O autorima:
Goran Starčević je hrvatski esejist, filozof i povjesničar, autor knjiga „Vuk u supermarketu (Ljubljana 2011., Pula 2013.), „Vježbanje egzistencije“ (Ljubljana 2013.) i „Bijeg i pobuna“ (Zagreb, 2014.). Član je uredništva Časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti „Tvrđa“ (Zagreb), Časopisa za knjigu „Tema“ (Zagreb), te suradnik Srednjoeuropskog istraživačkog instituta „Søren Kierkegaard“ sa sjedištem u Ljubljani.)
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za kniževnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.
GORAN STARČEVIĆ
POVODOM PRIJEVODA KNJIGE JOVANA NIKOLAIDISA
„SAV JE BALKAN JEDNA KAPLJA KRVI“
Knjiga intervjua Jovana Nikolaidisa „Sav je Balkan jedna kaplja krvi“ u prijevodu SabrijaHalilija ima najmanje dvije kulturološke dimenzije koje su doista rijetke u književnom životu naroda Balkana. Kao prvo, radi se o prijevodu knjige crnogorskog autora koja je prvotno objavljena na albanskom jeziku. Jovan Nikolaidis nije samo književnik koji svojim djelom neumorno spaja i obogaćuje sve one identitete u kojima se u svom radu oduvijek i sâm prepoznaje, nego i književnik koji granice među narodima ukida tako da ih hrabro prekoračuje na način posve suprotan onome koji prakticiraju trgovci i političari. Umjesto podilaženja i prijetnji, Nikolaidis nudi istinu i razumijevanje, umjesto taktike i prijetvornosti on zagovara strasno i aktivno suprotstavljanje svakom radikalizmu, bilo vjerskom, kulturološkom ili rasnom, koji stoljetno umijeće suživota balkanskih naroda nepovratno uništava formiranjem ubojitih identiteta (Armin Maalouf) koji nisu u stanju živjeti ni sami sa sobom, a kamoli sa susjedima.
Druga važna sastavnica Nikolaidisova pisma je neumorna i beskompromisna borba za građanski etos koji za njega predstavlja jedino rješenje gordijskog čvora mržnje ne samo u njegovoj voljenoj, ali još uvijek nacionalno razjedinjenoj i politički nedorasloj Crnoj Gori, nego i u svim susjednim državama Balkana. Kao što istinsko bogatstvo, kulturni identitet i kohezivnu snagu Europe, bude li jednom i ona sáma realizirana na način dostojan njezina imena, ne čine imperijalni kompleksi velikih naroda nego suživot kulturalnih različitosti koji je stoljećima bio temeljna sastavnica identiteta tzv. malih naroda, tako i za Nikolaidisa ljepše crnogorsko biće čini „onaj soj građana iz redova manjinskih naroda (Bošnjaci-Muslimani, Albanci i Hrvati) koji su stali iza svoje domovine Crne Gore i dali joj presudne glasove za samobitnost, one slatke kulture i islamske i katoličke koje skladno grade biće jedne građanske države u stroju sa pravoslavnim korpusom Srba i Crnogoraca, građana crnogorskih, one geopolitičke i geopoetičke posebnosti lokalnih zajednica koje danas u svom sastavu imaju "sretnu mješavinu krsta i lune", a sve obavija opojni mediteranski snop u kamenu.“
U svijetu u kome je moral postao relativna stvar, kaže u jednom intervjuu Nikolaidis, svijetu u kome su sveopća pljačka, vjersko ludilo i zavjet krvi uobičajeni jahači apokalipse, kao jedini orijentir humanoga svijeta preostaje samotničko djelo onih „anarhističkih individualaca koje zovemo pisci“. Jedino nas još oni podsjećaju da se istinska čovječnost oduvijek zasniva na odgovornosti koju je Emmanuel Levinas često ilustrirao jednom rečenicom Dostojevskog: „Svi smo mi odgovorni jedni za druge, ali ja uvijek više nego ostali.“ Tek po toj osobnoj odgovornosti istinskog etičkog bića zbiva se događaj autentične društvenosti (političnosti) u kojoj čovjek u čovjeku prepoznaje brata, a ne vuka i smrtnog neprijatelja. Taj događaj Levinas je nazivao obeskonačenjem (l'infinion) odgovornosti, preuzimanjem sudbonosne uloge pojedinca koji na sebe prima svo ludilo i nevolje svijeta, uloge taoca koji se nepravdi, gluposti i kvarnosti svojih sugrađana ne suprotstavlja prezirom i nasiljem, nego strpljivim radom, poučavanjem i prosvjetljivanjem koje na kraju uvijek poprima oblik ne samo osobnog primjera, nego i osobne žrtve. Svaki se istinski pisac suprotstavlja svojoj okolini tako da se za nju zapravo žrtvuje, iako ona toga nikada nije svjesna. No, u tome je sav smisao i sva ljepota poziva književnika. Djelo Jovana Nikolaidisa ogledni je primjer takve književnosti. Zato, smatram, ovaj prijevod njegovih intervjua zaslužuje svaku moguću potporu.
