O piscu:
Tomaž Šalamun je rođen u Zagrebu, a odrastao u Kopru; na Ljubljanskom Univerzitetu je diplomirao istoriju umjetnosti; bio je Slovenački ataše za kulturu u New Yorku, dobitnik Fulbrightove stipendije za Columbia Univerzitet, takodje u N.Yorku, vanredni profesor na mnogim univerzitetima u SAD-u. Autor 36 zbirki poezije, objavljenih u Sloveniji; preveden na 19 različitih jezika svijeta i dobitnik mnogih književnih nagrada.
Tomaž Šalamun napustio nas je 2014. godine. To je za sve nas koji smo voljeli i čovjeka i njegovu poeziju nenadoknadiv gubitak, od Balkana do Amerike gdje je često boravio i gdje je možda ostavio čak više traga nego kod nas, na Balkanu.
Tomaža sam upoznala davno, kod njegovog kolege i prijatelja, Josipa Ostija, u Sarajevu, i od tada smo bili prijatelji, iako se nismo često viđali. Posljednji put bilo je to kod mene u Parizu, prije nekoliko godina, skupa sa njegovom saputnicom, divnom slikarkom Metkom Krašovec.
Sa ovih nekoliko škrtih riječi želim da se oprostim od ovog velikog pjesnika i vjernog saradnika Sehare, izražavajući mu zahvalnost za tu saradnju, kao i za podršku u mom vlastitom pisanju. Neka ovih nekolliko njegovih pjesama u prevodu jednog drugog velikog pjesnika, Josipa Ostija, skupa sa Ostijevim kraćim tekstom in memoriam, koji je istovremeno i prava pjesma, posluže kao hommage pjesniku Tomažu Šalamunu.
Josip Osti
IGRA
Na vijest o smrti Tomaža Šalamuna
Umro je, mada u starosti vrijednoj poštovanja, mladić, momak,
u kojem se vječni dječak nije prestao igrati riječima
izricanje neizrecivog. Koji je još u mladosti
napisao pjesmu Mrtvi momci. I u njoj, kao i u bezbroj
drugih svojih pjesama, preskočio vlastitu sjenu. Time je
njegova olovka prevarila gumicu smrti, kojoj je, svo vrijeme,
s tajanstvenim smiješkom, gledao u oči. I gledat će joj
i dalje iz svojih pjesama, koje su jedna sama pohvala
zagonetki života.
PJESME Tomaža Šalamuna
***
Profet sam,
što si oblizujem svaki
očnjak u žutoj
šutnji.
Vrelo sam i rose, koju samo
pauk zna.
Osvijesti se!
Falični su, čak, i svi
biseri na mojoj mreži.
***
Ako
stvarno vidiš
kap
rose, raznese svijet. Ništa
ne ostane.
Ni vode,
ni boja, ni
zraka nema više
od pritiska
bilijuna
sila.
Munja
razori
sve.
Svaku kretnju,
sve što stoji i
pliva.
****
Dürerov
zec s velike visine
sikće i pada
ka
platnu, koje ga neće
izdržati. Probit
će ga i
rasprsnut će se.
Kolje, zabijeno u
zemlju, iskrivit
će se. Niti će visiti
ka zelenoj travi,
nadolje. Nema vjetra da prekrije
dvostruki prasak
zeca. Prasak
platna i, tik za tim, prasak
njegove kože o
zemlju
ili da zanjiše
niti.
****
Po zelenim granama
graba kotrljaju se
bića.
Spavaju na mom slamnatom
krovu, u mojoj
glavi. Valovi drečeće
svile šušte iza njihovih
stvari.
Katkad imaju oblik
pilića ili
ogromnog vatiranog
crvenog srca
svećenika.
Kućni patuljci im se
priklanjaju. Pan
u sredini vrta podigne im
bokal. I
rode shvate to kao
fantastični znak, i ka
bunaru pritrči
susjetka, nekako
nervozna. Prošapta:
opet večera dojenčad,
opet drobi zlatno
govno.
JONA
Historiju piše užitak. Bombe su slične
čovječjim jajima. Odtrgneš ih i razbacaš.
Prskaju. U planinama se bude pastiri.
Evo, granata ti pada na glavu, tamo će.
Dosadno je bilo posluženim. Nisam još
vidio kita. Tobože pliva u moru. Tobože
možeš mu zariti jarbol kroz oči. Jučer su
prebili mog ljubavnika Jeffreya Dahmerja
kad je čistio klozet. Pojeo je sedam
mladih momaka i završio u krvi. Vlast se
još uvijek nasljeđuje, ne dijeli. I ako se negdje
neko tijelo rascijepa, doštikla ga se. Moć
ne smije ishlapiti. Obnavlja se na svečanim
gubilištima. Mi ljudi, koji gazimo po krvi,
erotični smo i zanimljivi. Pišemo visoku poeziju.
RAT
Prvo je led. Onda borove šume.
