O autoru:
Alan Ross je američki liječnik, koji živi u New Yorku ; već odavno se zanima za područje Balkana, govori i jezik kojim se sporazumijeva većina stanovnika bivše Jugoslavije. U bivšim jugoslavenskim republikama je boravio za vrijeme rata devedesetih, ali i kasnije, gdje takođe radi kao ljekar, smatra se velikim poznavaocem tog podneblja.
(isječak)
Liječiti i biti liječen na Balkanu
Veliki broj godina svog života proveo sam radeći u Bronksu, a zatim i u jugoistočnom Balkanu koji je postao moj drugi dom.
Svi ljekari, naročito oni koji rade u hitnoj pomoći, znaju da su šanse za uspjeh veoma male kada bolest uznapreduje, ali i da obaveza liječenja nikada ne prestaje. Često se desi da je tokom procesa zacjelivanja ljekar nagrađen neobičnom i čudotvornom bliskošću koja se razvija između ljekara i pacijanta. Tako je bilo i tokom našeg rada na Balkanu koji je, moram to priznati, bio, u najboljem slučaju, djelimično uspješan. Bez obzira na rezultate našeg rada, nekada bismo emotivno inspirisali pacijente, dok su oni nas uvijek i inspirisali i obogaćivali.
Svi se sjećate kako su vremena bila teška. Siromaštva je bilo svuda, a gostoprimstvo naroda Jugoslavije je, usljed ratova između Srba, Hrvata i Muslimana, pokleklo pred nezamislivim oblicima barbarizma. Na Kosovu, gdje sam najduže radio, očekivali smo neizbježno. I kada je najgore došlo, neki od onih koji su najviše patili, naučili su me kako da sačuvam svoju nevinost, i kako da oprostim tamo gdje nevinosti nije bilo.
Od hasidskih Jevreja sam naučio da će Bog dozvoliti Zemlji da opstane samo dok na njoj bude 36 dobrih ljudi. Oni će biti u stanju da odgovore na muke drugih ljudskih bića. Sam Bog zna ko su oni, ali postoje i drugi koji tvrde da ćemo i mi ostali znati ko su, kada se budemo našli u prisustvu tih Pravednika. Od svih muškaraca i žena sa kojima sam imao priliku da radim, upoznao sam znatno više od 36 Albanaca, Srba, Crnogoraca, Makedonaca, Hrvata i Roma koji su odbili da ne budu dobri i koji su iskupili – i dalje iskupljuju – one koji su se mučili da ostanu ljudi kada je to bilo teško ostati. Talmud, u svojoj beskrajnoj mudrosti, poziva nas da svakog čovjeka tretiramo kao da je ‘36’. Jer, naravno, ‘nikada ne znaš’!
Alan Ros. Bronks, Nju Jork i Ulcinj, Crna Gora 2010.
I
Bronks
Srednja klasa je napustila Bronks tokom šezdesetih godina dvadesetog vijeka. Veći dio grada je spaljen nakon urbanih nemira koje su organizovali iznervirani stanovnici i vlasnici zgrada. Prije tri godine uspio sam da uspješno okončam nezdravo i neprijatno stažiranje u tom paklu. Bronks sada izgleda kao oblast koja je pretrpjela katastrofu. Smeće se rijetko kupi; napušteni i zarđali automobili stoje po ulicama (moje kolege kažu da nisi osjetio šta znači šteta sve dok ti ne ukradu dio, ili čitav, automobil); sa prvim zracima sunca, a često i ranije, ljudi u kesama izranjaju iz skrovišta sa jasnom namjerom: da se svete, traže novac i prijete prolaznicima. Iako su škole, crkve i bolnice većim dijelom zaštićene od ovih opasnosti (mada povremeno i u njima nestaje struje) doći do i vratiti se iz njih, ipak, može biti opasno. Djecu je najbolje ispratiti do škole a, ako morate, do bolnice se najsigurnije stiže eeeu ambulantnim kolima. Nekvalifikovani stanovnici veoma teško pronalaze posao; neprijavljenih poslova ima u izobilju, ali od toga se nećete obogatiti preko noći. Nivo frustracija je visok. Na svakom uglu se može pronaći oružje. Osjećaj straha preplavljuje ovaj dio grada. Naša porodilišta su prepuna krek beba, metadon
beba, heroin beba, alkohol beba i SIDA beba (neonanatni procenat SIDE je viši nego u bolnicama u Kinšasi). Nalazimo se u srcu epidemije a kolege iz drugih dijelova grada nam se čude i nipodoštavaju nas. Dovoze nam još jedno umiruće dijete iz Bronks Lebanon Hitne Pomoći. Osoblje se nalazi na granici tolerancije i oni pacijenta oboljelog od astme izbacuju iz ležaja. Žele nam, kao i svim drugim neperspektivnim kandidatima, da pregorimo ali, iako smo iscrpljeni, mi i dalje nastavljamo. Prije nekoliko dana, čuo sam za čovjeka koji se zapalio kada mu je bomba, koju je sastavljao, slučajno eksplodirala. Vatru na njemu je ugasio vatrogasac ali je ona ponovo buknula dok su ga vozili u ambulantu. Spontana eksplozija? Dokaz čuda? Sjenke Petersburga iz djela Dostojevskog? Mi nikada nećemo sagoriti. Nikada.
Vikala je “jebi se”, “jebeš ovo sranje” i “beba stara nedjelju dana ne bi trebala da leži napolju sa ostalim bolesnicima”, a na kraju je dodala “ostaviću je ovdje, vi šupčine, jebeno ću je ostaviti ovdje na vašem jebenom podu ukoliko je ne pregledate odmah”. Nosila je šešir boje leopardove kože – ukoliko ikada završim svoju studiju “Tipovi koji su opasni za Hitnu pomoć“, osobe koje nose odjeću boje leopardove kože zauzimaće značajan dio u njoj – a bebu je umotala u ćebe, zatim od nje napravila ljuljašku, i ljuljala je prema meni.
|
|
