O autoru:
Midhat Riđanović, profesor emeritus engleskog jezika i lingvistike Univerziteta u Sarajevu. Predavao je na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Školske 1984-85. godine bio je gostujući Fulbrajtov profesor našeg jezika i lingvistike na Ohajo univerzitetu u SAD. Pozivan je da drži predavanja na univerzitetima bivše Jugoslavije, u Zagrebačkom lingvističkom krugu, na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, te na Oksfordskom univerzitetu. Objavio je pet knjiga (od kojih jednu u SAD) i preko 50 naučnih i stručnih radova u domaćim i stranim časopisima. Nosilac je više priznanja za naučni rad, među kojima su i godišnja nagrada sarajevske Svjetlosti za knjigu Jezik i njegova struktura i nagrada za najbolje stručno djelo na sarajevskom Sajmu i Bijenalu knjige za Praktičnu englesku gramatiku.
(isječak)
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU
Preneseno iz BEHAR 105106
Profesore Riđanoviću, dobro do šli u Behar. Vas ne treba posebno predstavljati, svi koji sezanimaju za jezik znaju da ste glasoviti lingvist koji je objavio pet knjiga i preko 50 znanstvenihradova. Poznati ste i po člancima koje ste objavljivali u bosanskim dnevnim listovima i tje dnicima. U svojoj posljednjoj knji zi O bosanskom jeziku, o pro padanju Bosne, i ... o va -ma re kli ste da ste po nacionalnosti čovjek. Da li uz tu širu identifikaciju imate još neku,vezanu za naše podneblje? Ime vam je Midhat, pa biste trebali biti Bošnjak.
Da, pored svoje glavne pripadnostiljudskom rodu, ja pripadam I ljudskom kolektivu koji govori moj im jezikom. To je za mene jedan je zik, koji se samo naziva raz ličito u raznim geografskim oblastima gdje se govori. Zato sam ja – osim što sam čovjek - i Bosanac i Hrvat i Srbin i Crnogorac. Dva starosla ve nska plemena, Srbi i Hrvati, go vo rili su potpuno istim jezikom kad su prije hiljadu i više godina na seljavali Balkan, pa su morali pri padati istom narodu, čije se ime zatrlo u vihoru vremena. Do šavši u kontakt sa različitim ci - vi lizacijama, Srbi i Hrvati su u me đuvre me nu poprimili neka ose - buj na svo jstva, koja su uglavnom po vrši n ske naravi i koja ne naru - ša vaju zna čajno njihovu ogromnu za jed ni čku kulturološku potku. Sve ka s nije podjele tog naroda po - ti cale su od moćnika i silnika, koji su razbijali taj homogen narod, na - di jevali mu zasebna imena, i stva - ra li feude i države da bi vladali nji - ma prema isprobanoj formuli Divide et impera (Podijeli pa vladaj).
Ako su bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski jedan jezik, kak vog smisla ima koristiti po je - dinačne nazive kao “bosanski“ ili “hrvatski“. Može li se on da, ako uvažimo vaše pret po sta v - ke, reći da se u Zagrebu go vori bosanski, a u Sarajevu sr pski ili hrvatski?
Svaki od naša četiri podjezika, ka ko ih ja zovem, ima neke svoje specifičnosti, koje su, istina, mini - ja turne u odnosu na zajedničku srž tih podjezika. Te minijaturne spe cifičnosti dovoljne su na Balkanu da se dotičnom idiomu da status jezika i nadjene mu se posebno ime. Ne zaboravite da je Balkan po dario engleskom jeziku glagol to ba lkanize, koji, prema Oksfords - kom rječniku, znači ‘podijeliti u ma nje, međusobno suprotstavljene grupe’. Diobe su najveća strast Balkanaca, daleko veća nego fudbal ili bilo kakav drugi sport ili ho - bi. Engleski se kao maternji jezik govori u nekih dvadeset standardnih varijanti, od kojih svaka ima još niz lokalnih i socijalnih vari - jan ti, pa ukupan zbir zasebnih eng le skih idioma seže i do par stotina. Ipak, nikad niko nije pokušao da engleski jezik zove drukčije nego engleski.
Godine 1985. objavili ste knjigu Jezik i njegova struktura, ko ja je nagrađena godišnjom na g ra - dom izdavačke kuće Svje t lost za najbolje naučno-pu bli cis ti - čko ostvarenje. Može li se nešto od vaših analitičkih pro miš lja - nja u toj knjizi primi je niti na našu situaciju?
