O autoru:
Enes Halilović, pripovedač, pesnik, dramski pisac, novinar, ekonomista i pravnik, rođen je 5. marta 1977. godine u Novom Pazaru. Osnovao je novinsku agenciju Sanapress, književni časopis Sent i web časopis za književni intervju Eckermann. Objavio je brojne zbirke poezije, kao i priče, i drame u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom i makedonskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na vise od deset stranih jezika. Dobitnik je Zlatne značke za doprinost kulturi kao i književnih nagrada „Branko Miljković“ i „Đura Jakšić“.
PAD I DAR
Nekada, davno, prije no što su ljudi pisali, živjela neka ljepotica, princeza, i odbila je mnoge prosce. Ta princeza, kaže priča, nije rođena no je s neba spuštena među ljude.
Rekla je da će razmišljati samo o proscima koji joj daju neku biljku, a srećnome će, osim ljepote svoje, otkriti jednu tajnu kao bračni poklon.
I osta princeza, godinama, neljubljena.
Pročuo se njen zavjet i pohrliše mnogi noseći razne cvjetove i biljke. Birali su bilje čudnih i opojnih mirisa i latice svakakvih boja i šara, ukrštali žita, kalemili grančice na razne stabljike i brali cvjetove iz krša što su pobodeni u nebo iznad oblaka, ali se nebeska princeza samo smiješila pred njihovim poklonima i ostajala neljubljena.
Svi odbijeni prosci zborili su poslije da je to princezin hir i da će, ako dovijek ne ostane sama, uzeti nekog što je lud ko i ona.
Neki mladić ugleda jednom, slučajno, princezu; bijaše zagazio na brvno da pređe rijeku i zanese se kad je ugleda s druge strane te pade. U padu se mladić uhvati za granu, ali se ona slomi i zajedno s njim pade u vodu. Ponese rijeka mladića i granu žalosne vrbe.
Princeza potrča nizvodno. Dozivala je mladića, sustiže ga; on pruži granu, princeza je prihvati, i izvuče ga na obalu.
„Prosi me, ako me želiš“, reče princeza.
Iznenadi se mladić, zagleda se u granu koju princeza držaše u ruci te je zaprosti. Pristade princeza da se uda.
Mladoženja upita mladu za silne cvjetove i kaleme koje joj mnogi prosci donosiše, a princeza reče da nije gledala šta daju, no kako daju.
Onda princeza dade poklon mladoženji: klin i glinenu ploču, i pokaza mu slova koje je donijela s neba. Mladoženja, od tog dana, postade pisac i požive uz mladu, stalno se sjećajući da je slučajno sreo, a ona uvijek pominjaše da je dobila biljku kako od nikog nije.
Od njihove su krvi svi pisci.
I ostalo je, od tada, da pisci pišu samo kad moraju - kao što je mladić pružio granu da bi ostao živ. I svi su pisci, to je poznato, zaneseni, jer se mladić zaneo pred ljepotom princeze, a i tužni su, jer je mladić dao granu žalosne vrbe.
A svi ostali ljudi na zemlji, potomci su odbijenih prosaca.
IGRA
U rudniku imenom „Štavalj“ igra se ova igra.
Rudari umoče pacova u bijelu farbu, pa ga unesu u jamu i puste. Kad pacov, sad bijel, uleti u neku pukotinu, k rodbini i prijateljima, rudari tu postave bure i ulove desetinu pacova koji, prestrašeni, bježe od onog bijelog.
Ne znamo ko je smislio ovu igru.
Rudari u tom buretu ostave tri pacova, a donesu i dva bureta u koja bace po tri pacova te burad poklope limovima što su izbušeni – da bi strujao vazduh za borce. Potrebno je devet pacova - preostale bace vječno gladnim rudničkim mačkama. U svakom buretu ra-znobojni konci privezani su za pacovske noge i počinju opklade u pivo, doručak ili cigare.
Prva dva dana pacovi se gledaju. Ne znamo da li trećeg dana dva pacova nešto kažu jedan drugom, ili namignu – tek, pojedu slabijeg, pa se, dva dana, gledaju. Šestog dana, jači ubija slabijeg. Iza pacova ostaju koža, noge i glave.
