O piscu:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.
MOZART
(odlomak)
II DIO
Moja teorija je da ljudska rasa postaje sve gora…
Vjerujem u obrnutu evoluciju. Posljednji
čovjek na zemlji biće i zločinac i ludak.
Isak Baševis Singer
1.
Prošlo je nekoliko mjeseci od mog posljednjeg susreta s Lidijom i dvije godine rada u Strasburgu.
Vagon restorana, u kome i dalje putujem, sve više me podsjeća na svojevrstan romantični bordel gdje se ne zna ko je klijent ko prostitutka. Putnici kao da tu svraćaju da se nadoje putenosti, a ne da se najedu, prije ili poslije napornog radnog dana. Moja radoznalost ne jenjava ni nakon dvogodišnjeg putovanja na istoj relaciji. I dalje srećem različite ljude, ponekad sklapam poznanstva.
Sve češće se viđam s Karmelom. Desi se i da odsjednem kod nje, ili da ona dođe kod mene u Pariz. U Mozartu imamo četiri sata za druženje. Poput Lidije, priča o svojim avanturama, i o nedavno raskinutom braku, ubijeđena da je ljubav prema bivšem, koje nije bila svjesna kao mlada, ostala djevičanski čista. Sad zna kako ne treba ni s muževima ni s ljubavnicima, odnosno, sad zna da treba krmka niz dlaku! Stisnula je šaku, uvrnula je, zgrčila lice: "Bila sam nepodnošljivo posesivna. Više neću!" Svu krivicu svaljivala je na sebe. Čekala je novi susret, ne mareći što je on ponovo oženjen i što ima djecu. Povremeno se upušta u druge veze. Među njenim mužjacima ima i vlasnika restorana, i prodavača de quatre saisons, i muzičara, i pisaca, i slijepih putnika iz voza, i autostopera, i profesora univerziteta, i učitelja klizanja. Za razliku od Lidije, Karmela misli da su muškarci manje kukavice, a više proračunati i taktičari, lovci koji kad se jednom dočepaju plijena, odustaju od njega. Francuzi kažu: tu me suis, je te fuis/je te suis, tu me fuis. Stara, nikad izhanđala lozinka, koja je kod Slovena, daleko od igre riječi i snage rimovanih metafora, ona najprofanija proza: trčiš za mnom, bježim od tebe/ trčim za tobom, bježiš od mene! Svi ti sumnjivi mužjaci, osim bivšeg muža, iskorištavaju Karmelu materijalno, i svi posuđuju novce koje joj ne vraćaju. Osamljena, grozničavo sklapa prijateljstva s ljudima koji joj nisu intelektualno dorasli, bez obzira na njihove diplome. Neki jedva govore francuski, ali imaju udobne stanove i unosne poslove. Iz bogate familije, naklonjena je Zelenim i na strani manjina u Francuskoj. Ide i na svadbe Turaka iz Anadolije - to su cijela sela koja se po principu "porodičnog okupljanja" nastanjuju u Francusku. Poklanja im skupocjene biblote, "ručne radove" koje oni vjerovatno ubrzo bacaju u smeće kao nekorisne. Kuća joj je uređena ukusno, s pažljivo odabranim, potrebnim i nepotrebnim detaljima. Poput njenih dokonih, i snobovskih prijateljica Nijemica, i Karmela obožava najvulgarnijeg među francuskim piscima, i rado odlazi u Berlin gdje, u mondenim salonima, prisustvuje glasnom čitanju njegovih djela, gdje grupno uživaju u autorovim opisima pražnjenja crijeva i onanisanja.
