O autorima:
Enver Dragulj je rođen u Sarajevu gdje je završio Filozofski fakultet u Sarajevu /prof. Filozofije i sociologije/.Radio u Bosna filmu, III programu Radio-Sarajeva, RKSSRNBiH; u ratu bio član Gradskog štaba Civilne zaštite Sarajeva. Od 2000 do 2002, urednik redakcija za kulturu Radija BiH i Federalnog radija BiH, dopisnik Federalnog radija iz Slovenije i likovni kritičar revije Dani. Od 1995. živi u Sloveniji, gdje je likovni animator u Udruženju likovnih umjetnika Maribor i socijalni psiholog na Centru za socijalno djelo Maribor. Objavljivao likovne ktitike, prikaze i razgovore s umjetnicima; autor kataloga, i muldemedijskih projekata.
Mirsad Konstantinović (1956 - 2008.) je bosanski grafičar, rodom iz Sarajeva. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u rodnom gradu, Odsjek za grafiku. Od 1982. godine izlagao je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim grupnim izložbama. Bio član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1996. godine. Radio je kao asistent na Odsjeku za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Dobitnik jedanaest nagrada za grafiku i crtež, od toga devet međunarodnih.
ENVER DRAGULJ
KAKO MIRSADA KONSTANTINOVIĆA
Sve što ima reći jedan umjetnik zahtijeva odgovor na jednostavno, ali kao ocean duboko pitanje: kako ? Na ovo pitanje podjednako je teško i zahtjevno odgovoriti bez obzira na činjenicu da li se postavlja u namjeri da se to interpretira na primjeru prvih poznatih umjetničkih tvorevina pećinskih crteža Altamire i Lescauxa, ili deset ili petnaest hiljada godina kasnije na grafičkom opusu Mirsada Konstantinovića, što je samo skroman pokušaj i nakana ovog teksta. Iako, pripadnik srednje generacije bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika, Konstantinović spada u rijetke likovne umjetnike na ovim prostorima koji se, poput one starije generacije grafičara, koji potiču iz Bosne i Hercegovine, i već nazvane kulturnim fenomenom bez presedana u njenoj kulturnoj povijesti, istrajno i dosljedno bave ovom umjetnošću tzv. multiorginala. Za razliku od svojih starijih prethodnika, koji su uglavnom bili tzv. figurativci i svoje poetike crpili na zavičajnom, koje su onda, onoliko koliko je bilo pokrića u njihovom znanju i talentu, pretvarali u univerzalne vrijednosti i poruke , Konstantinović je apstraktist i svoj prosede gradi na apstraktnom pristupu u kojem dominiraju na prvi pogled jednostavne geometriske forme, koje gradi prisustvom prave i krive linije i svojevrsnom unutarnjom samodisciplinom uspostavljanja kompozicione ravnoteže uvođenjem boje, i to onih monohromnih kao u ciklusu Crna i bijela umjetnost. Ova ravnoteža pored svoje statike, koja čini kompoziciju održivom, ima i svoju dinamiku, koju umjetnik gradi rasporedom grafičkih znakova – simbola, pretvarajući ih u neku vrstu imaginativne signalizacije, kojom se pažljiv posmatrač može poslužiti samo donekle, tj. da uz pomoć vlastite sposobnosti čitanja pokuša ući u njemu nepoznate prostore umjetnikovog unutarnjeg svijeta. Upotreba i značenje boje u ovakvim kompozicijama, pored njihove kolorističke funkcije i njihovog nominiranja, kao Blau, Weiss i sl. – asocira i može se tumačiti i kao preferiranje svojevrsnog osobnog tonaliteta, kojim umjetnik sugeriše i na neki način provocira našu pažnju tako da vlastitim unutarnjim sluhom dokučimo kako zvuči varijacija na zadatu temu, u kojem se vlastita viđenja i prigušene emocije saopštavaju kao muzika koja se prije svega prima okom, a identificira i spoznaje duhom.
Vizuelne poruke koje nam Konstantinović odašilje prevodive su samo u jeziku, pa su nazivi radova Umjetnost i jezik artistička igra vječite zagonetke i mogućeg odgovora na ono k a k o - da između umjetnika i njegovih ideja jeste njegovo djelo, koje nije nikada samorazumljivo nego ima upravo ona značenja koja uspije isijavanjem svoje unutarnje snage da privuče i angažuje drugoga da kreativno razmišlja i interpretira njene poruke. U spomenutom ciklusu, gdje se tematizira bipolarna tema crnog i bijelog, toliko bliska grafici, koja je i započela kao crno – bijela umjetnost, može se pročitati niz metaforičnih poruka, od one da se između ta dva istovremeno suprotstavljena, ali i nadopunjujuća pojma nalazi bezbroj nijansi (kao između dobra i zla), ali da su moguće samo one, bar u umjetnosti, koje imaju likovno pokriće u onom KAKO – što je slučaj sa radovima ovog umjetnika.
Enver Dragulj
Tekst Kako Mirsada Konstantinovića objavljen je u monografiji, relativno rano preminulog umjetnika,u okviru Biblioteke Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
|
 
|