Onda rudari tri najjača pacova bace u bure, pošto su im zavezali nove konce, i bure poklapaju izbušenim limom. Tada se klade - u satove i u pare. Sedmog i osmog dana, pacovi se gledaju, možda i pričaju, možda se opraštaju dok oko rudara što je krenuo u jamu gleda kroz rupe na limu, izbušene ekserom. Ne znamo da li devetog dana dva pacova nešto kažu jedan drugom, ili namignu – tek, pojedu trećeg, pa se, dva dana, gledaju.
Dvanaestog dana počinje konačna bitka. Jedan pacov je jači i on pobjeđuje. On ubija bližnjeg svog, a rudari koji se kladiše na njegove zube dobijaju pare. U buretu su pobjednik i kože, noge i glave pobijeđenih.
Najjači za nagradu dobija život. Rudari ga umoče u bijelu farbu, unesu ga u jamu, i puste ga. Nikad ne prestaje ova igra.
RIJEČI
E ovako je bilo. Živio je nekad neki Ramko. Ima možda dvije stotine godina od njegove smrti. Mlad se oženio, dobio dva sina, a imao je neku svađu sa nekim Seadom, ne neku veliku svađu, onako; nisu se podnosili zbog nečega. Vuklo se to među njima, prebacivali jedan drugom riječi pune mržnje, i tako.
A jednog jutra - ubijen Sead. Pored puta ubijen.
Ramko se kleo na sudu, u sinove i u sreću se kleo, da se samo šalio kada je rekao drugu da je ubio Seada. I proklinjao je druga koji je njegove šaljive riječi uzeo za istinu, te ga prijavio, ali nije sudija vjerovao da Ramko na sudu kazuje istinite riječi.
Dobio je Ramko dvadeset godina robije, a majka njegova i žena klele su druga Ramkovog i molile se svakog jutra i svake večeri da se pokaje pravi ubica, da se prijavi, pa da Ramko iziđe na slobodu i da se kući vrati, da gleda sinove kako rastu.
Prolazile godine, tamnovao Ramko, a narod ga žalio što leži zbog poganih riječi koje nije smio da kaže. Svi su zborili da ga je stigla njegova laža i to što se obradovo Seadovoj smrti, a on je, kad bi mu u posjetu došli proklinjao jezik svoj.
I, odležao Ramko dvadeset dugih godina u tamnici i u njima dvadeset proljeća i dvadeset zima. Žena mu se osušila od jada, sinovi mu porasli, poženili se, unuke dobio, a otac i majka mu umrli tugujući što on, nedužan leži na robiji zbog svoje riječi.
Kad se vratio kući ljudi su dolazili da ga vide i slutili su da je možda živ ubica koji šuti o svom zločinu tolike godine, i zborilo se po narodu da će možda i on doći da posjeti nedužnog, nesrećnog Ramka koji je sada vrlo malo zborio, jedva su mu riječi prelazile preko usana. Svi su žalili što je umro drug Ramkov koji ga je prijavio. Zborili su da je šteta što nije dočekao da pogleda u oči Ramka i da mu Ramko kaže neke strašne riječi koje je ovaj zaslužio.
Žena je zborila Ramku kako on ni ne sluti koliko su sinovi patili, otac i majka koliko su mu patili te umrli, i ona - zbog njega, nedužnog, koji je dvadeset godina svake večeri usnuo i svakog jutra se probudio na robiji.
Jedne noći, dok su večerali, Ramko reče ženi da nisu trebali toliko da pate. “Ja sam ga ubio”, reče, i nastavi da jede.
ČEKANJE
Mi se mnogo smrti bojimo.
Umro neki Omer. Sahranjivali ga mi. Spustimo ga u zemlju, a izmigolji se zmija - izede pred nama oči Omerove. Stade vriska narod i svi pobjegosmo.
Pričalo se poslije da je nesretni Omer vidio jednu bruku i pričao je svima, te mu je ova kazna zbog toga što je pričao bruku koju je vidio.
Zato se nama nikako ne umire, jer šta tek nas čeka – pričali smo i mi tu bruku, a ni vidjeli nismo.
VRIJEME
Kad umrije muž Miskin, stade na zidu sat.
Pola jedan.
Čudio se narod, čudila se Miska.
Kupila ona drugi sat, stavila ga iznad televizora. Jedno vrijeme stalo - drugo se okreće. U krug.
