O autoru:
Zdenka Brajković je rođena u Sarajevu, gdje je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom je, došavši za vrijeme rata u Pariz, završila studij slavistike, na INALCO-u.
Dopisnik lista Oslobođenje.
ZDENKA BRAJKOVIC
Jasna Samic : Portrait de Balthazar (Baltazarov portret)
izdavač M.E.O. 2012
Ovog proljeća, u izdanju belgijske izdavačke kuće M.E.O., izašla je knjiga Jasne Šamić « Baltazarov portret ». Njen novi roman, kao i njene prethodne knjige, objavljene na francuskom ili bosanskom jeziku, posvećen je, ili bolje rečeno opsjednut Sarajevom i Parizom, dva istovremeno nedjeljiva i suprotna svijeta, u kojima živi i radi umjetnica već tridesetak godina.
Posljeratno Sarajevo u koje se vraća Livia, ili Lejla (ovo posljednje je nekadašnje ime glavne junakinje), slikarka koja živi u Parizu, u egzilu, u želji da vrati svoj stan i da objavi knjigu, u stvari je izgubljeni grad koji više ni po čemu ne liči na grad iz njenih uspomena; to je sad grad u kojem vladaju druga pravila, grad poremećenih etičkih načela, grad u kojem cvjeta vjerski fanatizam.
Umjetnica, opsjednuta Raphaelovim portretom Baltassara Castiglonea, grofom koga su slikali pored Raphaela i mnogi drugi veliki slikari, kao što su Rembrandt, ili Delacroix, zaljubljuje se u Mladića (u francuskom tekstu « Jeune homme »), koji u knjzi ostaje dakle bez imena, ali čiji je lik neodoljivo podsjeća na Rafaelovog Baltazara… U toj opasnoj i nemogućoj ljubavnoj vezi, Jasna želi privući pažnju na apsurdnost svega što se dešava u gradu kojem je rat potpuno izmijenio nekadašnji pejzaž.
Advokat Haris Papo, koji se bavi predmetom glavne junakinje, Livije, prvenstveno u vezi sa povratkom njenog stana u Sarajevu, nakon agresije, ali i od kojeg Livijin i advokatov prijatelj istovremeno traži da objavi i njen rukopis, koji upravo govori o pomenutoj ljubavnoj vezi između slikarke i Mladića, u stvari je slika prototipa žrtve nevinog, i poštenog građanina, koji rezignirano, bez strasti, odnosno bez ikakvih osjećanja nastavlja da životari u svom rodnom gradu i nastavlja svoju karijeru pravnika, advokata, i izdavača, iz puke potrebe da se nešto
radi i zaradi « za goli život ». Haris Papo je zapravo predstavnik, ako možemo tako reći, jedne prave građanske klase - žrtve ovog rata !
Iako “pri prvom čitanju” i bez dubljeg razmišljanja čitalac može povjerovati da je knjiga, poput mnoštva novinskih članaka, kritika posljeratnog društva, naročito grada, - što ona i jeste u jednu ruku -, roman vrvi od vrlo važnih detalja o tragičnom ratu koji ga je zadesio, a što je naročito bitno, jer je posvećen frankofonoj publici, koja i danas, poslije 20 godina od početka izbijanja tog rata, luta u razumijevanju onoga što se tamo desilo.