Onda opet led. Ljudski životi su
dlačice. Kolone bjegunaca, kuće u plamenu,
krici poput grebanja boje daždevnjaka na
koži milione godina. Hoću da imam žutu
fleku. Sunce je sada iščašeno. Poprilično
razmišljamo šta su naše šape. Pritke,
na koje se stere žito? Dovoljan je
crveni prah. Dovoljno je malo sulfata. A ona
glatkoća na porculanu, je li čvrsta? Talog
kave kao da bi ga izlivali divovi iz kanti.
Tu stoji Odesa. Tu su lovački psi. Kruna,
koja se zaustavi u grudima vremena. Sekularizirana
varijanta je kako se vrti pile na
ražnju. Prozorsko staklo ne propušta toplotu. Ko ga je
napravio prozirnim? Čija je energija koja
krcka pod zubima? Jeste li kada razlili kantu
u pustinji? Kao da bi bacili kokoškama snijeg.
* * *
Onaj koji jede s Drveta života, izgubi sve grijehe.
POSLJEDNJI SVJETIONIČAR
Mojzesu, odjavi se.
Ne osvjetljavaj više planinu.
Tvoje table su suviše
špicaste,
neupotrebljive.
Sličnije su tetraedrima nego mirisnim
slonićima. U plavo dolaze
pokretni mostovi,
mahovina, koju sebi nabiješ pod
uzglavlje.
Svjetlo je montirano na
mjestu na kojem su bile oči
pijanista, koji su javljali
o lađama. Svjetioničari su prestali
ručati kad se radilo o visokim
valovima. Hodali su po
zarđalim
letvama,
razgrtali
plahtu, kad bi neko pao u
obruć.
HVAR
Na rukama, u procesijama neka tandrče poput
jegulje koja dojuri iz usta sunca.
SAKO STEFANEL
Buljim u izlog u Arezzu. Prsti se naslanjaju na
staklo. Kavu proguta tunel, slavoluk je pun sitnih
svjetiljki. Zvonik se diže od kamena do fuge, od
kamena do fuge i potom pljuješ s pticama s
Badie. U papućicama sam prešao put, u dottu e
grassu. Gdje su imali gradonačelnika Valtera. U mojoj vitrini
leži divlja svinja koju je ubio Maurizio. Seljaci se
podijele u grupe. Otkrio sam je, kad je spavala.
Sad peče orade. Čvrsto meso je šmugalo u moru.
Posut sam bazilikom. Moj campanile sanja. Parkiram
kao životinja. Abruptno vučem svoj plijen po stepenicama,
Metku. Provalim vrata i bacim je na kauč, tako da je boli,
da je boli, da je boli, sve dok ne zanjače poput sivaca. Sivci
stoje na ledu i gledaju zalazak sunca i pjevaju.
* * *
Snijeg se zavlači pod džemper i u rukave.
Pečena jabuka podsjeća na Tatare.
RALPF
Sastavljen sam kao ogromna olovna
vaza, ujedno od majolike i putera.
Bdijem nad dolinom Drave. Izmislio sam je
i produbio. Očni kapci mi postaju teški.
Grabe i trepavicu. I kapci i trepavica
i splavari, pljus! pljus! Lijevo je castrum.
Zašto lijevo, zašto takva glupa ideja,
zašto ne tamo odakle su Canetti i Ralph
Angel. Žene polude, a i vojnici. One se same
uspinju na balkone po puzavicama i
kidaju vitice. Mi, sva trojica sefarda, upotrebljavamo
bijelu šminku. Oči su nam izmiksane,
najsličnije kašastim sanjivim
pogledima žalosnih etruščanskih pasa.
VRELE STRASTI
Pogledajmo.
Šta se je razdijelilo.
Šta je otvorilo kruh.
Dva kruha, bijele ruke.
Spaljena polja, male ruke.
Šta dotiče san.
Riječi lijepe.
Zaboraviš što otplešeš.
Što otplešeš izbaciš.
Tu unutra je zamak.
Vlaga je praktična.
Pristup je u otvorima.
Istrgnu se iz gvožđa i olova, obruči.
Oproštaj ukida lavinu.
Iz sela banu vojnici.
Jezgro je zaplombirano, zaštićeno, ima bijelu kožu.
Moć krcka sve.
Ono što smo izdubili, padne.
* * *
Iznad rijeka je zrak
kupastiji od oblaka.
Voda je hladna.
ANTON GOJMIR KOS
Nema otpora, zato smo žalosni. Fedra je
puna glicerina. Čempres, koji bi trebao
ispljusnuti sok na Tavridi, posustaje.
Znam da pužić gleda kroz brda.
Znam da se popenje. Vidim da
divovima sijeva u čeljusti. Topli
trbuh kozmosa je elastičan.
Pokroviteljski i prazan. Kosa, srp,
čioda i mačeta, svi su isti. Ne
vrše svoju funkciju. Smrt
odmjeriš kao cjepanicu i odložiš.
Sjećate li se? Anton Gojmir Kos,
prije nego umre, kako zasikće svjetlost
po ledenicama na škofjeloškim
krovovima, koje slika? Tako veliki gospodin
na nešto tako ranije uopće nije pomislio.
Zažario je kad mu je žena prala
kist. Naslonio se na svjetlo i ugasio.