Poslije tri godine isprosi Misku neki laborant. Izbjeglica. Bez krova. Došao u Miskinu kuću. A kud bi?
Prvog dana pokosio travu, za haftu betonirao stazu u bašti i zamalterisao u podrumu rupe od pacovskih zuba.
“Vidiš, dušo, ovo čudo! Ovaj zidni sat je stao kad mi je prvi muž umro, a evo, ni primijetila nisam - ponovo radi”, reče Miska.
“Uuu, izvini... nisam znao, ja samo takoh kazaljku - on proradi.”
IGRAČI
po L.M.Dijesu
Igrali smo se skrivanja. Na sedam mjesta treba da ostaviš poruke ispisane na hartiji, pa da se za tobom uputi tragač, da otkrije sve poruke, po redu, i da te nađe. Mora u toj igri tragač, na putu do skrivača, da razgleda, razgrće i da zaviruje.
Jasmin je jednom tražio druga. Prvo je pročitao poruku zakačenu za čičak, blizu puta. Onda je pročitao poruku u džepu strašila, potom poruku pod kamenom kraj košnica, pa poruku zakačenu za grm pored puta…i, zagubio se, nikada nije pronašao druga koji je, poslije sedam ostavljenih poruka, čekao, pored česme.
Tražili smo Jasmina do večeri, svu noć. I sutradan, i danima. Na šta li je naletio?
Majka njegova je oči izgubila od suza.
Ostale su samo priče o Jasminu što se izgubio u igri skrivanja preko pisanih poruka koje treba pronaći.
Mnogo godina kasnije slučajno sam šutnuo neki kamen na livadi. Prepoznao sam na hartiji Jasminov rukopis: “Da ste zdravo. Ja sam slučajno pronašao poruku iz jednog drugog svijeta i upao u tuđu igru. Niste vi jedini koji se igrate”.
ČITANJE
Borislavu Radoviću
Bijasmo đaci, srednjoškolci, u domu. Vaspitač nam bio neki Nele, gonio nas da učimo svako popodne. Tako je propisano bilo, nisi smio mrdnut vani kad je vrijeme učenju. Al bio među nama neki Džemo – ne sjećam se odakle je bio - šaljivdžija, šašav skroz. Usudio se on da strogom i prestrogom Neletu vaspitaču, dok je ovaj u hodniku pušio, izvadi olofku iz knjige sa stranice dokle je stigo i vrati mu je nazad, dvadesetak strana.
I, ništa – Nele dođe, sjedne i čita.
Malo to Džemu bilo, nego mu svaki dan vraća olofku po dvadeset, ili po pedeset stranica, a vaspitač Nele jednako čita. Čita i čita, pa zabilježi olofkom dokle je stigo i iziđe da puši, a Džemo odmah skoči i vrati olofku nazad. Tako danima, tako mjesecima. I tako četiri godine naše srednje škole, vaspitač Nele, ozbiljno i udubljeno, čita jednu knjigu.
Više se tome i nismo čudili. Budala te budala.
Al, jednom, kad smo četvrta godina bili, i kad su svi đaci znali za čitanje vaspitača Neleta, Džemo pomjeri njegovu olofku na kraj knjige, na predzadnji list.
Ispuši Nele cigaru u hodniku i uđe u čitaonicu, sjedne, zatnutom olofkom otvori knjigu i normalno nastavi da čita. Pročita predzadnju stranicu, pročita zadnju i klone mu glava.
Umre.
Sjećam se kako smo se čudili – gledamo Džema, ruke mu gledamo, i on sam gleda u svoje ruke.
Od čega li su?
SUSRET
Danas sam sreo jednu staricu, daljnu mi rođaku za koju sam mislio da odavno leži u grobu. Pitam je: otkud vi tetka? Veli: “Iziđoh malo među žive”.
HAMLET
U nekoj ulici, u nekom dvorištu, kraj nekog šimšira: čovjek se osvrne lijevo i desno; potom, uđe u kuću, kroz prozor.
Neki komšija vidi to i javi policiji da je lopov ušao u kuću.
Tri policajaca upadnu kroz isti prozor. Zateknu ženu - jaše na doratu, a stane srce ljubavniku.
Žandari poskidaju kape: “Mi smo imali prijavu”.
