Namik Kabil

Amarcord
(odlomak)

O piscu:
Namik Kabil je rođen u Tuzli ; završio je studij filma na Santa Monica Collegu i Los Angeles City Collegu u Los Angelesu, SAD. Trenutno živi u Sarajevu gdje radi kao pisac, scenarist i filmski redatelj ; od nedavno je direktor dokumentranog programa na Federalnoj TV. Autor je više scenarija za televizijske projekte, te za igrani film 'Kod amidže Idriza', redatelja Pjera Žalice. Njegov dokumentarni film 'Informativni razgovori' dobitnik je nagrade Srce Sarajeva za najbolji dukumentarni film Sarajevo Film Festivala 2007. godine. Kabilov dugometražni igrani film 'Čuvari noći' imao je svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu 2008

AMARCORD

(odlomak) 

Prije svega
Ja nikad ne bih živio u Americi da nije bilo rata. A onda sam, uprkos svemu, ostao tamo devet godina i svih devet je bilo obilježeno otporom prema obećanoj zemlji. Jedan te isti otpor se mijenjao, rastao i smanjivao, razvlačio do neprepoznavanja, ali nikada nije prestajao biti to – otpor. A danas, dvanaest godina nakon povratka, shvatam da mi je američko iskustvo jedno od najvažnijih, bez obzira što sam tamo otišao bježeći od rata i što nerijetko mislim o sebi kao o ratnom profiteru. Čudan je to osjećaj.
Ja sam iz Trebinja, starog revolucionarnog mjesta. Ne znam ljude koji su više samoživi, operisani od društvenih ideala, beskompromisno odani časnoj ideji vlastite guzice –zbog čega ih ljudi iz drugih dijelova Hercegovine nerijetko nazivaju latinima, što je posprdno, ali i sa notom prikrivene zavisti, jer se odnosi na slavniji i stariji grad Dubrovnik i njegov uticaj na prvo veće mjesto u Hercegovini. Pokupili smo ono najgore, nešto malo latinluka od gospara, razmišljanje na raguzatu (Raguza, staro ime Dubrovnika), taj neki urođeni konformizam u bijelim cipelicama sa Straduna. Vjerovatno je i to jedan od razloga zbog kojih mnogi ni dan-danas ne mogu vjerovati da je jedne prilike, slagaću te,prije ovog zadnjeg rata u križaljci osvanulo pitanje: Malo ljetovalište pored Trebinja, prvo slovo D, devet slova. Nije tačno da nije bilo ljubavi između ova dva grada, makar samo kao sračunate ljubavi između gospara i poluseljanke, ali na kraju ne bî ništa od te veze: 1991. godine iz Trebinja prema Dubrovniku poletješe granate; puče ljubav preko noći, a mnogi će likujući reći da tu očigledno nije bilo ljubavi kad je moglo doći do rata. Najluđe od svega je da ustvari jeste bilo ljubavi, ali i granatiranja, napada, i opsade, a kako se sve to pomiješalo i zbrkalo komplikovano je pitanje i jedan od razloga zašto ovo pišem.
U vezi sa spomenutim revolucionarnim duhom, proljetos mi je moj kum Pipun u kafani Pod platanima u Trebinju pričao o daljem rođaku, s kojim je baš tih dana bio u porodičnom druženju. Rođak, inače iz Sarajeva, hodao je po Trebinju zgrčen i napet, nije se mogao osloboditi osjećaja da se nalazi u „srpskom gradu“ jer je u ratu u Sarajevu bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine. Pipun, uz mene inače jedan od pravih predstavnika bjelocipelaša sa Straduna, doživio je taj rođakov grč kao znak čestitosti i hrabrosti. Pa je na to, za Pipuna potpuno neočekivano, još dodao: čovjek bio hrabar, a mi kukavice. Kako je to najednom bio neplanirani trenutak iskrenosti od kojeg je zrak zatreperio odmah sam poletio da doprinesem tom treptaju, dodavši: nismo mi bolan kukavice, nemam baš taj osjećaj. Mi smo šupci.
Da je neko sa strane slušao taj, za dvojicu trebinjskih munafika neočekivano angažovan razgovor, ne bi baš mogao zaključiti da li se slažemo, ili ne slažemo u tome o čemu smo neplanirano i iznenada progovorili. Na koncu, i ne bî neke rasprave ili osporavanja, već samo prešutni i zamišljeni povratak prigušenom srkanju kafe, opštim mjestima I sigurnijim temama. Inače, kako su ti kući?