Na samom početku romana, opisujući Harisa Papu kao čovjeka krajnje umornog, autor kaže : « Rat koji su Zapadnjaci nazvali događajem, a Sarajlije agresijom, završio se prije više godina… ali ništa nije riješeno ni sređeno ! »
Glavni lik u knjizi, dakle umjetnica Livia, u vječnom je bijegu, jer gdje god da se nađe, kao da joj tu nije mjesto. U gradu u kojem je rođena, privlači pažnju svojom neobičnošću i ekstravagancijom, naročito svojom kapom kakvu je nosio i Baltassare (Baltazar) Castiglione; njena « svjetska pojava», tojest pojava « svjetske dame », šokira jednu malu gradsku sredinu u koju se junakinja romana vraća, i u kojoj sreće mladog profesora umjetnosti, Mladića, koji ubrzo, poput Baltazara, postaje njena opsesija, zbog koje naprosto gubi pamet. Tako su, u stvari, u romanu permanentno suprotstavljena dva svijeta : jedan, onaj rigidni, simbolizira Mladić, a drugi, slobodni, Livija ! Mladi čovjek kojeg su razočarenje, ali i kolektivna drama odveli u vjerski fanatizam, razapet je između ljubavi prema Bogu i strasti prema « zabranjenoj ženi ». Ni u jednom ni u drugom svijetu nema sreće, smatra autor, jer su oba na svojim ekstremnim pozicijama. Oba neuravnotežena … Možda ih samo može spasiti umjetnost kao vječita vrijednost, pa bi “Baltazarov portret” u stvari mogao biti i težnja autorice za jednim uravnoteženim, da ne kažemo idealnim svijetom, kakav je za nju svijet umjetnosti. A taj “bolji” svijet koji treba tražiti, a koji je i sam poremećen ratnim zbivanjima, kao da je u uskoj vezi i sa majkom, odnosno idejom o majci. Jer, kako kaže u jednom momentu pisac, “nije li upravo njena majka taj Baltazar kojeg ne prestaje da slika i traži u svom slikarstvu, i nije li upravo Jeune Homme – Mladić krhki odraz njene majke » ! Majka zauzima važno mjesto u Jasninim romanima, iako se ovdje javlja kao sporedan lik.
Mada umjetničko djelo želimo odvojiti od autora, uvijek je prisutna istina da autor piše o sebi ili da njega uvijek ima mnogo u svakoj njegovoj ispričanoj priči, pa je i “Baltazarov portret” u neku ruku i portret same autorice, razočarane dočekom koji je imala u rodnom gradu, što je uopće sudbina mnogih njegovih intelektualaca; to je istvoremeno i kniga o razočarenju u onaj drugi svijet, u kojem ima mnogo ljepote i slobode, ali i jedna i druga guše. U svakom slučaju, živjeti između dvaju svijetova nije uvijek preimućstvo, mada na prvi pogled može tako izgledati.
Napokon, posljednji dio knjige pretvara se takorekuž u pravi policijski roman, u kome se dešava ubistvo mladog vehabije, Mladića, a žrtva tog događaja biva i Livija, koja je u međuvremenu postala Mladićeva žena po šerijatskom zakonu. Iako se naslućuje u prvom dijelu knjige o kome i o čemu je zapravo riječ, ovaj nagli preokret i kraj u kojem i Livija i njen advokat ginu u prometnoj nesreći, iza koje stoji teroristicka organizacija, zapravo su slika jedne opšte tragedije i apsurda koje samo rat može donijeti.
« Kafkine knjige mi izgledaju naivne u odnosu na ono što se dešava ovdje poslije rata. Sve je tako groteskno, tragikomično, kaotično, košmardeskno, nadrealistično … Rekao bih « nadprirodnistički », ako takva riječ postoji. Kako bi sve ovo stranci mogli razumijeti, kad mi koji smo rođeni ovdje više ništa ne razumijemo ?, rezignirano nam poručuje advokat i junak priče, Haris Papo.
*****
U Parizu predstavljena Gramatika bosanskog/crnogorskog/hrvatskog/srpskog jezika u izdanju Centra za slavenske jezike.
Udzbenik ciji su autori profesori Paul-Louis Thomas, sef katedre za slavistiku na Sorboni i Vladimir Osipov, profesor sa INALCO, namijenjena je frankofonskim studentima nasih jezika
U Okviru Nedjelje lingvistickih raznolikosti u Maison de l’Europe et de l’Orient u Parizu je predstavljena i Gramatika bosanskog/crnogorskog/hrvatskog/srpskog jezika (na francuskom BCMS bosniaque/croate/monténégrin/serbe prema abecednom redu) autora Paul -Louis Thomas i Vladimira Osipova. Ova jedinstvena gramatika u svijetu prvenstveno je namijenjena studentima slavistike na Sorboni i INALCO (cuveni pariski institut orijentalnih jezika na kojem se proucavaju nasi jezici), a potom naravno i cjelokupnoj frankofonskoj publici koja zeli da uci bosanski ili srpski ili hrvatski ili crnogorski jezik.
Debata je pocela na interesantan i neobican nacin pitanjem publici kojim jezikom govori ! Odgovori su, naravno, bili razliciti : od srpskohrvatskog, hrvatskog, bosanskog, srpskog ili jednostavno francuskog, jer je u publici bilo i Francuza koji su dosli iz intelektualne radoznalosti.