Žena čupa kose: “Ubice! Ubice!”.
Ne bih večeras pričao ovu priču da nisam vidio kako čovjek, kroz prozor, uskače u kuću preko puta.
Zvati ili ne zvati pitanje je sad?
ČARAPA
Živio neki čovjek u nekoj zemlji, u nekom gradu, u vremenu koje nosaše pisani zakon da su svi ljudi rođeni jednaki. I svanu zakon nepisani po kome neki ljudi više ne mogu da žive u toj zemlji, u tom gradu. I krenuše rulje na te ljude - oteše im kuće, dućane i njive, zlato i srebro.
Jedan, iz naroda koji je morao da ide, imao je druga jednog iz naroda koji nije morao da ide, pa mu jedne noći reče da će otići, jer ne zna da li će osvanuti živ.
“Ne znam da li ću pronijeti blago, plašim se oteće mi ga neko dok budem bježao, pa ti dajem ovu torbu, puna je blaga, čuvaj ga, ako se vratim za deset godina vrati mi ga, a ako se ne vratim po nju za deset godina, troši slobodno ko da si ti zaradio, jer ti si mi prijatelj pravi”, reče čovjek koji mora da ide iz zemlje zbog zakona nepisanog.
I iscijepa on jednu čarapu i dade polovinu čovjeku kod koga ostavlja blago, a drugu polovinu ostavi sebi.
“Ako ja ne budem živ, za novac može doći neko s ovom polovinom čarape – taj je moj, taj zna da sam ti ostavio blago i ti mu daj blago”, reče čovjek. I ode.
Ni traga od njega, i ni traga od njegova naroda u toj zemlji.
Prolaze godine. Prođe deset godina, a drugi čovjek čuva blago, ne načinje ni gram zlata, ni gram srebra.
Navrši se deset godina, a drugi čovjek riješti da čeka još jednu godinu. Prođe i ta godina, a ne dolazi prvi čovjek po blago, niti se iko njegov pojavljuje s polovinom čarape.
Drugi čovjek nače blago i kupi dosta zemlje.
Kako kupi drugi čovjek zemlju, eto ti prvog čovjeka kod njega u kuću. Popričaše malo, i, snužden, drugi čovjek poče da se kune: “Čekao sam! Deset godina nisam načeo blago tvoje, pa još jednu godinu sam čekao i, nedavno, kupih zemlju, jer sam mislio da si ubijen ti i tvoja rodbina, a ti si mi rekao da trošim ako ne dođeš ti il ako neko tvoj ne dođe. Blaga imam još nešto, a daću ti ga i daću ti svu zemlju koju sam kupio od tvoga blaga”, reče drugi čovjek.
A prvi mu reče da nije za blago došao. “To je tvoje blago, pošteno si me čekao koliko sam ti rekao. I neću ja ni blago ni zemlju, nego izgleda hoće da nas gone i iz zemlje u koju smo odavde pobjegli, pa sam došao da mi daš onu polovinu čarape - trebaće mi”.
EVOLUCIJA
Živa je to istina. Ovako je bilo:
Popeo se čovjek na bure, priča narodu. A željno ga čekali, a silno mu klicali.
- Kažu da smo mi vjerska skupina!
- Jesmo! Jesmo! Jesmo!
- Ja im poručujem da nismo!
- Nismo! Nismo! Nismo!
LEVIRAT
On je, 1945.godine, strijeljan kao izdajnik.
Iza njega osta žena mu Mukadesa, samohrana, sa tri sina. Najstarijem, Neziru, dovela je, kad je sedamnest imao, nekakvu Nejru, zdravom i vrijednu snahu koja okrošnja i pokaza trbuh po godine po udadbi.
Nezir, baš u to vrijeme, pade na postelju i leža jednu heftu, osuši se ko grana i ode ko da ga nikad bilo nije.
Iza Nezira osta majka mu Mukadesa, brat Osman od petnest godina, brat Bejto od sedam godina i Nejra, s trbuhom, što je kukala kad su Nezira mrtva iznijeli iz kuće: "A dijete ti nosim Nezire, a ti ode... a jadna ja, kukavica."