U Mozartu sam susrela i jednog veterinara koji mi je, sa mnogo strasti u glasu, govorio o seksualnosti kod životinja i njihovim seksualnim organima, koji kod nekih mužjaka dosežu veličinu i od nekoliko metara. Tako kod plavog kita, spolovilo u erekciji može biti veliko tri metra, a u promjeru je jedan i po metar veličine. Kod slona, spolovilo je dugačko 1,5 metar, a teško 25 kilograma, dok je kod gorile u erekciji veličine samo pet centimetara. Po riječima ovog mog saputnika, ima životinja koje, kao i neki ljudi, više vole masturbaciju od seksualnog čina; ima ih i onih koje su rođeni voajeri i egzibicionisti, ali, za razliku od mnogih muškaraca, rijetko su homoseksualci, osim u nekim izuzetnim prilikama: kad ostanu bez partnera drugog spola. Dok priča, reže polako, gotovo erotski, svoju ogromnu kobasicu koja naliči na nabrekli falus neke životinje. Srela sam ga više puta, i svaki put je priča bila gotovo identična, kao što je bila ista i kobasica koju je redovito naručivao. Potom bi odlazio u WC. Možda da masturbira?
Ovaj veterinar je bio fasciniran i ženama koje radije biraju svoje partnere među domaćim životinjama, nego među ljudima. Nekoliko njegovih prijateljica "živjele su" sa svojim psima. I one su, poput slavne B.B., bile razočarane u jači spol, koje je evolucija trebala dovesti do uspravnog hoda. Slavna glumica, zna se, živi sa mnogo krava, mačaka, pasa i koza, koje joj šapama umoćenim u tintu pišu rođendanske čestitke.
Kad su u pitanju svinje, veterinar misli da nije tačno ono sto tvrde muslimani i jevreji: da svinje vole blato – one vole vodu, koje nema uvijek, pa u nedostatku pribjegavaju i blatu -, i da u njima živi opasan mikrob. Ne jedu oni svinjetinu zato što se to meso najlakše kvari na toploti, nego što najviše naliči na ljudsko, pečeno meso! I ne samo svinjino meso, nego i njen mozak, najbliži je čovjekovom.
Među putnicima koje srećem je i jedan kolekcionar starina, čiji hobi je i to da mjeri veličinu ljudskih noseva; on ih slika iz profila, u tajnosti, da žrtva ne primijeti, a potom, kada razvije slike, uporedjuje ih sa svojim nosom, s kojim je vrlo nezadovoljan, ali ne pristaje na operaciju.
Ne sjećam se tačno u kom povodu mi se obratio. Možda kad je vidio na mom stolu Nouvel Observateur, otvoren na stranici gdje je bila Archiboldova reprodukcija portreta čovjeka sastavljenog od voća, gdje je dominirao nos napravljen od prave kruške? Pogledala sam bolje svog saputnika: kao da mu je neko prišio dugme na lice, tako je djelovao njegov okrugli nosić sa dvije rupice na sredini, koje su zijevale u sagovornika. Shvatala sam što je nezodovoljan, iako sam mislila da su mnogo nesrećniji oni s kukastim nosevima koji im se, kao grabljivice, nadvijaju nad usne.
Moj saputnik nadoveza :
- Nedavno sam snimao nos jednog starca, kao i do sad, uvijek onim tradicionalnim, skupocjenim aparatima, ali samo što sam škljocnuo, aparat je eksplodirao u mojim rukama i napravio lom u operi gdje se to i zbilo. Tad sam odustao od ove, priznajem, pomalo hitlerovske zabave. Sada radije odlazim na nudističke plaže, i tamo, opet u tajnosti, snimam muške faluse. Potom ih upoređujem sa svojim.
Nesvjesno mi se ote misao da mu možda i seksualni organ, poput nosa, naliči na dugme, prišiveno izmedju nogu.
I ovaj moj saputnik, poput mnogih u Mozartu, bio je Nijemac; podsjetio me je na moju prvu posjetu Minhenu. Bilo je vruće ljetno popodne; uveče je trebalo da se nađem sa kolegama međjunarodnog skupa posvećenog dervišima. Otišla sam da prošetam parkom, u centru grada. Tamo sam vidjela sredovječne muškarace, kako potpuno goli, plisiranih tijela, lijeno šetaju u alejama parka; neki od njih, takođe "kao od majke rođeni", bili su u pratnji dama, odjevenih u dugačke suknje, sa šesirima na glavi. Te elegantno obučene njemačke gospe bile su u sredini, oukvirene otromboljenim muškim tjelesima, na kojima su mlatarali rumeni, i slinavi falusi, pa je impresija bila još upečatljivija, a ova "umjetnička" slika ostala nezaboravna.