Ta knjiga je proizašla iz moje želje da napišem univerzitetski udž benik za nastavu opšte lingvis - ti ke, sa naglaskom na kod nas ma - lo poznatoj modernoj lingvistici, koja je revolucionisala shvatanja jezika karakteristična za tradicionalno jezikoslovlje. Nisam, dakle, imao većih naučnih pretenzija. Nje na najveća vrijednost je u tome što se modernolingvistički pojmovi po prvi put kod nas ilustruju prim - je rima iz našeg jezika. Prema tome, ta knjiga nije naučno djelo u smislu u kojem je to Ajnštajnova te orija relativiteta ili Darvinova te orija evolucije. Kod nas se suviše olako upotrebljava riječ ‘nauka’, pa se ponekad sasvim prizemna istraživanja nazivaju naukom. Što se tiče vašeg pitanja o tome da li se ne što iz te knjige može primijeniti na našu jezičku situaciju, želim da istaknem da današnji lingvisti ne vje ruju da se može niti da se treba dirati u sponatanu jezičku praksu. Svaki jezik je savršen onakav ka - kav je ‘Bogom dan’. Intervencije je - zi koslovaca radi uvođenja vještač - kih kovanica potpuno su deplasi - ra ne sa gledišta moderne lingvistike, i uglavnom su napuštene u naprednom svijetu. U nekim zemljama, među kojima je na žalost I Hrvatska, još se uvijek pokušavaju naturiti narodu ružne kovanice, tobože radi očuvanja čistote jezika. Većinom se radi o tome da se ‘strane’ riječi zamijene domaćim. Da - nas lingvisti smatraju da u jeziku ne može biti stranih riječi, jer široke narodne mase ne poznaju jezike iz kojih dolaze te riječi, pa ih ne mo gu ni izgovoriti. Naravno, svaki jezik ima riječi stranog porijekla, ali kad bismo išli dovoljno daleko u istoriju bilo kojeg jezika, otkrili bi smo da je najveći dio leksike svakog jezika stranog porijekla. Treba li turcizme poput boja, kat, čamac, majmun, sanduk, kutija, šamar i be har izbaciti iz hrvats - kog i srp skog i zamijeniti ih do - ma ćim rije či ma? Ne treba već zbog toga što su se potpuno adap - ti rale fo netici i gramatici našeg je zika, pa ih više i ne prepoznaje - mo kao str ane. Kom p juterski čip je postao di vna hrv a t ska riječ, ni - š ta manje hrvatska ne go dom, za - s tava i zemlja, što po kazuje i či nj - e nica da ima hrvatsku množinu či povi (kao do movi), a ne engles - ku čips. Onog trenutka ka da se “strana“ riječ po čne izgovarati gla sovima jezika pri maoca i gra - ma tički ponašati kao domaća ri - ječ, ona prestaje biti st rana. Ovakav stav je oduvijek va žio u engleskom jeziku, pa zato nikad u njegovoj istoriji nije objavljen ni jedan rječnik “stranih“ riječi, iako je engleski dosad preuzeo manji ili veći broj riječi iz preko 350 jezika. Re kao sam i da moderni ling - vi sti sma traju da se jezik može sam o se bi brinuti, i da in te r ve n - ci je jezi ko slovaca mogu samo štetiti jeziku. Ovakav stav je bio pri - su tan kod Anglosaksonaca du go pri je na s tanka moderne lingvistike, pa Englezi nikad nisu imali pra vopis, a nemaju ni riječ koja bi sa svim od govarala našem “lektoru“. To od sustvo “popovanja“ u je - zi ku si gu rno je jedan od faktora ko ji su do prinijeli da engleski po s - tane pr vi međunarodni jezik. Na j - zad, proklamacije jezikoslovaca o “pravilnom“ i “nepravilnom“ u je - ziku, o “stranim“ i “domaćim“ ri je - čima ma hom se “ne primaju“ u na - rodu, ta ko da se već zbog toga mo - gu sma trati unaprijed promašenim. (Koliko običnih ljudi u Za g - rebu go vori perilica, brzoglas, no - siglas (mo bitel), dalekozor, zra k o - mlat, pa i računalo?) Govor is pu - njen ob licima što ih propisuju je - zikoslovci ne ma onu dušu koju ima nepatvoreni narodni jezik, on zv u či drvenasto i odbojno, a koriste ga uglavnom samo lingvistič ke ne z nalice i politički poltroni (na - rav no, i osobe koje to moraju: na s - tav nici maternjeg jezika, spi ke ri, no vinari i ja v ni djelatnici). Po meni je unošenje vještačkih ob lika u hr vatski zagađenje tog je zika, pa umjesto da slavimo je zi ko s lo v - ce koji to rade, tre ba ih osuditi kao lingvističke ne z na lice i neprijatelje lijepog narodnog go vora.
|
|
