O autoru
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.
SVJETLO MRAKA
(izbor)
MORE JE SIMBOL BOGA
Sunce još nije izronilo iz pučine sna iz rodnice
pijeska
Vrelina i tišina pokrili pustinju i more
S balkona modernog hotela
Bijeli se Hiljadu i jedna noć
U pupku beskraja
More nije samo simbol Ljepote
Mistik si i kad mjesto Proviđenje slučajnost kažeš
Ako sam danas mudar to je što sam juše bio lud
A ipak mudri
Kako tvoj vid kratko seže oko ti ne slijedi podzemne Puteve plama
Priznaj
Strast je slučajna nepogoda
Što samo moćne duše sreću
PUSTINJA
Zamišljam pustinju
Ne žutom kao zrnca u mom grlu što je nanio vjetar
sa plaže pod utvrdom
Već raznobojnom
Kao dûgu pred suton
Matmata je Mjesečeva luka
U birtiji sa dva stolića u
Slanoj pustari
Čami ljubavnik Hathorin
- Hatore gospodarice glazbe radosti i strasti -
Profila ko u sokola kao u sina boginje magije i
Ljepote
Tijelo i glava mu skriveni bijelim velovima
Lice ispucala crnica kakvu nikad vidio nije
Na njemu uklesana povijest anđela i ljudi
Tikriznoplave oči - dva užarena safira
Slikam ga za uspomenu
Jedini on nije tražio novce
A kad se ponovo nađem u živom pijesku rodnog
grada
I tada ću se sjećati
Bijelo - crnog cvijeta izniklog iz pijeska i stada
jednogrbih deva
Neće moriti ni spržena sjenka kafane što ne pruža
hlad ni džinovski portreti predsjednika
Na ulazu luksuznog hotela Mehari
Misliću kako su blud i Bog tu u zagrljaju i
Jednako mirišu
Pustinja i raj
DOK SARABANDU SLUŠAM
PRIJATELJU
za J. Ostija
Dok Sarabandu slušam
U slike davne zagledana
- Naravno ko jučerašnje da su -
Plesa u Aleksandriji se sjećam i
Svih bogova koje zavedosmo i
Kamena na kome faraonima i boginjama
Našom mladošću
Laskasmo
I parka s divovskim palmama
Gdje trbušna plesačica s Anubisom se natječe
ok u dvorcu kralja Faruka na mene
Džinovski žohari navaljuju ko Sotonina vojska
Iz crnog gejzira izvirući
U areni usred pijeska
Pokraj dvorca među palmama
Te vrele egipatske noći
Engleski konzul me prosio
Ne primijetivši nevjestin veo
Koji mi je lice pokrivao
Ni drugi ga ne vide
Pa ni onaj što me natjera da mu se
Pred oltarom zakunem
Podno Sfinge valcere izvodili smo
A zvijezde pljeskale i bogovi u letu
S Nounom kao perjanicom
(Gospodarom sluta i ništavila)
Korak naš pratili u plesu
Izis i Horus Ra odavno su mi rod
I Nephtis saveznica
U pustinjskoj noći
S iscrtanim mjesecom
Na njoj
Himnu Atonu sam skladala
Što se na horizontu
Zvjezdanom odavno oglašava
Ko savršenstvo krasote
Kojom djevice defloriše
Bdijući nad galaksijama
I zracima mekim probija
Opnu
Neumoljive nam svakodnevnice
Svako stado ga obožava
Dok sjeme mužjačko na oplodnju sprema
Svjetlost sije i blagi mrak za počinak
Tajnu ljuljajući u posteljama nam
Ovu himnu Atonu i sad pjevušim
U neprospavanim noćima
Dok mi Anubis pomaže
A Neit sanjalački promatra
U pustinji pod mrklim lukom
Sa mjesecom iscrtanim
Na njemu
Dok Sarabandu slušam
U slike davne zagledana
- Naravno ko jučerašnje da su -
Plesa u Aleksandriji se sjećam
I stijene na kojoj faraonima i boginjama
Našom mladošću laskasmo
Sjećaš li se
I ti ?
NEVIDLJIVA VJEŠALA
Pariz ponekad
Na nevidljiva vješala nalikuje
Pritajena iza koprene
Uskovitlanih čula
I lomljivog smijeha
Tu sjeni mojih mrtvih Avetinjskim morima promiču
Pred zatvorenim kapcima
Kao jedrenjaci
Mračni i smradni
Iznemoglim nadama natovareni
Sjećaju na moje bivše gradove
I moje bivše živote
Ima li šta tužnije od uspomene na radost?