I njemačkog aristokratu, čija je baba vlasnica zamka u kome se održavaju koncerti i predavanja, književni i filozofski susreti, upoznala sam u Mozartu. Sâm je vlasnik informatičarskog preduzeća, a nedavno je realizirao i film o svom djedu koji je za vrijeme drugog svjetskog rata spasavao Jevreje. (Kad god sretnem nekog Nijemca, ispadne da su mu roditelji spasavali Jevreje; ko ih je onda ubijao?) Moj saputnik vozari dva puta mjesečno do Pariza gdje mu stanuje životna ljubav, francuska novinarka. Mršav, visok, žut poput "Hitler jüngera" iz filma Cabaret, prefinjenih je manira, ali i radoznao, i željan razgovora. Zato je prišao mom stolu i tražio da se upoznamo. Vidjela sam ga više puta u Mozartu, prije nego što je definitivno iščezao. Možda se razišao sa "životnom ljubavlju"?
Jedne večeri, na povratku iz Strasburga, mom stolu prilazi mladić mračan poput noći bez zvijezda, u kojoj kao krijesnice svijetle bezbrojni zubi. Porijeklom je iz Ruande. Naručivši pivo, jedno vrijeme šuti i pije, zureći ispred sebe. Podiže pogled i pita me jesam li umjetnik.
- Pomislio sam da ste jedna od onih glumica...
- Koja?
- ... a kad sam vidio toliko knjiga oko vas, povjerovao sam da ste možda pjesnik. Glumica pjesnik. Je li to rijetko ?
- Po čemu to zaključujete?
- Po svemu.
I on bi volio da čita, ali nema za to vremena. Radi u fabrici za preradu papira. Posao mu je naporan. Kad se uveče vrati u svoju sobicu, nema volje ni za čim osim za snom.
A onda poče pripovijest o ne tako davnoj prošlosti, kad mu je cijela porodica likvidirana za vrijeme masovnog masakra u bivšoj domovini. Ne upotrebljava riječ genocid. Svejedno mu je kako se to stručno zove. On više nema nikog bliskog. Ostao je jedini živ od mnogobrojne rodbine, jedini od petoro braće i jedne sestre. Spasila ga je žena iz neprijateljskog tabora. Izgledalo je kao da je mrtav, pa su ga koljači ostavili, nisu ga dotukli. Prije nego što se onesvijestio, vidio je svojim očima kako mu siluju majku i malu sestru. Iza toga, postoji samo mrak. Ničeg se više ne sjeća osim te mlade žene koja mu je prinijela vode da se napije, a onda ga odnijela na rukama svojoj kući gdje je živjela s mužem i djecom. Krio se jedno vrijeme kod nje i njenog muža, a kad su došli stranci, da slikaju masakr i mrtve, jedna tv-ekipa ga je dovela u Francusku. Tu su ga prvo liječili. Morao je pričati šta mu se desilo. Rekli su mu da će se tako osjećati bolje. Ali on nije imao mnogo toga da im kaže. Stalno je ponavljao jedno isto: da je ostao sam, bez igdje ikoga. Bio je sad još nesretniji, jer je bio daleko od žene koja ga je spasila. Njena kuća bila je i njegov novi dom. U Francuskoj su ga smjestili u jednu porodicu, kod koje je živio nekoliko godina, dok nije postao nezavisan. Htio je reći odrastao, ali se naglo ispravio, dodavši da se ne osjeća odraslim. Samostalan je postao kad se zaposlio. Nada se da će jednog dana ipak i on osnovati porodicu. On je oprostio ubicama, jer su ga roditelji učili da treba praštati. Da je njegova silovana sestra ostala živa, i ona bi oprostila. Ipak se pita naglas "Zasto čovjek mrzi čovjeka?"
