili, štoviše, šaputali smo: bili smo obzirni prema gostima pansiona. Bili smo glasni samo jednom kad smo došli do scene silovanja na svadbi, čak smo se uplašili te scene, pa smo rekli da se to mora prespavati.
Teror vlasti
I dok su filmski izmećari u Beogradu pisali da je „to primitivno i prizemno tumačenje istorije“, u Zagrebu su „Lisice“ dočekane s aklamacijama, premda nisam vjerovao da je zagrebački kulturni milieu bio baš tako oduševljen ludim ruralnim svijetom Dalmatinske zagore, ali su u toj drami vidjeli prste srpske Udbe i tako film svrstali u političku provokaciju dva suprotstavljena svijeta, iako to nije bila naša autorska namjera, nas su zanimale sudbine, tragedija, odnos pojedinca i rulje, teror vlasti, animalnost u liku Andrije, zlo kao takvo, krivica koju moramo svi dijeliti htjeli mi to ili ne, jer se odnosi na svakog čovjeka kao i grijeh. Nije bilo jednostavno da sve to prođe u društvu bez slobode, a čim ideolozi nanjuše da se nešto krijumčari u nekom djelu, eto ih brzo da banalizuju umjetnost i svedu je na vlastiti nivo, na političku banalnost. Pa ipak su „Lisice“ na Filmskom festivalu u Puli, 1970. godine, dobile Veliku zlatnu arenu za najbolji film, a redatelj Krsto Papić dobio je Zlatnu arenu za režiju. Tadašnji šef Kanskog festivala Favr le Bre želio je „Lisice“ na svom festivalu, ali komisija u Beogradu nije odobrila da taj film zastupa Jugoslaviju, pa je prikazan u sekciji Petnaest dana reditelja, tu upliva više nijesu imale državne komisije, autor je zastupao samoga sebe, a film je bio hvaljen i kasnije pozivan na mnoge svjetske festivale.
Trijumf „Lisica“
Nisam bio na Festivalu u Puli, niti sam doživio trijumf filma „Lisice“, a uz sve pohvale i pokude, dobio je i nagradu „Septima“ koju dodjeljuje Društvo filmskih i tv kritičara i publicista Hrvatske, što je za mene bilo gotovo neshvatljivo i to sam tumačio samo kao odgovor srpskim cenzorima, jer hrvatski su kritičari zazirali od filmova koji uznemiravaju i bave se stvarnošću. Moj drugar, glumac i filmski režiser, Tori J. dobio je Srebrnu arenu za režiju filma „Krvava bajka“, a nedjelju dana kasnije sreo sam ga na terasi Gradske kafane u Beogradu, prišao sam mu i kao prijatelju čestitao, a on je na moju čestitku ogorčeno uzvratio:
„Pokrala su me braća Hrvati“.
Stajao sam pokraj njegova stola, nije mi ponudio da sjednem, niti se obradovao našem susretu; ranije bi to bio radostan događaj, pa sam u ime sretnih vremena položio ruku na njegovo rame, htio sam vratiti nešto od one intime, ali on se pomaknuo, pa je moja ruka ostala bez oslonca, kao i naše prijateljstvo.
„Gledao sam „Lisice“, to je reakcionaran film, hrvatska varijanta crnog talasa“, rekao je. „Bolji je moj film. Mnogo bolji“.
„Nisam gledao, ne mogu ništa reći“.
„Tebe to ne bi zanimalo. Film govori o patnji mog naroda“, rekao je.
„Govoriš kao da sam ja bio u žiriju“, rekao sam.
„Očajan sam, prijatelju. Imam pravo na to“.
„Srebrna arena veliki je uspjeh“, rekao sam.
Tori se, baš ono ijetko, osmjehnuo, a ja sam osjećao kako se između nas već prostire neprohodno polje, to je velika razdaljina koju više nikad nećemo savladati. Čak i da nije bilo počelo truljenje našeg prijateljstva, sada bi se naprečac raspalo. (Odlomak iz knjige sjećanja Mirka Kovača „Vrijeme koje se udaljava“).