Još smo znani kao ljudi koji ne vole putovati, koji teško odlaze od kuće. Ivo Andrić u predgovoru za „Nekrolog jednoj čaršiji“ Zuke Džumhura prepričava kako je trebinjski beg rekao austrijskom oficiru da je Dubrovnik samo dvadesetak kilometara odatle, ali da on nikad nije bio tamo, jer, moj oficiru, nema veće planine od kućnog praga. Dobro,istina, beg je pričao o vremenu kada se konjima nekoliko sati putovalo do mora, ali se taj mentalitet malo promijenio i bez konja. Ako je neko planirao iz Trebinja ići u Stolac, obično je kao pripremu za taj neizvjesni put od osamdesetak kilometara radio generalku na autu. Našem je komšiji i prijatelju Ćimi njegova žena Maja redovno spremala brašnenicu, ručak-za-ponijet, da ima na putu do Mostara. Ne znaš nikad. A onda je rat potjerao te preteške-za-pokrenut ljude i rasuo ih po bijelom svijetu. Kažu da je na kraju od sve tragedije koja je zadesila naciju, revolucionarnom trebinjskom duhu najteže palo kada se u Sydneyju, Stockholmu, Oslu ili Londonu, sa suzom u oku prisjeti prijesnaca koji mu je rahmetli maaaajka pravila, paradajza kavate i mladog sira.
Šta nam uradiše, pizda im materina?!
To su samo neki od razloga zašto ne bih živio u Americi da nije bilo što je bilo. Nekad pomislim da u tom mom amerikovanju i nije bilo nečeg posebnog osim što je meni kao čovjeku iz malog mjesta sve izgledalo golemo, duboko I široko. Puno je sjećanja, priča, razbacanih slika koje nenadano isplivavaju, različitih situacija i detalja koji su ostali u nama a da često ne znamo zašto su još tu, dok poput neočekivanih gostiju ne zakucaju na vrata.
U tom vraćanju nerijetko mi se čini da se sjećam vise nego je potrebno, i mislim da taj pogled unazad dolazi,između ostalog, od želje da se više i duže živi, pa se živi I u prošlosti, i svojoj i tuđoj. Kaže Mirko Kovač da su oni obilazili smetljišta i sakupljali bačene stvari diveći se tako jednoj jedinoj cipeli sa smetljišta kao neoborivom dokazu o životu nepoznatog čovjeka. Malo mi je laknulo kad sam to pročitao u Kovačevom „Vremenu koje se udaljava“, pitajući se često zašto nešto ne možemo zaboraviti, zašto se sjećamo, ili zašto mislimo da smo zaboravili.
Tako se, na primjer, vrati situacija toliko nebitna da sam bio siguran kako je davno izrezana u montaži; vidim čovjeka X u gradu Y blizu meksičke granice dok priča na telefon, pa onda šuti i sluša tog nekog sa druge strane; ili u krupnom planu vidim razbarušenu kosu žene na ulici;ili grupu mladih ljudi u restoranu obuzete zaraznim i nekontrolisanim smijehom, dok ih ja, usamljen, ljubomorno posmatram sa strane. Bude nekad pa se vrati samo jedna riječ,proleti maglovitim mislima takvom brzinom da nisam siguran jesam li je uopšte čuo i vidio, a još manje odakle je došla.
U Americi sam se sjećao Bosne, a danas u Sarajevu često mislim o Los Angelesu. Kad čovjek krene čeprkati po djetinjstvu i mladosti, to je obično znak da pokušava pobjeći od godina i starenja. Vrijeme patinira ono što je ostalo iza nas, presvlači pozlatom nepovrata, ali i mijenja, nekad i dramatično izvrće, i zato bih volio neke od tih slika još jednom prelistati prije nego se potpuno izokrenu, i nestanu. Kad se rodiš u zemlji nesigurne prošlosti, nije skroz neočekivano da s godinama počneš sumnjati i u vlastita sjećanja.
Na kraju, ili na samom početku, zbunjuje me kako je poslije svega ostala ozbiljna veza, prava ljubavna gorčina pod jezikom pri pomisli na Ameriku kojoj sam se toliko opirao.To kako se provincijalac zaljubio u daleki, hladni svijet, sve vrijeme misleći kako ga mrzi – to mi je zagonetka. Kako vrijeme odmiče, ta veza je sve jasnija, kako je samo tanka a jaka ta nit.