Pitanje bi trebalo glasiti : "Zašto čovjek mrzi samog sebe?"
To je bila najtužnija priča koju sam čula u Mozartu. Odudarala je od mnogih drugih, najviše lascivnih koje sam u ovom vozu slušala. Jedna druga ispovijest, na izgled uglađenog gospodina, dirnula me je manje, iako u suštini nije bila manje žalostiva. Taj sredovječni čovjek ušao je u voz u Parizu, a izlazio je, kako mi je rekao, u Nancyu. Tako se, ustvari, predstavio: "Izlazim u Nancyu" , rekao je i sjeo za moj sto, a onda mi pružio svoju vizit-kartu i odmah počeo da priča. Bila je to duga litanija, izrečena monotonim i kreštavim glasom, koji je u velikoj mjeri brisao značenja riječima. Do mojih ušiju jedva su dopirala štura obaviještenja da on ne živi u Parizu, da je išao da posjeti ljubavnicu, u stvari njeno mrtvo tijelo, jer je upravo izdahnula, da su ga njeni prijatelji spriječili u tome, pošto je, navodno, s njom bio samo iz interesa. Ti koji su ga otjerali bili su, ustvari, s njom zbog njenih novaca, a ne on. Da, ona je bila bogatašica. Još za života su je ti njeni kvazi-prijatelji potkradali, a kad je izdahnula, digli su s njenog računa sve što je bilo na njemu, i odnijeli iz njenog, to jest njihovog stana i nakit, i umjetničke slike, i namještaj. A kuće, njene kuće, te kuće... Ubrzo sam ga sasvim prestala slušati. On je pričao, a ja zurila kroz prozor, sve dok naglo nije promijenio ton i rekao vrlo glasno:
- Volio bih da upoznaš moga sina.
Odvratila sam pogled od sijena koje je bilo smotano u plastove u obliku džinovske buradi, posijane po polju kome se nije vidjelo kraja, i pogledala saputnika:
-Zašto biste voljeli da upoznam vašeg sina?
-Siguran sam da bi mu ti mogla pomoći.
O, da, gospodin mi se obraćao sa "ti", kao da se poznajemo od prvog osnovne. Bilo bi to neobično i za jednog šezdesetosmaša, a pogotovo za stanovnika Heksagona koji je u imenu, poput ovog mog saputnika, imao partikulu, kako vele Francuzi: ono slavno "de" ispred prezimena, koje ukazuje na plemićko porijeklo dotičnog.
-Moj sin je vrlo nesretan čovjek.
-Šta radi?
-Ne znam , - odgovorio je.
-Kako ne znate? Živi li s vama?
-U glavnom ništa ne radi.
Napravio je stanku, bacio pogled na valjke sijena i izustio:
-Odlazi kod ljekara. I živi sa mnom. Od kako je izašao iz zatvora.
-Bio je u zatvoru?
-Da, dugo.
-Da nije ubio svoju majku?
Ovo mi je naprosto izletjelo iz usta, ni sama ne znam kako mi se otelo. Pijuckala sam preostale gutljaje kafe, dok je gospodin dovršavao svoj perrier, kad sam čula sebe kako nezainteresirano izgovaram ovu "dosjetku". Moj susjed se nasmijao. To je bio prvi dio odgovora na moju "šalu". Uslijedio je drugi, kazan ravnodušnim tonom tog ubitačno monotonog glasa:
-Da, ubio je svoju majku!
I opet je srknuo svoje gazirane vode.
Iskolačih oči na njega i prvi put ga stvarno primijetih. Lice mu je bilo vrlo blijedo; ličio je na staru gejšu koja je malo prije toga držala na licu masku od egzotičnih ulja da zategne bore. Bilo je nečeg bolesnog u njegovom pogledu, nečeg stravično praznog u njegovim očima; ni traga od tuge u njima. I upravo je ta njegova ravnodušnost izazivala i jezu i žalost.