Sa slikom svetkovine miješa se
Lik djeteta Preklanog grla
Raskomadane žene
Muškarca što poput goveda preživa
Vlastiti izmet
Planeta
Brod čudovištâ
Reda naricaljke
Kao grabljivica krešti
Moji gradovi su u koroti
Pariz je ponekad tamnica katkad
Svetkovina
Što lomi lance tijela i ono klikče
A potom opet san
U kome ječe zvona
Kao čopor mačaka potopljenih
U ključalu rijeku
Fekalija
SKUPA SA SNJEGOVIMA
Čak su i uspomene
Iskopnjele skupa sa
Snjegovima
U lavežu bezumlja
Pomeli ih s gradovima
Smetovi
Maloumlja
PLES U VENECIJI
Na pustom Trgu
Gdje se Hiljadu i jedna noć
Usidrila
Skupa s lađama i tornjevima
I šarenilom jedrenjaka
Umjesto crkvenih zvona
Te noći
Valceri su odzvanjali
- U rodnici neba uglazbljeni -
U slavu sjenki što su nevidljivim krilima
Zamahivale u plesu
Te noći
Na pustom Trgu San Marco
Ruku za ples pružio si
I k sebi privukavši me
Ko dugačku maramu od baršuna
Zavihorio
Poput zmije
Pod frulom čarobnjaka
Navodio da se izvija po Trgu koji je kao staklo
Blistao
Magličasta silueta
U igri zakovitlana
Školjka je postajala a
Perla u njoj zrcalo
Gdje se oslikavaju kanal
I zvijezde
Skupa s pritajenom žudnjom
Kao stablo onostranog
U nebo si rastao ruke poput korijenja
Pružajući
Šiva si bio i brojnim rukama
Oblake grlio
Mojim korakom kormilario
U plesu
Te noći
Mjesto zvonâ na crkvi
Valceri su odzvanjali
Po uglačanom i pustom
Ogledalu
Sna
Kraj kanala i lađa što su se lijeno ljuljale
Gdje se Hiljadu i jedna noć usidrila
Sa Venerom u školjki
Na Venerin brijeg
Jedna varnica je pala i
Neznane melodije
- U pupku neba uglazbljene –
U moj bezdan prosula
Skupa s plamenom
More je
Svoj nokturno šumjelo
Dok je zvonio Trg
Od plesa podrhtavao
Skupa s neizrecenim šapatom
Žudnje
PJESMA SAMOĆI I KIŠI
1.
Uspomena na gradove ponekad je
Kao sjećanje na ljubav
Gradovi moji se čarima kafana mjere
Ne utvrdama rijekama šarenim pticama
I ženama sličnim zelenom požaru u proljeće
I moćnim pojem pjesnika
Zaborav ipak nije izgubljeno sjećanje
Sjećanje na grad
Kao mravinjak u kom se gužvaju slike
Što se u snu u smijeh pretvaraju
Gmižu sokacima utonulim u sivilo
Ukrašenim žar-cvjetovima
Voda je bistra poput slane suze djetinjstva
Crne se grobovi neznanih junaka
Pod njima kao da Cinxtia
Boginja ljubavnog sjedinjenja
Svoje djevičanstvo zalijeva ko ljiljan
Dok jurišamo na zvijezdu
Ili je to
Juriš sunca na truplo žene?
Svilu djevičanskog ljiljana
U koji se preobraća tačka
U dnu porte posijane mračnim grobnicama
Gdje je tek kenotaf pjesnikov
Djevičanski bijel
Stravično bijel
Kao nesreća
Voda bistra poput spleeni suza djetinjstva
Juriš na suncu na bijela tijela žena
Svilu … i ljiljan …
2.
U napuštenom gradu
Pod prozorima kućice
Djevica uzalud pokušava svoj
Cvijet da odbrani
Grad je pust
Samo kiša i
I ja
Sjećanje na bjelinu zapljuskuje pogled
Daleko od krda pjesnika i
Psećeg izmeta u luksuznim četvrtima ispred
luksuznih hotela
Grada svjetlosti
Tog mlakog predvečerja u stranom gradu
Daleko od ptica, stada i salaša bivše domovine
U kafani
Zidovi su poplačani portretima
Glamuroznih Francuza
Ali ja Hemingwaya
Vidim
Krčmu u Havani i moju mladost što kao sunce
Tone u more
Na pučini Varadera
I ženu što tiho korača
Kroz purpurni mrak i crne uspomene
Kroz stihove pomračene olujama doba
U sjenku ogrnuta
Bezbojnim krilima na bijelom grobu pjesnika
Zamahuje
Kao crni golub
Zlosluti
3.
