O autoru:
Rodom iz Sarajeva, specijalista je medicinske biohemije, koji u slobodno vrijeme piše,iz zadovoljstva i potrebe. Piše za mnoge časopise, na bosanskom, kao i na engleskom jeziku. Od 1993 godine živi u Torontu, Kanada.
U GRADU U KOME SAM RASTAO…
Ovo je priča o nama – dijasporcima – ljudima koji su nekada živjeli u Sarajevu, a sada su daleko od njega.
Pisana je jezikom kako smo govorili nekada davno, prije mnogo desetljeća.
Kada god ponovo dodjem u Sarajevo, uvijek ima nešto novo da me obraduje i razveseli. Dobro, ponekad i nešto što me rastuži, ali nećemo sad o tuzi.
Samo nešto je uvijek isto: ljepota sarajevskih djevojaka!
Ne hvalim se, ali sam imao prilike da za ovih mojih decenija života proputujem neke metropole i gradove, ali nigdje ne vidjeh takve ljepote. To je nešto neobjašnjivo i niko nema namjeru da to objašnjava. Ljepota se ne objašnjava, ona se uživa.
“E, vala si ga pretjer’o”, kaže mi moja sedam desteljeća mlada poznanica iz moga grada. “Nego, znaš šta,” dodaje ona, “ti si ostario pa ti je sada sve ljepo. I ono što jeste i što nije. Hajde, bolan ne bio, okani se ćorava posla! Ne sanjaj o ljepoti koja ti nije dostupna!”
“Nije ni Šantiću prelijepa Emina bila dostupna, pa je ispjev’o najljepšu odu ljepoti na ovim prostorima. Svi je pamtimo i danas. Napravio je nešto o čemu mi još uvijek govorimo i pjevamo. Ne razumiješ ti to.”
Kada sam se prvi put, nakon rata, spremao da dodjem u Sarajevo, javih prijatelju da ću stanovati na broju pet u ulici blizu Principovog mosta.
“Nema više Principovog mosta, jarane”, kaže on meni.
“Kako nema, gluho bilo, nije valjda i on srušen kao onaj ljepotan, Stari most u Mostaru.”
“Ne brini, nije. Samo ima drugo ime - Latinska Ćuprija.”
“Dobro, drago mi je da je još tu. Ne ubijate mostove, jer mostovi traju duže od nas, podsjećaju nas na sve ono što jesmo i što nismo bili. Mostovi su živa bića, samo privremeno skamenjena.”
Odlučih da mu ispričam ovu priču.
Kada je vijest o rušenju Staroga mosta u Mostaru došla preko okeana do nas, tri prijatela, tri jarana iz tri različita naroda… Izvinite, ali moram tako reći: tri naroda. Vi ćete to razumjeti, isto tako kao što u zemlji u kojoj sad živim moji novi sunarodnci nikada to neće moći razumjeti. Ne mogu sve to skupa da shvate. Dakle, istoga dana kada su čuli da je Stari Most srušen, nadjoše se ta tri prijatelja u kafani da oplakuju njegovu smrt.
“Ne mogu da vas gledam u oči od sramote što su moji sunarodnici to uradili”, reče prvi.
“Rastao sam uz Neretvu i taj MOST, on mi je u krvi kao i svakome Mostarcu. Ne znam šta da kažem”, reče drugi.
“Tužan sam kao i vi. Mostovi su tu da spajaju i traju, a ne da ih se ruši i da nas razdvajaju”, reče treći jaran.
Rekoše mi da su sva trojca umrli ubrzo nakon toga susreta - od tuge za Starim! Tri jarana iz tri naroda ujedinjena u tuzi za mostom.
Zar se može umrijeti od tuge za mostom? Može, i te kako, samo ako ste sa tih prostora.
Govoriti o Sarajevu, a ne spomenuti njegove kafane je isto kao govoriti o moru a ne okupati se u njemu. Ima taj grad mnogo restorana, kafana, birtija, bircuza i svega ostalog što svaki grad čini gradom. Nisam stručnjak za to područje, ali vam moram reći da vodeće sarajevske kafane ništa ne zaostaju za onim svjetskim, ni po izgledu i izboru jela a, Boga mi, ni po cijenama. Ni u jednoj kafani do sada nisam ostavio cijelu moju bosansku penziju časteci moje prijatelje u jednom “običnom” tročasovnom sjedenju.
Ostatak moga odmora proveo sam u nekim manje poznatim mjestima, rezervisanim za osobe sa “plićim džepom”. E, sada vi meni recite šta je istina: da su penzije vrlo skromne ili su restorani suviše skupi. Niko se od penzija i penzionera nigdje nije obogatio, pa tako ni moj grad i njegove kafane nisu nikakav izuzetak. Ipak, u mome gradu vlada obrnuto proporcionalna ekonomija: što je ekonomsko stanje slabije, to su kafane punije.
Kada sam vadio neke lične dokumente u Sarajevu, rekoše mi da moram prvo donjeti CIPS, onda Kantonalnu potvrdu a onda, valjda na kraju, uvjerenje iz Federacije.