Pedeset dva dana po Nezirovoj smrti majka mu učini dovu, uzajmi da plati četiri hodže i obilježi mu smrt po redu muslimanskom. Uplakanoj Nejri, s trbuhom do zuba, svekrva reče da žensko bez muškog ne more i da Nezirovo dijete ne treba da bude siroče.
"Noćas ti, vilo, da legneš sa Osmanom. On je pristaso, skoro će mu šesnesta, a ka dvades da mu je. Biće djetetu i otac i amidža", reče svekrva Nejri.
"Haj pogane sorte", vikale su žene po mahali i ljudi po kafani, "jedan brat u grob – drugi mu u krevet ženu i dijete pojaho".
"A što dijete da sirotimo, nek ostane u svoju kuću", zborila je Nejrina svekrva, majka Nezirova, majka Osmanova i majka Bejta, od sedam godina vragolana.
"Ustavila suzu Nejra", zborila je čarsija, "čovjeka ispratila, kukala, a djeveru repom mahala".
A Osman se preko noći zamomčio, brci mu se ukazali, zbori baš ko čovjek. Nejra prekinula suzu, čeka dijete, do jutra ljubi Osmana, djevera i čovjeka i grize mu vrat. Osman joj stavi ruku na trbuh i osjeća sinovče kako mrda.
Nejra je vrijedna, trbuh do zuba nosi, al stiže sve po kući da namiri, mili joj se da radi, ne da ni ovicko da je zarozano il nečisto. Zarumenčila se, noge joj nabrekle, a jedre sise samo što ne iskoče iz bluze.
Gleda je mali Bejto, pretrči preko sobe i skoči majci u krilo, pita: "Majko, kad će Osman da umre, pa da se ženim?"
TOČKOVI
U nekom mutnom vremenu, u nekoj zemlji sa mnogo naroda, ljutio se starac, s planine, što mladež iz sela ide u opštinu i traži da im se gradi put. Veli on da putom svako može da stigne, a ovako bar neće niko.
EHO
Ja niz put, a neka žena me zove, pokazuje rukama, daje mi znak blud da činimo.
Nisam znao, velim, da u Reževiće ima kurva – a ona veli: “Nisam ja kurva, no mi čovjek radi u Minhen”.
E zakleo sam se da ga nađem kad dođe, da mu bruku ispričam, neka goni rđu iz kuće, a sve sam se jeo - kako to da mu kažem.
Kad, ne prođe mnogo, toga čovjeka, mrtva, donije crna limuzina. Kažu da je s neke građevine pao; e vjeruj, laknu mi – ko da mi je kamen sa srca pao.
MAJSTORI KRATKIH PRIČA
Kaže mi Ivan Cankar da su samo kamenoresci ispekli zanat kratke priče. Oni mogu sve između rođenja i smrti da svedu na jednu crticu.
TOLIKO O BOLU
Moram opravdati onoga koji mi zadaje ranu.
H. L. Borhes
Bila je dijete.
Nikad nisam odgonetnuo svu poetičnost njenih riječi.
Rimljani kažu da iz usta mališana izlazi istina; padne mi to na um kad se sjetim njenih riječi čiju poetičnost još uvijek ne mogu da dokučim.
Borhes zahvaljuje za riječi koje u sebi sadrže muziku i značenje. Ali, ko će doznati sva njihova značenja i sve boje?
Dakle, nikada nisam odgonetnuo svu poetičnost njenih riječi. Bila je dijete.
Popa u Kuernavaki ‘75. godine piše da stari narodi Inke, Maje i Acteci nisu znali za točak, ali su istraživači u jednoj grobnici, ipak, pronašli dječju igračku – kolica na točkovima. Odrasli nisu znali da je dijete točak pronašlo.
Dakle, bila je dijete i još odgonetam svu poetičnost njenih riječi.
Bijah srednjoškolac sa objavljenom knjigom. Moja sestra, tada u petoj godini, gledala je moju sliku na koricama knjige.
Jednom, utrča uplakana u kuću. Iz crvenog brežuljka na koži izvadih joj pčelinju žaoku. Smirila se, potom je gledala neki crtani, pa se, naglo, okrenula ka meni:
"Tebe ne boli kad te peči pčela" - još uvijek ne znam da li je ovo bila tvrdnja ili pitanje.
Kako to da me ne boli, pitao sam.
"Pa ti pišeš knjige."
