O autoru:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo preko sto knjiga sa slovenačkog. Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike. Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Od 1990.godine živi u Sloveniji i od 1997. i pjesme piše na slovenačkom jeziku.
Poezija
OŽIVI MRTVA GRANA
Barbari i Urški, koja joj je pomogla umrijeti bez bolova, a meni živjeti s njima
OŽIVI MRTVA GRANA
Oživi mrtva
grana, kada na njoj pjeva
zaljubljeni kos.
Nas dvoje se budimo.
I vrt se budi.
Svijet je probuđen.
Liječiš me i liječim te,
liječnice moja –
ljubavlju.
U bolnici
miluješ umiruće,
a kod kuće mene.
Mnogo ih je
pred tobom umrlo samo
ja sam oživio.
Veseo sam, kad se
igram jezikom, ti
pri tom uživaš
Svaki naš poljubac
za mene je haiku i
volim pisati takve.
Utapljamo se
kao pčele u medu.
Je li to slatka smrt?
Tu Chagallovu
sliku vidjelio smo samo
nas dvoje – letimo.
Te noći si stvarno
poletjela. Ja sam ti
svjedok.
Chagall nam je
Nacrtao krila. I,
potom ih, izbrisao.
Svaki naš zagrljaj
je uzašašće istodobno
i u zemlju utonuće.
Kada dođe zima
ljubavi poljupci su
mrtvi leptirovi.
Slomljena grana
bora. Cijedi se smola.
I rana miriše.
Najednom gusta
magla i ne znam jesi li
uopće pored mene.
Nas dvoje se udaljavamo,
nikome se
ne približujući.
Ne vidimo se
i ne čujemo. A ja
te volim.
Za nama je cvjetna
nedjelja. A pred nama
samo velika noć.
Sreli smo se
kraj Cerkniškog jezera.
A sad ga nema više.
Vidio sam zvijezdu.
Pala ti je u oko
i tamo se gasi.
Zvijezde su hladne.
Još se grijemo samo kraj
ugasle vatre.
Voliš psa,
ja mačku, a njih dvoje se
ne vole.
Bili smo nježni
i strasni – odjekuju
tvoje riječi.
Sam pod kišobranom.
Ljepše mi je bilo bez
njega – s tobom.
Premećem se po
krevetu. Grijem i tvoju
hladnu stranu.
Htjela si da ti
napišem pjesmu. I
sad je pišem – sam.
Leptir na listu
spi. Kada zapuše, čini mi se
kao da leti.
Moj vrt je samo
jedna pjesma. Kome je
pišem, ako te nema?
Nasljednici moje
ljubavi, draga, bit će
cvijeće i ptice.
JOŠ JEDNA RANA
Noć se budi.
Stojiš na kućnom pragu.
Miriše na zovu.
Ležimo. Dva smo
upitnika, koja se ništa
ne pitaju.
Noćas nećemo
pominjati ljubav.
Samo se ljubiti.
Ležim pored tebe,
koja tiho dišeš i znam
da još nisam sam.
Ptice iznad mene
lete ispod tebe. A
gdje je avion?
Kad si na drugom
kraju, grlimo se
i ujedno zemlju.
Sanjam da sam u
San Diegu, ti tamo da si
u Tomaju.
Dočekam sunce.
Prva zraka pozlati
sanjano lice.
Tvoj smijeh na vrtu.
I počne sniježiti
behar trešnje.
Kad smo zagrljeni
imamo jednu sjenu.
Ta je duginih boja.
Kad se ljubimo
jdno drugom mirišemo
bolje od ruža.
Može li tko,
draga, prebrojati
sve naše poljupce?
Ljubili smo se
htijući – ranjavali,
pri tom, ne htijući.
U ogledalu smo
goli i obasjani
sunčevom zrakom.
Oblaci – dijelovi
naše odjeće, koje smo
bacili u zrak.
U tvojim očima
sunce. U mojim oblak,
koji ga je prekrio.
Noćas je nebo
nad nama naslikala
ruka El Greca.