Film „Lisice“ visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova
Film „Lisice“ za koji smo konačnu verziju scenarija napisali u manastiru Zaova, danas je klasika, odlična su pera domaća i svjetska pisala o filmu i kontroverzama oko njega, visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova, a ako bismo se upuštali u podulju povijest hrvatsko-srpskih trvenja, onda su i „Lisice“ bile jedan kamenčić spoticanja u tim trvenjima. Partijski ideolozi, tačnije Gradski komitet komunista Beograda, zabranili su prikazivanje filma u Srbiji, pa ipak smo nekako iščupali termin za samo jednu, i to prijepodnevnu projekciju, u Domu omladine. Na projekciji je bilo šestoro gledalaca, među njima moja prijateljica, dopisnica „Timesa“ D. Trevisan, te glasoviti disident Milovan Đilas koji nam je poslije čestitao, bio je oduševljen, ja sam stara škola, rekao je, film je noviji medij, pa ipak se usuđujem reći da je ovo za mene remek-djelo, mentalna slika našeg brutalnog svijeta koji će u svakom razdoblju istorije naći oduška za svoje niske nagone. Sretan sam što sam vidio ovakav film, a žao mi je što ga u Beogradu neće gledati zbog bijede naše politike, rekao je.
(…..)
I dok smo hodali Ilicom, Albert mi je pokazao ulaz u dvorište gdje je bila njegova radiona koju mi je sinoć nudio u nasljedstvo, ali to više nije spominjao, vjerojatno se još za večerom ugrizao za jezik. Niti sam ga tjerao da to priča, niti bih takvo što prihvatio. Ljudi vode svakakve razgovore, često i besmislene. Albert je pozdravljao prolaznike na ulici, a u više navrata izustio je “klanjam se”, ili damama “ljubim ruke”; neke je pozdravljao “serbus”, “poštovanje”, “živjeli”, neke samo kratko i brzo “bok, bok”, “bok stari”, ili otegnuto “booog”, a dvije švore koje su naišle držeći se podruku, pozdravio je “hvaljen Isus”. Ne znam zašto, ali mi je godilo toliko različitih pozdrava. Kod nas se u gradu pozdravljalo sa “zdravo”, seljaci su najčešće vikali “pomoz Bog”, otpozdravljalo se s “dobra ti sreća”, premda se i kod nas pokatkad čulo “hvaljen Isus” i to među katoličkim pukom, a kad bi netko od nas ušao u muslimansku radnju, stariji bi nas dočekali s “merhaba”, a ja sam od svih pozdrava najviše volio “selam ti”, sviđalo mi se njegovo značenje; mir, spas; ta zar se moglo nešto ljepše uputiti čovjeku na ulici, a i moj je otac volio taj pozdrav, samo što je on govorio “selamun”. Nisam mislio da ću ovoliko prostora posvetiti pozdravima, to je nešto svakidašnje; često nam promaknu stvari koje su stalno prisutne. Ja podjednako volim rijetkosti, kao i ono što je izlizano od uporabe.
O knjizi Mirka Kovača „Vrijeme koje se udaljava“: Testamentarno zaokruživanje
Piše: Rajko Cerović
Posljednju knjigu „Vrijeme koje se udaljava“ Mirko Kovač označio je hibridnim žanrom roman-memoari i na 600 stranica priredio čitaocu zadovoljstvo višestruko umnoženo u odnosu na sve dosadašnje knjige ovog autora. Kovačev prijatelj Filip David nazvao je „Vrijeme koje se udaljava“ Kovačevim književnim (da li samo književnim? R.C.) testamentom.
Sigurno ne bez Mirkove saglasnosti. „Posljednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, posljednje napisane stranice…“ – kaže Filip David, danas jedini živi član velike četvorke – Kiš, Kovač, Pekić, David – koja je snažno obilježila bar četiri decenije književnog života u bivšoj državi, rveći se sa rigidnim komunističkim vlastima, a zatim, izuzevši Kiša koji je tragediju davno naslutio, sa podivljalim nacionalizmom koji im je srušio zemlju.
Sve je tu
Kao da su svi dobro poznati kvaliteti bogatog Kovačevog književnog iskustva: od romana, polemika, književnih i političkih eseja, ili strasno angažovane publicistike, Kovačevog bogatog dramskog i filmsko-scenarističkog opusa, ne samo skupljeni u testamentarnoj knjizi „Vrijeme koje se udaljava“, nego još i dobili najvišu mjeru i zaokruženje kojem je veliki pisac uvijek težio. Sve je tu: i onaj Kovačev metod tijesnog preplitanja dokumentarnosti i fikcije i prividno samo autobiografski, odnosno književni metod ispovijesti u prvom licu, i nesumnjivo tačno portretisanje brojnih likova koji su autoru bili savremenici, povremeni ili stalni prijatelji, saputnici u životu ili literaturi, koji su, u najvećem broju slučajeva, izdavali i prijateljstvo i književne i moralne svjetonazore mladosti.