VEHBOVO POTOMSTVO
Bio u selu, nekad, Vehbo harmonikaš. Čuvao stoku i ječam sijao; harmoniku kupio pošto je prodao šumu. Ama, za sve je bio dobar taj Vehbo, i svirao je od milina, al je na junice i krave skakao. Kad bi prošao Vehbo selom, ljudi su stoku zatvarali u štale.
Pročulo se o Vehbovoj poganoj želji. Vijek je proveo svirajući, nije se ženio, al je imao ljuti merak na krave da skače.
Priča se, da je nekom čovjeku krava otelila stvora što imaše glavu teleću i četiri noge teleće, ali umjesto čaponjaka imaše tabane ljudske.
Priča se da je to tele – narod mu dade ime Vehbić – pobjeglo iz štale, i sad luta planinama, i silazi u selo te po jednu ženu dobro zajaše, pa opet nazad, u planine.
Priča se, da Vehbić skače straga na žene naše kad žnju, il kad odu na česmu.
A žene vele, da to nije istina, al svi mi muški snivamo Vehbića kako nam skače po kućama i trči niz livade, jer sva nam djeca sviraju harmoniku: nit školu uče nit za loptom trče, al čim se dokopaju harmonike zasviraju, ama zasviraju da se čudom čudiš.
BACANJE OCA
Priča narod ovu priču, al ne kazuje sve do samog kraja.
Imao čovjek tri sina i tri psa; ženu je davno ukopao. Na debeloj zemlji, kraj rijeke, primalo mu se svako sjeme, a i dosta je šume imao.
Dođe dan kad otac, već star i osušen, reče sinovima da treba da ih odijeli.
Prvo otac dade sinovima po jednog psa i po trećinu zemlje, i to da svakom rijeka preko zemlje protiče, ali najstariji sin reče da njemu treba najviše zemlje, srednji veli, njemu, a najmlađi viče, da tako ne može i da to on živ neće dopustiti.
"Dobro", reče otac "ko me od vas baci najdalje, nek dobije najviše zemlje – najjači je, pa nek najviše zemlje radi."
Najstariji sin podiže oca pa ga baci podaleko i ovaj poče da ječi tako da je sve odlijegalo. Srednji sin podiže oca i baci ga još dalje – jeka jeku ne stizaše. A najmlađi sin reče: "Ne mogu da te bacim, žao mi te".
"E ti si dobar, tebi, asli, sve ostavljam, a ovi su kvarni pa nek idu po svijetu, ništa him ne dam", reče otac sinovima.
"Oče, on je dobar, njemu će Bog dat, no mi šta ćemo, daj nama", reče najstariji sin.
"Pa, daj zemlju njima dvojici, neka him kad su gladni, a ja odoh, da se snalazim", reče najmlađi sin.
"E je l?" naljuti se otac. "Idi kad si budala", reče najmlađem sinu. Onda se okrete ka dvojici starijih: "Sad je vaša zemlja, i psi su vaši, pa činite šta vam volja!"
Došapnuše se najstariji i srednji sin pa viknuše ocu: "Idi i ti s njim sa ove zemlje, ništa nam ne trebaš! Mrš! Idi kad si sve htio njemu da ostaviš!"
Ode najmlađi sin i odvede oca koji jecaše od bolova. Ne zamakoše ni iza brda, a otac umrije. Sin proli suze pa se vrati na imanje i donese mrtva oca na leđima.
"Iskobismo oca svađom i bacanjem te umrije", reče najmlađi sin.
"Pa šta?" reče najstariji.
"Pa da ukopamo oca, svi zajedno. Gdje nam je srednji brat?" upita najmlađi.
"Ubio sam ga, htio je da uzme najbolje njive i dva psa pa sam ga ubio."
"Pa... kako?"
"Pa eto, sad je cijelo imanje moje."
Najmlađi sin predloži da ukopaju oca i srednjeg brata pokraj majke, a najstariji mu reče:"Idi s moje zemlje, sam ću da ih ukopam".
I ode najmlađi sin u svijet, a najstariji odvuče oca psima koji su već jeli srednjeg brata.
Sutradan, ostrvljeni psi pojedoše i najstarijeg brata te njima ostade sva zemlja, a najmlađi, blago njemu, nikad se nije vratio na očevinu.
|
|