Kad se otvori tvoj
cvijet, nad njim treperim
kao šareni kolibri.
Kažeš: Moj pjesniče!
Mada sam pjesnik samo
kad nisam s tobom.
Zlatna kiša! A kad
sunce zađe bit će
bez boje, hladna.
Sam bih trčao po
kiši. A s tobom, zagrljen,
idem polako.
Rekla si da je
naša ljubav: sad.
Sad je već prošlo.
Čaj pri našem
opraštanju bio bi gorak
i pošečeren.
Vruće ljeto.
Na svaku suzu sleti
nekoliko leptirova.
Opet će zima. I
grijat ću se uz sjećanje
na našu vatru.
Još jedna rana
na srcu, koju neću
htjeti liječiti
Bol će biti
moja nova ljubavnica.
I radovat ću joj se.
O boli
neću pisati. S njom ću
ići u postelju.
Sve što sam volio,
još uvijek volim. O.
čudesno blago!
Sjetva – bezbroj
poljubaca. A žetva samo
nekoliko haiku.
Ono što se
nama događalo je
haiku roman.
Neka te, kada me
ne bude, strasno ljube
more i sunce.
PUT DO GROBLJA
Između vinograda
put do groblja.
Nema puta natrag.
Sunčan oktobar.
Zlati se tvoja urna
u mojim rukama.
Kada si umrla,
obukao sam te. A prije
sam te samo skinuo.
Ptica na nebu.
Riba u vodi. A ti
u crnoj zemlji.
Sad, mrtva, pjevaš
kao riba i šutiš kao
vesela ptica.
Mada te nema – ti
za mene postojiš: neprisutna,
istodobno nazočna.
Grlimo se,
zemljo, koja si bila zrak,
voda i vatra.
Spavam sam. A ti kao
nekada vučeš jorgan
na svoju stranu.
Sad pijem čaj sam.
Iz tvoje šolje, poslije
svoga, hladnog
Kućnog mačka,
kada te nema više, miluje još
samo moja ruka.
Godinama smo
dijelili radost, a sad
studenu samoću.
Utopljenica si.
Od vira do izvora
putuje tvoj pogled.
Vjetar te miluje.
Sunce te ljubi. I
ljubomoran sam.
Moje ruke su
tebi mirisale na cvijeće,
cvijeću na tebe.
Nekada sam sadio
cvijeće za tebe, a sada ti
palim svijeće.
Gušter na tvom
grobu – krilata ribo,
ptico bez krila.
Pripalim ti svijeću
i legnem na grob,
koji je u meni.
I dalje spavamo
zajedno. Grijem te, mada
znam, da je uzalud.
Sunce zalazi
i pali ledene svijeće
na jelama.
POGLED U NEBO
I za mene je,
Rebindranath Tagore,
dom svijet i svijet dom.
Kaplje po lišću
i mrak se oglašava
tihim pjevom.
Bez vjetra. Samo
jedna grana pod teretom
snova zatreperi.
Lastavica leti
na jug. Na njenim krilima –
mahovina. Pokazuje sjever.
Vidim čuka na
jeli. Ne čujem ga,
jer puše na drugu stranu.
Bambus je knjiga
u kojoj pjevaju
nevidljivi vrapci.
Pokušaji vrapca
da sleti na
odrezanu granu.
Uz pup ruže
zaspim, kada se probudim,
već je ocvala.
Procvjetala grana
na zemlji. Usprkos pčelama
na njoj – miris smrti.
Roda u vodi.
Izgleda da ima
slomljene noge.
Na morskom dnu se
pomjera sjena lađe
pune mrtvih riba.
Odisej sam i
Penelopa. Lutam i
čekam se istodobno.
Zidanica od
knjiga. Zazidat ću i
vrata i prozore.
Spaljene pjesme
odlete u noć na
krilima od vatre.
Oraha nema više.
Iščupala ga je oluja.
A uvečer miriše.
Pogled u nebo:
krošnja jabuke golih
grana puna je zvijezda.
|
|