QUID PRO QUO
Čista rečenice, stresi sjeme u moju tüču. Tatar je
uzeo skakavca. Riba i šušti očima.
Došao je do zvona, opipao ga, skakavac
ga je štipao oko kose. Je li se rastao od
svog konja, kad se pokliznuo? Je li za svoj
tobogan upotrijebio Aziju? Pješaci imaju
svoja lica umotana u marame. Kote su
izrasle na rubovima sjena. Ninive putuju po
dugoj cijevi i onda špricaju. U liftu se
sreću kradljivci. Merkur na kosi
i na masi. Okrugao sam. Tintast, tako da mi se
očni kapci šire. A dok susjetka, dolje,
doji svoje dojenče na balkonu,
sunce dahće uzbrdo. Ivi sam rekao.
Iva je sad opterećena šamarom.
Peče. Hladi se. Pauk baci svog
insekta na metronom. I opet smo kod
Tatara koji je prvi put vidio stepenice
i otišao leći na njih. Stavljeni u
kištre i niše, ne čini li ti se da je tu više
elemenata nego u bombonu? Historija
čuči. Kad tešeš kolijevku, kad udariš konja
(udariš ga kao ormar) i duše seliš s
mišem. Čovjek je putna torba. Kapci su mu
zalili blizinu. Viljuške, šibice, kaput
Nike sam usisao iz bitumena. Tačke
su se prilijepile. Tenis, dok je loptica
prazna, priručno miriše. Rub reketa
pretvori ti se u parobrod. Složi palazzo.
Zadihtuj krpe i otvori srebrni ekser.
IZ MELOSA
Geniji gurnu jezik u usta,
sunčevi sustavi im oslabe.
Ustanu svježi, kao žilet
iz špilje Šalamun.
*
Povraćam u sunce.
Treba me.
*
Kad bismo ogromnu užarenu kuglu sapeli,
travu bi scvrlo bez svjedoka.
*
Da počne ovca: be… be… be…
*
Pođi na pašu trbuhom za kruhom i dodaj glinu.
Baci štap, kengure!
U visinama pleća nisu potrebna.
*
Cipele su prohodale,
pupoljci su ocvali.
Uzeo sam daščicu za ravnanje malte.
Noge su tonule u ulje.
Suza, prikovana na dno bor-mašinom,
kao da bi lokomotiva gurnula snijeg
sa safirom pješaka uzbrdo.
*
Gdje ti dušu gasi?
Odlazi među dva kamena.
Rudu sam izmolio za amalgam.
Barmen jede s nostalgijom.
O SLIKARKINOJ ODJEĆI
To nije košulja, to je
atlas. Bila je skinuta, smotana,
otrcana.
Lepršala je. Probušio ju je
gigant. Svako
jutro, kad ju je
oblačio. Podređuje li tvoje
otkucaje srca?
I moje stare hlače, koje
krpaš, zakrpu na
zakrpu, samo još
očeve iz Barija imaju
više zakrpa. Dobro je da smo se
dobro razumjeli. I da ti možeš
kombinirati košulju i
hlače. Kad je
umirao, bio je kao
bog.
Kao uporno dijete, u smrti
svjež.
POĐI
Pođi.
Zdrobi i obriši čisto svjetlo.
Uđi u čisto svjetlo.
Tamo je i leluja kao zastava.
Kleči.
Pretopiti ne treba baš ništa.
Svuda je, u vlazi.
U bijeloj škrgi srebrne niti.
Izreka stoji: nina te.
Nosić možeš napraviti od svjetla.
Da diše lađe, grobove i zrak,
zid bijelog mi.
HRAM
1.
Tamo, gdje se nema šta reći,
svjetlost je nestajanja.
2.
Vrijeme se pomiče.
Lava žari.
Ispod žlijeba sam, tiha gljiva.
Bronca ljulja.
Plamen je nijem.
To je za mene.
Strašno.
To je za mene.
3.
Kutić, suh crven kutić.
Ko je opruga?
Tu sam pokopan s tobom.
Time imam sve.
4.
Kao Buda zurim u nepomičnog.
U džamiju i stijenu.
Ruke uzimam.
Savu pijem.
Vidim čaku. Žrijebam se.
Glava mi je sasvim mala i bujna.
Govoriš mi. Govoriš mi.
Sa svatovima sam povezan.
5.
Povraćam od sreće.
Ko su tihi, bijeli konji?
Bože, kako si okrugao.
Bože, kako si dobar.
6.
Položaj trna u tvojoj kruni,
mlin se zaustavio u stijeni.
U jabuci, u sjemenu,
nema pod nebom usta za tebe.
7.
Sve koje satovi zebu,
vrijeme ne začuje.
Nema kaska blagog.
Divljak ne leži na štitu.
A grom, koji ti je iz usta krenuo,
pita dragulje.
Drobi vrata mozganja.
8.
Pjena na gubici govori o boli.
Kravu obrišem.
Tikvo! Čuješ li me?
Drugog nemam.
9.
U suncu se izobličio tvoj oganj,
koji je bio bratu brat.
Preveo Josip Osti
|
|
