O autoru:
Nadan Filipović je rođen u Sarajevu gdje je i studirao prirodne nauke i hemiju, profesor na Fakultetu u Banja Luci do izbijanja posljednjeg rata na Balkanu, danas živi u Perthu, Autralija; bavi se istraživačkim radom, piše i obajvljuje romane i pripovijetke.
U čekanju crvenog tramvaja
Sanjah, budan sam u predugo ružnom snu
Jasna, situacija sasvim jasna, premda se o snu radi
Čekam crveni tramvaj, onaj s mesinganim rukohvatima
Što klopoće, poskakuje i cvili kadpred stanicom koči
Onaj davni - sredina malo naprijed molim - i kondukter
Sa brčićima kao u Adolfa neumorno pljucka u prste
Otkidajući vozne karte iz kožne tašne na prsima
I usporeno vraća kusur.
Cin-cin, oglasi se zvonce, a tramvandžija pokreće ručku
Kao na kafenom mesinganom mlinu, tako nekako
Drvenija, Ćumurija, Principov, VijeĆnica, okretaljka, i sve tako
Do posljednjeg noćnog što do praskozorja spava u remizi
Ali moj crveni tramvaj nikako da da dođe,
PredosjećaLI da sam jedini putnik na stanici
Što da se Drveniji privuče zbog nekog što sanja.
Stojim, pomaknuti se ne mogu,a krenuo bih uz Miljacku
stope su mi se stopile u asfalt, što se popeo do članaka
Ne mogu isrčati iz ovog tramvajskog sna
Panično pobjeći kao da sam ubio nekog vojvodu
Ili nadvojvodu, nemam NI muzeja ni službenih stopa
Kao komšija MI, dvije stranice uzvodno, što mu je ime krasilo ploču
I što su nasnjegove tuberkulozne oči tužno odmjeravale
Sa goleme, često prašnjave slike u staklenoj vitrini.
|
|