NEMA NAZAD

Specijalni let

Kada smo konačno ušli u avion i kada su se glave počele smještati po sjedištima ispod bezličnih neona, teška srca shvatih da je ostala još samo mrva nade. Još uvijek se moglo odustati, ustati i reći da ne želiš nigdje ići, da si htio i upirao, ali da tek sad vidiš da ne možeš, da se bojiš, pa onda izaći iz aviona. Nisam razmišljao da odustanem, ili nisam imao hrabrosti, iako nikada prije, a ni poslije, nisam osjetio tako težak omjer neizvjesnosti i straha. Možda bih ustao i izašao iz aviona da sam se imao gdje vratiti.
Tu, sada, odustati od svega bio bi zasigurno i skandal, prije ovoga su nas ljudi iz IRC-a (International Rescue Committee) mjesecima intervjuisali i ispitivali, kako bi potvrdili da smo stvarno dovoljno beznadežni, a opet koliko-toliko sabrani, razumni, što bi nam trebalo omogućiti useljenje u Ameriku. I evo nas sad u avionu na splitskom aerodromu, noć je, ima nas preko dvjesta na specijalnom letu za New York, sve Bosanci koji žele pobjeći što dalje od rata. Većina nema nikakve pasoše, odnio ih je ratni i izbjeglički vihor i u međuvremenu su nam izdali posebne dokumente za useljenje u Ameriku.
Sjedimo u avionu, na pisti, samo što nismo krenuli,avion pišti kao pretis lonac, mi čekamo da nas sudbina žive skuha. Sa svakom sekundom već ionako mala, sad već samo teoretska šansa da se nigdje ne ode, kopni, topi se kao kristalna pahulja na dlanu. I kad konačno motor dublje zabruji, definitivno b. jasno da nema nazad. Odosmo preko Atlantika, jebiga.
Ugasiše svjetla kao na početku ili kraju predstave, avion se pokrenu i polako okrenu, zauze poziciju kao da će se trkati, i zastade. Stajao je tako nepomično, potmulo zujao, dok su srca putnika otkucavala posljednje sekunde.
Onda se cimnu i krenu sasvim polako, pa brže. Najednom se trže, zazvižda pistom i pojuri odlučno. Jurio je dugo, i predugo, a njegovo konačno silovito propinjanje sa zemlje svu nagomilanu nervozu pretvori u tupi udar, koji je to veče, svako posebno, osjetio na svom tijelu. Neizvjesnost u koju smo poletjeli bila nam je i zajednička, ali i svakom svoja.
A kada su ponovo upalili svjetla, već smo bili visoko.
Stjuardese izađoše s kolicima i počeše dijeliti hranu, što malo opusti atmosferu jer se, ako ništa drugo, pred očima nešto dešavalo i skretalo misli. Šuškanje celofana pri otpakivanju avionske hrane miješalo se s poslovičnim yes, no, a taj se uobičajeni avionski ritual sudarao sa činjenicom da mi nismo bili ni turisti ni poslovni ljudi već bosanska ratna fukara koja je krenula tražiti novo mjesto pod suncem.
Kao pri otvaranju i zatvaranju blende naizmjenično sam zaboravljao i opet se prisjećao ko smo i gdje smo. Tek tad primijetih saputnika do mene, ogromnog gorštaka ispijenog lica, oko dvadesetak godina. Klimnuli smo glavama jedan drugom, osmjehnuli se, ubrzo i progovorili.
Imao je dubok glas i neku upadljivu smirenost, a kada stjuardesa dođe do nas i ja rekoh da neću ništa jesti, saputnik mi, kao da je već naslutio da ću baš to reći, diskretno šapnu da svakako uzmem hranu. Pojeo je svoje i moje i dodatno još nečije, nekog ispred nas koji se okrenuo i pružio mu svoje sljedovanje. Dok sam ja gutao pljuvačku i knedle, pokušavajući se privikavati na novi život, o kojem još ništa nisam znao, u koji sam tek trebao da sletim, saputnik je mljeo i gutao sve što je bilo na tacni, nije disao, pa se i meni od njegove halapljivosti otvori apetit.
Jel ti dobra hrana, upitah ga prijateljski, kad je već bio pri kraju.
Dobra, odlična! Bolje je sigurno nego piti svoju mokraću u logoru. Pogledao sam ga, našta on kratko klimnu glavom, što je bio znak da ne želi o tome dalje pričati. Nije ni trebalo, jasno je bilo. Očigledno nas je isti rat potjerao, ali su životne priče bile vrlo različite. Bilo je to još jedno podsjećanje zašto smo bili na tom specijalnom letu za New York, i u trenutku kao da neka visa sila posloži brutalnu i suludu logiku stvari, rata, patnje, ubijanja i bježanja.
Letjeli smo dugo, sjedili ukočeno, neki i spavali, sjećam se da smo generalno malo hodali po avionu, što je uobičajeno na tako dugim letovima, a čini mi se da ja od grča nisam ni do WC-a otišao. Ogledao sam se u baruštini vlastitih misli, pokušavajući pronaći smisao.
Nakon desetak sati leta konačno sletjesmo u Ameriku i tu, ponovo na zemlji, iako još uvijek u avionu, osjetih želju da probijem taj početnički emigrantski obruč i zakoračim iz neizvjesnosti u novi život, kakav god da je.