Ne zna se što u posljednjoj Kovačevoj knjizi „Vrijeme koje se udaljava“ više plijeni: od opisivane svježine vlastitog doživljaja u prvom licu, do čudesne sinteze autoru savremene epohe, od prividne memoaristike, do širokog zahvata intelektualnog krema svoga vremena, pa dalje sve do čvrstog moralnog stava koji autoru nikad nije dozvoljavao da potone ili sebe svede na banalnost gomile. Dok čitamo „Vrijeme koje se udaljava“ u svijesti nam bljeskaju Kovačeve ranije knjige: „Elita gora od rulje“, „Cvjetanje mase“, „Pisanje ili nostalgija“, možda „Evropska trulež“.
Autorska aura
Na svakoj stranici romana „Vrijeme koje se udaljava“ intenzivno živi iskustvo iz autorovih prethodnih knjiga, ali sada podignuto na višu artističku ravan. Ako i ima utiska mogućeg ponavljanja,Kovač je svoje kazivanje zaokružio novim lucidnim materijalom, daljim korakom od ranije objavljenih fragmenata, novom autorskom aurom kojoj se ne može odoljeti. Svuda je prisutan onaj književni i moralni aristokratizam koji je, bez obzira na unutrašnje stvaralačke razlike, držao veliku četvorku na okupu, pomagao im da prebrode sve režimske objede, posebno ostrašćene napade mediokriteta i „ideoloških glavosječa“, kako je Mirko govorio, koji su ih u stopu pratili. Gotovo da se u časovima očajanja i masovnih zločina u bivšoj državi ni Kovač ni Filip David nemaju kome požaliti osim jedan drugome. David i Kovač, jedan u Beogradu, a drugi u Rovinju, svakodnevno pišu jedan drugom, da bi nastala ona divna „Knjiga pisama 1992 – 1995“, kao potresno i sugestivno svjedočanstvo moralnog poraza največeg dijela inteligencije bivše države, ali obogaćeno razmišljanjem o smislu književnog čina, stvaralačkim nedoumicama koje su ih pratile.
Krvotok vremena
Pišući onom stvaralačkom slobodom koju je davno, uprkos nepovoljnim prilikama osvojio, Kovač se ne libi da stvari nazove pravim imenom, čak ne bježi od povremenih negativnih konstatacija i na svoj račun, ali se u ovoj knjizi na teško objašnjiv način sve pretvara u literaturu plemenite kovine i čistote stila, oslobođene privatnosti, naknadnog sujetništva i želje za popravljanjem kako svoje tako i tuđih biografija. Pritom, ostaje trajna zagonetka kako se u Kovačevoj stvaralačkoj radionici konkretne osobe, dobro poznate savremeniku, što lično što iz medija, pretvaraju u literarno zaokružene likove, gdje se kod Kovača može eventualno povući demarkaciona linija između realnog, to jest široko poznatog, i one kvake, kako je govorio profesor Ratko Đurović, od koje nastaje puna književna čarolija i suptilna autorska nadgradnja. Čitajući Mirka Kovača živo i razgovijetno prolazimo kroz svoje vrijeme, osjećamo mu krvotok i ritam, ali tek danas, iz Kovačevih tekstova uočavamo dublje značenje i smisao pojava koje su nam svojevremeno ponekad djelovale kao nebitna epizoda ili događaj bez dubljeg odjeka. Najmanje je za Mirkovog čitaoca bitno da li meštrov tekst djeluje memoarski, ponekad dovoljno lično i autoispovijedno, ili teče zahuktalim tempom romana sa prebogatom galerijom likova, u rasponu od moralnog viteštva do najobičnije, prije svega intelektualne, ološi. Svuda u tekstu ovog autora punim plućima diše epoha sa svim svojim zločinima, usamljenim martirima i novokomponovanim ideološkim perverzijama. Što je možda najzanimljivije, svako od 43 poglavlja knjige može se čitati odjelito, a da se širi kontekst prosto podrazumijeva. U svakom slučaju, uvid samo u fragmente nimalo ne smeta čitalačkom uživanju. Gotovo svako poglavlje sadrži klicu novog romana, svijet u malom, dok ukupni materijal povezuje ovakav ili onakav sveprisutni duh epohe. Roman-memoari „Vrijeme koje se udaljava“ može se čitati od posljednjih prema prvim poglavljima, ili prosto od ma kojeg poglavlja na kojem se knjiga slučajno otvori. Autorsko majstorstvo Mirka Kovača jednako je virtuozno i u cjelini i detaljima, jednako sadrži aristokratizam izraza, ili visoko zahtjevno gledanje na dostojanstvo književnog čina kome je ovaj autor monaški služio.
