O autorima:
Milan Kundera (rodjen 1. aprila 1929. u Brnu), francuski je pisac porijeklom Čeh. Prije nego što je emigrirao u Francusku, 1975. godine, pisao je na češkom. Proslavio se romanom Šala. Dobitnik je mnogih francuskih i svjetskih nagrada, preveden na brojne jezike svijeta. Bio je često na listi za Nobelovu nagradu.
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.
SVETKOVINA BEZNAČAJNOG
Milan Kundera
Pročitala sam posljednji Kunderin roman Svetkovina beznačajnog (La Fête de l'insignifiance ; roman će se uskoro u mom prevodu pojaviti u izdanju Buybook, Sarajevo 2015.) Za razliku od dosadašnjih, koje je kao i ovaj Kundera pisao na francuskom jeziku, ovaj roman je pariška kritika pozdravila, nazvala ga dubokim, duhovitim, « prvenstveno odom dobrom raspoloženju ».
Za mene je ovo knjiga (i) o praznom i o « dramatičnom » u našem dobu, koje je, po Kunderi, dakako, istovremeno i prazno i dramatično (mada kritika kaže da tu nema nikakve poruke, ali ima duboki smisao). Moglo bi se pretpostaviti da je ovo društvo dramatično prvenstveno stoga što je prazno. A moglo bi se reći i to da je pisac, kao i obično, i ovdje pesimističan, pa zato i ironičan, - azar ironija ne oslikava najbolje pesimizam jednog autora ? –, ali kao da je i sam postao poput svojih junaka : bez stvarne inspiracije, blazirani lutalica ? Kundera nas podsjeća u ovom knjigom na svoja najbolja djela, i to svojim ležernim pristupom “teškim stvarima” , ironijom, ali istovremeno je i daleko od kvaliteta svojih djela koja su nastala u Češkoj i na češkom.
Makar ne spadalo u literarne vrhove, ovaj roman je sigurno duhovita, ali i tačna, vjerna slika našeg doba, a Kundera se tu javlja kao izuzetan dijagnostičar svih njegovih “bolesti” od kojih ono pati.
Ponekd cijeli roman djeluje kao zapisnik sa neke sjednice. Kao stenografski zapis, pisan krajnje ogoljelim stilom, gdje nema ni jedne suvišne riječi, ali koji nas - bez obzira na svoju dubinu o kojoj govore najpoznatiji francuski kritičari -, ostavlja krajnje hladnim i ravnodušnim.
U glavama junaka sudaraju se sjećanja na bivše doba, bivše ideologije, tu su i vrlo zanimljive anegdote o Staljinu, tu je riječ i parenju (« coït »), tu su i misli o smrti, suštini života, o simbolu i suštini našeg doba…. Šta je simbol naše epohe, pita se odmah na početku jedan od autorovih junaka : to je pupak, odgovara narator. Junak se šeta jednim od najljepših, najpoznatijih parkova Pariza : Jardin de Luxembourg, i posmatra mlade Parižanke. Gotovo sve imaju spuštene hlače ispod struka i podignute majice iznad struka, tako da im se vidi pupak ; svi pogledi današnjice uprti su upvrao u to : u pupak ! Pupak je simbol našeg doba, podvlači junak/narator, podjsjećajući nas da su to nekada bile ženske stražnjice ili grudi…
Duhovita opaska, iza koje slijedi anegdota o komunizmu, tačnije Staljinu, koja istina vrlo interesantna, ali koja osim što potvrđuje Staljinov « staljinizam », nije pretjerano smiješna. Anegdotu je zapisao Hruščov u svojoj knjizi Sjećanja, koju evocira stalno jedan drugi junak od njih trojice , glavnih junaka ove knjige.
Anegdota sa prepelicama i lovu - sa prepelicama u koje Staljin puca, a koje kao u stavu mirno čekaju da ih ubije - , provlačiće se kao lajtomtiv do kraja knjige, kao potom i alegorija o lovcu ; na kraju knjige, pojaviće se « lovac », ili pravi lovac, obučen u sovjetsku uniformu, u Luksembruškom parku, i objasniti Parižanima, koji će se okupiti oko njega, da je « zabranjeno mokriti u parku ». Društvo prošlo i društvo sadašnje zrcali se kao u ogledalu.