Klozetske šolje

Ušao sam u WC, ali sam ubrzo zastao nad klozetskom šoljom, bila je napunjena vodom, začepljena? I druga šolja, u kabini pored, također je bila napunjena vodom. Čudno mi je bilo kako su obje začepljene na isti način, ali nisam baš odmah htio pokazivati da ne razumijem to gdje sam došao, da se provaljujem, pa sam neobavljena posla izašao iz WC-a.
Ubrzo se formirala grupica od pet-šest ljudi koji su stajali sa strane, na aerodromu John Fitzgerald Kennedy,u New Yorku, i koje je iznenadna situacija spojila; imali smo isti problem, nismo mogli ići u WC jer su sve šolje bile misteriozno začepljene i sve na sličan način. Ovo je nešto vjerovatno samo u ovom dijelu aerodroma, mislili smo.
Bili smo dio ogromne grupe kojima su upravo provjeravali papire, čekali zeleno svjetlo za najnoviji život i američke izazove, ali u međuvremenu nismo mogli u WC.
Ulazili smo i izlazili neobavljena posla, pomalo zamišljeno osvrćući se prema vratima, i trajalo je to dugih desetak minuta.
Đe dođosmo, jebem ti, sve ti jebem, bio je neizgovoreni kolektivni uzdah. Neki su ostajali i duže, vjerovatno saginjući se i zagledajući šolje, što sam i s.m uradio. I dalje nije bilo jasno kako su sve začepljene na isti način.
Onda je jedan, uvijek se nađe taj jedan pionir progresa koji će izvesti čopor iz pećine, ušao u kabinu i zaključao se, obavio što je morao obaviti, i pustio vodu. Čekajući da voda krene ispod vrata, potajno smo se nadali da neće baš doći do naših nogu, ali voda nije krenula ispod vrata već je čovjek izašao iz kabine, mrtav-hladan, pomalo i važan, brišući ruke papirnim ubrusom, dok smo ga mi ispod oka diskretno gledali kako se vraća u gomilu. Nisu začepljene? Ili jesu? Možda su ih odčepili, u međuvremenu, ali ko ih je mogao odčepiti kad niko nije ušao u WC ispred kojeg smo sve vrijeme stajali? I odčepili ih, opet sve zajedno? Hm.
Klozetske šolje, tu noć 93. na aerodromu JFK, nisu bile začepljene već su nama duše bile začepljene i vjerovatno zbog toga nismo odmah mogli shvatiti da je u
Americi, u šoljama, generalno, viši standardni nivo vode nego u Bosni pa su nam zato izgledale začepljene. Bio je to naš prvi kulturni šok i čekajući provjeru papira za useljenje i daljnju, pojedinačnu distribuciju, mogli smo već tada naslutiti koliko nas još neočekivanih klozetskih šolja čeka u tom novom životu.
U najvećem broju slučajeva bio je to prvi i zadnji put da smo vidjeli jedni druge, i ovlaš se upoznali, jer će nas ubrzo nakon toga ravnomjerno rasporediti po Americi.
Danas se ne sjećam nijednog čovjeka, nijednog imena s tog leta, niti izraza lica iz gungule s aerodroma. Epizoda sa začepljenim WC-ima tu je noć u New Yorku bila naš zadnji proplamsaj kolektivnog bosanskog duha, ali i prvi zajednički američki doživljaj.
Od tog trenutka od nas se očekivalo da budemo sretni jer smo pobjegli od rata.


