O autoru:
Sadudin Musabegović (1939. - 2014.), bh pisac, teoretičar umjetnosti;bio je redovni profesor na Sarajevskom Univerzitetu. Bavio se i filmskom režijom. Za sarajevski Sutjeska film snimio je 1972. godine kratkometražni film Soba. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Opredjeljenja, Lica, revije Odjek, Dijaloga, male biblioteke Dialogos.
Objavio je više naučnih i esejističkih knjiga, te brojne eseje i studije iz oblasti estetike, filma i likovnih umjetnosti. Dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva i godišnje nagrade izdavačke kuće Veselin Masleša za nauku.
Karta i teritorija
(odlomak)
Rastakanje stvari i eskalacija Zla
Stvarnost, ne samo politička, osula se i razlila. Pokuljala je kao bujica sa svim onim nanosom koji bujica u sebi nosi i prelila i još uvijek preliva glatke površine stvarnosnog ogledala. Figure i likovi, površine i putevi koji se u njemu reflektiraju, pomiješani su, razmazani i nejasni. Jedan vid estetizacije, igre doslovnog i izvedenog, kao u nekom nepredvidivom hepeningu, gdje cjelina ne uspijeva da obuzda dijelove, stupio je na mjesto stvarnosnog ogledala, dok se sama stvarnost skriva ispod ogledalske površine.
Govor koji bi htio da takvo stanje stvari opiše ne može nikako da izbjegne usudu ove razlivenosti i izmiješanosti; on je, takođe, maglovit, rastočen i zbrkan i teško mu polazi za rukom da bude razgovijetan i sveobuhvatan, da igru doslovnog i izvedenog artikulira u pravcu povijesnog usmjerenja. Zbrkanost i pomiješanost stvarnosti, on osjeća na svojoj vlastitoj koži kao drugu stranu istog lista.
Za mišljenje/djelovanje koje odista hoće biti mišljenje, a ne puki privjesak i instrument nečeg drugog, postavlja se onda pitanje kako progovoriti/djelovati u sveopštem rasulu životnih formi, a da taj govor bude povijesno suvisao, s pogledom naprijed i nazad istovremeno. Drugim riječima: kako izbjeći zamci još jednog proizvođača zbrke i rastakanja same stvarnosti koja, kao takva, ostajući bez svog povijesnog smjera/smisla, sve više dopušta terorisanje cjeline od strane dijelova, ili njihovog međusobnog sukoba.
U opštoj poplavi retoričke izvjesnosti koja samo mišljenje instrumentalizira, a što je osnovna odlika našeg komunikativnog djelovanja, ovaj problem kao da i ne postoji. Sve je u tom rastrzanom lancu jasno, jednoznačno. Neizvjesnosti nema, dilema ima još manje. Samo što je ta jednodimenzionalna jasnoća u znaku plurala, a ne singulara, razbacanih karika, ali ne i lanca koji ih veže. Tako se singularna nejasnoća, koja se ispostavlja kao usahlost realizacije humanističke vizije svijeta, izrođava u mnoštvo jednodimenzionalnih jasnoća (istina), koje su u međusobnom sporu, bez vidljivog napora da bar jednim dijelom opštu nejasnoću i dodirnu, a kamoli razbistre, ili razbacane i suprotstavljene karike lanca povežu. Protivpoložene istine nepovezanih dijelova/karika još više produbljuju neistinu cjeline/lanca.
U takvoj situaciji, zacijelo, i samo mišljenje je pocijepano i potčinjeno jednodimenzionalnosti i partikularnosti. Ono odstupa od onog što mišljenje, kao čitanje svih mogućnosti, jeste, samim tim što mišljenju cjeline pretpostavlja licitaciju među njenim dijelovima. Time se ono, kao oruđe, stavlja u pogon te pocijepanosti i partikularnosti. Tehničari praktičnog znanja, kako Sartre naziva intelektualce, postaju tako pogonski tehničari praktičnog znanja. Jasnoća i samouvjerenost njihovog mišljenja, koje se upinje da argumentira partikularnost kao opštost, dio kao cjelinu, prvi je znak abdikacije mišljenja samog.
Još Sokrat je govorio da nas uvid u vrlinu čini slobodnim prema njoj, jednako kao što nas uvid u stanje stvari kao cjeline čini slobodnim prema njemu. Bez ove slobode, mišljenje je osuđeno ili da tumara ili da služi, i pri tome da bude osiono u svojoj nedodirljivosti i neprikosnovenosti.