-Kako znaš? - dodao je potom istim ravnim tonom svog neprijatnog glasa koji je pištao kao "papenov lonac".
-Ne znam. Kako bih znala?!
Ponovio je da bi volio da razgovaram s njegovim sinom, siguran da bi on potom ozdravio.
Odjednom mi je sinula misao: počinilac zločina nije njegov sin, nego on sâm. Ta mirnoća u glasu i praznina u očima koji su izazivali jezu kod sagovornika, bili su više nego elokventni. U mislima sam već razradila scenario: vidjela sam ga kako se prepire sa suprugom u kuhinji, kako poteže za golemim bodežom, kako se sin miješa, pokušava da mu otme sječivo, u čemu napokon i uspijeva. Otac ščepa sinovljevu šaku koja je i dalje čvrsto stiskala nož, prinese je grudima svoje supruge, i probode ih sinovljevom rukom. Za policiju, koja je ubrzo stigla na njegov poziv, sve je izgledalo jasno: sin i dalje s nožem u ruci, cvili nad iskrvavljenom majkom. Nije bilo teško sve to izvesti; sin je ionako bio labilne psihe, možda i šizofrenik. I nije neobično što je žena kritikovala muža zbog varanja s bogatom udovicom iz Pariza, koja je upravo izdahnula, i s kojom je, kako reče, imao dugogodišnju vezu. A tu vezu, očito nije ni od koga krio. Naprotiv, kao da se hvalisao njome.
Dok su me ove misli salijetale, stigosmo u Nancy. Moj saputnik se diže, zgrabi svoj mantil sa sjedišta, prebaci ga preko ruke - torbu nije ni imao -, i požuri ka izlazu. Nije zatražio moj broj telefona. Iako ga nisam nikad nazvala, vrebala sam kada ću ga opet sresti u Mozartu i saznati istinu.
Opet mi se javio biznismen. Prvo iz Budimpešte, a onda iz Istanbula.
-Zadržaću se jednu noć u Parizu gdje slijećem. Možemo li se večeras naći?
-Sutra putujem za Strasburg. Ako dođete ranije, mogli bismo možda popiti kafu u mom kvartu.
-Zar nećete doći u moj hotel?
-U vaš hotel? Kakva ideja?! - uzvikujem umjesto da mu tresnem u lice : "Kakva drskost".
-Odsješću u hotelu kraj Charles de Gaula.
-Znate li koliko je to udaljeno od moje kuće?
-Ali ja mogu uzeti hotel i pokraj Gare de l’Est. Javiću vam se čim stignem.
-Rekla sam da s vama mogu samo popiti brzinsku kafu i to u svom kvartu.
Veza se prekida.
Nekoliko sati nakon toga, telefon opet zvoni i s druge strane žice, pišti biznismen:
-U Parizu sam. Možemo li se vidjeti?
-Iako je kasno, možemo se na kratko naći na Montparnasu.
-Ja sam u hotelu uz samu željezničku stanicu. Čekaću...
-Nažalost… - prekidam ga.
-Možete ovdje spavati. Uzeo sam dvokrevetnu sobu.
Ovaj put odustajem od "hrišćanskog" metoda "ko tebe kamenom, ti njega hljebom":
-Kakva drskost!
-Ja ću vam platiti taxi.
Biznismen gubi nerve. Postaje slika onoga što je od samog početka i odavao: bjelosvjetske prostačine što misli da se novcima sve kupuje i sve dobiva; urla s druge strane žice:
-Nemam ja vremena za šolju kafe!
Tresnem slušalicu.
Kako ja to djelujem da jedan idiot dozvoljava sebi takav bezobrazluk? Ipak imaju pravo oni koji ne daju tako olako svoje brojeve telefona svakoj budali koja naleti.
(......)
|
|