San Diego

Nisam nikad vidio sunčaniji grad u kojem čovjeku može biti tako zima. Palme su bile svuda oko mene, Kalifornija je blistala na suncu u prizorima koji su izgledali filmski, ili kao oni sa šarenih i prozračnih razglednica, a meni je oko srca bio led, tresli su me smrtni strahovi od samoće i novog života. Sve je bilo drugačije i novo, zrak je drugačije mirisao, jedino su vrapci bili isti kao oni iz prošlog života i da sam kojim slučajem govorio njihov jezik siti bismo se ispričali, otvorio bih srce i izjadao se. Ne sjećam se da sam nešto plakao, bilo je to stanje dublje I teže od suza. Shvatio sam da patetika nije nimalo bezazlena stvar već da se od nje može i umrijeti.
Katolički Caritas je bio moj formalni sponzor, i po mene je na aerodrom došao Rumun Ilmas, brat emigrant, koji je pričao manje od ribe, samo se smijuljio, odvezao me i smjestio u stan u jeftinoj četvrti. Ubrzo ću naučiti da jeftina četvrt znači da tu nije previše sigurno. U ne baš malom stanu imao sam dušek za spavanje, posteljinu i sat-radio od pet dolara, a od ličnih stvari nekoliko majica, veš, sedamdeset dolara i jeftini turistički, ishabani hrvatsko-engleski rječnik.
Sutra ujutro Rumun je ponovo došao po mene i odveo me do kancelarije Caritasa. Tamo su radili uglavnom imigranti i dok su me zavodili u knjige, registrovali, ja sam odsutno, kao pas, njušio nove mirise u životu. Objasnili su mi ko sam, šta sam, gdje sam, šta trebam, šta ne trebam, šta nikako ne bih smio. Za oko mi je zapeo automat s hladnim trokutastim sendvičima koji su, brzo ću saznati, bili odvratnog bezličnog okusa. I sam sebi sam ličio na taj bezlični, hladni sendvič iz automata, dopola ohlađen, polumrtav.
Objasnili su mi da ću dobivati nešto novca narednih nekoliko mjeseci, ali da to, pošto sam s.m, nije dovoljno za preživljavanje u Americi. Stan je plaćen mjesec dana i ja bih što prije trebao naći posao kako bih mogao nastaviti dalje, a oni će mi, naravno, pomoći. Ljudi u Caritasu bili su fini i revnosni, ali je mene tresla jeza u srcu, strahovi raznih vrsta. Nije bilo do njih, bilo je do mene.
Nakon nekoliko dana koje sam uglavnom provodio vrteći se po Caritasu, upoznao sam neke Sarajlije koji su bili u drugom dijelu San Diega i koji su me zamolili da ostave dvije automobilske gume kod mene u stanu, jer je bio prazan i prostran. Te su mi gume dobro došle jer sam stavio jednu na drugu i sjedio na vrhu. Nisam još imao nikakve druge stolice.
Sljedeće jutro su mi javili iz Caritasa da su mi našli posao u restoranu na obali mora, i sutra smo već bili tamo.
Restoran se zvao Fish Market i odmah sam počeo raditi.
Nije mi bilo teško ribati mesingane stubiće, čistiti vecee,prati escajg za ručavanje, bio sam među ljudima i to me grijalo, a taj posao mi je pomogao da brzo shvatim gdje sam i ko sam.
Pogledivao sam goste koji su oko podne, nakon jutarnjeg glancanja, dolazili na ručak, zagledao sam kako su obučeni, kako jedu i pričaju. Izgledali su mi čudno poznati, razmišljao sam odakle taj osjećaj, dok nisam shvatio da sam i s.m nekada, u prošlom životu, bio u jednoj zemlji koja je petnaestak sati leta od San Diega, u toj nekoj srednjoj klasi. Bila je to važna spoznaja, sada je bila samo pusto sjećanje, toga više nije bilo. Oni tamo jedu škampe, a ja čistim tanjire iza njih, s čim nisam imao problem, osim što bih ponekad znao nešto s tog tanjira, što kao nije dirano, staviti u usta. Udaljeni smo bili desetak metara, a ustvari bili miljama daleko.