Sinopsis za film
Kao da svako poglavlje posljednje Kovačeve knjige može poslužiti kao kostur šire literarne građevine ili, u najmanju ruku, kao sinopsis za igrani film. Ne treba zaboraviti da je Mirko Kovač potpisao brojne filmske scenarije od kojih „Okupacija u 26 slika“ i „Pad Italije“, reditelja Lordana Zafranovića, ili takođe antologijski „Lisice“, reditelja Krsta Papića. Svuda je i u romanima, pripovijetkama, dramama ili filmskim scenarijima, esejima i polemikama otvarao nove prostore stvaralačke slobode, i onda kada ga je pratila režimska hajka i cenzura, kad su mu djela zabranjivana da bi se znatno kasnije bojažljivo pojavljivala u javnosti. Čitavo to žanrovski raznovrsno Kovačevo stvaralačko nasljeđe kao da na nov način živi u romanu – memoarima „Vrijeme koje se udaljava“, ne slučajno žanrovski hibridno, iako smo davno prestali da tražimo precizniju žanrovsku definiciju Kovačevog stvaralačkog obilja. Da li je u nekom od svojih romana („Uvod u drugi život“, „Ruganje s dušom“, „Kristalne rešetke“, „Grad u zrcalu“ ili „Vrata od utrobe“), bio bliži ovom ili onom žanru, ne samo da je svejedno nego to može biti pitanje samo za univerzitetske štrebere i dokone cjepidlake. Kovač je za sebe žanr, jednostavno književna gromada koja se ne da lako razlagati.
Na pravoj strani
Sve Kovačeve knjige, i romani i pripovijetke, drame i prebogata publicistika, eseji i rasprave, sadrže najvišu mjeru moralnog angažmana, bilo da je riječ o društvenim fenomenima ili ličnostima koje bezrazložno trpe bijes i ostrašćenost gomile. Kovač je uvijek birao pravu stranu, ne hajući za vladajuću atmosferu i hipokrizije svoga vremena. Nikad to nije bilo isprazno i frazersko moraliziranje nego prosto, u Kovačevom slučaju, davno postignuto jedinstvo etike I estetike, moralni stav kao implicitni sadržaj književnog čina.
Pored ostalih i ličnih i književnih sadržaja koje je nosio iz crnogorskog djetinjstva i mladosti, posebno iz crnogorske i književne i moralne baštine, obogatio je crnogorsko dramsko stvaralaštvo djelima „Šćepan mali“ i „Danilo“. Ostavio nam je i malo dramsko remek djelo iz crnogorskog života „Srčana kap“, objavljeno u ulcinjskoj „Plimi“. Tekst rođen za reditelja Živka Nikolića koji je, nažalost, u trenutku njegovog pojavljivanja bio na kraju života
Nezavršena poglavlja
Zanimljivo je da je, po svjedočenju Filipa Davida, Kovač svoju posljednju knjigu smatrao nezavršenom. Bolest ga je spriječila da doda dva poglavlja od kojih je jedno trebalo da govori o njegovom traumatičnom seljenju iz Beograda početkom devedesetih godina, pod pljuskom šovinističkih pogrda i narasle mržnje kojoj se nije mogao sagledati kraj. Kovač je za svagda napuštao grad svoje mladosti i književnog sazrijevanja, grad koji je volio, ali u kome nije za njega više bilo mjesta. Šteta, zaista, za izostalo poglavlje, ali to nikako ne znači da „Vrijeme koje se udaljava“ nezavršeno djeluje. Ruka majstora svemu daje krajnji oblik, a samo intimusi znaju da li je još nešto bilo planirano.
|
|