GROBLJE KAO METAFORA ZAJEDNIČKOG SVIJETA
(Razmišljanje o knjizi Jovana Nikolaidisa
„RAZNOSAČI KOSTIJU fantazmagorije“)
Jedno od najgorih prokletstava Balkana je diktatura prošlosti nad sadašnjošću i budućnošću. Iako je, kako kaže Martin Heidegger, istinska povijest jedino skok ili premet prema budućnosti, diluvijalne špilje plemenske svijesti, nedostatne čak i za porađanje otužne palanačke ili (malo)građanske povijesti, neprestano odzvanjaju hukom mržnje, ratova i straha, te religijske i ideološke isključivosti i jednoobraznosti kao njihova naličja. Ako je za Grke kultura bila mišljena kao logos ili zajednički svijet budnih (koinos kosmos) nasuprot posebnim svjetovima (idios kosmos) onih koji spavaju, jednako kao što ona za Rimljane predstavlja njegovanje (cultivare) svega onoga što unapređuje i gradi čovjekov zajednički svijet, na Balkanu je, osobito nakon rađanja kolektivizmom, ideologijom i plemenskom sviješću zatrovane nacionalne svijesti, ona oduvijek bila sila razaranja, omeđivanja i utvrđivanja zasebnih, ratobornih i netolerantnih „idiotskih svjetova“. Upravo zato, jedino u našem vremenu preostalo svjedočanstvo istinske kulture kao zajedničkog svijeta Jovan Nikolaidis pronalazi najednome groblju, posljednjem odmorištu plemena Šestani, na komeu plemenitom skladu jedno pored drugog leže izmiješana „pismena“; na jednome grobu latinica na albanskom, na drugome latinica na crnogorskom, a na trećemu ćirilica, uz „krstovlje čas katoličko, čas pravoslavno“.
U zemlji koja, kao i sve balkanske zemlje uostalom, još uvijek ima pretežno predgrađanska, pa čak i pred-politička obilježja (Hannah Arendt političkim je smatrala jedino ona društva koja su sazrela za puno poštovanje slobode pojedinca), zemlji u kojoj se unutar jedinstvene geozone susreću Arnauti, Srbi, Crnogorci, Muhamedanci, Bošnjaci, Ere, Latini, Bugari-Makedonci, Jehudije, Romeji (Cincari), Mađupi itd., temeljni je zadatak politike nadvladati povijesno naslijeđe kako one prastare dukljanske plemensko-vjerske ili mitološke svijesti, tako i one srpsko-crnogorske epske ili ideološke svijesti, jer nijedna od njih ne dopire do građanskog ponosa ili subjektiviteta slobodnoga pojedinca. Kolektivizam nikada ne porađa autentičnu kulturu, nego samo i jedino kulturu kao politiku ili nastavak rata drugim sredstvima. Nasuprot tom vještičjem krugu, Jovan Nikolaidis predstavlja u našim krajevima (ako ih još uvijek smijemo tako nazivati) onaj krajnje rijetki i ludo hrabri glas koji svoje sunarodnjake i suplemenike opominje na to da „ne postoji kulturna politika, nego jedino politika kulture“. Istinska je politika, dakle, ništa drugo nego kultura, osobito u zemljama u kojima se, uzalud se trudeći razlikovati po vjeri, „junaštvu“, „kulturi“ i „povijesti“, narodi i pojedinci i predobro razumiju već po duhu i naravi svog (ipak) zajedničkog jezika. Ta kultura, kao politika zajedničkog i tolerantnog svijeta, može se izgraditi tek kao rezultat nacionalne emancipacije svakog pojedinog balkanskog naroda, a ta se emancipacija pak ne može dogoditi drugačije nego kao nadvladavanje palanačko-plemenske svijesti u istinskoj, građanskoj demokraciji.