“Čekajte ljudi, ja tražim običnu potvrdu! Šta vam je to CIPS, kakva je to sada kantonalna i federalna vlast? Ja to ništa ne razumijem. U moje je vrijeme za to trebalo jedan dan, a sada će mi trebati jedan mjesec”, usprotivih se ja.
“E, vidi se da ste dijasporac. Ne znate ove savremene izraze, ne znate nova imena ulica, mostova i trgova, sve u svemu vi ste sada jedan bivši Sarajlija. Postali ste sada Sarajevski dijasporac”, reče mi jedna od onih lijepih sarajevskih djevojaka, opisanih na početku teksta.
“Tačno, ljepotice moja”, rekoh ponizno. “Ne znam, i nikada neću ni znati, niti hoću da znam, jer ja sam rastao u jednom drugom gradu u Bosni i Hercegovini, slučajno ili namjerno zvanom SARAJEVO.
NAŠI DOLASCI I NAŠI ODLASCI
Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine slavi ove, 2015. godine, značajan jubilej: 450 godina od dolaska Jevreja u BiH.
Živeći već dosta dugo i daleko od Sarajeva i naše Zajednice, pomislih kako bih se ja mogao uključiti u najavljenu proslavu, kada već neću biti u mogućnosti da budem tog oktobra 2015. u Sarajevu.
Sjećam se da sam aprila 1966., kao omladinac naše Zajednice bio angažovan da pomažem u organizaciji proslave 400 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu. Svakako, sa svojih mlađanih 20 godina, ja sam se nešto petljao oko svega toga, više se i ne sjećam šta sam sve radio.
Ono što danas znam je da sa sobom, ovdje u Kanadi, imam u rukama za mene značajnu knjigu sa naslovom: Spomenica - 400 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu - 1566-1966.
Nalazi se ta knjiga – Spomenica, u mojoj biblioteci, odmah pokraj kopije Sarajevske Hagade, Talmuda, i Samuel M. Elazarove dvije knjige , Jevrejsko-španjolski romancero na našem i na ladino jeziku.
Nabrojah, onako sa reda, samo neke od relikvija iz moje biblioteke.Te su knjiga dio moga “Podsjetnika za moje nasljednike” projekta, odnosno moje želje da mojim nasljednicima ostavim pisane dokumente o nama , koji smo došli u Kanadu i doveli svoje porodice da sada žive na ovome tlu. Ne znam ni sam da li će moji nasljednici moći da ih čitaju na njima “stranome jeziku”. Znam, nemojte mene optuživati, ja sam sve pokušao – uzalud.
Ovogodišnja proslava 450 godina od našega dolaska u Bosnu i Hercegovinu, inspirisala me je da razmišljam o našim dolascima ali i o našim odlascima sa tih prostora.
Gdje smo sada svi mi, bivše i sadašnje Sarajlije, nakon pet decenija od prošle proslave dolaska? Koliko nas to ima i koliko će nas u budućnosti biti na prostoru koji smo svi nekada zvali našom Bosnom i Hercegovinom.
Šta se to sve izdešavalo za ovih proteklih 50-tak godina sa našom Zajednicom, bivšom nam državom i nama samima?
Imamo spomenice o našem dolasku u Bosnu. Da li imamo spomenice o našim odlascima iz Bosne?
Prvo je bilo masovno i organizovano iseljavanje Jevreja iz bivše Jugoslavije 1948., pa se onda tužna priča odlazaka ponovila , tragično i nenanadano 1992/1995. Između tih godina bilo je sporadičnih iseljavanja u Izrael i druge zemlje, ali svakako ne tako masovno.
Došli smo 1565., a polako odlazimo svake decenije. Čini me tužnim i sama pomisao da nas ima sve manje i manje u Toj Bosni, koja nas je primila kada drugi nisu htjeli ili smjeli, ne znam ni sam.
Da li smo znali ili možda samo slutili šta će nas sve snaći u slijedećih 450 godina?
Sumnjam!
Čitam govore, zabilježene u toj knjizi-spomenici, koje su izgovorili zvaničnici, pa ne znam šta da mislim a još manje šta da kažem sam sebi. O drugima i ne mogu razmišljati, jer svako ima pravo na svoje vlastito mišljenje. Bojim se sukoba sa samim sabom, a pogotovu sa drugima. Ostavit ću dilemu nekim drugima da je objasne, ako znaju.
Koliko danas još uvijek ima nas tamo u Bosni? Ima nas. Još nas ima. Čuje se njihov (naš) glas i dovde, daleko preko okeana i to je divno. Još ću uvijek moći reći mojim prijateljima, Kanađanima, da nas ima i da još postojimo tamo u nekoj dalekoj zemlji, za koju mnogi od njih nikada nisu ni čuli prije devedestih godina prošloga vijeka.
SRETNA VAM I USPIJEŠNA PROSLAVA DOLASKA U BOSNU I HERCEGOVINU, DRAGI MOJI SUNARODNICI.
|
.jpg)
|