Tako je jedna vrlo kompleksna tema oko naziva jezika dobila opusteniji prilaz, a istovremeno pokazala da bivsi srpskohrvatski :hrvatskosrpski jezik ima vise naziva, tj. da su okolnosti nastale raspadom Jugoslavije uticale i na promjenu u nazivu jezika, te rezultirale potrebom da mu se posveti vise lingvisticke, tj. naucne paznje.
Da se odmah na pocetku kaze, kao sto stoji zapisano i na prvoj stranici ove gramatike, rijec je o jednom jeziku, te da su razlike izmedju ovih jezika mozda i manje negoli razlike izmedju engleskog britanskog, ili americkog ili australijskog engleskog jezika.
U Francuskoj tj ; na ova dva eminentna studija slavistike naziv je u predratnom periodu kao i tokom rata bio srpskohrvatski/hrvatskosrpski da bi potom promijenio naziv u bhs ( dakle bosanski :hrvatski ; srpski) a odnedavno mu je dodan i crnogorski.
Gramatika koja je plod dugogodisnjeg rada i iskustva eminentnih profesora Paul- Louis Thomas ( sef katedre na Sorboni) i profesora Vladimira Osipova ( nekadasnjeg profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu-odsjek romanistika) obuhvata i fonetiku i fonoligiju, sa akcentima, morfologiju i sintaksu, naime sve sto jedna ozbiljna gramatika podrazumijeva i namijenjena proucavanju jezika. Nije rijec o nekoj asimil metodi ucenja jezika.
Autori ove gramatike odlucili su se za varijantu bosanskog jezika, nazivajuci je na francuskom « bosniaque », a ne « bosnien », kako je u zvanicnoj upotrebi u Francuskoj sve sto podrazumijeva bosansko a ne bosnjacko. Dakle, u zvanicnoj upotrebi ta se razlika tumaci prema slijedecem principu : pridjev bosniaque obuhvata sve sto se tice bosnjackog, a « bosnien » to je bosansko. Autori Gramatike, naprotiv, smatraju da je upotreba « bosniaque » za bosanski jezik ispravnija varijanta i da bi ona cak mozda i mogla promijeniti i zvanicne nazive u francuskoj upotrebi. Termin bosnien je, po njima, blijeda varijanta engleskog prevoda « bosanski ». Po njihovoj teoriji treba upotrebljavati termin « bosniaque » koji oznacava ono sto mi u BiH zovemo bosanski jezik, i sto su Sorbonna i INALCO preferirali .Neki naucnici, istoricari, strucnjaci iz geografije su za upotrebu termina « bochniaque » kao pridjev koji bi oznacavao pripadnost bosnjackom.
Suocavanje sa teskom prosloscu Zapadnog Balkana i Zapadne Evrope
Mjesta sjecanja - mjesta razumijevanja i obrazovanja
Treca madjunarodna radionica i studijsko putovanje « Suocavanje sa teskom prosloscu na Zapadnom Balkanu i Zapadnoj Evropi » odrzana je u Francuskoj od 7 do 13 oktobra i otvorila je nove perspektive u obrazovnom domenu sadasnjih i buducih generacija
U okviru Platforme za transevropsku razmjenu i saradnju, u Francuskoj je u oktobru boravila grupa mladih ljudi sa Zapadnog Balkana, iz svih republika bivse Jugoslavije, iz razlicitih oblasti djelovanja, sastajuci se evo vec treci put s ciljem razmjene iskustava i suceljavanja sa tragicnom prosloscu Zapadnog Balkana i Zapadne Evrope. Organizatori ove inicijative su Inicijativa mladih za ljudska prava , Dokumenta- Centar za suocavanje sa prosloscu, Francusko-njemacki ured za mlade i Centar « André Malraux » iz Sarajeva, a u saradnji sa Historijskim centrom Velikog rata u Peronne, Memorijalnim centrom Shoah u Parizu, Memorijalnim centrom Oradour te sa Regionalnom upravom za sport, mlade i socijalni rad u Limousin.