U slavu nedjelje dosade i piva
Ispod prozora moje hotelske sobe
Dokoni mladići poput goveda
Riču
Ni sna ni svilene slike ispod kapaka ni ljiljana
Da zamiriše noć
Ni trubadura
Koji bi poleglo sunce ugledao
Mistikom užasa prošarano
U koje je Ardenski pjesnik
Iz mliječnog groba gledao
Mislim na tkača nepregledne plaveti
Koji je u mirovinu pošao te nedjelje
U gradu
U kome se bjelasalo mnoštvo zadnjica
Dama Féliciena Ropsa
Sniježnih poput Rimbaudovog groba
Okruglih i lijenih ko kapi kiše tog nedjeljnog
popodneva
Koja je padajući dahtala
Kao lokomotiva mog djetinjstva
I brojni falusi
Nabrekli
Milovali bijele bokove muza
Zatureno rumenilo prizivajući
Mladosti
Moje il’ pjesnikove?
Zaborav ipak nije izgubljeno sjećanje
Samoći pjevušim i tišini
I kiši
I uspomeni na dan
U kom je zastalo sunce
Na vratima pakla gdje se odavno sva
Moja proljeća prže
I ženi sjeni
Što promiče kroz pjesmu poput lijenih kapi
Nedjeljne kiše
Moje sjećanje na grad
Ponekad je kao cjelov
A nekad na ljubavni hropac Naliči
SVJETLO MRAKA
Naše dvije duše su jedna
Djevica
U tački skrivenoj u srcu
Isprepletene
Ko ljubavnici u vrhuncu slasti
Ako te izgubim sebe izgubisu šapnuo si pa
S one strane zavjese
Na stihovima odjezdio
Po meni se razliježu bijele
Slike voljenih što se u vjecni san survaše
Dok oni negdje gore
- Ili dolje? -
U truplu tajne
S tajnom pomiješani
Džinovske suze po rašcovjecenim licima
Krote
Je li suza jedino što
Od zaspalog ostade
Jedino
Zajedničko
Nama bludnima nama budnima
S njima šistima s njima usnulima
Suza ?
Ne nego bljesak tmice
To strašno svjetlo mraka
U dnu bica zaptiveno
Gdje je duboko i mrašno ogledalo
U njemu se
Naše duše zrcale
Nas bludnih nas budnih
Sa njima usnulim
TMICA KOJA SVJETLUCA
Iz trbuha zemlje voljeno biće
Žamori:
Život nije drugo do tmica što svjetluca
Ugašenim tijelima
Umrlih zvijezda
USPOMENA NA NOĆ
Možda je oduvijek trenutak bio vječnost
A vječnost tren
U mojoj postelji
Ružičnjaku
Ispunjenom pjenom
Sladostrašća
Nevažan je grad
I plamen svijeće što se izvija ko pohotna plesačica
U bašti kafane punoj jorgovana
Malina
I ruža
Na brežuljku što se ogleda u padini
Preko puta
Noć pada ko bešumna granata
Pršte svjetla mraka
Sijeva ogledalo
Tvojih očiju
Piješ čudotvornu tečnost
Dok prsti ti ko prištevi
Zahvataju mi tijelo i
Promiču vlasima moje kose
Umm Kulsum tužno pjevuši u vrtu
S postavljenim stolom
Dok grickaš kreker s kavijarom
Na izvezenom rupcu s cvijetićima
Gdje miriše djetinjstvo
Opojnije od jorgovana
Iz tašne mi se rasuše
Zastarjeli sitniši papirići olovke
Vlati trave
I božur
Ubran tu
Na uzvišici što se u ogleda u padini preko puta
I pregršt imena s adresama
Bivših ljubavnika
Dok stara
Ćelava pjevačica na Saint Michelu
Zavodi prolaznike i
Suhraverdi skandira tajnu Besputanog
U mislima mi
Jesi li kleknuo
Na koljenima moje uspomene brojao
Na travi
Možda je baš tako bilo
Možda je uvijek trenutak bio vječnost
A vječnost tren
I modra se padina u noći
Ogledala u svjetlima tame
Kao ja u tvojim očima Zrcalu
Što prolaznošću prijeti
|