Stoga se pitanje mišljenja, koje “ne popušta u odnosu na misao” posebno oštro i, rekao bih, odgovorno postavlja u ovim dramatskim povijesnim situacijama; situacijama u kojima se stvarnost osipa i gdje sam nanos koji ona sa sobom nosi i prekriva glatku površinu stvarnosnog ogledala, otkriva tendenciju njegovog uništenja, pri čemu razbijeno ogledalo ne može da čuva više ono što je ispod ogledalske površine. Razabrati tu tendenciju, zaviriti, sa pogledom naprijed i nazad, i ispod ogledalske površine – na kojoj su figure i likovi izmiješani i isprepletani – za misao znači: oduprijeti se njenoj zloj namjeri. A zlih namjera u nanosu razuzdane stvarnosne bujice ima napretek i njihovim stapanjem i povezivanjem otvorena su vrata za nastupanje samog Zla.
Taj svoj zadatak u najvećem svom dijelu naša misao kao da je napustila; nažalost, time je napustila i samu sebe. Odgovornost što je i ona omogućila, svojim zatvaranjem među četiri zida ili, pak, svojim stavljanjem na raspolaganje, da sukobljeni partikularizmi rade na razbijanju cjeline, time je još veća. Ona nije rezultat njene nemoći, nego prije svega njenog abdiciranja, ili stavljanja na uslugu partikularnosti, koja zahtijeva od nje da je opravda i obrazloži kao univerzalnost, sa izbrisanom razlikom i ukinutim pluralizmom unutar nje same. Jer, pluralizam izveden na partikularizmu je monistički; on zahtijeva homogenizaciju partikularnog, odakle proizilaze i sve ostale homogenizacije, sve do homogenizacije samog mišljenja, čiji horski karakter je opredjeljujuće obilježje njegovog nastupanja/djelovanja. Pogled unazad, promoviranje mitskog kao povijesne istine, najčešći je argumentacioni materijal za promicanje partikularnog do ranga univerzalnog. Time se univerzalnost naroda, čovjeka svodi na njegovu partikularnu odredbu. Pristajanjem na ovakav izazov partikularnog, misao definitivno zalaže svoj autoritet mišljenja i ostaje unutar dijela kome revnosno služi. Uvid u cjelinu i njeno povijesno usmjerenje za takvu misao nije više neophodan. Ona se gradi i ostaje unutar ove partikularnosti. Slobodu uvida u stanje stvari cjeline ona nije, dakle, za sebe izborila; nesloboda ili predrasuda su njen određujući princip. Ali, opaka nesloboda i opaka predrasuda, budući da o samom stanju stvari nije više riječ, nego o njihovoj upotrebi u sukobu partikularnih ideologija.
Diferencijacija i ustanovljenje razlike u osnovi je mišljenja. Ona je, takođe, i u osnovi demokratizacije društvenih odnosa: proces demokratizacije bez procesa diferencijacije je puka iluzija. Međutim, proces diferencijacije sadrži u sebi još jednu bitnu odredbu kao svoj sastavni i nerazlučivi dio – proces integracije. Diferencijacija koja ne pretpostavlja i ne nosi u sebi integraciju gubi svoj raison d'etre. Jer, dezintegracija dovodi u pitanje smisao diferencijacije. Razabrati izmiješane i razlivene figure i likove na stvarnosnoj ogledalskoj površini znači uvesti razliku, diferencirati ih da bi se stvarnost integrirala/raspoznala.
Homogenizacija partikularnog ukida diferencijaciju unutar sebe, a uvodi je na razini cjeline kao suprotstavljenost njenih dijelova. Diferencijacija zatvorenih i monadičnih dijelova nije praćena integrativnim procesima, nego dezintegrativnim, budući da su homogenizirani dijelovi neprobojni za regulativnu ideju same cjeline. U izboru i licitaciji dijelova ili pretenziji dijela da postane cjelina, cjelina se, zapravo, gubi, dezintegrira. Njen povijesni smisao sa pogledom naprijed i nazad, utemeljen na humanističkoj viziji svijeta, sve više iščezava u vakuumu suprotstavljenih i pobunjenih dijelova.
Mišljenje, koje se izdaje za pravo, mora upozoriti i raskrinkati ovu dezintegrirajuću diferencijaciju ukoliko ne želi da bude saučesnik daljeg rastakanja stvari i potpune eskalacije Zla.
(...)
|
|