Mokrenje , anegdota o Staljinu, Hruščov, Anđeli koji se priviđaju istovremeno Parižanima i Sovjetima (npr. Hruščovu i Brežnjevu), kao i majka, sve to « teče » polako i dosta linearno ovom knjigom, skupa sa mislima o smrti.
Jedan od trojice junaka, Charles će izreći jednu od najvažnijih mudrosti u ovom tekstu : « Vrijeme trči. Zahvaljujući njemu, mi smo živi, što znači : optuženi i osuđeni a prirori. Potom umiremo, ostajući nekoliko godina sa onima koji su nas upoznali, ali ubrzo dolazi do promjene : mrtvi postaju stari, ostarjeli mrtvaci , niko ih se više nikad neće sjetiti ». Rijetki su oni koji ostave traga i poklone svoje ime nekoj ulici … Kundera će u vezi s tim pomenuti i jednog nevažnog, ali vjernog Staljinovog činovnika po kome je jedan njemački grad dobio ime :Kaljingrad.
Druga važna ideja / piščeva flozofija u knjizi jeste da je buđenje iz « mrtvih » gore i teže na neki način nego sam život. To iskustvo ima mlada žena koja se baca u rijeku u momentu očaja, «slabosti » ?, a koju spasavaju od smrti, izvlačeći je iz rijeke. Onaj koji je spasava, tačnije « onaj koji joj je nametnuo život », umire , davi se u rijeci.
Nakon ove teme, ispričane frivolno, pisac, tj. junaci ponovo će se sjetiti Staljina, pa majke, pa promjene imena gradova - što je po autoru takođe jedna od karakteristika našeg doba , pogotovo u totalitarnim režimima – da bi na red opet došli kokteli, ispijanje skupih pića, priče o piću, govor o problemima sadašnjice - tu je i famozni problem stranca, jezik stranca ( možeš izmisliti svoje porijeklo , ali ne i svoj jezik, reći će jedan od junaka knjige, koji će za sebe izmisliti da je Pakistanac po porijeklu i govoriti « pakistanskim ») - ; potom opet na red dolazi seksualni fantazam, pa anđeli, pa pupak, pa opet majka i njena mudrost . I to se izmijenjuje i prepliće od početka do kraja romana o beznačajnom.
Cijeli roman je niz sitnih , reklo bi se « sitno isjeckanih » eseja koji se javljaju u vidu dijaloga, koji se protežu poput neke duge rijeke, koja nikako da se ulije u more. Da , dijalozi kao i fantazmi besposlenih Parižana i njihov parizianizam ! U ruci im je čaša pića, godinama starog « armagnaca », a u glavi coït – parenje !
Glas majke koja se stalno priviđa jednom junaku, i njena mudrost daće akcenat ovoj priči bez zapleta, bez glave i repa, ali koja opet nije haotična : Pogledajte oko sebe - niko ovdje nije svojom voljom!, kazaće majka svjesna da je izrekla banalnost, « najbanalniju od svih istina ; toliko banalnu i toliko suštinsku da smo prestali da je vidimo i čujemo ». Da bi zaključila, obraćajući se sinu : « Ti si ovjde samo zato što sam ja bila slaba ». Uz ovu, pisac će nam sugerisati još nekoliko istina, onih vječnih istina, koje ma kako zvuče banalno, predstavljaju jedinu istinu, a to je da o najvažnijim stvarima , čovjek ne odlučuje sam, niti svojom voljom: nije se rodio svojom voljom, nije izabrao da li će se roditi i gdje će se roditi, neće ni umrijeti svojom voljom…
Ali poenta cijele knjige, biće u zaključku pisca, koji će i ovaj put staviti u usta jednog od trojice svojih glavnih ličnosti, kad se ponovo nađu u Luksemburškom parku, gdje će se djeca besmisleno igrati i smijati, gdje će se pojaviti i gore već spomenuti sovjetski građanin sa pričom o mokrenju, gdje će se okrestar dugo pripremati da svira, gdje se pomno čuva « stara Francuska » - gdje šetače sa svih strana gledaju bivše kraljice Francuske : Sve je u beznačajnosti ! Ali tu beznačajnost treba ne samo prepoznati, nego i voljeti je, treba naučiti voljeti je !
« Ovdje u parku, dragi moj prijatelju, ona je prisutna svuda u svoj svojoj očitosti, u svoj svojoj nevinosti, u svoj svojoj ljepoti. Da, ljepoti. »
|
|