Inicijativa pokrenuta u junu 2010.godine , a kojom rukovodi prof. Dr istorije Nicolas Moll, kao nezavisni konsultant Centra « André Malraux » realizovala je treci susret u Francuskoj, odrzavanjem sedmicnog seminara u Limozu, kao domacinu ovogodisnje radionice . Prethodni seminari su odrzani u Sarajevu, Prijedoru, i studijskim putovanjima u Jasenovac, Gradinu i Vukovar i Dahau. Iduce 2013. godine domacin radionice ce biti Berlin.
Rad na suocavanju sa teskom prosloscu je od izuzetne vaznosti za generacije na produbljivanju saznanja i razmjene iskustava u razlicitim epohama i mjestima ljudskih tragedija koja nam proslost ostavlja u nasljedstvo. Bez jednog produbljenog i svestranog suocavanja da li bio uopste bio moguc nastavak, Zajednicki zivot? Vjera u covjeka ? Kako zivjeti sa tragedijama, sa nenadoknadivim gubicima, kako nastaviti zivjeti dalje ? Istoricari te strucnjaci iz razlicitih oblasti okupljeni oko ovog projekta svjesni su potrebe jednog takvog prociscavanja istorije, suocavanja, izgradnji memorijala, historisjkim centrima koji o tome treba da svjedoce na pravi nacin buducim generacijama.
Prilikom jednog kratkog susreta sa grupom koja je u Pariz stigla iz Bosne i Hercegovine, evo sta smo zabiljezili.
Ervin Blazevic je iz Prijedora i radi u grupi « Optimisti 2004 », koja se zalagala za obnovu Kozarca i okolnih mjesta. Bio je zatocenik logora u Trnopolju, odakle je protjeran, a sad je « povratnik » u svom zavicaju. Po njemu, jos su najveci problemi oko nestalih, sto je velika prepreka za suzivot. “Proslogodisnja posjeta Dahau prosirila je moja saznanja o samom procesu suocavanja sa prosloscu , narocito cinjenica koliko je vrijeme vazan faktor da bi se doslo do konkretnih rezultata, kao i nacinu uspostavljanaja memorijala”.
Edin Ramulic, takodje iz Prijedora, prezivjeli iz logora Trnopolje, cijih je sedam clanova porodice nestalo u logoru, otac i brat ubijeni i jos nisu pronadjeni, govori o tome kako treba pomoci porodicama i da mu to daje satisfakciju za ovaj angazman. « Vrijeme prolazi, njeguju se narativi ;;;diskriminacija ;Sve strahote postaju sekundarne, postoji opet suzivot, mjesoviti brakovi ;;; Imamo 30000 ljudi koji su prosli kroz logore, a dvadesetak metara od kampova podignuti su spomenici vojnicima , i mi svaki dan to gledamo, prolazimo tuda ».
Dejan Motl, takodje iz Prijedora, kustos-istoricar, radi u Javnoj ustanovi Spomen-podrucju Donja Gradina, koje je zapravo nastalo raspadom bivseg spomen-centra Jasenovac na dva dijela ( Jasenovac ostaje u Hrvatskoj, a Donja Gradina u BiH). Ovo je njegova druga radionica i kaze da kroz mnoga predavanja pomazemo u suocavanju sa teskom prosloscu, te se u praksi pokazalo da mnog a publicisticka znanja kod posjetilaca memorijala nije utemeljeno na naucnim saznanjima.
Elma Hasimbegovic je visa kustosica Historijskog muzeja u Sarajevu naravno neizbjezno pocinje svoju pricu o teskoj situaciji sarajevskih muzeja , o zatvaranju Zemaljskog muzeja o kojem je vec pisala i strana stampa, dodajuci da su ove radionice prava riznica iskustva, da je srela ljude koji svjedoce o prezvjelim strahotama kao upravo citirani Prijedorcani. Zatim da su znacajna susretanja sa ljudima srodnih profesija, a i drugih, sa kolegama iz Francuske, Njemacke te vidjeti kakva su iskustva Zapadne Evrope.
Ucesnici ovog seminara, njih cetrdesetak, obisli su Memorijalni centar Shoah ( najveci muzej i dokumentacioni centar o stradanju Jevreja u Evropi) i u Dranciju,( kamp gdje su Jevreji deportovani na putu prema Ausvicu) a potom Memorijal Velokog rata u u Peronu i Oradour . Evo nekoliko svjedocanstava iz ovog suceljavanja sa prosloscu Zapadne Evrope.