Ustajao bih prije svitanja da stignem na autobus koji je vozio do posla i na toj jutarnjoj ruti počeo sam primjećivati ljude koji žive na ulici. Gurali su prisvojena kolica iz supermarketa napunjena raznoraznim drangulijama, i potrebnim za život, ali i onim čudnim, ne baš neophodnim.
Tako je, na primjer, jedan ogromni beskućnik sakupljao plastične kese, različitih boja i veličina, neke je umotavao u loptice, imao je puna kolica tih loptica, za koja su bila zakačena druga kolica, s puno drugih plastičnih kesa,samo što su ove bile razmotane i slobodno se njihale poput zastavica. Ogromni je polako gurao svoju kompoziciju,imao je sve vrijeme svijeta. Drugi beskućnik je gurao kolica puna starih novina, a sljedeći vukao kompoziciju plastičnih flaša, raznih boja i veličina. Sakupljali su, gurali i vukli svoje čudne i tužne živote. Tek ću poslije, kad sam već bio u Santa Monici, shvatiti da beskućnici u Kaliforniji nisu baš svi odatle, već da tu dolaze iz cijele Amerike jer je toplije, lakše je preživjeti, nećeš se smrznuti ako spavaš na klupi. Osim ako ti nije led oko srca.
Baš ti ljudi koji su živjeli na ulici bili su mi na neki način svjetionik i upozorenje gdje sam, da se mogu isto tako nasukati ako ne budem oprezan, jer do tada ja nikad prije nisam vidio da neko živi na ulici. Potpuno sam siguran da iz tih prvih američkih spoznaja i strahova i dan-danas izvlačim i crpim energiju i motivaciju za život.
Ne znam je li to bilo surovo, zaista možda već odmah na početku kapitalistički surovo, ali sam tih prvih dana u San Diegu, hodajući tako u cik zore prema autobusu, shvatio da ima i gorih od mene, da nisam baš najgori na svijetu. Bijedna je to utjeha bila, pogotovo jer sam saosjećao s tim ljudima, jer sam i s.m, kako god zvučalo, osjećao da nemam kuću, bez obzira što sam imao gdje spavati.
I ta bijedna utjeha tada je bila nešto, makar jedna slamka za koju sam se držao objema rukama.
Jedno jutro mi je, čim sam izašao iz zgrade, prišao razbarušeni tip u dukserici, niotkuda, i pitao za cigaretu.
Zastao sam, izvadio cigarete i pružio mu jednu, on je uzeo, a ja vratio kutiju u džep košulje. Onda se on, najednom, skoro mađioničarski, izvio, provukao svoju zmijoliku ruku i izvukao cijelu kutiju iz moga džepa, ni sam ne znam kako. Otišao je dalje bez riječi, a ja poslije toga nikome više nisam davao cigaretu na ulici, uopšte se vise nisam obazirao kad bi me nešto pitali, a stalno su pokušavali.
Učio sam prve lekcije iz novog života. Uličari su zvjerski osjećali da sam izgubljen, i važno je bilo da nam se pogledi ne sretnu, time si odmah uvučen u priču, a to je druga, još važnija stvar, da nikako ne počinješ priču, odmah će iskoristiti blizinu i tražiti nešto od tebe. Par dana poslije smetnuo sam s uma ove prve lekcije i, vjerovatno pokušavajući izaći iz vrtloga samoće, pogledao čovjeka koji je u cik zore stajao do mene na autobuskoj, nesvjesno mu se i osmjehnuo, a on odmah upitao imam li bonova za hranu, zna da ih kao emigrant sigurno dobijam.
Znači, ne smiješ gledati druga ljudska bića u oči da ne bi došao u iskušenje da progovoriš s njima. Drži se vrabaca, bolje ti je, oni su ti zasada najsigurniji sagovornici.