Karakteristika je svih zakašnjelih, kasno formiranih europskih nacija to da izgubljeno povijesno vrijeme (logos) nastoje nadoknaditi mythosom, tj. mitologijom krvi i tla čija se sva politička ideologija na koncu svodi na praksu raznošenja kostiju, prevrtanje lubanja i cmakanje kostura. To su, Jovanovim riječima, „rovači po bespućima izgubljenih zemalja koje su kanili vratiti, misije ludaka koji jurišaju na tuđa dvorišta, tuđe gradove i krajine. Da poput pasa jazavičara razgrću strpljenje komšijsko, otkopavajući svoju šizofrenu glad. “U takvoj situaciji, kaže Nikolaidis, „osnovni cilj politike u kulturi jeste da drži na okupu društvo kad je suočeno sa iskušenjima i napetostima, a od aktuelne vlade je očekivati da se tada povuče u stranu, ostavljajući razvijenoj kulturnoj zajednici, i amaterskoj i profesionalnoj, da radi svoj posao emancipacije, humanizacije i pacifikacije.“
Da bi se nadvladalo povijesno prokletstvo nahijskog naslijeđa i njegove plemensko-rodbinsko-ideološke mreže nemuštih tlapnji o „herojskom i nepokorenom“, sva ta u epici, folkloru, ali i klero-fašizmu (koji je otrovni produkt svake u sebi zatvorene provincijalne kulture) zapletena istinska povijest svakog, pa i crnogorskog naroda, nužno je razviti model kulture „pozitivnog diskontinuiteta“. To je jedini model koji Crnoj Gori, baš kao i svim ostalim državama Balkana, obećava autentičnu, tj. crnogorsku, hrvatsku, srpsku, slovensku, itd. – građansku kulturu. Bez iskoraka mitsko-epskog svijeta prema logosu i građanskom ponosu (koji su Grci jednom riječju nazivali thymos), nema niti iskoraka prema budućnosti kao istinskoj povijesti svakog pojedinca, kao i svakog pojedinog naroda. Taj istinski povijesni identitet crnogorskoj naciji, smatra Jovan Nikolaidis, može osigurati jedino njezina mladost. Ali ne bilo kakva mladost.
Jedino mladost koja je posve otvorena prema budućnosti, mladost koja, paradoksalno, istinske europske vrijednosti podjednako pronalazi u postmodernizmu kao i dostojanstvenom miru i univerzalnim vrijednostima jednog zaboravljenog i demonima nacionalizma netaknutog balkanskog groblja, mladost koja se ne boji uspoređivati s ponajboljim djelima europske kulture i umjetnosti, mladost koja se, štoviše, ne boji svoje vrijednosti nametati i sámoj Europi, istinska je mladost jedne nacije. Veliki slovenski književnik Edvard Kocbek u eseju „Mali i veliki narodi“ još 1939. godine, dakle prije početka velikih orgija europskog nacional-šovinizma, ustvrdio je da nema nikakve esencijalne razlike između malih i velikih jezika ili kultura, baš kao što u svijetu autentične kulture nema nikakve esencijalne razlike između malog naroda i pojedinca. Kocbekovim riječima: „Nova Europa mora biti savez velikih i malih naroda, velikih i malih domovina, a ne totalitarnih država koje se pod simbolima sile spajaju u ljubomorno mitsko jedinstvo zemlje, čovjeka, kapitala, duha i krvi. Europa se mora izgraditi pod simbolima cijelog, u svojoj osobnosti potpunog čovjeka, kojemu moraju služiti državni ustroj, gospodarski red i duhovne vrijednosti, tj. sve što čovjeku može pomoći u njegovoj osobnoj izgradnji“. Upravo zato što u svojoj osnovnoj strukturi (jeziku i kulturi) nema nikakve razlike između velikih i malih europskih nacija, ne postoje niti razlike između zrele nacije i ostvarenog pojedinca – i jedni i drugi moraju nadrasti kako svoje imperijalne tako i svoje provincijalne komplekse kako bi postali sposobni živjeti u istinskom zajedništvu s drugima.
U tome je ujedno najveća i neosporna vrijednost nove knjige Jovana Nikolaidisa. Ispisujući vlastiti nacrt bolje budućnosti crnogorske kulture, on ujedno upisuje istinske europske vrijednosti ne samo u apstraktno tkivo svoje države-nacije, nego i u konkretno, zajedničko tijelo Europe i Balkana. Jer, koliko god nas „povijest“ i „politika“ nastojale razdvojiti, istinska povijest naših krajeva oduvijek je bila povijest europske kulture, znala to današnja Europa ili ne. Autentično europejstvo nije neka apstraktna i nasilna tvorevina koju balkanskim narodima treba oktroirati izvana, nego je ono oduvijek bilo naša jedina istinska povijest i naša jedina, svim provincijalnim raznosačima kostiju usprkos, autentična sudbina.
|
|
