O autoru:
Srečko Kosovel je rođen 1904. godine u Sežani. Umro u Tomaju na Krasu 1926. godine. Prva knjiga, Pesmi (Pjesme), objavljena mu je posthumno, 1927. godine. Slijedile su knjige: Izbrane pesmi (Izabrane pjesme, 1931), Zbrano delo I (Sabrana djela I, 1946), Moja pesem (Moja pjesma, izbor, 1964), Integrali (1967), Zbrano delo II-III (Sabrana djela II-III, 1977), Pesmi v prozi (1991),…
O prevodiocu:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo preko sto knjiga sa slovenačkog. Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike.Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Od 1990 živi u Sloveniji i od 1997 i pjesme piše na slovenačkom jeziku.
Izbor iz zbirke
SREČKO KOSOVEL
PJESMA
Mnogo je riječi, mnogo riječi,
ali sred svih je jedna;
usred svijeta
tako sama kao ta
uistinu nije nijedna, nijedna.
Kao drozd na Kras
u lakom letu doleprša
u jesenji čas,
na ledini, iza borova
navikne se na pustoš krša.
Lovački pucnji odjekuju na ledini,
gledaj, sad će ga ustrijeliti.
Po što si došla, misli, na Kras
u ovaj turobni jesenji čas?
Pucnji se gube u daljini…
JESEN
Sitna kiša rosi,
bijeli su kraški puti,
sivo je rano jutro.
Bor, bor ne šumi,
kamo taj put vodi?
Sivo je rano jutro.
Drozd se probudi,
zaleprša, uzleti.
Sivo je rano jutro.
BALADA
U jesenji tihi čas
doletje drozd
na Kras.
U polju
nikoga više,
samo on
leti
preko ledine.
I samo ga lovac
prati…
Pucanj u tišinu;
tanak curak krvi;
drozd
osta ležati, ležati.
JEDNOSTAVNE RIJEČI
Volim te jednostavne riječi
naših kraških seljaka,
volim ih, o, više ih volim
od vas, gradaskih pjesnika.
Kao da vidim predio jasno
nad tihom zelenom dolinom,
kao da vidim stijene i borove
koji stražare nad dolinom.
Volim njihovu oštru tišinu;
poput hrapavih ruku
zovu me neprestano tamo,
izgubljeno dijete…
O, ZLATNI VEČERNJI OBLACI
O, zlatni večernji oblaci,
blistavi u lomačama zlatnoognjenim,
kao da upijate
u sebe sumrak,
kao da gasite
upaljeno zlato, -
O, zlatni večernji oblaci,
gledam vas i bogat sam;
pa što, ako tog trena ugasnete,
što, ako u crni bezdan utonete.
Vidio sam u vama ona vječni žar,
vidio u vama onaj vječnog života dar,
što, ako u bezdan utonete!
TIHA MISAO ZABLJESNULA
Tiha misao zabljesnula
nad večernjim krajem,
duša odbljesnula
zlatnim sjajem.
Tiha – kuda otišla je
duša zagledana,
kao ptica da je
preletjela suton dana?…
U SAMOTNOM POLJU
Tiha su polja, srebrno blistaju,
svijetli oblaci nad poljem hitaju,
svijetli oblaci, bijeli labudi,
mirno idu u svojoj slobodi.
Za suncem idu, dok sunce gasne,
a sa njim moje misli tamne,
o, oni idu, a moja misao ostane
i čuva te napuštene poljane.
|
|