Interesantno je kako su ucesnici reagovali na Istorijski centar Prvog svjetskog rata, koji je za vecinu bio izvan domena posebnog interesovanja, smatrajauci da je sto godina i ogromna distanca.Nacin prikazivanja Prvog rata i njegova deglorifikacij a je mboge fascinirala , te cinjenica da poslije 100 godina sjecanje na taj rat ostaje veoma zivo u regionu. Mnogi, naravno, nisu mogli ni zamisliti koliko je Francuska imala problema sa svojim suceljavanjima sa prosloscu.
U Drancy, jevrejskog koncentrancionom logoru, nedaleko od Pariza, susreli su se sa jednim totalno neklasicnim logogorm, gdje su deportovani Jevreji za vrijeme 2 svjetskog rata, a na cijem se mjestu danas nalaze naseljene zgrade, danas na mjestu uzasa ljudi zive normalnim zivotom. Kao jedno naseljeno sjecanje, te pitanje koje se samo po sebi namece jeste kako zivjeti jedno mjesto sjecanja.
Mnogo reakcija izazvala je posjeta Memorijalu Shoah, narocito kod upotrebe rijeci genocid.Poneki ucesnici Konferencije nisu poznavali Bosnu i Hercegovinu sto je izazvalo reakcije. Konferencija j epokazala koliko je ta tema osjetljiva i koliko su razlicite dimenzije i nivoi na kojima se raspravlja o jedinstvenoj temi, sa historijskog gledista, licnog, psiholoskog ili pravnog. Ono sto je vazno a u cemu su se slozili ucesnici u obrazovnom pogledu to je ne samo znacaj revolta protiv rata nego pokusati objasniti kako dolazi do njega.
Oradour , selo potpuno unisteno 1944.godine , gdje je izvrsen masakr od 640 ljudi je takodje pobudilo jake emocije i reakcije medju ucesnicima.
« Ovo je jedinstveno mjesto sjecanja koje nikad nisam imala priliku vidjeti. Staro selo na zanimljiv nacin komunicira s posjetiteljima i daje snazan utisak o tome sta se desavalo.Impresivno », rekla je jedna od ucesnica seminara.
Oradur je ostao fantom grad, sa rusevinama i sjecanjima. Pored njega je izgradjen novi gradic gdje ljudi zive. Oradur je takodje i primjer kako se na razlicite nacine zapravo ostvaruju memorijali. Susret sa prezivjelim ucesnikom tog masakra Robertom Hebrasom bio je mozda najznacajniji momenat ovog seminara. Jer iz njegovog sjecanja saznajemo o historiji dogadjaja, o suocavanju sa prosloscu i kako je prenijeti drugima te njegov odnos prema Nijemcima danas, tj. o pomirenju.
Ovaj petodnevni vrlo bogat program otvrio je nove perspektive u smislu pedagoskih aktivnosti, kako raditi sa djecom, kako im prenijeti uzase proslosti, kako generalno napraviti mjesta sjecanja. Jedinstven je zakljucak ucesnika da poslij e upoznavanja sa problemima u Francuskoj lakse mogu razumjeti Balkan.
I na kraju, vrlo interesantna prica iz biografije Nicolas Molla.
“ Ja sam neka vrsta “rezultata” francusko-njemackog pomirenja nakon Drugog svjetskog rata, buduci da je moja majka Francuskinja, a otac Nijemac i da su se vjencali 1958. Moja majka dolazi iz francuske regije , koja je u velikoj mjeri unistena za vrijeme Prvog rata( u blizini Verdun). Vec nekoliko godin arazmisljam koji su faktori omogucili takvu francusko-njemacku vezu, koja je nekad bila puna antagonizama, negativnih osjecanja, slika i stavova , koja je kostala milione zivota, da izraste u jednu jaku vezu. Otkako zivim u Sarajevu stalno se susrecmi u profesionalnom i privatnom zivotu s pitanjima o veoma zivim sjecanjimana rat u BiH, i veoma sam zainteresovan za istoriju rata , njegove posljedice , sve do sadasnjosti, i kako ih prevazici.”
Ocigledno , jedino suocavanjem i pokusajem razumijevanja i razmjenom iskustava.
Projekat je podrzava CCFDT Terre solidaire, Francusko-njemacki ured za mlade, Francusko veleposlanstvo u Hrvatskoj i Ambasada Francuske na Kosovu.
Zdenka Brajkovic
|
|
